Na prvoj godini faksa prestala sam sebe nazivati aktivistkinjom.
Otišla sam samo na nekoliko sastanaka queer grupe na kampusu kako bih shvatila da se tamo ne uklapam. Unatoč tome što sam definitivno bila queer – u to vrijeme sam kao transžena bila u procesu predtranzicije – odmah mi je bilo jasno da nisam ‘dovoljno queer’ kako bih se borila za društvenu pravdu zajedno s tim fakultetski obrazovanim revolucionarima/kama koji su bili tako puni samopouzdanja i kolutali očima na sve što bih rekla.
Nisam znala što su to ‘trigger warnings‘ (upozorenja na uvrede i sadržaje u tekstu koji bi mogli potaknuti traumu) ili ‘intersekcionalna sistemska opresija‘. Nisam se oblačila u poderane traperice i crnu kožu, a nisam imala ni asimetričnu frizuru u žarkoj boji. Nisam bila bjelkinja, kao većina ljudi u prostoriji. Nisam čak znala ni tko je ta Judith Butler koju su, kako se čini, svi jako voljeli.
Bila sam samo trans osoba, ne-bijele boje kože koja je preživjela zlostavljanje – i očito nisam bila spremna da govorim ili razmišljam o rasizmu, transfobiji ili traumi na način koji se pozitivno vrednovao. Nisam čak ni vodila radionice o homofobiji u svoj rodnom gradu.
Nakon nekoliko tjedana tijekom kojih sam se osjećala zbunjenom i nevidljivom, odlučila sam da jednostavno nisam dovoljno pametna da budem aktivistkinja, piše Kai Cheng Thom za Everyday Feminism.
Nakon šest godina, dvije diplome, jedne rodne tranzicije i gomile objavljenih tekstova na internetu, bila sam u stanju vidjeti kako moji osjećaji u vezi tih početnih pokušaja uključenja u borbu za društvenu pravdu nisu imali veze s mojim osobnim mogućnostima ili vrijednostima, već se tu radilo o isključivanju/ekskluzivnosti i dostupnosti.
Društvena pravda i feministička kultura su nevjerojatno pozitivne snage koje mogu transformirati način na koji vidimo sebe i svijet oko nas. Bez socijalne pravde i aktivističkih zajednica koje se stvaraju oko te borbe, danas doslovno ne bih bila živa.
Ali ponekad te iste aktivističke zajednice mogu biti nepotrebno isključive – ili još gore, nepristupačne i elitističke. Znam čak da i sama to ponekad činim: kolutam očima kada netko postavi ‘glupo pitanje’ o feminizmu. Bespotrebno se naljutim kada netko ne zna recentnu političko korektnu terminologiju. Imam predrasude o ljudima koje doživljavam (najčešće pogrešno) kao premlade da bi išta znali ili kao prestare da bi bili u tijeku.
Društvena pravda je predivan, moćan dio mog života i zato želim – trebam – da bude otvorena za sve one do kojih mi je stalo, od moje petnaestogodišnje sestre, mojih prijatelja koji su korporativni pravnici, do mog djeda i moje bake koji imaju rasističke stavove.
Stoga, ovdje navodim devet načina kako pokušavam aktivizam učiniti što dostupnijim svakome:
1. Primiti i podržati ljude koji pokušavaju nešto naučiti
Aktivističke zajednice mogu biti vrlo gostoljubive i ugodne, no mogu funkcionirati i kao klike te biti neprijateljski raspoložene prema pridošlicama koje ne barataju ‘pravim jezikom’ ili čak ne nose ‘pravu odjeću’.
U svom najgorem izdanju, kultura zajednica koje se bore za društvenu pravdu u osnovi reproducira srednjoškolsku kulturu, osim što ovdje svatko pokušava nadmašiti druge u tome koliko je cool njegova politika.
Ukoliko zaista želimo stvoriti otvorene, podržavajuće zajednice, trebamo kreirati prostore (virtualne i stvarne) koji podržavaju i pozitivno vrednuju proces učenja. Moramo slaviti nove mogućnosti koje donosi svaka nova osoba.
