Feministička aktivistkinja Mirjana Kučer članica je splitske feminističke udruge Domine od samih početaka ranih 2000-ih, trenutno je zaposlena kao izvršna koordinatorica udruge, a aktivna je i kao koordinatorica Ženske mreže Hrvatske. Godinama zastupa ženska ljudska prava, autorica je brojnih istraživanja i publikacija o rodnoj ravnopravnosti te je jedna od organizatorica prve Povorke ponosa u Splitu 2011. godine. Za Libelu je komentirala retradicionalizaciju i repatrijarhalizaciju društva, feministički aktivizam u Splitu i Hrvatskoj, položaj žena u Dalmaciji, položaj LGBT zajednice u Splitu te poneku aktualnost.
Za početak bih vas pitala za komentar o aktualnom moljenju od 40 dana pred bolnicama. Što nam ovi skupovi govore o trenutnom stanju reproduktivnih i seksualnih prava žena u Hrvatskoj i kako se uklapaju u problematiku procesa retradicionalizacije i repatrijarhalizacije o kojima ste održali i predavanja?
Ti su skupovi bezobrazno zadiranje u tuđa prava i slobode. Sablasno podsjećaju na vjerski fanatizam i isključivost iz doba spaljivanja vještica Ili neko drugo presuđivanje i prosuđivanje ženama. U ime čega? Obrane vlastitih svjetonazora? Nema tu ništa ni humano ni iskreno. To je jeftina klero-politička parada. Naravno da je to posljedica dugogodišnjeg jačanja konzervativizma i nametanja katoličkih vrijednosti kao temeljnih vrijednosti društva. Pravo je pitanje zašto se molitva dozvoljava u prostoru koji za to nije predviđen. To je izrugivanje državi, njezinim institucijama i građanskom društvu. U Hrvatskoj nikad nije zaživio koncept integracije načela ravnopravnosti spolova u javne politike, a istovremeno s pojačanom krizom zagovara se povratak žena u privatnu sferu. Naglašava se tradicionalna “prirodna”, tj. reproduktivna uloga žene, koja je, valjda, jedino kao takva korisna za društvo. Generalno, ženska prava su u regresiji, a seksualno zdravlje i reproduktivna prava direktno su ugrožena agresivnom kampanjom koju potiče Crkva, a provode desne konzervativne katoličke udruge.
Devedesete su godine kad se u post-socijalističkim zemljama govori o retradicionalizaciji i repatrijarhalizaciji društva. Međutim, neke feminističke povjesničarke ističu kako je bitno odvojiti dominantni diskurs, koji je propagirao konzervativne vrijednosti, od realnih iskustava i ponašanja žena tog vremena. Prevedeno u današnji kontekst, koji su to akteri i načini na koje se propagiraju konzervativne vrijednosti, a koji su to konkretni pokazatelji retradicionalizacije i repatrijarhalizacije društva?
Početkom devedesetih žene su nestale iz političkog i javnog života i u tišini je propala većina tzv. ženskih proizvodnih pogona. Tad je došla Pekinška platforma i institucionalizacija ravnopravnosti spolova, ali ne i ženskih prava. Patrijarhalne vrijednosti jake su i nevidljive. Produciraju ih jednako i žene i muškarci, nesvjesni neravnomjernih odnosa moći, zadovoljenja potreba i vrednovanja doprinosa u privatnoj i javnoj sferi. Istovremeno, s afirmacijom ideje rodne ravnopravnosti i uvođenja koncepta gender mainstreaminga, jača i kritika tzv. rodnih ideologija i razvija se ili nameće teorija komplementarnosti žena i muškaraca. Manipulira se pojmom emancipacije od svijeta politike i rada, odnosno povratka žene u privatnu sferu po “izboru”. Crkva je ta koja propagira tradicionalizam i brani patrijarhat, jer je i sama patrijarhalna institucija. Apsurdno je da o majčinstvu kao najvažnijoj, često i jedino priznatoj društveno vrijednoj ulozi žene, govore baš žene koje su uspjele u poslovnom ili u političkom svijetu, a koji bi za njih ostao zatvoren da su bile osuđene samo i isključivo na ulogu majke. Međutim utjecaj Crkve je toliko jak da se mnoge žene osjećaju nerealizirane ili neuspješne ako nisu majke ili ako su kojim slučajem razvedene. Pored retradicionalizacije suočeni smo s pojavom društvene otuđenosti i usmjerenosti na same sebe. Tako danas mnogo žena ne vidi problem neravnopravnosti ili nejednakog položaja žena i muškaraca u društvu, zato što su same obrazovane, zaposlene, ne kuhaju ručak, ne čiste prašinu pa kažu da su ravnopravne i da je ravnopravnost završena priča. Mislim da smo uvijek bili konzervativno društvo, ali posljednjih godina je to vidljivije, zbog već spomenute krize i jačanja desnih, tradicionalnih, isključivih političkih snaga. Najbolji pokazatelj položaja žene u društvu za mene je podatak da su vlasnici nekretnina u Hrvatskoj u više od 80% slučajeva muškarci, kao i u npr. Nikaragvi ili nekoj drugoj državi tzv. trećeg svijeta
Možete li ukratko predstaviti feminističku organizaciju Domine? Kako je, kad i u kojim uvjetima došlo do osnivanja udruge? Čime se bavite, je li tijekom vremena došlo do promjene u aktivnostima i koji su najveći problemi s kojima se susrećete ili ste se susretale?
