Problem je u tome što djevojke nisu sigurne da mogu to raditi. Tu je zamka. Nitko ti ne brani da uzmeš sprej i crtaš, ali ti sama nisi baš sigurna. Kao, to je stvar za dečke. Bila sam na dosta radionica na koje dolaze mlade djevojke. Moj dojam je da nisu sigurne, vidiš na njima oklijevanje. Ali, to je stvar odgoja jer ti on kaže – bolje nemoj, to nije za djevojke. Potpuna besmislica!
Reći da je The Kraljica Vila (TKV) od prvog desetljeća 2000-ih godina do danas postala jedan od simbola urbanog Beograda može na prvu loptu zvučati pompozno i pretenciozno, ali nije netočno. Čitatelju/ici, čak i onom/onoj koji/a nema naviku obraćati pozornost na ulične grafite, nisu mogli promaknuti radovi dvadesetpetogodišnje umjetnice koja se već skoro cijelo desetljeće krije iza ovog pseudonima. Monotoniju sivih beogradskih zidova razbila je portretima Amélie Poulain, Poa, O-Ren Ishii, junakinje iz Tarantinovog filma. Fasade je “naselila” raznobojnim vilama, sirenama, indijskim božanstvima… Još važnije, na ovdašnju grafitersku scenu unijela je mladenačku lucidnost i osobitu svježinu zbog koje je postala poznata i izvan granica Srbije (prošle je godine predstavila svoje radove i u Japanu).
U galeriji Kulturnog centra Grad 31. kolovoza otvorena je izložba njenih radova nastalih u posljednjih pola godine. Bila je to prilika da s TKV porazgovaramo o odnosu ovdašnjeg društva prema street artu, (ne)iskorištenosti javnih prostora u Beogradu, političkim i feminističkim elementima u njenim crtežima, agresivnosti oglašavanja i zlouporabi zidova od strane huligana i drugih ekstremističkih grupa.
KONTRA: Ovo nije prvi put da izlažeš u galeriji. Čini li ti se da su takozvani kulturni krugovi kod nas otvoreniji za tu vrstu umjetnosti?
TKV: Godine razgovaranja o grafitima učinile su da sredina to djelomično prihvati kao umjetničku formu iako će dio toga uvijek biti ilegalan i ti ćeš uvijek napraviti neko manje ili veće sranje. Ako uspiješ objasniti da to ne mora biti samo vandalizam, onda je to dobro. Ali uvijek će postojati taj jedan dio koji je ilegalan i uvijek se on nekome neće svidjeti. Cijeli rad na ulici živi je dio toga. I to je najbitnije, to je ono što radi razliku. Ako prestaneš raditi na ulici, onda to više nema veze sa street artom. To su te stvari koje te vuku da radiš. Zato da bi bio graffiti writer moraš biti malo lud. Jer ti nemaš tu ništa materijalno, ništa za što ćeš se uhvatiti.
Ove radove koji su izloženi ponekad bih najradije poklonila, ali tako s druge strane sam sebe uništavaš. Tko uopće u Srbiji kupuje umjetnost? Nitko vam nikada neće ništa dati, nema ljutnje. Samo se možeš truditi i raditi što više i što bolje možeš.
KONTRA: Kakav je tvoj dojam, jesi li ti postala prihvaćena u mainstream kulturi ovdje?
TKV: To je na svjetskoj razini postalo opuštenije. Baš sam razgovarala s prijateljem iz Londona koji kaže da kad bi prije 10 godina rekao “I’m doing graffiti”, netko bi odmah pozvao policiju. A kad danas to kažeš, svi kažu “Jesi čuo za Benksija?” I koliko god te to živciralo, to je bolja reakcija nego da misle da si neki kriminalac. Jer puno je graffiti crtača i nastradalo tako – ljudi su mislili da su oni neka ozbiljna opasnost.
{slika}
KONTRA: To je London. A ovdje?
TKV: Ovdje nije toliki problem. Sredina je mnogo pitomija što se tiče crtanja grafita. U stvari, kada bih radila neke političke grafite – zainteresirali bi se za mene. Ja mislim da mi njih samo ne zanimamo. E, sad, kad govorimo o tim kulturnim krugovima, tu sam dosta skeptična. Tko čini kulturne krugove koji odlučuju? Tko tu uopće bilo što određuje, kad ne radi nijedan muzej niti postoji adekvatno kulturno obrazovanje i odgoj? Ima ljudi koji to cijene, ima onih koji to ignoriraju.
