“Radi ono što voliš” je mantra elite. To je mantra koja obezvređuje rad i vrijeđa radnike.
“Radi ono što voliš. Voli to što radiš”. Naredba koja kao da je uokvirena i smještena u dnevnu sobu koju je uredio kustos muzeja. Fotografija ove sobe prvo se pojavila na popularnom dizajnerskom blogu i otada je ‘pinana, tumblana i lajkana’ više od tisuću puta. I iako potiče na rad u prostoru koji je namijenjen provođenju slobodnog vremena, ova ‘radi ono što voliš’ dnevna soba mjesto je gdje bi svi oni koji je lajkaju i pinaju voljeli boraviti.
Više nije upitno da je ‘radi ono što voliš’ (ROŠV) postala neslužbena radna mantra našega vremena. Ono što je problematično kod te mantre je to što ona ne vodi u spasenje već u obezvređivanje samoga rada, i još važnije, dehumanizaciju velike većine radnika.
Površno gledano, ‘radi ono što voliš’ uzvišeni je savjet koji nas tjera da razmislimo u kojoj aktivnosti najviše uživamo i da je onda preokrenemo u posao koji će nam donositi zaradu. Ali zašto bi naš užitak donosio profit? I kojoj publici je ova dikta namijenjena?
‘Radi ono što voliš’ je tajno rukovanje privilegiranih i svjetonazor kojim se elitizam maskira u samopoboljšanje. Prema ovom načinu razmišljanja, rad nije nešto čime se bavimo zbog kompenzacije, već čin ljubavi. Ako iz svega ne proizlazi profit, onda je to vjerojatno iz razloga što radnik nije bio dovoljno predan ili odlučan. Glavni cilj profita je uvjeriti radnike kako njihov rad služi njihovoj ličnosti, a ne tržištu rada.
Aforizmi obično imaju brojne reinkarnacije, ali sama bit mantre ‘radi ono što voliš’ nam ne daje preciznu atribuciju. Poveznice na stranicama Oxford Reference vode, između ostaloga, do Martine Navratilove i Françoisa Rabelaisa. Internet je često pripisuje Konfuciju, smještajući je u maglovitu, orijenatalnu prošlost. Oprah Winfrey i ostali prodavači pozitivnog stava već odavno su je uključili u svoj repertoar. Čak se i financijski svijet navukao na tu frazu: “Ako radite ono što volite, tada to nije ‘posao'”, izjavio je jedan od predsjednika uprave privatnog dioničkog društva Carlyle Group u intervjuu za CNBC.
Jedan od najvažnijih trenutnih evangelista ove fraze bio je i pokojni Steve Jobs, predsjednik uprave u Appleu. U svojem obraćanju diplomantima na Sveučilištu Stanford 2005. godine, Jobs je prepričao osnutke Applea i ubacio ovu misao:
“Morate pronaći ono što volite. I to je istinito za vaš posao jednako kao i za vaše partnere. Vaš će posao ispuniti velik dio vaših života i jedini način da budete zaista zadovoljni jest da radite ono što zaista smatrate odličnim poslom. A jedini način da radite odličan posao jest da volite to što radite”.
U engleskoj verziji ovog citata, riječi ‘ti’ i ‘vaš’ pojavljuju se osam puta. Ovaj naglasak na individualnosti nije iznenađujuć za Jobsa, koji je proizveo specifičnu sliku samog sebe kao radnika: inspiriran, ležeran, strastven – sve s čime se možemo složiti kad je riječ o idealnoj romantičnoj ljubavi. Jobs je stopio sebe kao radnika i svoju firmu toliko učinkovito da su traperice i crna dolčevita postali metonimi cijelog Applea i rada koji ga održava.
Međutim, u prikazivanju Applea kao proizvoda njegove individualne ljubavi, Jobs je prešutio rad neizrečenog mnoštva u tvornicama Applea, odnosno skrivenog rada na drugom kraju svijeta koji je pomogao aktualizaciji njegove ljubavi.
