U svjetlu činjenice da je prijedlog Zakona o radu prošao prvo čitanje u Saboru, članica Ženske fronte za radna i socijalna prava, predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske i koordinatorica ženskih sindikalnih grupa, Jasna Petrović, pojasnila je za Libelu koje se zapravo zamke kriju iza novih izmjena ZOR-a, kako te izmjene utječu na žene te što se zapravo krije iza termina ‘fleksibilizacije’ i ‘deregulacije’, kojima smo u zadnje vrijeme bombardirani/e putem medija. Upravo zbog izostanka javne rasprave, kao i analiza i strategija, Ženska fronta je pokrenula kampanju Pozor – ZOR! kako bi informirala i upozorila javnost o negativnim tendencijama Zakona o radu.
“Pozor – ZOR! samo je jedna od aktivnosti Fronte u pokušaju osvješćivanja paralizirane hrvatske javnosti, osobito mlađih, o očekivanim pogubnim posljedicama novog Zakona o radu kojim bi se u Hrvatsku trebao privući inozemni kapital te otvoriti nova radna mjesta. Članice Fronte se okupljaju svaki tjedan i satima raspravljaju o svim aspektima radnih i socijalnih zakona, u dubokom uvjerenju kako je potrebno zaustaviti pogrešan smjer demontaže socijalne države. Cilj svake kampanje je senzibilizacija javnosti, osobito određenih društvenih skupina, promicanje informacija s argumentima, pa je i ‘Pozor – ZOR!’ kampanja koja ima više razina ciljeva. Riječ je o 12 klipova, pedesetak izjava; sigurno nisu pokrili sve društvene stratume, ali su doprli do mnogih”, rekla je Petrović.
Kada je riječ o deregulaciji radnog zakonodavstva, koje su najopasnije točke Prijedloga novog Zakona o radu koje smatrate ključnim za radništvo.
Zakonom o radu provodi se re-regulacija ka novom društvenom konceptu u kojemu bogati i moćni detaljno propisuju malima i slabima kako se moraju, smiju ili ne smiju ponašati. Koncept ravnopravnosti i društvene solidarnosti polako nestaje, a odgovornost od rizika starosti, bolesti, gladi, siromaštva – želi se prenijeti na pojedinca/ku.
Daljnja deregulacija tržišta rada i radnih odnosa, uvođenje anarhije i samovlašća od strane poslodavaca, sve to praćeno slabljenjem inspekcijskog nadzora, prvi je i osnovni problem. Temelji novog ZOR-a usvojeni su u lipnju prošle godine pod obrazloženjem kako je riječ o usklađivanju s aktima Europske unije, što apsolutno nije bio povod niti razlog izmjenama koje su unesene. Nažalost, sindikati su tada prihvatili da se prvi ugovor na određeno vrijeme može sklopiti i na beskonačno godina, iako ga zakon i dalje definira kao iznimku, a odavno je postao pravilom. Kad se to mijenjalo, dobro se znalo kako se 92 posto svih novozaposlenih (većinom mladih) zapošljava samo na određeno vrijeme. Umjesto da je Vlada inzistirala na uvođenju što više zaštitnih i automatskih mjera protiv takve iznimke koja je postala pravilo, uvedena je nakaradna regulacijom koja je definitivno otvorila vrata prekarnom i nesigurnom radu.
Ali, novim ZOR-om uvodi se i mnogo toga krajnje opasnog. Nije dovoljno što trudnice masovno dobivaju otkaze zbog neproduljivanja ugovora o radu – prema novim izmjenama nakon povratka s rodiljnog, roditeljskog, posvojiteljskog dopusta, dopusta radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju te mirovanja radnog odnosa do treće godine života djeteta, poslodavac nije obvezan vratiti radnicu ili radnika na prethodno radno mjesto već ju/ga može rasporediti i na neko drugo, s nepovoljnijim radnim uvjetima. Kod poslovno ili osobno uvjetovanog otkaza poslodavac više nije dužan prethodno radniku/ci ponuditi neko drugo radno mjesto i nije ga/ju dužan obrazovati ili osposobiti za rad na nekim drugim raspoloživim poslovima.
