Ambicioznoj i uspješnoj liječnici oduvijek je smetalo što je medicina kod nas vrlo statusno obilježena i svim mladim ljudima poručuje da je uspjela, iako joj roditelji nisu liječnici, nego konobar i švelja.
Uvod u anatomiju, Hitna služba, Privatna praksa …, uz forenzičare, kirurzi sa zelenim kapicama na glavi i ozbiljnim pogledom iznad maske preko pola lica postali su tema najuspješnijih američkih televizijskih serija. Do te mjere da ne znamo broj hitne službe u vlastitoj državi, a u dva ujutro svatko će ispaliti broj američke hitne – “najn-uan-uan”.
– Istina, kirurgija ima ono nešto! Stalno je napeto, adrenalin te šiba, a koncentracija je izoštrena. U rukama imaš tuđi život, znaš da ni najmanja greška nije dozvoljena da stvari ne bi krenule neplanirano. Ljudi su po prirodi voajeri, zanima ih ishod takvih situacija, a američki producenti to očito znaju unovčiti – započinje svoju priču doktorica Natalija Lučev, prva kirurginja sa zadarskom adresom.
Ova se 38-godišnja Riječanka, naime, nedavno javila na natječaj zadarske Opće bolnice koja je tražila kirurga. Primili su je, i Natalija je, ni ne razmišljajući, postala prva žena kirurg u Zadru, u bolnici koja postoji 120 godina. Priča je postala zanimljiva medijima i to ju je, kaže, potpuno zateklo.
Kirurgija – kraljica medicine
– Ja sam se samo javila na oglas u Jutarnjem, zaista nisam očekivala kamere i diktafone – smije se Natalija dok se smještamo u kafiću uz obalu.
Ako je atletika kraljica sportova, onda je, kaže Natalija, uvjetno rečeno, kirurgija kraljica medicine. Nije tajna da je od pamtivijeka rezervirana za muškarce. Ženskog kirurga s rezervom prihvaćaju ne samo kolege, nego i pacijenti.
– Već su poznate situacije da pacijent liječnici kaže “sestro, izmjerite mi tlak”, a tehničaru “gospodine, doktore…” – tumači Natalija koja je i osobno znala čuti komentare poput “što će žensko na kirurgiji”. To je, kaže, nije pokolebalo ni u jednom trenutku.
– Nije uvijek ugodno pionirski stremiti nečemu, ali nastavila sam. Ne za inat, nego zato što volim kirurgiju. Uvijek treba ići naprijed – kaže prva zadarska kirurginja koja veći dio dana u rukama ima pincetu, škare, skalpel, iglodržač i konac. Ruke su bez prstenja, nema lančića oko vrata, u ušima tek diskretne naušnice. Ništa od make upa, kao ni od dugih noktiju.
– Ili kirurgija, ili nakit – smije se Natalija – I piercing na pupku smeta mi pri operaciji, stavim ga samo na godišnjem odmoru.
Natalija ne krije da je cijeli život puno učila. Pri seciranju trupla, divila se, kaže, složenom ljudskom mehanizmu.
– Naš organizam je fantastičan, prekrasan je osjećaj dokučiti kako funkcionira. S druge strane, stoljećima istražujemo kako zapravo malo treba da se taj sklad poremeti – govori Natalija gotovo u zanosu.
Medicinski fakultet u rodnom gradu završila je 1996. godine i postala asistent na Zavodu za anatomiju. Istodobno je volontirala u riječkoj bolnici, a nakon diplome upisala je magisterij iz “krvnih žila vrata”. Kad je tri godine kasnije Opća bolnica u Vukovaru raspisala natječaj za specijalizaciju iz opće kirurgije, mlada Riječanka koja je o kirurgiji maštala još od srednje škole, sebi je odlučno rekla “na redu je Slavonija”.{slika}
– I u Rijeci je bio raspisan natječaj za specijalizaciju iz kirurgije, ali znala sam da neće biti ništa od toga. Čim su mi iz Vukovara javili da sam primljena, spakirala sam kovčege i odjurila – kaže Natalija koja do tada nikad nije bila u Slavoniji.