Potrebno je izložiti takvo prešućivanje. I dok fraza ‘radi ono što voliš’ djeluje bezazleno i dragocjeno, istovremeno je usmjerena na sebe do te mjere da postaje narcizam. Jobsova definicija ‘radi ono što voliš’ depresivna je antiteza Henry David Thoreauovoj utopijskoj viziji rada za sve. U ‘Životu bez principa’ Thoreau je zapisao:
“… dobro gospodarstvo dogodilo bi se kad bi grad platio svoje radnike tako dobro da oni ne bi osjećali da krpaju kraj s krajem, ne samo za život, već i zbog znanstvenih pa čak i moralnih razloga. Nemoj zaposliti čovjeka koji tvoj posao radi za novac, već onoga koji to radi jer to voli”.
Da budemo iskreni, Thoreau nije imao puno osjećaja za proletarijat. (Teško je zamisliti da netko pere pelene iz ‘znanstvenih, čak moralnih pobuda’, bez obzira koliko dobro bio plaćen za to). Ali ipak, Thoreau naglašava kako je društvo djelomično odgovorno za svrhovit rad s prikladnom naknadom. Nasuprot tome, Jobsovo stajalište 21. stoljeća od nas traži da se okrenemo prema sebi. Ono nas odrješuje bilo kakve obaveze prema vanjskom svijetu ili potvrde tog istog svijeta.
Jedna od posljedica ovakve izolacije je podjela koju je fraza ‘radi ono što voliš’ izazvala među radnicima, osobito jer slijedi klasne linije. Rad postaje podijeljen u dva oprečna razreda: rad u koji se lako zaljubiti (kreativan, intelektualan, prestižan u društvu) i rad koji to nije (rad koji se stalno ponavlja, nije intelektualne prirode i ne donosi ugled). Oni koji se nalaze u kampu dopadljivog posla većinom su privilegirani po pitanjima bogatstva, društvenog statusa, obrazovanja, društvenih rasnih predrasuda i političke snage. Međutim, ta grupacija tvori manjinu radne snage.
Drugačija priča vrijedi za one koji su prisiljeni obavljati nedopadljive poslove. ‘Radi ono šro voliš’ kredo ne priznaje rad koji nije motiviran ljubavlju. To je zapravo veći postotak rada oko nas kojega ova fraza potpuno niječe. Baš kao u Jobsovom govoru na Stanfordu: nedopadljivi, ali društveno potreban rad je izbrisan iz naše svijesti.
Razmislimo samo o raznolikosti poslova koji su omogućili Jobsu da provede makar samo jedan dan na poslu kao predsjednik uprave: hrana je požeta na poljima i dopremljena unatoč velikim udaljenostima. Roba njegove tvrtke sastavljena, spakirana, otpremljena. Reklame za Apple napisane, odabrane, snimljene. Parnice odrađene. Uredske kante za smeće ispražnjene, a toneri u uredima napunjeni. Stvaranje posla je dvosmjerno. Ali dok je velika većina radnika djelotvorno nevidljiva elitama koje su zauzete svojim dopadljivim zanimanjima, smijemo li se iznenaditi što se teški napori današnjih radnika s plaćama bez dna i masivnim troškovima brige za djecu jedva pojavljuju kao politička pitanja čak i među liberalnom frakcijom vladajuće klase?
Ako ignoriramo većinu rada, a sve ostalo svedemo pod ljubav, onda je ova fraza jedna od najelegantnijih antiradničkih ideologija danas. Zašto bi se radnici okupljali i izrazili svije klasne interese ako ne postoji tako nešto što se zove posao?
