Ususret izborima za Europski parlament, koji će se održavati od 22. do 25. svibnja, razgovarale smo s Maritom Brčić Kuljiš, tajnicom ogranka Split hrvatskih laburista i njihovom kandidatkinjom za EU parlament. Brčić Kuljiš diplomirala je filozofiju i sociologiju, a doktorirala je prije dvije godine. Dugogodišnja je aktivistkinja, bavi se sindikalizmom i znanošću te je članica sindikata Akademska solidarnost. Porazgovarale smo o podzastupljenosti žena u političkom odlučivanju, zainteresiranosti građana i građanki za izbore za EU parlament, nezaposlenosti mladih i manjkavostima sustava obrazovanja te programu Laburista i očekivanjima od predstojećih izbora.
Iako Europski parlament preporuča da udio žena bude barem 40 posto, u sadašnjem sastavu je svega 35 posto zastupnica. Situacija u Hrvatskoj je još i gora. Što smatrate razlogom podzastupljenosti žena u političkom odlučivanju i kako to promijeniti?
Kao što je poznato u Hrvatskoj je predložena kvota za političku zastupljenost žena od 40 posto koja će se početi primjenjivati nakon 2015. Takva vrsta zakonskog okvira je zaista pozitivan pomak, međutim, osobno baš i nisam za pozitivnu diskriminaciju jer se često puta dogodi da se zadovolji forma, a ispusti sadržaj pa imamo političare koji se, forme radi, naslikavaju sa simpatičnim ženskim licima i tijelima. Poznato je da u političkim strankama ima najmanje demokracije i demokratskog odlučivanja, a više je na djelu autokracije. Danas kada su žene u političkoj areni postale, što se tiče obrazovanja i volje, potpuno ravnopravne muškarcima još je veća opasnost da će se sposobne žene preskakati jer je politika, nažalost, još uvijek najveći izvor moći u društvu. Rješavanje problema podzastupljenosti žena u političkom odlučivanju potrebno je rješavati i na ne-političkoj razini odnosno u društvu i to prvenstveno putem sustava odgoja i obrazovanja kojim će se promicati rodna ravnopravnost.
Osim toga bavljenje politikom je izuzetno zahtjevno i traži mnogo slobodnog vremena, a žene najčešće, ako imaju karijeru, obitelj i tek su u procesu realizacije sebe kao političarke traži izuzetan napor i razumijevanje šire okoline. Tako da je velika odgovornost i na samoj ženi da se odluči na takvu žrtvu. Vjerujte mi govorim iz vlastita iskustva. Porodiljin dopust sam prekinula kada je beba imala svega četiri mjeseca, a ušla sam u kampanju za EU izbore kada je imala svega deset mjeseci. To je trebalo izdržati, jer sam u pauzama između posla i politike, gdje radno vrijeme ne postoji, trčala kući podojiti dijete. Međutim, obzirom na katastrofalnu situaciju u društvu i sve manje povjerenja u političke strukture koje su najčešće u rukama muškaraca, vjerujem da će doći vrijeme kada će šire mase prepoznati žensku karizmu i snagu kao odlučujuće karike u politici. Žene imaju onaj urođeni senzibilitet koji je, zajedno sa socijalnom inteligencijom, savršena kombinacija za istinsku politiku usmjerenu na dobrobiti šireg društva, a ne političkih elita.
Prošlogodišnja izlaznost na izbore za Europski parlament bila je svega 21 posto. Najnovija istraživanja pokazuju da bi izlaznost na EU izbore ove godine mogla biti znatno veća. Ipak, u većini europskih zemalja trend je niska izlaznost. Kako to komentirate?
Mala izlaznost je pokazatelj kako naša demokracija više ne pati od dječjih bolesti, nego je njeno stanje kronična bolest zvana apatija i razočaranje politikom a manifestira se apstinencijom koja ozbiljno nagriza demokratski sustav. Dodatni problem je u tome što mala izlaznost odgovara velikim političkim igračima koji su zahvaljujući netransparentnom radu svih ovih godina osigurali biračku mašineriju. Na izbore tako izlazi samo glasačka mašinerija, ali ne demokracije radi, nego tiranije radi. Europska unija u cijelosti pati od izuzetnog demokratskog deficita što i ne čudi jer su prosječnom građaninu europske institucije posve nepoznate i zagrnute velom tajni. Svemu tome pridonose i mediji koji, čast izuzecima, objavljuju samo senzacionalizme i ne bave se informiranjem javnosti. Državne televizije bi trebale imati obvezu da svakodnevno izvještavaju o zbivanjima u Europskoj unije i u Europskom parlamentu.