Specijalizacija se zapravo održavala u kliničkoj bolnici Osijek. U gradu na Dravi Natalija je provela četiri godine, a zadnjih pet mjeseci provela je u Zagrebu kako bi odradila kardiokirurgiju.
– Čim sam položila specijalistički ispit, počela sam raditi u Vukovaru. To je bilo 2004. godine. Živjela sam u Osijeku, putovala sam svaki dan u Vukovar na posao – kaže Natalija koja ne krije da je imala prebrzi tempo u karijeri te da iza cijele priče stoji hrpa odricanja.
Iako se pred mladom doktoricom otvorio svijet pun izazova, ubrzo joj je, kaže, postalo jasno da se u Vukovaru teško živi. Malo ljudi se vratilo, kaže Natalija, grad je bio bez sadržaja, društvenog života… Rat je, kaže, ostavio pečat patnje koji se i danas osjeća.
Čežnja za morem
– Kad sam došla, nisam imala ni 30 godina. Mlada, ambiciozna, željna života i pozitivne atmosfere. Želiš izlaske, kazališta, na koncu, i banalni šoping. Međutim, rat u Vukovaru kao da je bio jučer. Osjeća se u zraku, vidim ga u očima ljudi dok hodaju ulicom ili sjede u čekaonici. Svaki sa svojom pričom i patnjom koju ne puštaju da ode. Nose je poput rijetke amajlije. Vukovar se zaista ne smije zaboraviti, ali mlad čovjek mora ići dalje – tumači Natalija.
O ljudima iz tog razdoblja svog života Natalija govori s posebnom toplinom. Nakon pet godina kirurgije u Vukovaru, mogla bi, kaže, napisati knjigu. Međutim, nakon zanimljivog desetljeća provedenog u Slavoniji (uspješna Riječanka čak je izgubila riječki naglasak), Natalija je počela osjećati čežnju za morem.
– Moj otac je iz Prvić Luke pokraj Šibenika, mama je Riječanka, rođena sam na moru. Sve više sam počela osjećati kako mi fali vjetar s obale … – kaže Natalija koja posao u Zadru uspoređuje s dobitkom na lotu. Ne krije, međutim, da je posao zahtjevan, te da neke operacije traju satima. Koliko se puta, kaže Natalija, dogodi da je čovjeku napisana jedna dijagnoza, a u tijeku zahvata otkrije se sasvim druga priča.
– Tumori su stoljećima velika enigma, kamufliraju se uz tkivo i dijagnostika ih ne uhvati. U takvim situacijama imaš par minuta za donijeti odluku, ali nepravedno je reći da to žena ne može raditi. Kirurgija je prije svega timski rad, barem tri kirurga su oko stola – opisuje Natalija posao koji obožava.
Iako će uvijek reći da je imala odlične mentore, Natalija je jetko primijetila da u Hrvatskoj još ne postoji žena neurokirurg, niti kardiolog.
Iskorak u muški svijet
– Mozak, kralježnica i srce u Hrvatskoj su još samo u muškim rukama – komentirala je kratko i odjednom ispalila kao da je to jače od nje: – Oduvijek sam željela kardiokirurgiju, kardiokirurg čuči u meni. Nisam to krila ni kada sam volontirala u Rijeci. Odmah su mi dali do znanja da to nije za žene! Prošla sam više mjeseci edukacije u Torontu u Kanadi, operirala sam srčane zaliske, ugrađivala premosnice. Da sam ostala tamo, možda bih i dobila specijalizaciju iz kardiokirurgije, teško je sad reći … – kaže Natalija koja je, nakon Toronta, zbog kardiokirurgije vrlo često putovala u Ljubljanu jer riječka bolnica taj odjel nije imala. Kada je otvoren u drugoj polovici 90-ih, za predstojnika je došao kardiolog Ognjen Šimić (kasnije optužen za primanje mita), međutim specijalizacija iz kardiokirurgije za žene je ostala “misaona imenica”.
