Jutro: muškarac plazi iz taksija noseći izgužvano odijelo od sinoć, držeći par cipela koje je skinuo jer su ga počele žuljati. Susjedi bulje u njega. To se zove šetnja srama.
Poslijepodne: muškarac preskače ručak i uzima tri aspirina prije negoli se zaputi u salon za depilaciju gdje će trpjeti intenzivnu bol dok se s njegovog intimnog područja budu uklanjale dlake. To se zove rutina ljepote.
Večer: muškarac odlazi s posla kako bi stigao na školsku priredbu svoga djeteta; njegove ga kolegice s posla osuđuju jer “roditeljstvo pretpostavlja posluˮ (iako mnoge od njih također imaju djecu). To se zove dvostruki standard.
Dakako, šalim se. U stvarnosti, muškarca će na povratku iz noćnog provoda naići na odobravanje svog portira, za vrijeme pauze za ručak drmnut će pivo i opustiti se znajući da njegovi/e koleg(ic)e neće kritizirati njegovu radnu etiku samo zato što je otac.
Od nerealnih standarda ljepote do osuđivanja promiskuitetnog ponašanja, mnogo je stvari o kojima žene razmišljaju svakoga dana, a s kojima se muškarci ne moraju opterećivati. Od radnog mjesta do veza, sama činjenica da ste muškarac smješta vas u privilegiranu poziciju koja vam život čini lakšim – iako to (vjerojatno) uopće ne primjećujete. Ovdje mi je cilj prozvati tu privilegiju – ne zato da bih muškarce kritizirala jer su se rodili s njome ili ih posramila jer od nje imaju koristi, već zato da im skrenem pozornost na načine na koje ta privilegiranost utječe na njihove živote i živote žena s kojima dolaze u kontakt. Na koncu, same muškarce ne treba kriviti zbog toga što žive u (blaženom) neznanju. Naše patrijarhalno društvo naporno radi iz dana u dan kako bi se pobrinulo za to da muškarci ne razmišljaju o vlastitoj privilegiranoj poziciji. Pogledajmo, stoga, neka od pitanja koja si muškarci nikada ne moraju postavljati, a koja itekako utječu na živote žena.
1. Zašto se od mene očekuje da provodim ogromne količine vremena i novca na vlastiti izgled? I zašto me se, kad to činim, osuđuje kao taštu i površnu osobu?
“Danas se od svake djevojke očekuje da ima bjelačke plave oči, pune španjolske usne, klasičan prćasti nosić, kalifornijski preplanulu azijsku kožu bez i jedne dlake, dupe jamajkanske plesačice, duge švedske noge, mala japanska stopala, trbušne mišiće vlasnice teretane, bokove devetogodišnjeg dječaka, ruke Michelle Obame i grudi kakve lutkiceˮ. Iako satiričan i prepun stereotipa, ovaj citat Tine Fey pogađa u srž problema: ženama se nameću nemogući standardi ljepote. A što se događa kada one doista troše ogromne količine novca, neprestano vježbaju, klone se hrane koja deblja i približe se patrijarhalnom poimanju “savršenstvaˮ? Onda ih se proglasi taštima i opsjednutima vlastitim izgledom. S druge strane, ako odbace spomenute standarde, etiketira ih se kao ljenčine koje ne brinu o sebi i svome izgledu. Ne možemo pobijediti, zar ne?
2. Ako se smješkam, hoće li ljudi moju ljubaznost protumačiti kao poziv na seks? A ako se ne smješkam, hoće li mi govoriti da se razvedrim?
Velik broj žena svakodnevno se susreće s dobacivanjima i ponižavajućim seksualnim ponudama muškaraca – dok hodaju na sastanak, u trgovinu, u teretanu, do poštanskog sandučića. Ako se smješkaju i djeluju prijateljski, te i takve ponude i komentari vjerojatno će postati mnogo izravniji i otvoreniji – kao da se od njih očekuje da običan osmijeh poprate oralnim seksom. No, što ako hodaju ulicom bez osmijeha na licu i pogleda uprtog u pod? Onda će vjerojatno začuti povike tipa: “Dušo, nasmiješi seˮ ili “Bila bi ljepša da se smješkašˮ. Koliko je muškaraca kojima drugi ljudi (najčešće potpuni neznanci) svakodnevno poručuju da bi se trebali smiješiti? Vjerojatno ne mnogo. Patrijarhalno društvo u kojem živimo muškarcima dopušta da sami izaberu kako se žele predstaviti svijetu, pritom ih pošteđujući osuda kojima su izložene žene.
3. Ako odjenem odjeću koja otkriva, hoću li se izložiti uznemiravanju?
Žene se od najranije dobi uči da se srame svoga tijela – muškarce baš i ne. Oni stoga ne odrastaju u uvjerenju da moraju skrivati svoje tijelo kako bi ostali čedni, odnosno da će za otkrivanje tijela biti kažnjeni ponižavajućim komentarima i ponašanjem. Iako su i muškarci katkad izloženi kritikama zbog načina na koji se odijevaju, manje je vjerojatno da će zbog onoga što nose biti izloženi seksualnom uznemiravanju. Muškarci mogu hodati naokolo bez majice, a da pritom nitko i ne trepne. S druge strane, žene koje otkriju malo kože izložene su seksualnom uznemiravanju i posramljivanju. Pojednostavljeno rečeno, društvo ne vodi računa o tome koliko gole kože pokazuju muškarci niti njihove modne odabire pretvara u temu javnih diskusija. Za razliku od žena, muškarcima se dopušta da sami odluče što će odjenuti.
