Kad danas govorimo o feminizmu (ili bolje rečeno – feminizmima), govorimo o skupu ideologija i pokreta koji zagovaraju ekonomsku, društvenu i političku jednakost žena, ali se pojam neupitno proširuje na jednaka prava svih ljudi – neovisno o rodu, spolu, rasi, (ne)vjeri i seksualnosti, dokle god ne ugrožavaju prava i slobode drugih. Podrazumijeva se solidarnost s diskriminiranim skupinama, kao i zajednička borba za kvalitetniji svijet. No, borba protiv okrutnosti životinja se nerijetko etiketira kao militantan osobni izbor, ali i preekstremno (feminističko) političko shvaćanje. O tome treba li se i zašto u feminističkom kišobranu naći mjesta i za veganstvo, razgovaramo s Martom Šušak, svojevremenom ambasadoricom za prava životinja u Prijateljima životinja te jednom od začetnica LGBTIQ inicijative AUT na Filozofskom fakultetu.
Za početak, kako je započeo tvoj aktivizam?
Zapravo, znam samo da je prvi na aktivističkom tapetu bio feminizam. Sjećam se da sam u šestom osnovne na vjeronauku čitala priručnik Feminizam za početnike. Sjećam se i da mi je dosta toga onda bilo jasnije i osvijestila sam stvari koje dotad nisam promišljala. Nekako mi je uvijek bilo logično da kad nakon čitanja i informiranja o nekoj temi, a knjigama sam oduvijek vjerovala više nego svećenicima, djelujem u skladu s nečim što mi se čini ispravnije, poput rodne ravnopravnosti. A prvu sam knjigu o veganstvu posudila samo zato da dokažem ljudima koji žive veganski da nisu u pravu. Htjela sam prikupiti argumente njihove strane kako bih ih mogla pobiti.
Kako to da se plan izjalovio?
Morala sam samoj sebi priznati da nemam protuargumente i da bi bilo izuzetno licemjerno zaboraviti to što sam pročitala i sa životom i prehranom nastaviti kao dotad.
Možda je najteža stvar u svemu tome bila priznati samoj sebi da sam bila u krivu. Nikad me prije nisu zanimale životinje, niti sam razmišljala kako meso dolazi na moj tanjur. Ipak, sjećam se da sam u srednjoj školi, i to mjesec dana prije prelaska na veganstvo, nabasala na letak o pravima životinja koji sam posprdno iskomentirala i zaboravila. Sad shvaćam da sam se u tom trenutku osjećala napadnuto i postala sam defenzivna. Nisam imala stav, nisam imala informacije, nisam imala odgovor i zbog toga sam se uspaničila. Takvu reakciju danas prepoznajem i kod drugih kad im kažem da sam veganka, i zato je potpuno razumijem – štoviše, mislim da je dobar znak da osoba osjeća potrebu strastveno reagirati jer to znači da osjeća da ovdje nešto ipak ne štima.
Zašto misliš da se na veganstvo gleda kao na pretjerivanje ili militantnost?
Rekla bih da postoje dva dominantna stava o veganstvu. Prvi je da je veganstvo neozbiljan i irelevantan hir koji se često povezuje s filozofijom New Agea i pretjeranom, dječjom emotivnošću te idealizmom i kao takav diskreditira (premda bismo od dječjeg idealizma mogli mnogo naučiti).
Baš poput feminizma, pokret za prava životinja politički je pokret za iskorjenjivanje nasilja i hijerarhije. Teško mi je zamisliti svijet zasnovan na feminističkim principima koji uključuju porobljavanje i ubijanje drugih bića za vlastite potrebe.
I jednako kao što feministkinje smatraju svojom dužnošću reagirati na svakodnevne seksizme, opresije ljudskih Drugih i političku nepravdu uopće, tako i aktivistkinje za prava životinja ne mogu ne reagirati na sustavno nasilje nad životinjama. Ni feminizam, ni pokret za prava LGBTIQ osoba, niti veganstvo nisu i ne mogu biti osobni izbori za nečija četiri zida. To su načini života, filozofije i političke fronte.