Domine su osnovale aktivistkinje iz više splitskih organizacija civilnog društva koje su prepoznale zajednički interes u feminističkim vrijednostima. Željele su osnivanjem postići domino efekt u promicanju ženskih prava. To je bilo prije 13 godina i većina osnivačica danas više nije u organizaciji. Na ovim prostorima, od Dubrovnika do Rijeke, mi smo jedna od rijetkih organizacija koja njeguje feminizam i feminističke principe. Razvile smo programe ekonomskog i političkog osnaživanja žena, a trenutačno najviše radimo kao Savjetovalište za žene žrtve nasilja i drugih oblika diskriminacije. Najveći problemi su nerazumijevanje i nedovoljna politička volja za zaštitu prava žena i rodnu ravnopravnost na svim razinama institucija i donošenja javnih politika. Osim što ne podržavaju ženska prava, bojim se da mnoge institucije, odnosno ljudi koji u njima rade, nisu do sada shvatili ni koncept i ulogu civilnog društva.
Postoji li i kakva je feministička scena u Splitu? Kakva je suradnja s drugim udrugama? Možemo ovo poopćiti i na feminističku scenu u Hrvatskoj. Kako funkcionira Ženska mreže Hrvatske? Jeste li zadovoljni načinom na koji su feministkinje organizirane, solidarnošću, suradnjom?
Postoje pojedinačne aktivistkinje i feministkinje, ali ne bih rekla da postoji scena. Domine su se nazvale feminističkom organizacijom, jer je naša politička odluka bila koristiti riječ feminizam kad baš nije bila poželjna u javnom prostoru. Ni danas baš nije poželjna, ali je prisutnija i u Splitu i u Hrvatskoj. Ženska mreža Hrvatske još je uvijek najjača, najvidljivija politička aktivistička feministička organizacija i nacionalna mreža. Ona ima snagu 30 organizacija koje su njene članice. Zanimljiv su izazov postojeće razlike u poimanju i odnosu prema ženskom pokretu između mlađe i starije generacije feministkinja zbog nedovoljnog prostora za transfer iskustava i znanja. To je karakteristika feminističkog pokreta kroz povijest i zajedno s obranom stečenih prava – prije svega mislim na seksualno zdravlje i reproduktivna prava – predstavlja jedan od najvećih izazova feminističkog pokreta danas.
Što muči žene u Splitu danas i s kakvim vam se problemima najčešće obraćaju? Ima li Dalmacija kao regija neke specifične probleme na koje se feministkinje fokusiraju?
Ženska prava su univerzalna pa tako i ženski principi. Mi kažemo da djelujemo na glokalnom principu, znači lokalno i globalno. Da se našalimo: Mjesec je ženski, a Sunce muški znak, a kako kod nas ima puno sunca i sunčanih dana, Dalmacija je debelo zaglavljena u patrijarhalnim obrascima. Žene su nezaposlene, preopterećene, potplaćene i neplaćene za svoj rad, nema ih u politici i nažalost, prečesto žene same sebe ne doživljavaju kao važne i bitne u obitelji i društvu.
Koautorica ste studije Žene u ruralnim područjima Dalmacije. Nevidljivo polje svijeta rada?, objavljene 2011. godine. Što je pokazalo to istraživanje, koji su problemi s kojima se susreću žene na selu i razlikuju li se i na koji način od problema žena u gradskim područjima Dalmacije?
S obzirom na kriterije naseljenosti Hrvatske je više od 90% ruralna zemlja. Tek 40% stanovništva živi u gradovima. Istraživanje je pokazalo upravo to da su žene višestruko opterećene, da obavljaju tradicionalne skrbničke uloge u obitelji i u zajednici i da svoj rad, čak i kad zarađuju novac, ne percipiraju kao važan i onaj koji donosi prihode i doprinosi održivosti, što je potpuno pogrešno. Život u ruralnim područjima Dalmacije za ženu se razlikuje utoliko što su sredine manje i uvjeti za život realno teži. Što se tiče vrijednosnih sustava, nema bitne razlike između suvremene žene u ruralnim ili urbanim sredinama. Uostalom, što definira urbano?
Bili ste aktivni u organiziranju prvih Povorki ponosa u Splitu. Što je za vas značilo organiziranje Split Pridea 2011. godine? Jesu li uopće i koliko su Povorke ponosa pridonijele razvijanju i vidljivosti LGBT zajednice u Splitu? Znate li što je s ovogodišnjom organizacijom Split Pridea?
Mislim da je to bio važan korak za Grad Split i čitavu regiju. Za mene je to bila podrška svima koji su manjina, različiti, nevidljivi i nepriznati od većine te iskrena podrška i solidarnost s mojim prijateljicama i prijateljima koji su gej . Mislim da je danas situacija bitno drugačija, možda ne nužno i povoljnija za zajednicu, ali ona je svakako aktivnija i vidljivija. Barem imamo tri organizacije koje formalno djeluju i na razne načine promoviraju LGBTQI aktivizam. Mi smo bile podrška i suorganizatorice prva dva prajda. Nismo više uključene u organizaciju.
Ženska mreža Hrvatske poslala je priopćenje uoči predsjedničkih izbora u kojem ističete kako se ne slažete s idejom davanja glasa ženi samo zato što je žena, već podržavate kandidate i kandidatkinje koji šalju feminističke poruke. Što mislite o pobjedi Kolinde Grabar-Kitarović kao konzervativne kandidatkinje i kakva su vaša očekivanja od njenog mandata?
Predsjednica je pripadnica desne konzervativne struje i podržava militarizam. Feministički principi zagovaraju antimilitarizam i brane se od direktnog napada konzervativnih shvaćanja rodne uloge žena i muškaraca. Njezina podrška afirmaciji ženskih prava i ravnopravnosti spolova, ako je bude, može biti samo na deklaratornoj razini, kao što je uostalom slučaj i s njezinim prethodnikom. Mnoge su joj žene dale glas samo zato što je žena. Nadam se da neće iznevjeriti njihova očekivanja i dano povjerenje.