Jedna od najgorih novina jest da će radno vrijeme trajati do 56 (odnosno i do 60) sati, a to što smo se u ratnim razdobljima, prvo kroz kolektivne ugovore, zatim kroz zakon, izborili da radni tjedan traje 40 sati, nije briga ni ovu vladu, ali niti potencijalnu. Izmjenama ZOR-a fleksibilizira se, dakle, i radno vrijeme, a pod krinkom preraspodjele radnog vremena na mala se vrata uvodi prekovremeni rad koji nije adekvatno plaćen; kroz primjer sezonskog rada legalizira se i prekovremeni rad od 60 sati tjedno. Ženska fronta je stoga jasno zatražila maksimalni četrdesetosatni radni tjedan te ograničavanje prekovremenog rada na osam sati tjedno, uz poštovanje radnog dana od 0 do 24 sata. Sve to vodi ka produbljivanju diskriminacije žena u radu i posljedice će biti teške po cijelo društvo (npr. i demografske, zdravstvene, političke).
Započet je i proces izbacivanja sindikata iz tvrtki – smanjuje im se uloga, kao i potreba poslodavaca da uopće trebaju kolektivni ugovor! U prvi se plan guraju radnička vijeća koja ne smiju sudjelovati u pripremanju ili ostvarenju industrijskih akcija, uključujući i štrajk, a osniva ih se tek kod poslodavaca s 20 i više zaposlenih, tako da su radnici/ce kod poslodavaca s manje zaposlenih praktično nezaštićeni/e! Zaštita sindikalnog povjerenika slabi. Pravo na štrajk svodi se na pravo na jednokratnu upotrebu jer se o istom sporu može provesti samo jedan postupak mirenja, a generalnog štrajka i dalje ni na vidiku.
Kratko i jasno: radnici bez prava, s nesigurnim poslovima i s nižim plaćama nego u radu na neodređeno, bez prava na obitelj, bit će fleksploatirani na sve načine, a neće imati nikoga tko bi ih štitio jer će im članstvo u sindikatima biti zabranjeno, sindikalni povjerenici proganjani, a kolektivni ugovori marginalizirani.
Što se agencijskog rada tiče, također ne postoje vjerodostojni podaci o broju agencijskih radnika i radnica. Strana iskustva nam govore da su agencijski radnici i radnice najčešće obespravljeni/e, bez sindikalne organizacije i u konstantnom strahu od otkaza; ukratko, tvore dehumaniziranu radnu snagu. Zašto i dalje ustrajemo na uvođenju tog modela radnog odnosa?
Ženske sindikalne grupe zamolile su Pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova da istraži pitanje djelovanja agencija za povremeno zapošljavanje. Broj takvih agencija se naglo uvećava, a nema pravog nadzora nad njihovim radom. Što slijedi po novom ZOR-u? Agencijski/a radnik/ca će moći zamijeniti jučer otpuštenog/u radnika ili radnicu (koji/a je bio/la ‘privremeno’ zaposlen/a na tri godine) i to za ‘golu’ plaću, bez pristupa ostalim materijalnim pravima po kolektivnom ugovoru, uz naknadu plaće za vrijeme kada nije iznajmljen u visini od samo jedne kune! Radnik/ca za kunu? Zašto ne, kaže ministar Mrsić, koji je zakon ne samo pročitao, već i napisao, te ponosno docira kako je gotovo s vremenom od 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati sna. “Marš u prošlost”, kaže Mrsić!
Kakve posljedice će agencijski rad prouzrokovati?
Agencijski rad dodatno osnažuje nesigurne oblike rada jer privremeno zapošljavanje nije zakonom pojmovno određeno ili ograničeno na izvanredne slučajeve povećanog opsega rada, određene sezonske poslove, slučajeve zamjene privremeno odsutnog radnika/ice, čime je otvoren prostor za privremeno zapošljavanje na uobičajenim redovnim radnim mjestima. Zakonodavac, također, nije predvidio nikakve mehanizme zaštite radnika/ica zaposlenih preko agencija pa su zlouporabe, ucjene i kršenja radničkih prava uglavnom pravilo. Slične posljedice mogu uslijediti i iz drugih oblika povremenog i privremenog rada, poput vaučer-rada.
