Sviđalo vam se ili ne, živimo u kapitalističkom društvu u kojem smo ovisni/e o novcu ako želimo preživjeti. Često raspravljamo o klasi kao da su klasna pitanja lišena i neovisna od opresije koju proizvodi društvo u totalitetu. Iako se često ne priča o tome, klasna borba predstavlja samu srž feminističke borbe – ekonomska moć je, prije svega, okosnica prosperiteta, piše Erin McKelle za Everyday Feminism. Slijedi sedam razloga zbog kojih je to tako:
Klasizam omogućava status quo
Novac je bitan. Za život u kapitalističkom društvu potrebno je imati nekakav pristup novcu, kako bi osnovne životne potrebe mogle biti zadovoljene. Iako se pristup hrani, vodi i prostoru za život čine kao ljudska prava, u stvarnosti nisu zajamčena svima. Što znači da moramo provesti većinu života, ako ne i cijeli, u potrazi za novcem. Fokusiramo se na rad umjesto na planiranje revolucije.
Klasa u kojoj se pojedina osoba rodi, obično je klasa u kojoj ostane cijeli život, pogotovo ako je riječ o klasi siromašnih ili radničkoj klasi. S jazom između bogatih i siromašnih koji neprestano raste, oni/e koji/e se rode u klasi koja raspolaže kapitalom, obično nastavljaju biti oni/e koji/e ostaju na pozicijama moći.
Feminizam, međutim, uzdrmava status quo i zato je dio klasne borbe.
Klasne podjele idu rame uz rame sa seksizmom
Žene su u globalu siromašnije i u većem su riziku da budu siromašne od muškaraca, što je posebno izraženo za žene koje nisu pripadnice bijele rase. Žene zarađuju manje novca za obavljanje istih poslova. U 2012. godini žene su za puno radno vrijeme zaradile 77 centi za svaki dolar koji su zaradili muškarci. Što se tiče rase, crnkinje su zarađivale 64 centa na svaki dolar koji su zaradili bijeli muškarci, a Latinoamerikanke još manje – 53 centa.
Situacija u kojoj žene imaju niža primanja dovode do toga da raspolažu s manje moći i autonomije nad vlastitim životom. Novac je, nažalost, u današnjem svijetu istovjetan moći.
Žene stoga postaju ovisnije o osobi s kojom dijele život, kao i o (često nekonzistentnom) društvenom uređenju. Ako vas brine seksizam, brine vas i klasizam.
Klasne podjele idu rame uz rame s rasizmom
Stope siromaštva među Afroamerikancima/kama i Latinoamerikancima/kama u Americi su veće od prosjeka – 2010. godine je 27,4 posto crnačkog stanovništva i 26,6 posto Latinoamerikanaca/ki spadalo u kategoriju ‘siromašnih’, što se može reći za svega 9,9 posto bjelačkog stanovništva. Klasizam, međutim, na brojne druge načine direktno utječe na njihov život. Primjerice, žive bliže tvornicama gdje je stanarina jeftinija, ali zagađenje negativno utječe na njihovo zdravlje. Osim toga, kada se već spominje stanarina, češće nailaze na odbijanja stanodavaca/teljica temeljena na stereotipima i rasizmu.
Kućanski rad je podcijenjen i neplaćen
U kapitalističkom sistemu u kojem živimo, žene obavljaju većinu neplaćenog posla – brinu o djeci, čiste, kuhaju i, generalno, brinu o kućanstvu.
US Census Bureau je iznio statistiku prema kojoj žene na ovakve vrste neplaćenih poslova godišnje utroše 110 milijuna sati, a muškarci tek negdje oko 55 milijuna.
Studija Counting Care Work: The Empirical and Policy Applications of Care Theory pokazala je da bi u SAD-u, kada bi kućanski rad bio uračunat, BDP porastao sa 352 milijuna dolara na čak 504 milijarde dolara!
Žene starije od 65 godina su u dvostruko većem riziku od siromaštva od muškaraca iste dobi, a razlog je upravo briga za djecu i kućanstvo.
Neplaćeni kućanski rad jest nešto što se od žena očekuje, čak i ako uz to rade puno radno vrijeme. Ovakva društvena očekivanja bazirana na seksizmu usko su vezana uz klasizam, budući da žene drže u siromaštvu.
Osobe s invaliditetom često su natjerane na siromaštvo
Invalidi i invalidkinje imaju mnogo više ograničenja kada je riječ o ostvarivanju prihoda, a često im je potrebno mnogo više novca zbog medicinskih potrepština. Situacija je takva jer je većina osoba s invaliditetom nezaposleno i ima niži stupanj obrazovanja (što, naravno, nije pravilo).
Studija iz 2008. je pokazala da poslodavci imaju negativan stav o produktivnosti osoba s invaliditetom.
Feminizam ima klasni problem
Poznate feministkinje obično su bjelkinje i obično su financijski stabilne, moglo bi se čak reći i bogate žene. Aktivizam zahtijeva mnogo vremena, energije i truda. Stoga one/i koje/i su prisiljene/i raditi dva posla ili su samohrane/i majke/očevi, često nemaju vremena, energije niti sredstava za aktivizam.
Klasizam je povezan s patrijarhatom
Možda bi to bilo najbolje reći ovako – struktura o kojoj pričamo jest hegemonijski, kapitalistički patrijarhat.
Patrijarhat je taj koji održava status quo. Jaz između bogatog i siromašnog stanovništva je već sad nevjerojatan – a ima tendenciju daljnjeg rasta. 2012. godine u Americi je deset posto najbogatijih posjedovalo više od polovice ukupnih prihoda, što je najveći nesrazmjer u američkoj povijesti.
Upravo zbog tog statusa quo kojeg patrijarhat održava, najmoćniji su stariji, bogati, bijeli, heteroseksualni, cis muškarci bez invaliditeta.
Zbog toga je borba protiv klasnih podjela duboko ukorijenjena u feminizam – jer je klasizam najjače oružje u arsenalu patrijarhata.
Kako se boriti protiv klasizma?
Prije svega, moramo se riješiti stereotipa. Osim toga, razmišljajte kako i na što trošite novac. Nemojte ga poklanjati multinacionalnim kompanijama koje vam prodaju koješta, a iskorištavaju radništvo. Borite se protiv organizacija čija je struktura zasnovana na klasizmu. Za kraj, izrazite svoj protest. Javno. Nepokolebljivo. Snažno.
Prevela i prilagodila Ivana Živković