Potrebno je sustavno raditi na informiranju građana o važnosti Europske unije i Europskog parlamenta. Građanima se svakodnevno treba ponavljati da se svaki drugi zakon donesen u Bruxellesu odnosi i na građane u Hrvatskoj te da je iz tog razloga izuzetno bitno da se tamo štitite interesi Hrvatskih građana. Građani bi trebali prihvatiti činjenicu da je Hrvatska članica Europske unije, da mi kroz poreze plaćamo “pretplatu” i da je potrebno pronaći načine kako da to svoje članstvo iskoristimo kako bi našu državu učinili boljim mjestom za život svih nas.
Kao neke od primarnih vrijednosti koje zastupate navodite borbu protiv neoliberalnog kapitalizma, protivljenje politici štednje, promoviranje rada kao temeljne ljudske vrijednosti te inzistiranje na socijalnoj osjetljivosti. Na čemu temeljite program kojim mislite promovirate te vrednote u Europskom parlamentu?
Neoliberalni kapitalizam i politika štednje su doveli do 350 000 nezaposlenih, 255 000 blokiranih, na tisuće onih koji nisu primili plaću po nekoliko mjeseci, umirovljenici koji su duboko zagazili u siromaštvo. Da bi uopće mogao zagovarati te ideje, pojedinac bi trebao biti lišen svake empatije i suosjećanja za drugoga. Možda je meni, u ovom trenutku i dobro, ali je li dobro mom susjedu koji nije dobio plaću tri mjeseca, je li dobro umirovljeniku koji svaki dan kopa po kantama za smeće te kako će tek biti mojoj i vašoj djeci? Kako da budem za doktrine koje su uništile toliko ljudskih života i zgazile ljudsko dostojanstvo? Neoliberalni kapitalizam je bez sumnje najgori oblik ekonomskog fašizma. Meni moja savjest ne dopušta da mirno sjedim i gledam kako nam političke elite i bankarski lobiji uništavaju sadašnjost i budućnost.
Najviše zabrinjava što se danas u javnosti borba za temeljne ljudske vrijednosti i inzistiranje na socijalnoj osjetljivosti propagira i nameće kao običan populizam i demagogija. Kako molim vas borba za dostojanstven život može biti demagogija? Društvu su potrebni pošteni i hrabri političari koji će dolaskom na vlast ostati dosljedni u svojoj borbi za opće dobro. Hrvatski laburisti, od samog početka djelovanja na političkoj sceni, zastupaju vrijednosti socijalne države i poštene politike i nismo se makli ni milimetar od tih vrijednosti. Štoviše podebljali smo ih Deklaracijom o Europskoj uniji Hrvatskih laburista u kojoj se zalažemo za ravnomjerni i uravnoteženi razvoj Europske unije zasnovan na redistribuciji bogatstva. Nijedno društvo ne može živjeti u miru i stabilnosti ako imate malu skupinu koja uživa, i veliku skupinu koja jedva preživljava. Stoga zagovaramo model u kojemu će radnička prava imati prioritet nad interesima kapitala. Takvo rješenje podrazumijeva da cijenu izlaska iz aktualne krize mora platiti i financijski sektor, koji je krizu proizveo i u njoj se dodatno obogatio. U skladu s tim svakom se čovjeku treba osigurati pravo na rad koji je pošteno i pravedno plaćen što znači da poslodavac koji ne isplaćuje plaću treba sankcionirati odmah nakon prve neisplaćene plaće. Osim toga, država je ta koja treba skrbiti o tome da svaki građanin ima pravo na adekvatno stambeno zbrinjavanje. Zamislite kakvo smo mi društvo kada ministar Miljenić javno kaže da će se građanima oprostiti dug tek kada se sva njihova imovina rasproda. Dug će im država oprostiti tek kada od njih učini beskućnike, a ne postavlja se pitanje kako su došli u stanje duga, koliko im plaća nije isplaćeno, jesu li ostali bez posla. To je jednostavno nedopustivo. Hrvatskim građanima država treba osigurati pravo na kvalitetne javne obrazovne, zdravstvene i mirovinske sustave. Nikako se ne smije dopustiti da obrazovanje i zdravstvo postanu privilegija za bogate. Tu je riječ o temeljnim ljudskim pravima. U skladu s tim ide i zaustavljanje privatizacije javnih dobara kao što su voda, komunalije itd. Međutim sve to mogu realizirati samo oni političari koji ne žive u paralelnom svemiru nego među građanima i žive za dobrobit građana. Stoga se zalažemo za potpunu transparentnost rada svih političara, kako onih u Hrvatskoj, tako i onih u Europskoj uniji. Politika je javni posao i njome se bave ljudi koji su pristali biti javne osobe. U politici ne može i ne smije biti tajnog odlučivanja i nedodirljivih osoba. Sve, od plaće i imovine političara, do svih kontakata koji mogu imati utjecaj na njihovo političko djelovanje, mora biti javni podatak jer može postati predmetom javnog interesa.