Ženska fronta se založila i za zabranu naplaćivanja provizije od strane agencija, vremensko ograničavanje te vrste radnog odnosa na maksimalnih godinu dana, zabranu privremenog zapošljavanja za obavljanje posebno opasnih poslova, zakonom propisana kolektivna prava privremeno zaposlenih radnika/ca kod agencije te, generalno, propisivanje u kojim je slučajevima agencijski rad dopušten. K tome i punu slobodu sindikalnog organiziranja. U stvarnosti bi sve moglo biti potpuno drukčije. Zašto Vlada i dalje potiče deregulaciju, teško je razumjeti.
{slika}
Što se zaista krije iza floskula ‘fleksibilizacija radnih odnosa’, ‘brže i lakše restrukturiranje tvrtki’, ‘fleksibilnija raspodjela radnog vremena’, koje ministar Mrsić i Vlada često koriste kao argumente za reformu radnog zakonodavstva u njihovoj režiji?
Hajdemo to nazvati prvim imenom: udruženi globalni financijski lobi koji kontrolira baš sve vlade (upitno je samo u kojem postotku koju od njih), odavno promiče fleksibilizaciju i deregulaciju kao čarobne formule za razvoj, čitaj: profit.
Radnik/ca je roba i podliježe tržišnim silama, s cijenama koje postavlja odnos potražnje i ponude. To čak nije samo pokušaj deregulacije i uvođenja anarhije i improvizacije u odnose poslodavaca i radnika na tržištu rada. Ne, to je re-regulacija, jer se uvode na stotine novih normi i propisa – više nego u ijednom prijašnjem povijesnom razdoblju. Pretjerano propisivanje, stroge upute i kriteriji – praktički grade novi društveni koncept u kojemu bogati i moćni detaljno propisuju malima i slabima kako se moraju, smiju ili ne smiju ponašati, te kad će i kako, odnosno koliko dobiti ili izgubiti.
Koncept ravnopravnosti i društvene solidarnosti polako nestaje, a odgovornosti od rizika starosti, bolesti, gladi, siromaštva se individualiziraju. Pretužno je što su glavni zagovornici/e takve nove re-regulacije s neoliberalnim nabojem i saveznicima u financijskoj industriji – nominalno socijaldemokrati/kinje! Čudne formulacije ministra Mrsića su besmislene, a on je očito čovjek koji svoju nekompetentnost nije uspio ‘pokriti’ okupljanjem kvalitetnog i stručnog tima. Posljedice, pak, mogu biti tragične za opći društveni smjer i budućnost generacija koje još sjede u školskim klupama.
U Hrvatskoj ne postoje podaci o udjelu neplaćenog ženskog rada u BDP-u. O čemu se zapravo radi? Kakva su europska iskustva vezana uz tu tematiku i zašto Hrvatska uopće ne raspolaže relevantnim podacima?
Što je zemlja manje razvijena, to više ignorira neplaćeni ženski rad. U Hrvatskoj nema podataka koji bi mogli biti sučeljeni podacima dostupnima na globalnoj, odnosno europskoj razini. No, možemo biti sigurni kako tradicionalna podjela poslova između muškaraca i žena i dalje odolijeva naletima vremena. Osim u Skandinaviji, što potvrđuje istraživanje OECD-a koje govori kako žene dnevno u prosjeku rade dva i pol sata više od muškaraca. Naravno, u taj se prekovremeni rad uračunavaju i plaćeni i neplaćeni poslovi poput brige o djeci i kućanstvu. U usporedbi s podacima starima deset godina, žene tjedno rade 2.6 sati manje po kući, dok muškarci rade 2 sata više, ali i 4.5 sata manje na poslu. Različite kulture imaju različitu podjelu satnice pa su tako najopterećenije Talijanke koje tjedno rade i jedanaest sati više od muškaraca, dok su bitno manje razlike u Finskoj, Njemačkoj, Sloveniji i Švedskoj. Posao zatrpava žene nakon što dobiju dijete pa imaju tjedno tri sata slobodnog vremena manje od svojih bračnih partnera.