Paradoksalno, kad se veganstvo i uspije afirmirati kao politički pokret, mnogi ga aktivisti i aktivistkinje različitih orijentacija smatraju nepotrebnim pretjerivanjem i militantnim guranjem stvari pod njihov nos, ionako već pun nepravde.
Očito, osvještavanje položaja životinja teže je jer se sa životinjama teže poistovjetiti. Kad vidiš da netko pati, a taj je netko sličan tebi ili ima priču sličnu tvojoj, lakše se povežeš. Životinje je stoga puno lakše gurnuti u apsolutno Drugo. Ne Drugo kao žene, ne Drugo kao pedere i lezbe jer koliko god takvo Drugo nekome bilo odbojno, bolesno i neprirodno, ipak s tobom dijeli vrstu. Uvijek možeš reći kako ‘nije ona kriva za to, on je dobra osoba’ i možeš to racionalizirati. Sa životinjama je drugačije. Odmalena nas sa svih strana uče i potiču u razmišljanju da su životinje ‘nešto’ prljavo i neshvatljivo, ‘nešto’ što iskorištavamo za sebe i svoje potrebe i na to imamo potpuno pravo.
Borba za prava životinja koja je našem društvu donekle razumljiva svodi se na zaštitu tzv. kućnih ljubimaca koji su jedni od rijetkih koji u većoj mjeri uživaju ljudsku pažnju i zaštitu. Zato je danas mesojedu/ici normalno nazivati se ljubiteljem životinja, makar svakodnevno participira u njihovom iskorištavanju i ubijanju. Osobu koja aktivno sudjeluje u seksizmu i homofobiji nikad ne bismo na isti način nazvali feministkinjom ili aktivistom za LGBT prava.
Čest je argument da su ljudi svejedi, da su zahvaljujući mesu preživjeli i da stoga imaju pravo koristiti životinje za vlastite svrhe?
Svaki put kad kažemo da čovjek ‘oduvijek’ ubija i jede životinje, jednako tako možemo se prisjetiti i stava da su žene rođene da bi bile majke i domaćice jer im je biologija tako namijenila. Najšira definicija feminizma pravo je na vlastito oblikovanje života i pravo na slobodni izbor. Granica vlastite slobode prestaje u trenutku zadiranja u tuđu. Taj je stav feminizam prigrlio u slučaju ugroze prava LGBT osoba, no ne i životinja jer nam je ostao taj biblijski, duboko patrijarhalni i u svojoj srži potlačivački argument da su neka bića stvorena da bi služila čovjeku jer ih on može pokoriti. Tako je i muškarac mogao (i na mnogo načina još uvijek može) ekonomski i fizički pokoriti ženu, bijelci su stoljećima potlačivali crnce, američke domoroce, Rome; više klase iskorištavaju radnike itd. – i u teorije inferiornosti tih Drugih uvijek su bili upregnuti i politika i kultura i znanost – feministkinje su toga itekako svjesne.
Možeš li dodatno pojasniti usporedivost muškarčeve dominacije nad ženom s ljudskom dominacijom nad ostalim životinjama?
Ako se možemo složiti oko toga da žena nije ‘stvorena’ da bi rađala djecu, tako bismo trebali propitati i trenutačno uvriježeni stav da se životinje rađaju isključivo kako bi služile za hranu ljudima. U ovom su društvu životinje najveće Drugo jer se i u najvećem procvatu postkolonijalne teorije kao Drugo ne prepoznaju. To je zato što se ne mogu samodefinirati, nego ovise o ljudskoj definiciji sebe, a samodefinicija svakoga Drugoga rezultira osvještavanjem potlačenog položaja u odnosu na središte moći. Ljudi još uvijek misle da je apsurdno omogućiti životinjama pravo na slobodu kretanja i slobodu od neubijanja za ljudske potrebe. Valjda misle da je sljedeći korak da životinje dobiju pravo glasa ili kandidature za gradonačelnika Zagreba (što vjerujem da bi i mnogi mesojedi podržali). Ovdje je zanimljivo povezati da taj stav nije potpuno originalan (kao ni svaka druga besmislena poredba): kad je Mary Wollstonecraft u 18. stoljeću napisala Obranu ženskih prava, reakcije na njezine stavove da je žena jednako radno i intelektualno sposobna kao muškarac izvrgnute su ruglu. Što je najlakše bilo napraviti usporedbom s još jadnijom i prezrenijom skupinom – životinjama. Zato je ubrzo objavljena parodija Thomasa Taylora Obrana prava zvijeri koja ismijava pokušaj brisanja njemu prirodnih podjela na porobljene i iracionalne (žene, životinje) i gospodare (muškarce, ljudsku vrstu).
