Slobodanka Dekić urednica je portala diskriminacija.ba te radi na edukativnom programu Mediacentra Sarajevo. Aktivna je na području LGBTIQ i mirovnog aktivizma, a bavi se i medijima. S Libelom je razgovarala o mainstream i neprofitnim medijima, pokrivanju LGBTIQ tema u javnosti te nužnosti širenja područja borbe za daljnje akcije i solidarno djelovanje.
Radiš na organizaciji edukativnih programa Mediacentra Sarajevo te uređuješ portal diskriminacija.ba. Možeš li reći nešto više o tome kako funkcionira portal te kakvim se projektima bavi Mediacentar?
Diskriminacija.ba je portal zamišljen da građanima/kama BiH prije svega dâ osnovne informacije o tome što je diskriminacija, što uraditi kada se nađete u situaciji da ste diskriminirani, što zakon kaže o tome. Međutim, kako je diskriminacija jedno prilično usko polje, portal smo otvorili i za sadržaje koji govore o širim socijalnim i društvenim problemima u društvu, kršenju ljudskih i manjinskih prava iz nekog novinarskog ugla. Nažalost, ove teme se obično ne mogu naći u mainstream medijima ili zauzimaju prilično periferno mjesto. Tako da diskriminacija.ba teži zapravo tome da kombinira ova dva pristupa. Što se tiče Mediacentra i naših projekata, oni su prvenstveno vezani za medije (edukacija, istraživanja, najveća digitalna baza printanih medija u BiH i regiji, INFORBIRO), organiziramo javne diskusije i događaje vezano za različite teme. Zadnjih godina posebno nam je u fokusu kombiniranje digitalnih medija kao platformi za promicanje ljudskih prava i socijalne jednakosti. Od 2010. smo aktivno uključeni u anti-diskriminacijske programe u BiH, gdje radimo edukativne i informativne kampanje.
U Hrvatskoj je situacija takva da su neprofitni i nezavisni mediji prepoznati kao relevantni, a funkcioniraju gotovo potpuno volonterski. Što misliš, zašto su mediji koji proizvode javnu vrijednost zanemareni i siromašni?
Mediji su u principu prepušteni tržištu i teško je opstati ukoliko se bavite temama koje su po nekoj općoj definiciji ‘teške’. Mislim da situacija nije drugačija ni u drugim zemljama u Europi ili Sjevernoj Americi, većina ‘neprofitnih’ medija zapravo kombinira projektnu logiku fundraisinga kod raznih donatora i eventualno se nešto uspije prodati. ‘Mediji koji proizvode javnu vrijednost ‘ – to je pretpostavka oko koje se mora diskutirati jer ne postoji jedna ‘javna vrijednost’ i teško je postići neki generalni konsenzus oko toga što je javna vrijednost. Svaki medij može reći da nudi informacije od javnog značaja – makar neku dnevnu informativu. Međutim, ono što je za neke javnosti važno, ne znači da je važno za neke druge javnosti, i obratno. Za mene je mnogo veći problem to što mediji (mainstream, ali i dosta neprofitnih) ne nude nikakvu suštinski kritičku perspektivu realnosti koje nas okružuju. Teško je preživjeti mimo interesa oglašivača, političkih i tajkunskih elita, ali i interesa i agendi donatora koji daju sredstva upravo za neprofitne medije. Nekako, čini mi se kao mat pozicija – ako želite pisati o onome što mislite da je važno, na način na koji mislite da treba pisati o tim važnim stvarima, volonterski rad je neminovan.
Koliko mediji u BiH utječu na razumijevanje i afirmaciju LGBTIQ+ i feminističkih tema u javnosti? Oblikuju li javno mnijenje o ovim pitanjima u društvu?
Ne pokrivaju ih uopće, osim ukoliko se ne dogodi neki ozbiljan incident. A i ono malo sadržaja koji nastanu van tih incidentnih okolnosti su prilično površni i ponavljaju opća mjesta. Svakako da se time oblikuje generalna slika o ovim temama i, što je najgore, sve zapravo ostaje na nekom površnom, općem nivou. Ali mislim da u tom smislu nije odgovornost samo na medijima, već i na organizacijama koje se bave tim pitanjem, koje ih također ne miču previše iz tih nekih projektnih okvira.
Koje su alternative?
Alternativa za početak može biti da se te teme ne izdvajaju kao ‘posebne’ – svaka priča o ‘LGBT’ je zapravo priča o seksualnosti i kako se ista politički interpretira (i kontrolira) na različite načine. Priča o feminizmu je priča o političkom djelovanju, stavu, programu, koja nadilazi NGO aktivnosti i vječitu temu ‘žena na izbornim listama.’
Stanje prava LGBTIQ populacije BiH na papiru izgleda optimistično – od 2003. Zakon o ravnopravnosti spolova, od 2009. Zakon o zabrani diskriminacije, nezavisna Institucija Ombudsmana za ljudska prava. Kakvo je realno stanje? Jesu li prava LGBTIQ osoba u BiH političko pitanje?
Naravno da su političko pitanje – mislim da sam u prethodnom odgovoru naznačila i zbog čega. Na diskriminacija.ba objavili smo serijal tekstova o položaju LGBT populacije u BiH i nekoliko je problema na kojima se mora raditi. Zakoni postoje, ali se ne implementiraju (to je jednostavno praksa ovdašnjih institucija), a sama populacija još nije dovoljno ojačana da na jedan vidljiviji i direktniji način traži svoja prava. Prava morate tražiti jer vam ih u suprotnom nitko neće dati. Sloboda okupljanja je problem također – javni događaji ili prođu uz nasilje i incidente, za koje kasnije nitko ne odgovara, ili se zabrane.
Ovogodišnji proglas Zagreb Pridea bavio se klasnom tematikom, odnosno ukazao je na nužnost solidarnosti i širu društvenu organizaciju. Misliš li da je vrijeme za širenje područja borbe, odnosno misliš li da bi se razne ljudskopravaške organizacije, udruge i inicijative trebale ujediniti u jednu borbu i može li ta vrsta umrežavanja postati novi kanal utjecaja?
To je jedini način da se zaista utječe na centre moći i da se zaista pokrenu neke promjene. To je i bila originalna ideja i LGBT pokreta i feminističkog pokreta, no nekako mi se čini da se pod utjecajem ‘NGO- donatorske’ logike ta početna točka izgubila. Pitanje je koliko se moguće vratiti na početak – bojim se da sam u tom smislu malo pesimistična.
U cijeloj regiji jednaka je slika kad je riječ o ženskim pravima – nisu zastupljene u političkom i javnom životu, nasilje nad ženama nije pravilno sankcionirano i najveće su žrtve izmjena radnog zakonodavstva jer rade uglavnom u nesigurnim oblicima rada. U kojim smjerovima bi se trebala razvijati borba za ženska prava u trenutačnom društveno ekonomskom okruženju?
Za početak, vratiti se nekim osnovama feminističke teorije – feminizam nije priča o kvotama, ‘prihvatljivim’ i ‘neprihvatljivim’ razlikama između žena i muškaraca, ‘pravima žena’ i slično. Feminizam je priča o socijalnoj pravdi i političkoj jednakosti za sve one koji prepoznaju da sa sistemom u kome je nepisano pravilo da individua ili građanin bude muškarac, bijelac, straight kršćanin, srednje klase – nešto duboko nije u redu.