4. Ako nosim seksi odjeću i volim izlaziti, hoće li me ljudi optužiti da sam sam(a) kriv(a) za seksualno zlostavljanje i/ili napad?
“Zašto je odjenula tako kratku haljinu?ˮ, “Što je radila vani u to doba?ˮ, “Koliko je popila te večeri?ˮ, “Zar ne zna da se trebala držati podalje od takvih osoba?ˮ
Kad razgovaramo o provali, krivnju nikada ne prebacujemo na žrtve komentirajući kako je prekrasan vrt ispred njihove kuće “namamioˮ provalnike. To bi, dakako, bilo smiješno. No, kad je riječ o ženama žrtvama seksualnog uznemiravanja ili silovanja, ljudi su skloni opravdavati zločin prebacujući krivnju na samu žrtvu – njen izgled, količinu alkohola koju je konzumirala ili njeno “nepriličnoˮ ponašanje. Isti standardi nisu primjenjivi na muškarce (oni se, nažalost, moraju nositi s posve drugačijim, ponižavajućim patrijarhalnim konstruktom vezanim uz seksualne odnose i pristanak). Kao što sam ranije spomenula, muškarce se ne kritizira zato što otkrivaju svoje tijelo, a čak ih se (naročito u kontekstu kulture bratovština) i potiče na neumjereno uživanje u alkoholu.
5. Ako spavam s njim/njom, hoće li svi misliti da sam drolja?
Muškarca koji se upušta u spolne odnose nitko neće nazvati droljom – žene, pak, spomenutu etiketu mogu “zaraditiˮ već i kad poljube muškarca. Stvar je jednostavna: seksualni dvostruki standardi i dalje su norma u SAD-u. Promiskuitetno ponašanje muškarca nerijetko nailazi na odobravanje, dok je govor o promiskuitetnim ženama redovito negativno intoniran.
6. Ako kondom pukne, hoću li ostati trudna? Što ću onda?
Ovo je prilično jednostavno. Niti jedan cis muškarac nikada si nije postavio ovo pitanje (a ako u međuvremenu ne dođe do nekih nevjerojatnih znanstvenih otkrića, nikada ni neće). Muškarac nikada neće morati birati između pobačaja i roditeljstva koje će mu čitav život okrenuti naglavačke. Prije nego mi skočite za vrat, dopustite da kažem da je ovo ipak stvar biologije: nitko ovdje ne kritizira cis muškarce zato što ne posjeduju sposobnost začeća. Ipak, i ovaj primjer govori u prilog tome da seksualni izbori drugačije utječu na cis muškarce i cis žene.
7. Hoće li me jednako poštivati ako otkrijem svoj rod?
U sklopu eksperimentalnog istraživanja provedenog na Sveučilištu Yale, skupini znanstvenika podijeljena je ista prijava za posao u laboratoriju. Polovica znanstvenika prijavu je dobila pod ženskim imenima, polovica pod muškim. Rezultati su pokazali da su “muškiˮ kandidati bez iznimke ocijenjeni kao kompetentniji i bolji, te da im je ponuđena viša početna plaća. Ponavljam, radi se o identičnim prijavama. A to je tek jedan mali primjer. Budući da se žene u profesionalnim, akademskim i društvenim krugovima diskriminira na najrazličitije načine, neke od njih počele su skrivati svoj rod ne bi li bile prihvaćene u “muške kluboveˮ i zaslužile više poštovanja. U profesionalnim i akademskim krugovima, čak i online forumima, žene često moraju ulagati dvostruko više napora kako bi stekle jednako poštovanje kao i muškarci, sve zbog rodno obojenih društvenih očekivanja.
8. Ako se uzrujam na poslu, hoće li to pripisati PMS-u?
To smo čuli/e milijun puta: “Ne možemo izabrati (cis) ženu na predsjedničku poziciju – kad je zgrabi PMS, mogla bi bombardirati Rusiju!ˮ Iako suluda, ovo je ideja o kojoj se i dan-danas raspravlja. A sada dašak stvarnosti: pred-menstrualni sindrom (PMS) žene ne čini iracionalnima. Je li žena koju “pereˮ PMS sklonija promjenama raspoloženja? Apsolutno. Osjeća li se nelagodno? Definitivno. Ipak, PMS ne može u tolikoj mjeri utjecati na kemiju u ženskom mozgu da nas učini iracionalnima ili nekompetentnima. Budući da cis muškarci nemaju menstruaciju, pošteđeni su ekvivalentnog sindroma kojem bi se prigodno moglo pripisati njihovo nepromišljeno ponašanje. Naprotiv: kada muškarci na poslu iskazuju bijes ili intenzitet često ih se opisuje kao “alfa muškarceˮ, “dominantneˮ ili “snažneˮ.