I dok je feminizam uspio nadići taj stav i etablirati se kao oblik političkog prosvjeda, veganstvu to nije pošlo za rukom pa je njegove ciljeve lakše opravdati argumentom da je jedenje mesa osobni izbor.
Koje elementarne probleme možemo navesti kako bi se odstranila stigma da je jedenje mesa ‘osobni izbor’ i da se etablira kao politički?
Živimo u svijetu u koji se rađamo kao stabilno definiran hijerarhijski sustav, u kojem se postojeći odnosi moći uzimaju kao prirodni i jedini mogući. Kao što se heteropatrijarhat uzima kao početna pozicija pa ljudi često pitaju kako se to lezbijke seksaju jer im je ta situacija doslovno nezamisliva kad se iz jednadžbe odstrani penis, tako i veganke nekoliko puta na dan moraju odgovarati na pitanje što jedu. Jer zaista, što ostaje od seksa kad mu oduzmeš referentnu točku – penis, što ostaje od obroka kad mu oduzmeš glavni sastojak – meso? {slika}
I dok ipak još od malih nogu učimo da postoje granice u međuljudskim odnosima koje trebamo poštivati i da se (barem formalno) potiče timski rad, naš odnos sa životinjama od početka procesa socijalizacije ima samo jedan cilj – izvlačenje koristi koju od njih imamo. Bilo da je to gledanje zatočenih životinja u zoološkom u za njih potpuno neprirodnim uvjetima, uživanje u cirkuskim točkama u kojima nas ‘zabavljaju’ životinje kojima je plaća mali kavez i udarci bičem ili jedenje dijelova njihovih tijela i oduzimanje njihova mlijeka, od malih nogu dobivamo poruku da su životinje ovdje zbog nas. Druga bića u lancima postaju nam normalna slika svijeta, baš kao i seksualizirane i objektivizirane žene s reklama.
Zbog velikog napora da patnju životinja normaliziramo i ne povezujemo s ljudskom, danas možemo živjeti u društvu koje (barem na papiru) osuđuje ubojstvo i silovanje ljudi, a svaki dan plaćati drugima da za nas ubijaju i siluju druga bića na koje se zakon ne odnosi jer smo ih naučili tretirati kao objekte. A znamo što se događa kad netko postane objekt – prestaje biti biće s vlastitim potrebama, osjećajima i željama i postaje depersonalizirana stvar s kojom se može postupati po volji. Zato se nerijetko kaže da se žene u našem društvu tretiraju i gledaju ‘kao komadi mesa‘ – jer je meso objektivizirana i depersonalizirana verzija žive životinje koja se tek u tom obliku može konzumirati i bez pristanka, kao i žensko tijelo.
Koje su poveznice između položaja životinja i ljudi iz različitih kultura koji se iz nekih razloga ne mogu boriti za vlastita prava?