U praktičnom smislu, to znači osigurati da sastanci zajednice budu otvoreni za nove ljude, a da onima koji su tiši i introvertirani damo priliku da govore. To znači da se terminologija objašnjava onda kada je to nužno te da se ne upotrebljava akademski žargon kako bi netko ostavio dojam.
A ponajviše, to znači odustati od nerealnih – a iskreno i opresivnih – očekivanja kako bismo svi/e trebali/e ući u razgovor o društvenoj pravdi s iste početne pozicije – kako bismo svi/e trebali/e ili morali/e znati napraviti sve savršeno i odmah.
To znači skromnost koja nam omogućuje da znamo kako smo svi mi, zapravo, još uvijek amateri/ke u ovom poslu pretvaranja ideja društvene pravde u stvarnost.
2. Dati prednost fizičkoj i ekonomskoj dostupnosti
Ukoliko kao aktivisti/kinje i feministi/kinje želimo biti dostupni/e, tada trebamo – kako da vam kažem – stvarno biti dostupni!
To znači da trebamo osigurati da invalidne osobe (disabled folks) (koristim termin koji invalidnost stavlja na prvo mjesto, a ne osobu iz ovdje navedenih razloga) mogu ući i ugodno se kretati u prostorima u kojima radimo, održavamo sastanke, konferencije, radionice, zabave i sve druga događanja.
Također, trebamo osigurati da ljudi s s djecom, ljudi koji žive od socijalne pomoći i u osnovi svi koji možda nemaju dovoljno novca i vremena mogu sudjelovati u izgradnji zajednice.
Organizirati prostor za čuvanje djece (što može biti jako zabavno), raditi besplatne ili na dobrovoljnom principu plaćene događaje, pronaći načine kako kompenzirati volonterski rad (koji si obično mogu priuštiti samo pripadnici/e srednje klase i bogati) – to su samo neki primjeri kako učiniti zajednicu dostupnom svima.
Ovo su samo neke osnovne prakse koje mnoge zajednoce često previde zato što društvo ima tendenciju da barijere dostupnosti učini nevidljivima onima koji nisu time izravno pogođeni.
Međutim, primjena samo nekoliko ovakvih jednostavnih praksi u potpunosti utječe na promjenu u smislu tko može sudjelovati i tko može imati koristi od aktivizma.
3. Promicati dobnu raznolikost
Koja mlada feministkinja nema užasnu priču o tome kako se upustila u razgovor sa starijom osobom koja ‘jednostavno ne kuži’?
I koja starija feminstkinja-veteranka nema neugodnu anegdotu o tim ‘mladima koje/i misle/i da sve znaju‘ i da sve što treba znati mogu naučiti s interneta?
U kulturi pokreta za društvenu pravdu, dobizam (ageism) je ogroman problem o kojemu se šuti.
Primijetila sam da aktivističke zajednice obično okupljaju ljude koji ulaze u raspon od 5 do 7 godina, što znači da među njima postoji vrlo malo međugeneracijskog povezivanja. A to znači da imamo vrlo malo memorije koja bi nas mogla voditi, a koja se odnosi na zajednicu kojoj pripadamo. Osim toga, to znači da aktivizam često nije otvoren za one koje/i stvaraju obitelji i podižu djecu.
Jednom mi je jedna starija prijateljica feministkinja ogorčeno rekla da ‘aktivistički staž počinje u 18. ili 20. godini i istječe s 40 godina. U aktivističkim zajednicama nikada nema djece ili starijih, što znači da to i nisu prave zajednice. To je samo aktivistička scena’.
U zadnje vrijeme, dok pišem ili organiziram događanja/akcije, volim se zapitati: je li moj feminizam takav da želim vidjeti djecu koja u njemu odrastaju i sudjeluju? Oslanjam li se isključivo na mudrost starijih i mentora/ica?
4. Stvoriti prostor za pogreške i odgovornost
Ponekad sam zbilja tjeskobna zbog pisanja članaka ili organiziranja aktivističkih događanja. Sudjelovala sam u nekim preagresivnim ratovima na internetu i javnim debatama i znam koliko zna biti snažno i bolno kada si javno prozvana zbog pogrešaka.