Nezaposlenost mladih problem je čitave EU. Hrvatsku je u zadnje tri godine napustilo 30 000 mladih osoba. Iako je uložen novac u besplatno obrazovanje sve više mladih, posebice visokoobrazovanih, ne može pronaći zadovoljavajući posao. Jedan od uobičajenih komentara jest da ne postoji usklađenost tržišta rada i obrazovanja. Kako Laburisti vide rješenje tog problema?
Svakodnevno se susrećem s mladima, razgovaram s njima, pokušavam ih potaknuti da vjeruju u bolje sutra, u sebe i u budućnost, ali svaki dan vidim koliko im je teško. Društvo u kojem su mladi bez perspektive je izuzetno opasno društvo. Nezaposleni mladi su bačva baruta koja u svakom trenutku može eksplodirati, povodljivi su, a i sami znate da upravo među nezaposlenim mladima najlakše jačaju fašističke ideje svih tipova. Sve odluke koje naša vlada donosi jačaju tenzije između mladih i starijih, zaposlenih i nezaposlenih te se na takav način urušava solidarnost unutar društva. A sve to koriste političke elite i njihovi uhljebi.
Evo npr. ta slavna Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije kojom stalno maše kolega Budak, a u kojoj on papagajski ponavlja kako je potrebno uskladiti tržišta rada i obrazovanja. Međutim kolega je zaboravio ključnu stvar a to je da Hrvatska nema, nije imala, a nastavimo li ovakvom politikom, neće ni imati ekonomsku i gospodarsku strategiju. On planira usklađivati sustav obrazovanja s tržištem rada – a tržište rada ne postoji, gospodarska strategija ne postoji, postoje samo politički poltroni kojima je najvažnije parazitski se uvaliti na neku političku funkciju i odobravati politiku svog nadređenog, ma kakva ona bila. Ni ova vlada, a ni prethodna nije u stanju donijeti ključne odluke u pogledu ekonomske politike, a odnosno prekinuti doktrinu da nas samo štednja može izvući iz recesije. Nikakva štednja ne može napraviti promjene u ekonomiji. Svaki vid štednje je zapravo mrtvi kapital. Promislite, imate dvije mogućnosti: otvoriti štednju na banci i pomoću bankarskih špekulacija zarađivati kamatu ili novac iz štednje uložiti i putem njega stvarati, razvijati, zapošljavati. Što je bolje napraviti? Štedite ako mislite samo na sebe; a ulažete ako mislite i na druge i na budućnost. Ako nema stranog ulaganja, država treba učiniti sve što je u njenoj moći da pokrene vlastita ulaganja. Ne slažem se s činjenicom da je država loš gospodar, loši su samo oni koji su svojom nesposobnošću doveli državu u ovakvo stanje.
Nedavno istraživanje doktorske izobrazbe u Hrvatskoj pokazalo je da se naši doktorandi i doktorandice obrazuju uglavnom za rad u visokoškolskim ustanovama, a manje pronalaze posao u privatnom sektoru. Kao doktorandica, kako to komentirate?
Ne obrazuju se doktorandi i doktorandice isključivo za rad u visokoškolskim ustanovama, nego je doktorat temeljni uvjet da biste dobili stalan posao na visokoškolskoj ustanovi. Doktori znanosti su nužnost za visoko obrazovanje, dok za ostale sektore mogu biti samo financijsko opterećenje. Meni nije poznat nijedan poslodavac koji će zaposliti doktora znanosti, ako na to mjesto može zaposliti osobu s VSS. Svaki će poslodavac iskoristiti sve zakonske mogućnosti da osobu zaposli s najnižim mogućim stupnjem obrazovanja. To bi trebalo zakonski riješiti. Obzirom na bolonjski proces, kada je doktora znanost sve više, vjerujem da će se taj trend promijeniti te da će tržište i poslodavci sve više shvaćati kako su im doktori znanosti nužno potrebni da bi se razvijali i bili konkurentni na globalnom tržištu.