No, osnovna se nepravda krije u službenim podacima o ekonomskom doprinosu žena razvoju njihovih društava. Ekonomisti u Hrvatskoj su do prije 20 godina ideologizirali statistike pa su tako žene i muškarci bili službeno ravnopravni. Sada ekonomisti i statistike funkcioniraju prema mjerilima tržišne ekonomije pa se mjeri tržišni eksplicitni prihod (novac koji ‘ulazi’ u domaćinstvo), odnosno potrošnja (novac koji ‘odlazi’ iz kuće). Zaboravljaju sve što se odrađuje unutar domaćinstva, pa se taj implicitni prihod odnosno doprinos kućnoj potrošnji statistički zanemaruje. A neplaćeni rad žena u i oko domaćinstva je najveći prihod žena ekonomiji. Na primjer, rijetke zemlje, poput Kanade, izračunale su kako žene čine 2/3 neplaćenog rada u toj zemlji, i to u ekvivalentu milijuna radnih mjesta s punim radnim vremenom. Trebale su godine i godine da vlade uopće počnu izračunavati vrijednost takvog rada, iako ga je i teoretski i praktički jednostavno procijeniti: dobro su poznate cijene satnice za kuhanje, spremanje, čišćenje, čuvanje djece, skrb o starijim osobama, nabavka, sitni popravci, pranje, peglanje, podučavanje djece, vrtlarenje itd. Taj nevidljivi rad za tren postane vidljiv kad ga plaćate kao vanjsku uslugu. Nevidljive izvršiteljice takvog rada, vidljive su ako ga netko obavlja za plaću. No, žene za taj rad nemaju plaće, plaćenog odmora, priznanja, penzije, radnog vremena, zaštite, a nerijetko niti hvale.
Tko onda više pridonosi razvoju svojih društava: žene ili muškarci? Hrvatska takve statistike ne vodi, iako ih na određeni način uvodi sve više europskih zemalja. Nedavno je Švicarska vlada objavila kako bi neplaćeni rad u kućanstvima, kada bi mu se dodala i skrb za djecu, invalide i stare, činio 40 posto švicarskog bruto društvenog proizvoda. Taj rad u SAD-u bi povećao BDP za 26 posto, a u Velikoj Britaniji procjena je da čini čak 77 posto BDP-a. Kako bismo mogli postići prepoznavanje i priznavanje tog nevidljivog rada i ogromnog društvenog bogatstva presudnog za društveni i ekonomski razvitak, ali i toliko važan za ravnopravnost i ekonomsku sigurnost žena? Nije li ga ipak lako vrednovati – naime, koliko biste platili da taj isti posao obavi unajmljeni/a radnik/ca?
U Hrvatskoj nema podataka niti procjena, a to je tek prvi korak koji treba učiniti. Kada bi se pokušale iskoristiti različite metodologije u primjeni, shvatilo bi se u kojoj mjeri žene obavljaju i poslove od općedruštvene odgovornosti, kao skrb o djeci i starima (sigurno obavljaju 80 do 90 posto takve skrbi, s obzirom na slabu institucionalnu podršku zaposlenoj obitelji). A onda bi uslijedio korak ka valorizaciji i društvenom priznavanju takvoga rada, koji više ne nosi oznaku samo ženskog roda jer ga sve više obavljaju i muškarci (samci, samohrani roditelji, sinovi u obiteljima starijih i sl.).
Njemačka je nakon provedenih reformi radnog zakonodavstva analizama, kojih u hrvatskom radnom zakonodavstvu nedostaje, utvrdila kako su mirovine žena snižene za čak 59 posto, a na razini Europe rezultati su 40 do 42 posto niže mirovine za žene. Čeka li isti ili gori scenarij i hrvatske radnice?
Trenutno se hvalimo statistikama kako je kod nas prosječna plaća žena za samo 10 posto niža od prosječne plaće muškaraca, što je doista gotovo upola niži ‘rodni jaz’ od prosječnoga u EU. S penzijama stojimo nešto malo lošije jer je prosječna mirovina žene za 23 posto niža od prosječne mirovine muškarca. Njemačko Ministarstvo za obitelj, starije građane, žene i mlade u veljači 2012. je obznanilo kako prema njihovoj metodologiji nemaju ‘samo’ 49 posto rodni jaz u mirovinama, već čak 59,6 posto! Tema je konačno došla na dnevni red.