– Naravno, odgovorno je operirati i žuč, svemu treba ozbiljno pristupiti, ali operirati srce zaista je nešto posebno – otkriva Natalija, smijući se mom komentaru kako “žene čitaju ljubiće, a muškarci operiraju srce”.
– Molim vas, da me netko ne bi krivo shvatio, obavezno napišite da nisam ni najmanje revoltirana. Dapače, prezadovoljna sam, mislim da sam hrabro zakoračila u, nazovimo ga, muški svijet kirurgije – tumači Natalija.
Ne krije, međutim, da se u medicini gleda društveni status i da je put lakši za one čiji su roditelji liječnici.
– Ali to ne treba pokolebati ni jednog studenta medicine. Samo hrabro, to im želim poručiti! Meni je tata konobar, a mama švelja. I bez “obiteljskog medicinskog pedigrea”, usudila sam se reći da želim biti kardiokirurg. Nisam dobila kardiokirurgiju, ali sam dobila opću kirurgiju. “Show must go on”, to mi je maksima, ima pravo dobri, stari Fredi Mercury – kaže Natalija.
Plaće liječnika i nedavni rebalans proračuna ne želi, kaže, posebno komentirati.
Mama je najdraža titula
– Plaće liječnika jezivo su male, što drugo reći. Evo, prosječna plaća kirurga sa svim dežurstvima kreće se oko 12, 13 tisuća kuna. Tolike godine ulaganja u sebe, tolika odgovornost, tolike neprospavane noći. A gdje su kongresi koji puno koštaju i dodatna preskupa literatura – tumači Natalija.
Plave kuverte u medicini također, kaže, ne želi posebno komentirati. Svjesna je da toga ima, ali naglašava da poznaje mnogo kolega koji nisu korumpirani.
– Meni u životu nitko nije ponudio plavu kovertu. Valjda im ne šaljem takvu vibru. Bake u Vukovaru znale su mi donijeti čokoladu i uredno me rasplakati. Jednom mi je jedna baka donijela kašetu jabuka. Rastopila sam se i podijelila jabuke po odjelu – kaže Natalija.
Dok smo razgovorale, Natalijina šestogodišnja kći Petra skakutala je oko nas i crtala, da bi je na koncu naljutili i rasplakali dupini koji nisu “htjeli dobro ispasti na papiru”.
– Ja sam samohrana majka – pojašnjava Natalija. – Petra i ja posebno smo povezane, ona mi je na prvom mjestu. Otkad se rodila sve prolazimo same. I dalje, vjerujem u ljubav, naravno. Petra je rođena iz ljubavi. Bila je to duga veza, eto, to je sad iza mene … Rodila sam je u tijeku specijalizacije, radila sam do šestog mjeseca trudnoće. Operiram, a ona me gura iznutra, to je tek poseban osjećaj – opisuje posnosna mama Natalija.
Ova hrabra doktorica, koja na rivalstvo u poslu nikad nije htjela trošiti energiju, ne krije da je ponekad zna uhvatiti sindrom “zašto sve moram sama”.
– Sama prodajem stan u Osijeku, sama selim stvari u Zadar, sama mijenjam gumu na autu, sama vodim Petru u kino … Pomisliš katkad “pa ja, zaboga, ništa ne stignem od ovog djeteta”, a onda shvatiš da te ono drži i da ti je veliki pokretač. To samo mame znaju – nasmijala se Natalija.
Iako radi “muški” posao, te iako je samohrana majka, na vrata stana, kaže, nikad nije i ne bi postavila titule ispred imena.
– Magistar znanosti, doktor medicine, specijalist kirurgije. Zamislite da sve to nalijepim na vrata. Kakva glupost! A zapravo, prije svega sam mama. Kad malo bolje promislim, onda je primjerenije staviti na vrata “mama Natalija Lučev” – kroz smijeh je zaključila simpatična kirurginja koja se od muških kolega jedino razlikuje po šarenim kapicama u operacijskoj sali.
