Sinjska alka, jedinstveno viteško natjecanje svake godine slavi povijesnu bitku iz 1715. koja se vodila za strateški grad na glavnom putu prema moru. Tursko-mletački rat počeo je, kažu knjige, i završio bitkom za grad Sinj.
Politička bitka za Sinj, međutim, još uvijek traje, a prvi put u povijesti “glavnoga grada” Cetinske krajine u nju se uključila – žena! Nataša Poparić, 43-godišnja SDP-ovka, rođena Sinjanka, na ovim se izborima, naime, kandidira za gradonačelnicu. Sjedimo u kafiću Pinjur u kojem žamor sinjske mladeži i raspoloženi konobari Ive, Marino i Nikola prkose sivoj, teškoj južini.
– Ja ću sok, veliki makijato i čašu vode – naručujem.
– Bogati, ovo je neka američka narudžba – komentira konobar pozdravljajući Natašu Poparić koja je svoju kandidaturu objavila u siječnju.
– Sinjanke su vam snažne žene – počinje razgovor Nataša – iako smo tradicionalna, konzervativna sredina, tu su žene odlučne i samosvjesne. Evo vam žene iz Dalmatinke Nove, koja je to borba do zadnje kapi krvi. One su pravi odraz ovog kraja. Imate vi stečaja ala ‘sinjska Dalmatinka’ koliko hoćete u Hrvatskoj, ali nije bilo otpora. Pogledajte koliko one prkose talijanskim vlasnicima koji su im odnijeli posao i dostojanstvo – tumači Nataša koja danas obnaša funkciju tajnice Grada.
Neuništiv smisao za humor
Dalmatinka Sinj zapošljavala je 2700 ljudi, od toga 80 posto žena koje su unatoč tradicionalnom okruženju, tumači Nataša, bile ekonomski neovisne i emancipirane. Prije par dana radnice su, kaže Nataša, otišle na grob prvoborcu Vici Buljanu koji je osnovao tvornicu. Išle su ga, kaže, izvijestiti da su popušile, da su Talijani odnijeli strojeve.
– To vam dokazuje koliko ovaj kraj u kojem je teško živjeti uvijek ima smisla za humor, pa makar i na vlastiti račun – kaže Nataša.
Nataša ima četvero djece. Za sebe kaže da je prava Sinjanka s djevojačkim prezimenom Delonga. Pravni fakultet upisala je u Splitu, udala se već na prvoj godini i rodila najstariju kćer Brunu. Njezin muž Frano Poparić bio je nogometaš. Dobio je ponudu iz austrijskog Linza, pa se mlada sinjska obitelj ubrzo preselila u Austriju.
– Za razliku od drugih žena nogometaša, ja sam u borši nosila knjige za ispite. Eto, u Austriji sam bila kućanica i studentica, u Hrvatskoj aktivna političarka – smije se Nataša koja je iza Brune dobila Petru, Ivana i Filipa.
Spremati ispite s malom djecom i putovati iz Austrije u Split nije bilo lako, kaže Nataša. Političku ekonomiju predavao joj je pokojni Ivan Bilić, otac izbornika Bilića. Za njegov ispit kolega joj je poslao skriptu kojoj je falila zadnja lekcija “reprodukcija u socijalizmu”.
– Sve sam spremila osim te lekcije i avionom doletjela na ispit. Usmeni je protekao odlično, profesor Bilić zadovoljan, sve do zadnjeg pitanja iz nesretne reprodukcije. ‘Ne valja’, kaže on, ‘dođite za par dana.’ ‘Ne mogu, profesore, živim u Austriji, sutra u šest ujutro imam avion.’ ‘Lipo bogami. Što sve studenti neće izmisliti da prođu ispit. Ništa, pali ste.’ Sljedeće jutra ja s troje djece i hrpetinom torbi na aerodromu, evo ti Bilića, leti za Zagreb. Mene ulovio smijeh, a njemu neugodno. Kaže on: ‘Aj, kad sam vas već srušio, da vam bar pomognem djecu ukrcati’. Na letu nije riječ progovorio. Idući put na ispitu pita me: ‘Kolegice, jeste spremili reprodukciju?’ ‘Sanjam je’, kažem ja njemu. ‘Neka, neka, baš dobro, ali to vas danas neću pitati’, prisjeća se Nataša studentskih zgoda.
Suprug je, kaže Nataša, 1990. godine dobio ponudu da zaigra za austrijsku reprezentaciju, što bi mu donijelo i austrijsko državljanstvo. Ponudu je, kaže Nataša, odbio riječima: “Vraćamo se u Hrvatsku koja će biti bolja od Austrije. Tamo ću se baviti balunom.”
Nataša dugo godina nije bila član nijedne stranke, ali je pažljivo pratila politiku još od rane mladosti. Očeva je obitelj, kaže, bila u partizanima, a materini religiozni domobrani. Stric Miro Delonga odmah je nakon rata završio na Golom otoku i tamo odležao pet godina. Nitko u kući, kaže, o tome nije smio zucnuti, jedino su on i otac potajno pričali.
