Letimičan pogled na trenutačni kino i video repertoar ili police s novitetima u knjižarama svjedoči o tome da su bajke nepresušan izvor inspiracije. Brojni/e filmaši/ice, kazalištarci/ke, fotografi/kinje, ilustratori/ice, kantautori/ce, crtači/ce stripova, kipari/ce kroz svoje radove ponovno ispisuju, propitkuju, izokreću, ismijavaju, veličaju, izmještaju i u alternativni / suvremeni kontekst smještaju omiljene bajke. Ovakav stav slobodne aproprijacije žanr prati gotovo od samih početaka: žanrovi usmene književnosti, naime, (a usprkos recentnijim pokušajima da se genezu bajke poveže s pojavom tiska, i dalje prevladava mišljenje da i bajku valja smjestiti u okvire usmene književnosti) mijenjaju se sa svakim novim pripovijedanjem. Pripovjedači/ice se nimalo ne ustručavaju od unošenja manjih ili većih promjena u skladu s vlastitim stilom, odnosno interesima i preokupacijama svoje publike.
No unatoč slobodnom proširivanju, odnosno izbacivanju opisa, ili pak unošenju motiva i drugih narativnih elemenata koji će biti prepoznatljivi pojedinoj društvenoj i kulturnoj sredini (pa tako, primjerice, u nekim inačicama priče o Snjeguljici, junakinja se skriva u razbojničkoj kolibi ili kući džinova), osnovna pripovjedna nit ostaje netaknuta. Pisana književnost zauzela je daleko slobodniji stav po pitanju ´posuđivanja´ i ´poigravanja´ s bajkovitim motivima: bilo bi teško (da ne kažem nemoguće) pobrojati sve autore i autorice koji su u svoje romane, drame, pjesme, epove ili kratke priče, upleli motive iz bajki, ili pak u vlastitim pripovjednim tokovima slijede one iz bajki. Primjera radi, spomenimo Jane Eyre Charlotte Brontë, roman čija narativna struktura uvelike podsjeća na bajku (progonjena junakinja koja naposljetku postiže bračnu sreću i materijalnu sigurnost), a u kojemu su mnogi kritičari prepoznali niz motiva iz klasičnih bajki (najčešće se navode “Pepeljuga” i “Modrobradi”).
{slika}
Možda je najveći zamah proučavanju bajki, odnosno okretanju bajkama u potrazi za (umjetničkom) inspiracijom dao drugi val feminizma. Salve kritika koje su klasične bajke ´razotkrile´ kao sredstvo perpetuiranja i promoviranja patrijarhalnih vrijednosti i rodnih uloga, potaknulo je brojne autorice da ponude vlastito, alternativno viđenje poznatih priča. Zbirka priča Krvava ložnica (The Bloody Chamber, 1979.) Angele Carter i pjesnička zbirka Anne Sexton Preobrazbe (Transformations, 1971.) obično se navode kao neka vrst rodonačelnika revizionističkog trenda u kojem autori/ce koriste klasični kanon bajki (u prvom redu bajke braće Grimm i Charlesa Perraulta) kao svojevrsnu platformu za propitkivanje tradicionalnih rodnih uloga i postojećih društvenih struktura. No, kako u svojoj najnovijoj knjizi The Irresistible Fairy Tale (Neodoljiva bajka, 2012.) primjećuje vodeći svjetski stručnjak za bajke i dječju književnost Jack Zipes, posljednjih je desetljeća zamjetna promjena paradigme:
Od 19. stoljeća pa sve do kraja 60.-ih godina prošloga stoljeća, vizualni umjetnici/ce uglavnom su veličali/e raskošan i nevjerojatan optimizam bajki (…). No u posljednjih pedesetak godina zamjetan je radikalan pomak u njihovim radosnim vizijama. Tekstovi bajki se više ne tumače i ne prikazuju, odnosno bajkoviti svjetovi više se ne zamišljaju kao očaravajući svjetovi prepuni oku ugodnih, idiličnih krajolika kojima je cilj odvratiti gledatelja/icu od ružnoće i prozaičnosti svakodnevnog života. Naprotiv, suvremeni/e umjetnici/e bajkama pristupaju kritički i skeptički, s namjerom da uznemire gledatelja/icu i podsjete ga/ju da živimo u nesigurno doba, te da bajke ne nude alternativu svakidašnjoj jadikovki.