U europskim zemljama se još prije nekoliko godina nitko nije bavio izračunom mirovinskog rodnog jaza, niti se procijenjivalo koji mirovinski modeli vode ka većim razlikama između muškaraca i žena u starosti, te višim stopama siromaštva za žene. Sad je posve znano kako u dobi od 65 godina postoji velika vjerojatnost da će žena biti dvostruko izloženija siromaštvu od muškarca. Posljedica je to fleksibiliziranih formi rada koje su deklarativno uvođene kako bi se zadovoljilo partikularne potrebe žena za usklađivanjem njihovih obveza iz rada i obitelji.
Tako je vjerojatnije da će žene da raditi part-time (nepuno radno vrijeme) jer ih radi čak 32 posto prema 8 posto muškaraca, odnosno 60 posto majki prema 4 posto očeva. No, to više nije stvar izbora, već dominantnog neoliberalnog smjera društvenog razvoja, fokusiranog na jeftinog/u radnika/cu i profit, pa time fleksibilizirani, točnije, deregulirani, prekarni oblici rada više nisu stvar ničijeg izbora – niti žena niti muškaraca. Osim što žene plaćaju višu cijenu.
Činjenica jest da Hrvatska još od 1996. godine ima dominaciju nesigurnog rada u novom zapošljavanju (danas čak 92 posto novozaposlenih žena ima samo ugovore na određeno vrijeme), a prošle su godine, unatoč takvim statistikama koji rad na određeno nazivaju iznimkom, a čine ga tipičnim formatom rada, uvedene izmjene i dopune kojima je takav rad postao potpuno nezaštićen. Dok smo prije imali automatizam kojim je rad na određeno prelazio u rad na neodređeno vrijeme istekom godine dana (takvo rješenje npr. danas ima Australija), kod nas takvih zaštitnih mehanizama nema, kao niti ograničenja.
Ženska fronta je išla s vrlo konkretnim zahtjevima za ograničavanje takvih privremenih, a efektivno stalnih nesigurnih oblika rada, zatraživši da se ponovno izvrše zakonske izmjene i uvedu sljedeće zaštitne mjere: da ugovor o radu na određeno automatizmom, nakon dvije godine, prelazi u ugovor o radu na neodređeno vrijeme; da se ograniči broj ugovora na određeno vrijeme i po osobi; da se propišu maksimalne kvote radnika/ca zaposlenih na određeno vrijeme unutar jednog poduzeća (deset posto za rad na određeno i agencijski rad); pojačaju inspekcije rada i njihovi mandati; da se onemogući istek ugovora na određeno trudnicama, kao i ženama tijekom rodiljnog/roditeljskog dopusta, uključujući i istek godine dana po povratku s takvog dopusta. Jedino takve mjere mogle bi spriječiti da hrvatske radnice u skoroj budućnosti masovno ne ispunjavaju čak ni minimalne uvjete za umirovljenje od 15 godina radnog staža s plaćenim doprinosima, ili da imaju mirovine u polovici vrijednosti mirovina muškaraca, što postaje europski prosjek upravo zbog prekarizacije.
Kako bi, prema scenariju Vlade, povećanje dobne granice umirovljenja na 67 godina moglo spasiti mirovinski sustav, odnosno, koje je Vaše mišljenje o tome?