Postoji još jedna razina – kad si djevojka koja radi tako nešto. Nitko od tebe ne očekuje da se time baviš jer to jednostavno “nije djevojački”, što je totalno idiotski. I onda vidiš kakav odnos prema ženama ima ovaj sistem. Žena se uopće ne smatra opasnom, što je užasno podcjenjivanje. To je ono “što ti radiš vani, idi kući, nije lijepo da šetaš noću”.
KONTRA: To su bile reakcije?
TKV: Kad te policija presretne i kad shvate da te ne mogu uplašiti, onda zauzmu tu očinsko-bratsku figuru: “mlada dama se ne bi trebala šetati ovuda”.
KONTRA: Jesi li tijekom dosadašnjeg rada upadala u neke nevolje, s policijom ili građanima koji ne razumiju ovu formu izražavanja?
TKV: Jednom sam dobila batine, ali to je bila moja loša procjena. Kada se baviš ovime, moraš znati procijeniti situaciju. Nema opravdanja za tako nešto, ali sam moraš misliti tri koraka unaprijed.
Imala sam sreće, ali “that’s the price you pay”. U takvim situacijama vidiš koliko si daleko spreman/a ići. Nisi zaštićen/a i nitko ti ništa ne jamči. I onda shvatiš jesi li stvarno u tome. Ako shvatiš da jesi, to je oslobađajuće.
KONTRA: Kako je izgledao prvi put kad si izašla na ulicu i nacrtala prvi grafit?
TKV: Prvo sam krenula raditi u Rimu. Budući nisam bila turistkinja, živjela sam tamo, bilo mi je dosadno i pomislila sam zašto ne bih to radila. Nisam uopće planirala, samo sam ušla u to. I to mi je bio neopisiv trip, to je taj adrenalin rush i u tom sam se trenutku prepoznala. I dan-danas imam tremu, svaki put kad trebam ići crtati, uhvati me nervoza. To je bilo otkrivenje.
I danas imam taj pristup – može se srušiti sve oko mene, ali ja ću ovo i dalje raditi. To je nešto što te, ipak, izdvoji iz svega. Ne ovisiš ni o galeriji ni o prodaji, ni o kome. I ako hoćeš da to netko vidi, vidjet će. Možeš biti bezobrazan i reći – ja sam ovdje. To je osobito važno u ovoj sredini koja je toliko iscrpljena i koja je izgubila želju za pobunom i borbom za neku svoju kvalitetu života.
KONTRA: Je li ta sredina inspirativna za tebe?
TKV: Jest. Imam 25 godina i ovdje ni u jednom trenutku nije bilo onako kako treba, sistem te vara i radi protiv tebe. Ako si pošten/a i ako si odgajan/a da budeš fer, to se u ovoj sredini ismijava. Najstrašnije mi je to što su ljudi koji su obrazovani i talentirani, ili imaju samo malo veću ambiciju, uvijek ismijavani. To je nepodnošljivo. Ljudi se maksimalno povlače ili se trude biti negdje između, a moraš se pobuniti na neki način. Iako moji radovi nisu politički orijentirani, sam čin izlaska u javni prostor je neka vrsta političkog čina.
{slika}
KONTRA: Čini mi se da je tvoj rad subverzivan baš zato što nema direktno političku tematiku i što je otvoren za različite interpretacije.
TKV: Tako je. Javljaju mi se ljudi i kažu “ja prolazim pored tvog grafita svaki dan kad idem na posao ili u školu i svaki put mi bude malo bolje”. Tad shvatiš da je to cijela poanta. Ti si nekome za tih nekoliko sekundi skrenuo misli sa svakodnevnice. Znaš i sam koliko je teško boriti se s tom atmosferom koja ovdje vlada. Ali, to su sve ti nematerijalni trenuci. To je nemjerljivo. Ja to možda naivno gledam, jer naravno – potreban ti je novac da bi preživio/la, ali na nekoj višoj instanci mi puno više znači kad mi netko tako nešto kaže, nego kad se moram cijenkati za sliku.
KONTRA: U tvojim radovima ima svega – od portreta povijesnih ličnosti, književnih i filmskih junaka i junakinja, do fantastičnih elemenata. Koju emociju želiš probuditi kod promatrača/ice?
