Kada pričamo o sprječavanju nasilja nad ženama, razgovor se često svodi na pitanje kako promijeniti ponašanje odraslih muškaraca. Takav pristup je nužan iz jednostavnog razloga – ideje o prihvatljivom društvenom ponašanju su i kod muškaraca i kod žena oblikovane seksizmom koji je duboko inkorporiran u današnju kulturu.
U Hrvatskoj je, primjerice, preko 29 posto žena doživjelo zlostavljanje od strane partnera, što nije konačna brojka budući da je većina nasilja neregistrirana. Kako promijeniti te crne brojke?
Ključ je u rečenici koja se često ponavlja i koju čujemo na svakom koraku – djeca su budućnost. Ukoliko želimo izazvati i suprotstaviti se nasilu nad ženama, problem moramo usmjeriti na obrazovne ustanove.
Slijedi nekoliko ideja koje bi pomogle uključivanju ideje rodne jednakosti u školske kurikulume:
Jednaka participacija sve djece u raspravama
Peggy Orenstein je u knjizi Schoolgirls iz 1991. godine ispričala anegdotu u kojoj učiteljica otkrije kako njezin razred ipak nije feministička utopija kojoj se ona nadala. Umjesto toga je otkrila kako dječaci konstantno prekidaju djevojčice prilikom izlaganja mišljenja i preuzimaju rasprave. Sve dok se ne dokaže da smo kao društvo ili, na nižoj razini, grupa sposobni primjenjivati prakse rodne jednakosti, potrebne su nam upute i usmjeravanje. U razredima bi stoga trebalo uspostaviti pravila koja bi omogućila da svi učenici i učenice u jednakoj mjeri pridonose diskusijama te izbjegavati situacije u kojima bilo tko preuzima ključnu riječ u raspravama.
Zabrana seksističkog načina izražavanje (usmjerenog protiv djevojčica ili dječaka)
Mikrorazina seksizma jednako je bitna kao i makrorazina. Jezik je ključni dio društva i kao takav oblikuje način na koji percipiramo i perpetuiramo društveno prihvatljiva ponašanja. Seksistički način izražavanja, odnosno govor mržnje ima razne nijanse, od kojih niti jedna nije manje štetna od druge. Vrijeđanje nečijeg izgleda, korištenje izraza kao što su ‘drolja’ ili ‘kuja’, kao i oslikavanje nečije slabosti izrazom ‘ponašaš se kao curica’, različita su utjelovljenja iste ideje o tome da je nečija društvena uloga vrjednija ili povlaštenija. U školama su takvi nadimci i epiteti posebno prisutni. Učitelji/ce, kao i profesori/ce mogu problemu pristupiti tako da zamole osobu koja se na taj način izrazila da ponovi uvredu naglas – ima nešto u glasnom izgovaranju što ljude tjera da se posrame. Naravno, nakon toga bi trebalo uslijediti objašnjenje zašto takav jezični izraz nije i ne bi trebao biti prihvatljiv.
Zašto je jezik toliko važan? Stvar je jednostavna – ne možemo uporno opraštati upotrebu seksističkog načina izražavanja u školama, a onda se kasnije čuditi zato što je to raširena pojava. Problem je nužno adresirati i nazvati pravim imenom. Školsko osoblje jasno treba dati do znanja kako se seksističko izražavanje neće tolerirati u učionicama, čak niti u formi šale.
Gradivo koje se uči u školama trebalo bi odražavati rodnu jednakost
Iz književnosti učimo o djelima poglavito bijelih autora, iz povijesti ratne trijumfe bijelaca. Nema sumnje da se situacija poboljšala u posljednjih desetak godina, ali i dalje je školsko gradivo rodno i rasno pristrano u korist bijelih muškaraca. Ako u školama podučavamo djecu društvenim i kulturnim postignućima bijelih muškaraca, kako možemo očekivati da će svijet postati mjesto u kojem će oni i one koji izlaze iz tih usko postavljenih okvira dobiti zasluženo priznanje?
Nasilje nad ženama moguće je spriječiti, ali ne možemo očekivati da će prestati samo od sebe. Drugim riječima, neće prestati ako sustavno nastavimo zatvarati oči pred problemom. Odgovornost je na svima nama!
Prevela i prilagodila Ivana Živković