‘Radi ono što voliš’ maskira činjenicu da je mogućnost biranja karijere koja služi kao vrsta osobne nagrade zapravo privilegija, a ne znak društveno-ekonomskog razreda. Čak i ako je grafička dizajnerica koja se samozapošljava imala roditelje koji su joj mogli platiti umjetničku školu i pomoći kod potpisivanja najma za uglađen stan na Brooklynu, ona može dati ovaj savjet ‘radi ono što voliš’ svima koji joj zavide na njenom uspjehu.
Ako povjerujemo da je rad poduzetnika iz Silikonske doline, osobe zadužene za odnose s javnošću u muzeju ili pomoćnika savjetnika onaj rad koji nam pomaže da budemo ono što zaista jesmo, što tek onda mislimo o unutarnjim životima i nadama onih koji čiste hotelske sobe i slažu police u trgovačkim centrima? Odgovor je, ništa.
Pa ipak, naporan i slabo plaćeni rad je ono što većina Amerikanaca radi i nastavit će raditi. Prema Američkom zavodu za statistiku rada, planira se da će dva zanimanja biti u najbržem porastu do 2020., a to su ‘osobni njegovatelj’ i ‘kućni njegovatelj’ kojima je prosječna plaća u 2010. bila 19 640 dolara godišnje, odnosno, za drugo zanimanje 20 560 dolara.
Uzdizanje određenih vrsta poslova do nečega vrijednog ljubavi podrazumijeva omalovažavanje rada onih koji rade neglamurozne poslove, a koji podmazuju funkcioniranje društva, primjerice rad njegovatelja.
Ako ta fraza ocrnjuje ili prikriva ogromne količine rada koji je mnogima od nas dopustio da živimo udobno i radimo to što volimo, ona je također napravila štetu profesijii koji navodno slavi. Nigdje drugdje nije ova mantra bila toliko pogubna za svoje sljedbenike negoli u akademskim krugovima. Prosječni student na poslijediplomskom studiju sredinom 2000-ih odricao se novca koji bi zaradio da je upisao financije ili pravo (sada to više nije toliko lagano postići) kako bi živio na mršavoj stipendiji i ostvario svoj san o proučavanju nordijske mitologije ili afro-kubanske glazbe.
Nagrada za ustrajanje na sudbonosnom boljem poslu zapravo je akademsko tržište rada gdje je oko 41 posto američkih profesora na fakultetima u statusu vanjskog suradnika – oni su instruktori koji rade na ugovor, primaju slabu plaću, nemaju povlastica, nemaju sigurni posao i nikakvu dugoročnu ulogu na fakultetima.
Puno čimbenika utječe na to da doktorandi obavljaju posao koji od njih zahtijeva više sposobnosti za malu plaću. Neki od njih su doktorat kao cilj od kojeg je teško odustati, a također i visoka cijena dobivanja doktorata. Međutim, jedan od najjačih ipak je ova doktrina ‘radi ono što voliš’. Malo drugih profesija je tako intimno ubrizgalo radni rezultat u osobni identitet pojedinca. Akademsko istraživanje se radi iz čiste ljubavi i zato se o stvarnim uvjetima posla i naknadi za taj rad razmišlja tek kasnije, ako se uopće razmišlja.
Sarah Brouillete piše o akademskim zanimanjima: “Mi vjerujemo da naš rad nudi nematerijalne nagrade i da čini bitniji dio našeg identiteta nego što bi to bio neki ‘normalni’ posao. On nas čini idelanim zaposlenicima ako znamo da je cilj upravljanja uzeti maksimum od radnika za minimalne troškove”.
Puno akademika smatra da su izborom zanimanja izbjegli korporativnu radnu okolinu i vrijednosti koje idu uz nju, ali Marc Bousquet u svom eseju ‘Mi radimo’ ističe kako akademija zapravo služi kao model korporativnom upravljanju:
“Kako imitirati akademsko radno okružje i natjerati ljude da rade intelektualno i emotivno intenzivno 50 ili 60 sati tjedno za konobarsku plaću ili manje? Postoji li način koji će naše zaposlenike natjerati da do nesvijesti mrmljaju ‘Ja volim ono što radim’ kao odgovor na sve veće radne zahtjeve i manje plaće? Kako natjerati naše zaposlenike da budu poput profesora na fakultetu i da niječu da oni zapravo rade? Kako prilagoditi našu korporativnu kulturu da sve više nalikuje kampus kulturi i da se naši radnici zaljube u svoj posao?”