Razlika uvijek jest u tome da ljudi lakše postaju svjesni svog potlačenog položaja i pronalaze vlastiti politički glas od životinja koje za verbalizaciju svoje borbe trebaju ljude. Doduše, znamo da su različite skupine ljudi u nekim kulturama u potpunoj pravnoj nemogućnosti početi radikalnu promjenu jer riskiraju vlastiti život. Stoga je potpuno logično da ljudi iz jedne kulture dižu glas protiv nepravde u drugoj i sa svoje geografske pozicije ukazuju na tuđu političku. Ipak, nije novost da zapadnjački feminizmi nedovoljno ozbiljno shvaćaju, recimo, feministkinje koje burku smatraju simbolom otpora, kulture i moći, a ne opresije i šutnje. Još uvijek vlada predrasuda da je na Zapadu bolje i da su ‘naše’ žene slobodnije, što je zapravo veoma relativan i kulturološki uvjetovan pojam.
Jednako se tako Zapadnjaci/kinje groze na slike iz Kine na kojima su zarobljeni, raskomadani i skuhani psi i mačke. Potpisujemo peticije, plačemo, zaprepašteni smo i u nevjerici jer ‘kakva bi to nemoralna osoba jela životinje koje smo mi na Zapadu odlučili zvati prijateljima/cama, a ne hranom’. Naravno, to činimo dok nam se u dvorištima odvijaju kolinja, a za ručak se kuha krava, koja je u Indiji sveta životinja. Jedenje životinja naučeni je obrazac ponašanja koji u današnjem društvu obilja ne proizlazi iz biološke potrebe, nego kulturološke norme.
Oslobođenje leži u spoznaji da je naše kulture i običaje proizvoljno oblikovao centar moći (bio to heteroseksualni bijeli muškarac, kršćanin, Arapin musliman ili Homo sapiens) i da one nisu prirodne ili bogomdane kao što nas uče. Tek onda možemo početi dekonstrukciju i okaniti se sveznajuće pozicije koja nam stvara neprijatelje u vlastitoj borbi.
Kako se onda dogodilo da se feministički pokret i pokret za LGBT prava izdvoji od pokreta za prava životinja?
Kad govorimo o pokretu za prava LGBT osoba, spominjemo i naglašavamo da se on razvio iz borbe za prava žena i pokreta protiv rata te se na taj način prepoznaje i kao legitimni politički pokret i prosvjed. Manje je poznato da su se već sufražetkinje istovremeno borile za vlastito pravo glasa, protiv vivisekcije i za vegetarijanski stil života i to prvenstveno jer su shvatile da je pozicija životinja veoma slična njihovoj. Žene, kao i životinje, tada nisu bili politički subjekti, njihov se glas nije čuo i zbog ekonomskih su prilika i društvenih konvencija bile primorane živjeti u onome što Wollstonecraft naziva ‘zlatnim kavezom’. Životinje isto tako imaju gospodare/ice koji/e ih hrane i pružaju im ‘dom’, za koji onda životinje plaćaju svojim tijelom, baš kao i nekoć žene.
{slika}
Tijekom godina borbe za prava žena i LGBT osoba dobile su na političkoj važnosti i formirale se kao pokreti za ravnopravnije i slobodnije društvo, dok se pokret za prava životinja usred svega toga zagubio. Danas se gotovo ne može vidjeti veza između feminizma, LGBT prava i prava životinja. Životinje se u feminističkoj teoriji spominju isključivo u ekofeminizmu koji se pritom oslanja na biologizaciju žena i muškaraca, vraćanje žene korijenima prirode i žene sa životinjama povezuje po liniji ‘prirodnosti’ (koja se zasniva na njihovoj navodnoj nesputanosti i opet vodi u biologizaciju žena i antropomorfiziranje životinja), što je mnogim feministkinjama (i meni) neprihvatljivo.
Veganstvo je pak zbog labave veze s feminizmom u zadnjih nekoliko godina prihvatilo kapitalističko-heteropatrijarhalna pravila igre i sad polugole žene prodaju ideju veganstva kao seksi filozofije. Dok nam se te dvije fronte ignoriraju ili se međusobno sabotiraju, idealni svijet kojem zajedno stremimo propada.
Koji bi onda bio idealni svijet?
Idealni svijet onaj je koji funkcionira prema feminističkim principima.