TKV: Uvijek postoji neka emocija koju pokušavam upisati u taj rad. Neki ljudi shvate to isto, a drugi ljudi imaju neku svoju emociju. I meni je to okej. Taj rad živi svoj život na ulici. Književnici/ce, slikari/ce i popularna kultura su bili aktualni u prvoj fazi, kad sam otkrivala samu sebe i ovaj grad. Ja sam krenula raditi sa 16 godina, i to se jasno vidi. To je bilo moje oduševljenje stvarima koje sam gledala i čitala i kojima sam radila neku vrstu posvete. Uvijek želim nešto određeno, ali nikad ne znaš što će ljudi vidjeti u tome.
Ovdje u galeriji izložena je “Majka”. Nekoliko ljudi mi je reklo da su oni u tome vidjeli Bogorodicu, što uopće nije bila moja ideja. Valjda je to ta poza, ne znam, ali oni su to tako vidjeli. To mi je super jer to dopušta gomilu remiksa. I tu onda shvatiš da ne utječeš ti na ljude, nego tvoj rad. Jer ja kad ga završim, odem. A rad ostaje i otvoren je za tumačenje.
KONTRA: Dominantan motiv u tvojim grafitima je motiv žene. U CZKD-u nailazimo na portret feministkinje i filozofkinje Ksenije Atanasijević. Ovdje u galeriji ima puno radova s tim motivom. Zajedničko im je, čini mi se, da su sve one kod tebe prikazane kao ponosne i snažne. Koliko ti je feministički element važan?
TKV: Odrasla sam s jakim ženskim uzorom. Ona me naučila da budem neovisna i napravila je od mene ono što sam sada. To je neka vrsta alter-ega kroz koji sam iznijela ono što osjećam iznutra. Meni su žene uvijek bile zanimljive kao motivi i modeli za rad. To mi je osobito važno u ovoj sredini gdje je žena pasivnija. Kod nas je također izraženo to ograđivanje od feminizma. Svaka žena mora se interesirati za svoj prava. I sva prava koja žene imaju danas su normalizacija borbe od prije nekoliko desetljeća. Da netko to tad nije radio, i danas bi bilo isto.
Zato je u ovakvim sredinama, gdje se žena podcjenjuje, bez agresije, ali sa stavom, važno pokazati da ne pristaješ na sistem koji ne valja. Nije tajna da u Srbiji postoji problem s obiteljskim nasiljem. Zato mi je poražavajuće što se puno žena ograđuje od feminizma ili od inzistiranja na rodno osjetljivom jeziku. To ne mora imati veze s mojom umjetnošću, jednostavno – čime god da se baviš, moraš biti zainteresirana.
Problem je, možda i puno veći, kad žene sputavaju druge žene. Kad majka kaže kćeri: “Šuti i trpi”. Odrasla sam u okruženju koje je otvoreno i koje razumije to čime se bavim. Naravno, uvijek postoji briga da mi se nešto ne dogodi, ali to je briga, a ne zabrana. Recimo, moja baka je jako ponosna na ovo što radim i razumije to unatoč generacijskoj razlici.
{slika}
KONTRA: Kakvo je tvoje iskustvo kao djevojke u street art krugovima?
TKV: Nikad nisam naišla na negativnu reakciju. Svi ti momci su potpuno okej s tim. Problem je u tome što djevojke nisu sigurne da mogu to raditi. Tu je zamka. Nitko ti ne brani da uzmeš sprej i crtaš, ali ti sama nisi baš sigurna. Kao, to je stvar za dečke. Bila sam na dosta radionica na koje dolaze mlade djevojke. Moj dojam je da nisu sigurne, vidiš na njima oklijevanje. Ali, to je stvar odgoja jer ti on kaže – bolje nemoj, to nije za djevojke. Potpuna besmislica!
KONTRA: Kako biraš mjesta na kojima ćeš raditi i koliko ti je to bitno?
TKV: Kad sam bila mlađa nisam obraćala puno pažnje na to, ali sada baš tražim mjesta koja dopuštaju neku intervenciju.
KONTRA: Kakvi su potencijali Beograda u tom smislu?
TKV: Ima više pogodnih prostora nego što ima ljudi koji crtaju. To je dobro, tako možeš eksperimentirati i zavlačiti se u razne dijelove grada. Izbor mjesta ima veze i s tim koliko će rad tamo biti. Ako ga napraviš na mjestu koje će sutra prekrečiti, bacio si boju. I, naravno, paziš da to bude nešto što neće uništiti grad, nego će pridonijeti njegovom izgledu. Jer urbana sredina nije urbana ako nema grafite. Ta kultura je vezana isključivo za urbanu sredinu.