Ja eto radim na fakultetu, međutim za vrijeme studiranja sam radila različite poslove i prije nego što sam dobila ponudu za mjesto asistentice na fakultetu, planirala sam upisati poslijediplomski studij iz menadžmenta, a završila sam na doktoratu iz filozofije. Ljubav prema filozofiji je ipak prevladala. Danas s 33 godine sam prodekanica na fakultetu, a obzirom u kojem se smjeru visoko obrazovanje kreće, to radno mjesto sve više zahtjeva menadžerske sposobnosti. A ako bude novaca možda i upišem taj doktorat. Vjerujem da bi mi humanistička izobrazba pomoću koje sam razvila logičko, analitičko i kritičko mišljenje pomogla da se snađem i u privatnom sektoru.
MZOS i ministar Jovanović imali su niz odluka koje nisu naišle na odobravanje Sindikata Akademska solidarnost čija ste članica. Što mislite da bi trebalo činiti kako bi se unaprijedio sustav obrazovanja?
Prvo bi trebalo smijeniti ministra. Drugi korak je povećanje izdvajanja za znanost i obrazovanje, a koje danas iznosi sramotnih 0,76 % BDP-a. Kada davanja za znanost i obrazovanje dođu na nekih 1,75% BDP-a onda možemo razgovarati o načinima kako poboljšati sustav obrazovanja. Mislim da nijedan ministar, a čak ni oni koji su trenutačno nalaze u Remetincu, nisu učinili toliko zla u svojim resorima koliko je učinio ministar Jovanović. Umjesto da brani sustav obrazovanja i njegove zaposlenike, nastavnike, da brani temelj i osovinu društva, ministar je dopustio da se ta osovina savija i da se sva kriza u društvu rješava preko leđa i tako potplaćenih učitelja i nastavnika. On je osoba koja uopće ne shvaća na koji način sustav obrazovanja i znanosti treba funkcionirati ukoliko se ono želi zaštiti kao javno dobro. Sve njegove odluke kao da su usmjerene na uništavanje sustava do temelja. Posljedice njegovih odluka osjetit će se tek za deset i više godina, a onda će biti prekasno. Akademska solidarnost je ustala u obranu humanističkih i društvenih znanosti koje ovo ministarstvo sustavno, svim sredstvima pokušava uništiti. Napadi i iživljavanje nad njima pokazatelji su kako njemu, a ni uhljebima oko njega, nije u interesu ni hrvatska kultura, ni hrvatski identitet ni hrvatski jezik, a ni sve ono što uspješnija društva potiču: kritičko, analitičko i logičko razmišljanje. Tko će braniti hrvatsku kulturu i hrvatski jezik ako to neće biti znanstvenici humanističkog usmjerenja. No ako se ukine financiranje na svim razinama kako se to može ostvariti? Evo vam samo jedan primjer: da bi se nastavilo financiranje časopisa Čakavska rič traže se strani recenzenti. Pa pobogu koji strani recenzent može uopće shvatiti smisao i puninu čakavštine. Čiste besmislice.
I za kraj – u trenutnom sazivu Europskog parlamenta Vaša stranka ima jednog zastupnika, Nikolu Vuljanića, koji je i nositelj ovogodišnje liste. Koje su Vaše želje i očekivanja od ovogodišnjih izbora?
Moje želje su prvenstveno usmjerene na građane i građanke – da upravo oni nadiđu političku bezvoljnost i apatiju te da iskoriste mogućnost biranja čovjeka, a ne stranke tj. da iskoriste mogućnost preferencijalnih glasova. Kada bi na izbore izašlo barem 50% birača tek onda bi izbori imali smisla, a demokracija svoju budućnost. To bi onda zbilja bio festival demokracije.
Iskreno vjerujem da će Hrvatski laburisti i ove godine imati svog predstavnika u Europskom parlamentu jer smo i do sada svaki put opravdali glasove koje su nam građani i građanke dali, a ako bude i političkog poštenja pa se bude glasovalo i na temelju učinjenih rezultata i u Hrvatskom saboru (gdje 1 zastupnik Laburista radi kao 25 ostalih zastupnika) i u Europskom parlamentu (gdje nam je obraz osvjetlao Nikola Vuljanić) Hrvatski laburisti mogu očekivati i više mandata. Osobno se nadam da ću ostvariti dobar rezultat na temelju preferencijalnih glasova, ali sve je u rukama birača i biračica te neka oni odluče.