Idealni svijet onaj je koji funkcionira prema veganskim principima.
Po meni su feminizam i veganstvo sinonimi. Feminizmi tvrde da ne postoje granice tvojih sposobnosti i izbora samo zato što si se rodio/la u određenom rodu, spolu ili tijelu. Veganstvo napominje da pripadnice/i jedne vrste nemaju prava potlačivati druge zbog vjerovanja da je njihova vrsta nadmoćnija. Kad čitam feminizme, čitam veganstvo. Kad imam na umu da su nasilje i hijerarhije neprihvatljivi, da muškarac nije iznad žene, heteroseksualnost iznad homoseksualnosti ili bračna zajednica iznad izvanbračne, znam i da je neprihvatljivo da je čovjek iznad drugih životinja. Jer ako jest, njegujem hijerarhiju koja nekoga konstruira kao Drugo. Ipak, u isto sam vrijeme savršeno svjesna da veganstvo jest jedna vrsta privilegije koju si trenutačno tek neki mogu ekonomski, geografski ili mentalno priuštiti. Ne bježim od činjenice da se većina ekonomije, a onda i ljudske egzistencije bazira na iskorištavanju životinja, kao što je nekoć bio slučaj s (ljudskim) robovima. Upravo se zato naša klasna, ekonomska ili društvena privilegiranost treba upregnuti za eliminaciju nasilja nad životinjama. Svijet u kojem nijedna osoba ekonomski neće ovisiti o ubijanju životinja počinje kad konzumenti odluče prekinuti želju za životinjama u svojim tanjurima.
Kad govorimo o borbi protiv nasilja nad ženama i homoseksualcima/kama, često se odmahuje rukom i kaže da žene već imaju sva prava, da homoseksualci/ke rade što god žele dokle god je to unutar njihova četiri zida. Vegani/ke odgovaraju na slične optužbe, ali i iz aktivističkih krugova. Može li se ta situacija promijeniti ako se aktivisti/ce i dalje ne žele odreći zalogaja i dalje životinje smatraju hranom?
Svaka feministkinja barem je jednom čula izjave tipa: ‘A tko se bavi pravima muškaraca’. Svaka osoba koja je koračala u Povorci ponosa već zna da se ‘novac za to može iskoristiti za one kojima je potrebniji, npr. za djecu’. Jednako tako svaka veganka, dijeleći letke koji zagovaraju prava životinja, mora slušati istu milozvučnu pjesmu: ‘A tko se bori za ljude’. Odjednom je svaki aktivistički angažman promašen jer postoji milijun drugih, važnijih borbi.
To su pokušaji trivijaliziranja tvog angažmana jer ljudi očito vide da se položaj žena aktivizmom može poboljšati, da Povorke ponosa rezultiraju boljim zakonima i vidljivošću za LGBT osobe i da je veganstvo savršeno moguća opcija u vremenu i mjestu u kojem živimo – to ih straši jer onda očito moraju nešto poduzeti.
Potpuno je razumljivo da se jedna osoba ne može baviti svim potlačenim skupinama, no feminizam je nekako uspio objediniti većinu. Nitko ti neće reći da si feministkinja ako misliš da su lezbijke niža vrsta i da Rome treba sterilizirati. S druge strane, potpuno je prihvatljivo reći da si feministkinja i pričati o nevoljama s rodom ili položaju crnkinja u feminizmu dok večeraš nečije dijelove tijela. Opasno je stvarati i održavati hijerarhiju opresije. Trebamo neprestano propitivati i testirati vlastite privilegije – kao što feminizam u svojim redovima treba muškarce koji su se spremni odreći nekih privilegija koje imaju u patrijarhatu, tako se i ljudi trebaju solidarizirati sa životinjama i osvijestiti na koji način profitiraju od njihovog nižeg statusa.
I iako svaki aktivistički angažman zahtijeva psihički i fizički napor, veganstvo ima tu sjajnu komponentu da doslovno svaki put kad sjedneš za stol, sudjeluješ u mikrorevoluciji.