Imam prijateljice koje su napustile feminizam i organizirane zajednice upravo iz tog razloga – zato što su rekle ili učinile krivu stvar i zbog toga su ‘gorjele na lomači’.
Trebamo stvoriti prostor u kojemu ljudi smiju griješiti u svom aktivizmu – i iz toga učiti i rasti.
Ne tvrdim da bismo trebali/e prestati ukazivati na opresivan jezik i ponašanje ili da bismo trebale/i ušutkavati (tone police) ljude koji govore o opresiji koju izravno doživljavaju. Apsolutno ne – imamo pravo govoriti i biti ljute/i na opresiju.
Tvrdim da je rad na društvenoj pravdi vještina koja zahtijeva vrijeme, strpljenje i učenje kako učiti. Govorim da ne možemo tretirati ljude kao da su ‘potrošna roba’ – isprobaj nekoga, a onda ga odbaci ako ne funkcionira.
Trebamo upregnuti našu vjeru i energiju tako da pokažemo jedni drugima kako raditi dobro, a ne da se međusobno kažnjavamo za greške.
5. Vrednovati namjeru i aktivno djelovanje više od ‘korektnog’ jezika
Opsjednutost ‘korektnim’ jezikom za mnoge ljude igra ogromnu ulogu u odbijanju i nedostupnosti djelovanja za društvenu pravdu. Kako se čini, feministička terminologija se praktički svakodnevno mijenja, a greške u upotrebi termina mogu uzrokovati snažan društveni napad.
I ne, nisam jedna od onih što vječno gunđaju kako ‘PC generacija’ uništava svijet. Znam kako je to kad te se neprestano pogrešno rodno oslovljava, kako je to slušati rasističke uvrede koje ljudi često smatraju smiješnima.
Vjerujem da bi ljudi koji govore takve stvari koje jačaju opresiju i uzrokuju bol trebali biti svjesni toga.
Međutim, isto tako sam počela shvaćati da je biti ‘dobrom feministkinjom’ borba koja može zahtijevati ogromnu količinu privilegiranosti: potrebno je imati vremena i određenu vrstu obrazovanja kako bi se čitale i pratile ideje vezane uz društvenu pravdu. Ne uključuje svačiji stil učenja ili razmišljanja jednostavno usvajanje novih načina mišljenja i govora.
Život u Quebecu, gdje je većinski jezik francuski (u kojemu je doslovno nemoguće koristiti rodno-neutralne zamjenice), kao i to što sam morala razmjenjivati kompleksne ideje kada sam jedva znala koristiti određena glagolska vremena u francuskom jeziku, naučilo me da više cijenim namjeru i djelovanje, a manje upotrebu jezika.
Umjesto da procjenjujem svoje odnose na osnovi toga koriste li moji neanglofoni prijatelji korektnu terminologiju, trebam se zapitati: trudi li se ta osoba iskreno imati poštovanje? Koliko je bitna terminologija ili zamjenice u odnosu na to što me netko tretira ili se ponaša na temelju tih vrijednosti?
Kada se radi o uvredljivom jeziku, neki/e aktivisti/kinje govore: “Namjera nije bitna – bitan je učinak”. Ne slažem se s tim. Bitni su i učinak i namjera, budući da način na koji shvaćamo nekoga može promijeniti učinak onoga što je ta osoba učinila ili rekla.
6. Učiti vještinu pozivanja umjesto prozivanja (calling in vs. calling out)
Kada se suprotstavljamo drugima zato što govore ili se ponašaju opresivno, izuzetno važno je izabrati hoćemo li ih ‘pozvati‘ (nježno i s prihvaćanjem objasniti zašto bi trebali promijeniti to što čine) ili ćemo ih ‘prozvati’ (suprotstaviti se ljutnjom i društvenim pritiskom).
I jedno i drugo su jednako vrijedne i nužne taktike, no zahtijevaju razumnu procjenu: prozivanje je osnažujuće zato što dopušta opresiranoj osobi da odgovori i izrazi svoje legitimne osjećaje poput ljutnje i frustracije. Pozivanje je korisno jer dopušta onima koji su učinili nešto opresivno da uče bez potrebe da budu defenzivni (no, to nažalost tako funkcionira samo ponekad).
