Queer Zagreb Sezona u suradnji s Muzejem suvremene umjetnosti te uz podršku Platforme 112 predstavlja drugi dio rada Brune Isakovića “O lijepa, o draga, o slatka slobodo“. Da podsjetimo, u okviru Queer Zagreb Sezone smo prvog radnog dana ministra kulture pokrenuli program performansa posvećenog upravo Njemu. I ta će serija performansa trajati dok god On bude sjedio u ministarskoj fotelji u Runjaninovoj ulici.
Rad “O lijepa, o draga, o slatka slobodo” sastoji se od ukupno tri dijela. Sva tri dijela referiraju se na neprihvatljivo ukidanje slobode govora, umjetničkih sloboda te slobode medija. Svjedočimo sve konkretnijim i agresivnijim metodama javnog zastrašivanja, prijetnjama s najviših političkih instanci te ušutkivanju neistomišljenika. Sve se to provodi pod izvršnom (a možda uskoro i bejzbol) palicom Ministarstva kulture i trenutne Vlade te Predsjednice Republike Hrvatske.
Prvi dio ovog rada je realiziran 20. veljače na Trgu kralja Tomislava u Zagrebu, a tijekom kojeg je Bruno Isaković crnom bojom izbičevao riječi humanizma istaknutih hrvatskih umjetnica i umjetnika. Performans je trajao dok misli umjetničkih velikana poput Miroslava Krleže, Ivana Gundulića, Vesne Parun i drugih nisu gotovo posve nestale u crnilu. Velika izbičevana ploča s Trga kralja Tomislava će biti postavljena na samom ulazu u MSU kao priprema za drugi dio rada.
“O lijepa, o draga, o slatka slobodo – 2. dio” će biti izveden 10. travnja 2016. u foyeru MSU Zagreb od 14 – 18 sati. Bruno Isaković i ovog će se puta baviti riječima i crnilom, međutim ne više riječima humanizma istaknutih umjetnica i umjetnika, već riječima koje je napisao i izrekao tijekom svoje znanstvene i političke karijere trenutni ministar kulture. Izvođač će se podvrgnuti drevnoj kineskoj metodi mučenja koja ima za svoj cilj izluđivanje žrtve tako što joj dugotrajno pada kap po kap vode na glavu. Istovremeno se podvrgavajući jednoj domaćoj i tek osmišljenoj metodi psihičkog mučenja – dugotrajnom čitanju tekstova i izjava ministra kulture RH.
U ovom pozivu na performans nismo željeli imenom i prezimenom navesti ministra, preuzevši time praksu samog Ministarstva kulture koje osuđujući fizičko nasilje na jednog od umjetnika kojem treba služiti ne osjeća potrebu spomenuti ga imenom, čak niti kad ga upozoravaju na odgovornost “javno izrečene riječi”. Tako to biva kad su u očima Ministarstva svi oni “koji neodgovorno govore i misle” potencijalne buduće žrtve fizičkog nasilja i uličnih obračuna. Stoga ovakva nejasna osuda nasilja, ali jasna prijetnja za budućnost, postaje ponovno primjenjiva reakcija Ministarstva za sljedeći put kad neki bezimeni umjetnik zbog svoje javno izrečene riječi bude fizički napadnut.