Namjesto ljupkih princeza koje druguju sa šumskih stvorenjima i raspjevanih i rasplesanih prizora bezbrižnog života (na kakve redovito nalazimo u Disneyevim animiranim bajkama) dolaze idejna rješenja kojima je cilj natjerati publiku da se zapita je li u suvremenom kapitalističko-materijalno-visoko tehnologiziranom kontekstu poslovični happy end uopće moguć, odnosno ukoliko jest, kako izgleda njegova suvremena inkarnacija? Koja to pitanja, probleme i tematske preokupacije u bajkama traži i prepoznaje suvremeni čovjek, na koje to suvremene potrebe odgovaraju ove poslovične priče iz davnina, na koje se načine prilagođavaju suvremenom kontekstu? Ovim i sličnim pitanjima u svom se radu vodi kanadska fotografkinja Dina Goldstein, čija je serija fotografija Fallen Princesses (Posrnule princeze) iz 2009. godine privukla velik interes kako kritike tako i publike.
{slika}
Kako bi se (i da li bi se uopće) ljepuškaste okrunjene glavice snašle u 21. stoljeću? Nepomućena sreća kakvu obećavaju završetci klasičnih bajki na fotografijama Dine Goldstein zamijenjeni su daleko prozaičnijim situacijama, dok su same junakinje suočene s realnim problemima za koje, kako se čini, ne postoje instant rješenja u vidu dobrih vila i čarobnih štapića. Pretila Crvenkapica, Matovilka koja je uslijed kemoterapija ostala bez svoje (pre)duge kose, usamljena i alkoholizirana Pepeljuga, očajna kućanica Snjeguljica… Polazeći od prepoznatljivih slika Male sirene, Pepeljuge u svjetlucavoj plesnoj haljini s tijarom na glavi ili Snjeguljice s pufastim rukavima i mašnicom u kosi, Goldstein progovara o nizu problema s kojima je suočena suvremena žena, poput bolesti, ovisnosti ili doživljaja tijela. Serija se (barem zasad) sastoji od deset fotografija bajkovitih junakinja: Snjeguljice, Pepeljuge, Matovilke, Trnoružice (Uspavane ljepotice), Crvenkapice, Jasmine (junakinja Disneyevog animiranog filma Aladdin), princeze na zrnu graška, Pocahontas, Belle (Disneyeva Ljepotica i zvijer) i Male sirene. Iako sama Goldstein ističe kako je prvenstveno nabrušena na Disneyeve princeze, na fotke su se ipak ušuljale i ljepotice koje još nije prisvojila Disneyeva tvornica snova (princeza na zrnu graška) ili koje uopće nisu princeze (Crvenkapica). Prema Zipesu, serija Fallen Princesses nudi kritički osvrt na diznijevsku verziju bajki, te otvara niz relevantnih i provokativnih pitanja o položaju žena u suvremenom svijetu, konkretnije o diskrepanciji između očekivanja i idealiziranih slika koje se pred njih postavljaju i stvarnih oblika koje njihovi životi poprimaju. Pod fotografskom lećom Dine Goldstein, happily ever after postaje happily NEVER after. Uspjeh i odjek projekta možda valja pripisati činjenici da se radi o tako prepoznatljivim i omiljenim junakinjama, s kojima se većina nas upoznala već u djetinjstvu. A budući da smo većinu onoga što vezujemo uz djetinjstvo skloni stavljati na pijedestal, smještanje tih slika u grubo realističan kontekst lišen bilo kakve iluzije, idealizacije ili vjere u bolje sutra djeluje itekako potresno.
Nekima su puna usta hvale, drugi se pak zgražaju nad prizorima poput Ljepotice koja se podvrgava estetskoj kirurgiji ili Trnoružice čiji je stogodišnjih beauty sleep izmješten iz začaranog dvorca obraslog trnjem u starački dom. Nitko, međutim, ne ostaje ravnodušan. Najviše kritika upućeno je na račun fotografija Aladdinove družice Jasmine i Crvenkapice (fotografija nosi naslov “Not So Little Red Riding Hood”, “Ne tako mala Crvenkapica”). Prikaz pretile Crvenkapice koja se šopa slasticama iz bakine košare, ističu na web portalu Women´s Glib, perpetuira stereotip o pretilim osobama kao pohlepnim izjelicama koje privlači isključivo nezdrava hrana, te prezentira samu pretilost kao neku vrst karakterne, moralne i/ili ine posrnulosti (tzv. fat-shaming, posramljivanje pretilih osoba). Fotografiju princeze Jasmine oboružane teškom artiljerijom usred ratne zone mnogi su opisali kao rasističku jer sugerira vezu između rase, religije i terorizma. No s druge strane, činjenica da jedna princeza sama uzima mitraljez u ruke umjesto da šalje svoje podanike da ju štite ipak djeluje itekako osnažujuće.
Višestruko nagrađivana za svoj rad, Goldstein je do sada uglavnom radila za razne časopise, reklamne kampanje i turističke agencije. Za bajke se, kako sama tvrdi, počela zanimati tek kada je postala majka.