Ljudi stare, a starost košta. Očekivana životna dob se povećava pa će tako žene u Hrvatskoj doživjeti 79,9 godina, a muškarci 73,5, što je još uvijek, osobito za žene, i do tri godine manje od europskog prosjeka (žene 83, a muškarci 77 godina). No, to nije zanimalo zakonopisce iz Ministarstva rada i mirovinskog sustava koji su jasno rekli kako to od njih traži MMF te da većina europskih zemalja uvodi 67 godina kao dob za umirovljenje. No, to su notorne laži, jednako kao kad tvrde da se svugdje izjednačila dob za umirovljenje muškaraca i žena. Prvo, za 2020. godinu dob za umirovljenje od 67 godina planiraju (ili već imaju) samo Norveška, djelomično Finska i Švedska (kao pravo rada do te dobi). I Poljska je lani prihvatila povećanje na 67 godina, ali tako da će se povećavati po tri mjeseca godišnje pa će muškarci s toliko godina morati u mirovinu 2020., a žene 2040. godine! Grčka je također povećala dob za mirovinu na 67, kao i Danska, Njemačka i Velika Britanija, ali primjena nigdje ne počinje odmah, već se progresivno usklađuje (do 2029. odnosno 2028. godine). Također, dosta zemalja zadržat će nižu zakonsku dob za umirovljenje žena, i to Bugarska (60), Češka (61 i 8 mj.), Luksemburg (63), Poljska (60), Rumunjska (61), Slovenija (61), Slovačka (62 i 7 mj.), Austrija (60). Pa i Hrvatska će tek 2030. postići izjednačenje dobi za umirovljenje. Čemu onda tolika žurba, osim ako nije cilj zaraditi simpatije svjetskih financijskih moćnika.
Podizanje dobne granice neće riješiti probleme mirovinskog sustava niti pozitivno utjecati na nepovoljan omjer osiguranika i umirovljenika – jedino što može pomoći jesu nova zapošljavanja i to na kvalitetnim i sigurnim radnim mjestima.
Zašto je potpuna besmislica tražiti jednaku dob umirovljenja za žene i muškarce i kako je to zapravo povezano s prekarnim radom?
Dijelom sam već odgovorila na ovo pitanje. Nije problem tražiti izjednačavanje dobi za umirovljenje za žene i muškarce, međutim, potrebno je uvesti zaštitne mjere koje će nabujali prekarni rad vratiti natrag na klupu za rezerve. K tome, kad bi se valorizirao neplaćeni rad žena, osobito u području skrbi, gdje žene zamjenjuju društvo koje tu skrb ne osigurava, i u Hrvatskoj bismo uveli propise kojima bi se uvele mjere i mehanizmi kompenzacije takvog rada, bilo kao redistributivne mjere tijekom rada (npr. priznavanje isprekidanih karijera uslijed nesigurnog rada, part-time rada i razdoblja nezaposlenosti – kakve ima Belgija, a imala je i Njemačka do 1992.), bilo kao tzv. crediting, odnosno kompenziranje pri odlasku u mirovinu.
Većina europskih zemalja ima takve razvijene mjere, osobito za skrb o djeci, ali katkad i o starijima. Razdoblja priznata za skrb o djeci, iznad rodiljnog dopusta, idu od samo tri mjeseca u Belgiji, do tri godine u Njemačkoj. Takve kompenzacijske mjere su vezane ili uz prethodne osobne zarade kao u Italiji i Finskoj, ili se vrednuju prema prosječnim plaćama kao u Njemačkoj i Austriji. U nekim zemljama se takve kompenzacije priznaju ženama neovisno o tome jesu li radile dok su skrbile o djetetu, a u drugima samo kad nisu bile zaposlene zbog skrbi za dijete. U svakom slučaju takve kompenzacije uvedene su da ‘pokriju’ nedostajuća razdoblja uplaćenih doprinosa za mirovinu ili za samo djelomični rad i doprinose.
U nekim zemljama se skrb o djeci priznaje u formi dodatnih godina priznatog staža ili pak kao godine koje se odbijaju od uvjeta za umirovljenje, npr. mogu ići dvije godine ranije po djetetu. U Austriji, na primjer, je s do četiri godine po djetetu ‘nagrađena’ žena ako je zarađivala do 1.350 € mjesečno, odnosno dodatno se priznaje dvije godine po djetetu za stjecanje uvjeta za umirovljenje. Danska ima sustav kojim se razdoblja provedena izvan rada zbog neplaćene skrbi automatski pokrivaju univerzalnim mirovinskim programom. U Luxemburgu su uvedene tzv. baby-godine, ako roditelj skrbi o djetetu do njegove četvrte godine, odnosno četiri baby-godine za dvoje djece ili jedno invalidno, a to znači da se ta razdoblja smatraju kao razdoblja zaposlenosti i obračunavaju za mirovinu i druga prava temeljem prihoda koje je davatelj skrbi imao u prijašnjem radu. Od zemlje do zemlje postoje različiti mehanizmi kompenzacije za skrb o djeci, invalidima, nemoćnima, starima, samo što su Hrvatskoj, kad sam takav prijedlog iznijela na Nacionalnom vijeću za umirovljenike i starije osobe, pomislili da sam to sve lijepo izmislila.