Stotinu godina zatvora
– Stric me jednom me ulovio kako čitam Aksentijevićevu knjigu o Golom otoku koju sam ilegalno nabavila na fakultetu. Tko je tada smio znati istinu o tom političkom zatvoru! ‘I?’ kaže on meni. ‘Jel’ bilo ovako’, pitala sam ga. ‘I gore’, odgovorio je. I to je bilo sve što je ikad u životu rekao o Golom otoku – prisjeća se Nataša koja je s ocem često razgovarala o politici. Očeva je obitelj, kaže, imala čvrste stavove zbog čega su često platili glavom. Primjerice, iako su bili partizani, otac nije htio dočekati Tita kad je ovaj prolazio kroz Sinj.
– Bila sam u osnovnoj školi, Tito je prolazio kroz grad, svi živi su izišli na glavnu cestu. Otac je popravljao automobil u dvorištu. ‘Oš’ ić’, pitala sam ga. ‘Nikad se ne klanjaj nijednom čovjeku’, odgovorio mi je i nastavio se vrtjeti oko auta – prisjeća se Nataša. Otac je, kaže, davno izračunao da su od Austro-Ugarske, Kraljevine Jugoslavije do Titove Jugoslavije članovi njihove uže i šire obitelji odležali po zatvorima ravno sto godina. Iako se u kući pričalo o politici, nije želio da se Nataša u politiku aktivno uključi.
– Kad sam starom prije 12 godina rekla da sam se učlanila u SDP, samo je rekao: ‘Znači, ipak te nisam uspio spriječiti’. A mater je graknula: ‘Znala sam ja, jesam ja rekla da će to tako završit’!’ – smije se Nataša koja je 2000. godine bila i prvi trudni vijećnik u Gradskoj skupštini. Jedino u što se Sinjanke nikada nisu aktvno uključile to je Sinjska alka, oko koje se, kaže Nataša, sve vrti. Vrijeme se u Sinju računa od Alke do Alke, svi politički sukobi buknu oko Alke i taj veličanstveni folklor definitivno treba depolitizirati, smatra SDP-ovka.
Alka i političarka
Primjerice, u svibnju prošle godine, kaže Nataša, Vincent Degert, šef Europske komisije, došao je u službeni posjet. Isti dan održavala se skupština Alke i svi dužnosnici su, jasno, otrčali na skupštinu. Zaboravili su, kaže Nataša, na Degerta kojeg nitko nije dočekao.
– Zovu me panično iz zagrebačkog ureda da gospodin Degert sam šeta po sinjskoj pijaci. Pravila sam mu društvo dva sata dok nije završila Alkarska skupština – kazuje Nataša. Na koncu, oko Alke se, kaže Nataša, lome taštine predsjednika Mesića i premijera Sanadera.
– Prošle godine su se posvađali čiji je izaslanik na višem nivou i čiji će alkarima uručiti nagrade. Alka tradicionalno počinje u pet popodne. Sanader s Brača javlja u 3.20 da neće doći jer su pogriješili u protokolu Alke i nisu ga stavili kao prvog gosta. Čitav se Sinj za vrijeme turnira pitao ‘a di nam je premijer, al nije reka da će doć’. Kasnije pukla sprdačina da je Sanaderu pobjegao trajekt ispred nosa – objašnjava Nataša.
Grad nezaposlenih
Konzervativni stav njezina rodnog kraja, tumači Nataša, proizašao je iz vojničkog mentaliteta. Oko Sinja su se vodili mnogi ratovi i ljudi su žestoki, nekako tvrdi, kaže Nataša. Vrlika, Hrvace, Otok, Trilj i Dicmo tradicionalno su desničarski nastrojeni.
– Međutim, Sinj između četiri mosta, odnosno uži dio grada, uvijek je bio lijevo orijentiran – tumači Nataša.
Iako ju je njezin otac odgajao proaktivno, ne čineći razliku između muškaraca i žena, Nataša je ipak razbila kliše Cetinske krajine da je “politika za muške”. Za obnašanje vlasti u Sinju nitko, kaže, nije posebno bio zagrijan. U gradu vlada velika nezaposlenost, čak tri i pol tisuće ljudi nema posao, a Dalmatinka Nova i Autoprijevoz Sinj dva su krizna žarišta.
– Nekad su ljudi živjeli od njemačkih penzija. Danas više nemaju mogućnosti, propale su tri glavne tvornice i za svaki je posao borba do krvi. Ide se ispod svakog dostojanstva. Recesija se u Sinju neće osjetiti jer Sinjani žive u recesiji već godnama. Treba nam rebalans proračuna. Tko god dođe na vlast imat će pune ruke posla – zaključila je Nataša.