9. Imam li manje šanse za zapošljavanje/napredovanje na poslu zbog svog roda?
Dobra vijest: diskriminacija na temelju roda u SAD-u je ilegalna. Loša vijest: usprkos tomu, ona je i dalje dio naše svakodnevice. Istraživanja pokazuju da se većina industrijskih menadžera (osobito u industrijama kojima dominiraju muškarci, poput Wall Streeta, Silikonske doline i STEM područja) prilikom zapošljavanja i promaknuća vodi maskulinim stereotipima. S obzirom na te i takve predrasude upisane u prakse zapošljavanja/promaknuća (a koje su često posljedica manjka različitosti u tim istim industrijama) ženama je često izuzetno teško napredovati.
10. Ako podbacim na poslu, hoće li ljudi to protumačiti kao znak da osobe mog roda ne bi trebale obavljati ovu vrstu posla?
Ponekad je sustav taj koji ženama onemogućava da uspješno obavljaju svoj posao. Žene zaposlene u tradicionalno muškim industrijama izložene su golemom pritisku da prihvate iste maskuline karakteristike koje posjeduju njihovi kolege. U protivnom su izložene kritikama, a njihovo je napredovanje dodatno otežano. Kao što već dobro znamo, sustav (od zapošljavanja, preko dodjele povišica i doplataka, do stjecanja rukovodećeg statusa) je orijentiran protiv žena, dodatno im otežavajući put do vrha. Dakako do postoje pojedine žene (kao što postoje i pojedini muškarci) koje jednostavno ne posjeduju vještine potrebne za napredovanje na određenom poslu. No pozivanje na te pojedinačne primjere u svrhu otpisivanja kompletnog roda potpuno je suludo, neupućeno i seksistički, te zanemaruje uspjeh žena na vodećim pozicijama.
11. Ako napredujem unutar svoje tvrtke, hoće li ljudi pričati da sam vodeću poziciju zaradio/la “preko krevetaˮ?
Kad se muškarac dokopa vodeće pozicije, pretpostavlja se da se za to vraški naradio. No žene koje postignu jednak uspjeh često se (lažno) optužuje da su na visoki položaj došle “preko krevetaˮ. Razlog tomu je sklonost našeg društva da zanemaruje naporan rad i upornost žena, svodeći ih na objekte čija jedina vrijednost leži u pružanju seksualnog zadovoljstva drugima.
12. Ako postanem roditelj, hoće li ljudi pretpostaviti da mi više nije stalo do karijere?
Već godinama brojna istraživanja otkrivaju da se zaposlene majke diskriminira na najrazličitije načine: od “sitnicaˮ kao što su isključivanje iz sastanaka do drastičnih situacija kao što su gubitka promaknuća, pa čak i posla. U rujnu 2014. bankarski je gigant Wells Fargo optužen za diskriminiranje trudnica, novopečenih majki i žena na porodiljnom dopustu i prisiljen na plaćanje odštete od $5 milijuna. Istraživanja također pokazuju da su zaposleni očevi pošteđeni ove vrste diskriminacije. Nepravedna diskriminacija zaposlenih majki odraz je još uvijek široko rasprostranjenog uvjerenja da je ženi mjesto “u kućiˮ.
13. Ako ne želim obitelj, hoće li ljudi pretpostaviti da nešto ne valja sa mnom?
Jalova. Hladna. Luda žena s mačkama. Ljudi su puni predrasuda prema ženama koje ne žele brak ili djecu. To je vjerojatno posljedica uvjerenja da žene postoje zato da bi rađale djecu, te da je žena bez djece zacijelo usamljena, nesretna i vrijedna sažaljenja jer nije uspjela pronaći “onog pravogˮ. Muškarac koji donese istu odluku možda će izazvati nešto sažaljenja, no vjerojatnije je da će ga se slaviti kao uspješnog neženju koji se “ne da ukrotitiˮ (sjetite se samo Georgea Clooneyja). U stvarnosti, imati ili nemati obitelj stvar je osobnog izbora i nema razloga zašto bi o toj odluci sudili drugačije kada je donose muškarci, odnosno žene.
Ovo je tek nekoliko primjera muške privilegije, podmuklih načina na koje djeluju patrijarhalne norme koje podržavaju seksističke dvostruke standarde u društvu. Dakako da svatko od nas ima drugačija iskustva te da si neki muškarci u nekom trenutku postavljaju neke verzije gore nabrojanih pitanja. To ipak ne negira postojanje muške privilegije. Svi/e možemo naučiti više o tome kako patrijarhalne strukture perpetuiraju ovu vrstu privilegiranosti. A što više znamo, više možemo utjecati na druge. Jer iako muškarci u pravilu ne moraju razmišljati o stvarima s gore navedenog popisa, to bi trebali činiti. Već i samim priznavanjem vlastite privilegiranosti, muškarci ju mogu početi potkopavati. A to je vraški dobra stvar.
Prevela i prilagodila Nada Kujundžić