Budući da broj prekarnih radnika i radnica ubrzano raste, postavlja se pitanje kako adekvatno zaštititi njihova prava. Kako organizirati i udružiti prekarne radnike i radnice?
Radnička klasa, kakva je jednom postojala, bila je definirana činjenicom rada i životom od rada. Takve radnike i radnice, prije svega industrijske radnike/ce ili djelatnike/ce javnih službi, okupljene u pravilu na jednom mjestu, u stalnom radu (barem posljednjih pedesetak godina), bilo je relativno jednostavno sindikalno organizirati. Socijalistički background Hrvatske nije omogućio procvat širokih sloboda i prava, ali je ostavljao prostor za socijalnu državu, sindikalno djelovanje (istina, kao društveno-političke organizacije), pa i promicanje inovacija poput radničkog samoupravljanja i radničkih vijeća. Kroz takav model industrijske demokracije ipak smo učili demokraciju u teoriji i bili relativno spremniji od mnogih u organiziranju ili preobrazbi u nove sindikalne središnjice. Prirodno je da se ukidanjem automatizma sindikalnog članstva broj članova/ica prepolovio, a novo prepolovljenje bilo je posljedica rata, privatizacije i smrti velikog dijela industrije.
Uz sve snažniji prekarijat te atomizirano i preplašeno članstvo koje mu sve manje vjeruje, sindikalno organiziranje mora biti promijenjeno i u pristupu i modelu, a uvođenje novih borbenih strategija i taktika je neophodno.
Neosporna ranjivost hrvatskog sindikalnog pokreta nije samo problem, već i šansa za inovativnost. Kad radnici i radnice nemaju glasa, kad ih se ne čuje, kad nemaju kolektivni ugovor i socijalni dijalog, njihove plaće tonu, a prava nestaju. A upravo se to događa prekarnim radnicima/cama. Hrvatski ih sindikati nisu ozbiljnije pokušali organizirati. Nemamo sindikat kućnih pomoćnica, nemamo sindikat poljoprivrednih radnika/ca, prodavača/ica na tržnicama, zaposlenih po malim pekarnama i dućanima, taksista/ica… Sindikat nezaposlenih je kuriozitet, gotovo podjednako kao nekima i sindikat umirovljenika.
Mladi/e izučavatelji/ce radničkog pokreta oduševili su se svojedobno takozvanim radničkim stožerima i pomislili da je to win-win formula buduće borbe. No, iza takvih stožera opet stoje sindikati, samo što se uvezuju s udrugama (branitelja i sl.) i građanima/kama, a nerijetko i s lokalnom vlašću. To jest dobar medijski model usmjeren u pravilu na konkretne i kratkoročnije ciljeve, ali ne i formula za opću radničku borbu.
Povezivanje sa organizacijama civilnog društva sigurno je veliki i koristan iskorak u pravom smjeru. No, možda je osnovna i dobra polazna točka prednost hrvatskog sindikalnog pokreta činjenica da još uvijek ima svoje unutarnje sindikalne organizacije, tj. da je organiziran na radnom mjestu.. Ali takva je organiziranost relativno opstojna samo u kompanijama koje nisu izložene međunarodnoj kompeticiji. Što je onda rješenje? Prvo, sigurno to više nije demodirani industrijski model sindikata. Drugo, radnici i radnice se lakše organiziraju na teritorijalnoj razini, gdje očekuju i pravnu i pregovaračku potporu sindikata. Zatim, interesno okupljanje u različite udruge može biti kvalitetna osnova za međusobno približavanja i razumijevanje, pa i udruživanje u neke vrste koordinacija. No, to su pitanja koja se tek trebaju otvoriti. Kao što ‘picek-pajcek’ sindikati iz socijalizma nisu bili ni nalik starim gildama, tako niti novi sindikalni pokret neće nalikovati ovomu našem iz nezrele faze prekarijata.