Moje osobna smjernica je da ljude prozivam samo kada sam izravno pogođena onim što su učinili ili rekli – drugim riječima, ukoliko su me njihove riječi ili djela povrijedili i naštetili mi, a da ne prozivam nekoga koga smatram saveznikom/icom. Prozivanje nekoga zato što je učinio nešto što utječe na ljude s različitim identitetima i iskustvima od moga doživljavam kao nešto neiskreno i nepotrebno otuđujuće.
7. Osvijestiti i slomiti aktivističke hijerarhije
Dinamika koje smo u aktivističkim zajednicama rijetko svjesni/e je društvena hijerarhija zasnovana na iskustvu i popularnosti: ljudi koji znaju pričati i pisati obično imaju najviše moći, dok oni/e koji/e imaju manje iskustva i lošije se verbalno izražavaju imaju najmanju moć.
Često od omiljenih aktivista/kinja i autora/ica, vlogera i umjetnika/ca:stvaramo minijaturne zvijezde (celebrities: to su oni ljudi koji imaju tisuće ‘lajkova’ na Facebooku i djeljenja objava na blogu.
Kada je neosviještena, ova dinamika čini društveni aktivizam manje dostupnim jer onemogućuje nove aktiviste/kinje da ih se čuje. Ljudi koji nemaju vremena ili mogućnosti da vode proteste ili pišu članke ne mogu biti oni koji vode, čak i onda kada ih dotični problem najviše pogađa ili ih se tiče.
A najgore od svega je to što aktivističke ‘ljestve’ mogu stvoriti plodno tlo za zlostavljanje, iskorištavanje i seksualno uznemiravanje i napade. Previše mojih suborkinja – uglavnom mladih žena – moralo je napustiti pokret zbog loših iskustava s tim aktivističkim zvijezdama.
Revolucija počinje kod kuće: ako naše djelovanje teži ukidanju zloupotrebe moći u svijetu, onda zloupotrebu moći moramo ukinuti u našim zajednicama.
8. Cijeniti svačiji doprinos
Najbolja stvar koju sam ikada dobila na nekoj konferenciji o društvenoj pravdi bila je krpa za pranje suđa: na njoj je bilo izvezena rečenica Svi žele revoluciju – nitko ne želi prati posuđe.
Lako je nekome pripisati slavu i društveni kredit zato što je popularan/na na internetu ili je održao/la moćan govor na protestu. Lako se izgubiti u prosudbi drugih ljudi na temelju toga koliko dobro ‘feministički govore’ ili koliko su članaka napisali/e.
Mnogo teže je prepoznati i cijeniti nevidljivi i neglamurozni rad poput podizanja djece i kuhanja i čišćenja koji tradicionalno oduvijek obavljaju žene, posebno migrantkinje i one koje nisu bjelkinje.
Međutim, to je rad zbog kojeg je ‘pokret’ moguć. I jednako je važan kao i govorenje na panelima ili podučavanje na fakultetu.
Trebamo početi prepoznavati i više vrednovati ovaj rad i one koji/e ga obavljaju, kako bismo mogli/e izgraditi istinski odgovorne zajednice koje se bore za društvenu pravdu.
9. Staviti težište na ljubav
Ljudi koji sudjeluju u pokretu često zaborave na ljubav.
Uronjeni/e smo u pravednički gnjev, legitimnu tugu, u hladnu tešku realnost nasilja i zlostavljanja. Govorimo o razbijanju patrijarhata, slamanju rodne binarnosti, probijanju ‘staklenog stropa’.
Sve to je važno i vrlo osnažujuće, ali čini mi se da sam se umorila od isključivo bijesa i očaja.
Zato upućujem ovaj zahtjev svojoj zajednici: želim da naš aktivizam bude zabavan. Želim da bude ispunjavajući i brižan. Želim da bude pun ljubavi.
A ljubav – radikalna ljubav, transformativna ljubav, ona vrsta ljubavi koja dovodi ljude i mijenja nas kroz milijun osobnih revolucionarnih trenutaka – takva ljubav ne isključuje ljude iz ovog pokreta.
Prevela i prilagodila Sanja Kovačević