Emocionalno zadovoljavajući posao je ipak posao i to priznanje ni na koji način ne potkopava taj posao. Tek ako odbijamo to priznati, otvaramo vrata iskorištavanju nauštrb radnika.
Ironično je da ‘radi ono što voliš’ podupire iskorištavanje čak i među tzv. simpatičnim profesijama gdje je potplaćeni ili potpuno neplaćeni rad izvan radnog vremena sada postao norma: novinari rade poslove i svojih otpuštenih fotografa, od izdavača se očekuje da ‘pinaju i tvitaju’ preko vikenda, a od 46 posto radnika se očekuje da provjeravaju mailove i na bolovanju. Ništa nije snažnije u standardizaciji iskorištavanja kao uvjeravanje radnika da rade ono što vole.
Umjesto stvaranja nacije veselih samoostvarenih radnika, naša era u kojoj vlada ‘radi ono što voliš’ dovela je do porasta izvanrednih profesora i neplaćenih stažiranja: uvjerila je ljude da rade besplatno ili za malu plaću, pa čak i po cijenu gubljenja osobnog blagostanja. Neplaćeno stažiranje široko je prisutno među američkom radnom snagom. Najviše ih ima u društveno poželjenim područjima, kao što su npr. moda, mediji i umjetnost. Ove su industrije već dugo navikunte na mase zaposlenika koji rade za društvenu monetu, a ne za stvarnu plaću, sve u ime ljubavi. Velika većina stanovništva je dakako isključena iz ovakvih prilika, to su oni koji za plaću trebaju raditi. Ovakva ekskluzivnost samo okoštava ekonomsku i profesionalnu nemobilnost, ali također odvaja ove industrije od široke raznolikosti glasova koje društvo može ponuditi.
I nije slučajnost da su te industrije koje se debelo oslanjaju na stažiste (moda, mediji i umjetnost) feminizirane, pisala je Madeleine Schwartz u Dissentu. Još jedna otežavajuća posljedica ove fraze je kako okrutno cijedi ženski rad za malu ili nikakvu kompenzaciju. Žene sačinjavaju većinu slabo plaćene ili neplaćene radne sile, kao što su njegovateljice, izvanredne profesorice na fakultetima ili neplaćene stažistice. Ima ih više nego muškaraca. Ono što ujedinjuje sav taj rad je uvjerenje da plaća ne bi trebala biti glavna motivacija za njegovo obavljanje. Žene bi to trebala raditi jer su prirodno brižne prirode i jer su željne ugoditi. Naposljetku, one su te koje se od davnina bave neplaćenom brigom za djecu, brigom za starije i kućanskim poslovima. A razgovarati o financijama ionako ne priliči jednoj dami.
“Radi ono što voliš i nećeš raditi nijedan dan u životu”, glasi poznata rečenica. Ali prije nego se priklonimo opojnoj toplini ovog obećanja, bitno je da se kritički zapitamo tko to točno profitira time da rad pretvori u nerad? Zašto bi se radnici osjećali kao da ne rade kad zapravo rade? Maskirajući mehanizme iskorištavanja, fraza ‘radi ono što voliš’ je zapravo najsavršeniji ideološki alat kapitalizma. Kad bi priznali sav naš rad kao rad, mogli bismo mu dodijeliti i odgovarajuće granice zahtijevajući poštenu naknadu i humani raspored u kojem ima mjesta za obitelj i slobodno vrijeme. Kad bismo to uspjeli napraviti, više nas bi uspjelo napraviti i nešto što zaista volimo.
Prevela i prilagodila Ljiljana Žegrec
