Pod milenijskom generacijom smatraju se ljudi rođeni između 1980. do 2000. za koje je karakteristično da su uglavnom visoko i kvalitetno obrazovani ali ih je dočekalo tržište rada koje je pokosila recesija. Osim što smo, naravno, svjesni vlastite situacije, u medijima se može čitati o američkoj omladini koja je do grla u dugovima zbog financiranja obrazovanja da kasnije ne bi mogla naći posao, a ovdje je primjer iz susjedne nam Slovenije.
Možda nikad neću shvatiti što je internet, ali vi nikada nećete shvatiti što je mirovina – tako glasi vic namijenjen Millenium generaciji. Ovo je dobra polazna točka za razumijevanje slovenskog državnog uređenja – starije su generacije računale na nekretnine, radna mjesta i mirovine, Millennium generacija računa na Kickstarter, privremeni rad i avionsku kartu prema ostatku svijeta. Jedna zemlja, dva sustava. Oni koji su navikli na više ujedno i očekuju više, za one koji nisu nikada ni imali ništa nema ni studija ni zaposlenja. Ta vječna mladost.
Jedini predstavnici/e Millennium generacije s iole ozbiljnim političkim utjecajem su studentske organizacije kojima je u središtu interesa šira studentska populacija, poboljšanje studija i kvalitete mladosti. Oni su zapravo konzervativna institucija koja se bori za zadržavanje statusa quo koji je izboren još oko 1968.godine, otprilike u periodu studiranja djedova i baka današnjih studenata. Nepotrebno je naglasiti kako se od onda promijenio svijet i slovenska društvena stvarnost, tako ni besplatno obrazovanje ne može biti argument privilegiranosti milenijske generacije. Obrazovanje je bilo besplatno i za prethodne generacije, a sve studentske beneficije koriste svima koliko i studentima. Državi produljeno trajanje studija služi kao socijalna korekcija ekonomije koja potencijalnim pridošlicama na tržištu rada ne može dati posao. Od hrane na bonove koristi imaju ugostitelji, od subvencioniranih najamnina najmodavci. Starenja među milenijskom generacijom baš i nema s obzirom da je za odrasle ponestalo prostora. Nedostaje posla na neodređeno, nedostaje pristupačnih stanova i nedostaje mirovina – milenijska generacija ostaje zauvijek mlada.
Većini ipak još uvijek ništa ne nedostaje jer se situacija, u pravilu, rješava uz pomoć roditelja (obiteljskog bogatstva, riješenog stambenog pitanja, povremenog zaposlenja preko poznanika), a ima i onih koji su uspjeli sami, pa su kao dobri. Iznimke ne pokazuju učinkovitost sustava, onima s bogatim i utjecajnim roditeljima ići će sve bolje u čistom kapitalizmu.
Minimum za dostizanje nezavisnosti odrasle dobi kao što je, primjerice, siguran posao i vlastiti krov nad glavom te izgledi za mirovinu, socijalna bi država trebala omogućiti svima. Takva bi država pomagala čak i onima s bogatim roditeljima da izbjegnu njihov utjecaj i žive svoje živote, a da bi takvo što omogućila milenijskoj generaciji, Vlada mora prilagoditi prava prethodnih generacija. U više su navrata pokazali kako o tome ne misle razgovarati.
Milenijsku se generaciju u Sloveniji naziva mladima, dokle takvo što prihvaćaju i sami se osjećaju mladima, čekaju da se nešto dogodi, da odrastu. Odjebite s tim mladima, mladost je prolazna. Nismo mladi mi milenijci, mi smo oni koji su propustili radna mjesta tijekom ekonomskog buma.
Vrlo smo obrazovan, vrlo sposoban i vrlo motiviran poremećaj u trenutnom sistemu, poremećaj u zemlji zamrznutoj u vremenu. Umjesto da smo “mladi” i naivno čekamo kada ćemo ostarjeti, ili umjesto da se složimo s odljevom mozgova, opredijelimo se već jednom politički kao generacija. Zaslužimo i izborimo se za nezavisnost generacije, za sposobnost donošenja vlastitih odluka. Imamo moralnu odgovornost na prvom mjestu zbog katastrofalne situacije koja čeka one još nerođene. Socijalna država je super, ali bi trebala funkcionirati za sve, ali nije tako.
Politika je jednostavno zbroj iskazanih interesa – zaposleni u industriji imaju svoje sindikate, umirovljenici imaju svoje stranke. Međugeneracijska solidarnost?
Rješenje leži u prepoznavanju problema, dok se označavaju kao mladi vjeruju da je problem kratkotrajne prirode te da će socijalna nepravda minuti s godinama sama od sebe. Drugi problem leži u osjećaju da im nedostaje osnovnih uvjeta za normalan života i za koji sigurno krive sebe da nisu dovoljno dobri. Ako je argument kako živimo u kapitalizmu, zašto se pretvarati da kuće i stanovi nisu najveći kapital u državi?
Slovenija je po Ustavu zemlja za sve svoje građane i građanke. Trebali bismo postati svjesni pripadnosti Millennium generaciji kako bismo postali samostalna sila organizirana u političku snagu, ako ne za sebe, onda za generacije naše djece. Ne nismo mladi i ne nećemo šutjeti. Iako nas je malo, možemo biti glasni. Ludi ste ako mislite da ćemo odvajati od usta da bismo imali mirovine, a da se istovremeno nitko u državi ne brine kako će ih osigurati.
Prevela i prilagodila Ana Maria Filipović Grčić