KONTRA: Koliko su ljudi ovdje uopće svjesni potencijala javnih prostora?
TKV: Trenutno sudjelujem u projektu koji se tiče uloge lokalne zajednice u javnom prostoru. Problem je što se kod nas većina ljudi bavi golom egzistencijom, što ne čudi jer je standard takav. Ljudi nemaju vremena baviti se pitanjima poput kako nam izgleda ulaz, dvorište i slično. Jednostavno su umorni od svega i normalno je što nema pretjerane brige o gradu.
Ovaj grad ima toliko zajedničkih površina koje bi se trebale ticati svih građana/ki, ali i to je problem obrazovanja i odgoja. I to se, čini mi se, polako mijenja. Polako se budi ta neka svijest o javnom dobru, svijest koja je, pretpostavljam, nekad bila puno veća. Nekad je to bilo naše. I onda smo iz toga da je sve naše i zajedničko došli do toga da svako gleda samo sebe. Kad slušaš starije ljude koji su stvarno živjeli u vremenu kad se poslije posla išlo i gradilo nešto zajedničko, možeš li sad zamisliti tako nešto? I da stvarno vjeruješ da je to naše? Meni je ta ideja super, ali mi uopće nemamo taj osjećaj, nikad nismo živjeli u tom vremenu.
KONTRA: Naravno, jer smo odrastali u sistemu u kojem se ideja socijalizma urušila, a zamijenio ju je neoliberalizam koji veliča individualizam naspram kolektivizma.
TKV: Pa da. Možda nikad više neće moći postojati takav sistem, ali mogu postojati mikrozajednice koje će se povezivati ne vertikalno, već horizontalno. Dakle, imamo jako puno ljudi koji se međusobno povezuju. Onda više nema toga da smo mi jedna zajednica, nego smo povezani u mrežu. Samo, treba nam vremena za to. Tako je i s javnim prostorima. Naravno da se oni trebaju više koristiti i zato gradska uprava mora biti otvorenija za to. Trebali bi imati više sluha za to.
Čak i ako samo pričamo o profitu, to također može donijeti zaradu, samo što oni to ne vide. Ne donosi samo kafić novac, to može i kreativna zajednica. Ako sve stoji zaključano, onda se sigurno ništa neće ni dogoditi.
{slika}
KONTRA: Negdje si spomenula da ovdje stensile i grafite uglavnom rade navijačko-huliganske skupine. Kako komentiraš tu pojavu?
TKV: Oni su shvatili koliko je to jednostavno i koliko na taj način mogu dobiti na veličini. Uz to, stensil kao medij je korišten puno ranije kao sredstvo širenja političke propagande. Pa onda punk kultura. Nije to sad ništa novo. A huligani su to skužili i to se sad koristi u puno većoj mjeri nego u umjetničke svrhe. Dakle, ili je politika ili je reklamiranje. Što je neka vrsta vizualnog silovanja. Od billboarda do tako nekih stvari.
KONTRA: Svojevremeno je pisac Vladimir Arsenijević napisao tekst o grafitima u Beogradu, o toj borbi između političkih, jednoznačnih grafita i umjetničkih, hipertekstualnih. Imaš li ponekad osjećaj da je javni prostor u kojem radiš “bojno polje”?
TKV: Studiram medije i komunikacije i svi ti billboardi, reklame, sve to me užasno vrijeđa. Oglašavanje možda čak i više od onog čisto političkog reklamiranja. To je u osnovi slično, ali oglašavanje je podmuklije. Jer kad vidiš Crvenu zvezdu ili 1389, od toga se možeš ograditi. Oglašavanje cilja na puno dublju razinu i to je nešto što ne možeš izbjeći. E, to je po mom mišljenju ta borba kroz koju nastojiš izboriti da ne moraš to gledati.
Recimo, u Beogradu koji ima kulturu crtanja murala, skupština stanara neke stambene zgrade će prije ustupiti fasadu nekoj reklamnoj kompaniji nego umjetniku koji bi nacrtao mural. Pogledaj Beograd, koliko reklama vidiš oko sebe? Možeš na to djelomično otupjeti, ali nikad do kraja. To se taloži negdje u tebi i utječe na neke tvoje izbore ili na to kako vidiš sebe. Nije to nikakva nova priča, ali ljudi to zaboravljaju.
Prevela i prilagodila Tea Stipan
