Časopis Health Affairs (Zdrave stvari) objavio je istraživanje Jaya Olshanskyog, sa Sveučilišta Illinois u Chicagu, o smanjenju očekivane stope životnog vijeka za pet godina u siromašnih neobrazovanih bjelkinja.
Tim istraživača/ica proučavao je stope smrtnosti različitih društvenih grupa između 1990. i 2008. godine. Neobrazovani bijelci izgubili su tri godine prosječne stope životnog vijeka, ali više je zaintrigirala činjenica o opadanju stope životnog vijeka kod žena. Prijašnja je studija pokazala da su neobrazovani bijelci počeli umirati mladi početkom 2000.g., ali smanjenje stope palo je samo za jednu godinu. Olshansky i njegovi kolege izolirali su one koji nisu završili srednju školu, umjesto da su ih strpali u koš s ljudima koji su završili srednju školu, ali nisu otišli na fakultet.
Posljednja promjena takvih razmjera dogodila se kod raspada Sovjetskog Saveza kada su Rusi izgubili sedam godina prosječne očekivane stope životnog vijeka, jer su počeli više piti što je poticalo riskantnije ponašanje. Iako, u prosjeku, žene nadžive muškarce u SAD-u, tako veliki pad u prosječnoj stopi trajanja životnog vijeka, sa 79 na 73 godine, ukazuje da se povećao broj žena koje umiru u svojim dvadesetim, tridesetim i četrdesetim godinama.
Međutim, pravi razlog zašto je došlo do toga nije poznat. Može se samo nagađati.
Većini Amerikanaca, uključujući i one koji ne završe srednju školu, povećava se prosječna stopa očekivanog životnog vijeka. Kada nema rata, genocida, pandemije ili pada vlasti, opadanje prosječne stope životnog vijeka je rijetkost. “Kada se izuzme pandemija španjolske gripe iz 1918., radi se o relativno sporoj, ali stabilnoj promjeni. No, došlo je do petogodišnjeg pada u periodu od 18 godina. To je dramatično”, kaže Olshansky.
Istraživači znaju da je obrazovanje povezano s dužom prosječnom stopom životnog vijeka od 1960-ih. Godine 1999., Adriana Lleras-Muney, apsolventica ekonomije na Sveučilištu Columbia, odlučila je otkriti je li uistinu obrazovanje glavni uzrok. Otkrila je da svaka dodatna godina, provedena učeći, dodaje jednu godinu životnog vijeka. Kasnija istraživanja pokazuju da je poveznica manje izravna. “Obrazovanje je jedna od stvari gdje možemo prikupiti podatke. Vjerojatno postoje i druge stvari koje imaju veće značenje, ali teško ih je izmjeriti”, kazala je Lleras-Muney.
Najbolja pretpostavka istraživača jest da ostajanje u školi uči ljude kako odgoditi zadovoljenje nekih potreba. Oni koji su bolje obrazovani, bolji su i u odricanju od trenutačnog zadovoljenja potreba i rjeđe će pribjeći riskantnom ponašanju, jer su naučili kako se usmjeriti na budućnost.
James Jackson, istraživač javnog zdravlja na Sveučilištu Michigan, smatra da je razlog smanjenja očekivanog životnog vijeka kod žena taj da je život postao teži u 1990-ima i 2000-ima. Promjene širokih razmjera u društvu onemogućuju onima koji nisu završili srednju školu dolazak do dobrih poslova, poželjnih partnera za ženidbu i zdravijih društvenih zajednica. “Opada nada. Ako ne završiš školu u, recimo, sljedećih 20 godina, imaš manje šanse da ikada uspiješ postati netko,” kaže Jackson. “Mogućnosti koje su vam bile na raspolaganju prije 20 ili 30 godina su mnogo drugačije. Kakav ćeš posao dobiti ako odustaneš od škole sa 16 godina? Nećeš dobiti posao”.
Jennifer Karas Montes iz Centra za populaciju i razvojne studije pri Sveučilištu Harvard istraživala je razloge zašto bjelkinje bez srednjoškolske diplome umiru. Većina istraživanja bavila se bolestima koje uzrokuju smrt. Međutim, ovo istraživanje usmjerilo se na kvalitetu življenja: ekonomske indikatore poput zaposlenosti i prihoda, jesu li te žene u braku i koliko su obrazovani njihovi muževi te nezdrava ponašanja poput pušenja i alkoholizma. Ono što se istaknulo kao važan faktor jest zaposlenje. Rad je doprinosio zdravlju. Ali zašto? Pretpostavka jest da posao povezuje žene s prijateljima i drugim društvenim vezama koje inače ne bi imale. Montes je napisala da zaposlenje ženama može dati ‘osjećaj svrsihodnosti’.
Obrazovane žene imaju veću mogućnost za rad i jednakost s muškarcima. Žene bez srednjoškolske diplome najvjerojatnije neće raditi. Ako pronađu posao, to su najčešće poslovi na minimalcu, poput dadilja, čistačica i prodavačica hrane. Vjerojatnost da napuste posao na minimalcu kako bi se brinule o maloj djeci je visoka.
Ovo istraživanje otvara nova pitanja. Je li bilo kakav posao dovoljan? Što znači da ženama daje osjećaj svrsihodnosti? Zašto bi nezaposlenost više pogodila bjelkinje nego druge društvene grupe?
U društvenim zajednicama bijelaca s malim prihodima na Jugu, još uvijek su žene te koje se brinu za dom i odgoj djece, ali one također odgajaju svoje supruge. Suprug je teret i povremeno srcolomac, umjesto pomagača i partnera. No, ženama se govori kako bez njega ne mogu. Sve je više i više, kako pokazuju podaci, siromašnih žena kao glavnih hranitelja svoje obitelji, no ne mogu dobiti priznanje za to. Ruralni Jug je mjesto koje često želi ostati nepromijenjeno, zastalo u razdoblju 1950-ih i 60-ih, a žene s Juga umiru danas, kao da još uvijek žive u tom dobu.
Julia Johnson, tehnološka koordinatorica za škole Cave Cityja, započela je projekt Bethany, program donacija koji osigurava mladim majkama odjeću za djecu, školski pribor i podršku zajednice. “(…) Razmišljala sam i zaključila da, ako učiteljica u mojoj školi rodi dijete prirede joj se babinje, ili kada žena iz crkve rodi, prirede joj se babinje, ali ako rodiš dijete kada si još sama dijete, mi ništa ne činimo”, kazala je Johnson. Poznaje mnoge mlade žene koje nikada neće izaći iz kruga siromaštva. Ima svoje mišljenje o tome što dovodi do pada prosječne stope životnog vijeka. “Očaj”, kaže. “Ako ste žena, i k tome neobrazovana, prilike za vas su gotovo ravne nuli. Udate se i rodite djecu. Ne možete pružiti svojoj djeci koliko biste željeli. Često, kako stvari stoje, boje se da ne radite. Dobivate više pomoći. Dobijete bolju pomoć za djecu ako ne radite. To je užasan krug”.
Prevela i prilagodila Marija Sabolić
