Odgajanje djece u društvima koja se čvrsto drže ustaljenih rodnih uloga, s rigidnim idejama o tome što bi se trebalo smatrati “maskulinim” i “femininim”, prema studiji koja istražuje interakcije 14-ogodišnjaka u razdoblju od tri mjeseca, zapravo može biti opasno za njihovo psihičko i fizičko zdravlje.
“O rodu obično mislimo kao o nečemu prirodnom i biološkom, no nije tako… Ustvari, mi ga konstruiramo na načine koje imaju problematične i neprepoznate zdravstvene rizike”, u intervjuu za ThinkProgress objašnjava voditeljica istraživanja Maria do Mar Pereira, ravnateljica Centra za ženske i rodne studije pri Sveučilištu Warwick.
Pereira je došla do svojih zaključaka nakon što je provela neko vrijeme u razredu tinejdžera/ica u Lisabonu u Portugalu. Djeca su znala da ih Pereira promatra i radili su sve što inače rade u svojim životima – uključujući pohađanje nastave, odlazak na ručak u kantini, igranje na igralištu, odlazak u shopping centar nakon škole – no nisu bili upoznati sa specifičnim područjem i fokusom istraživanja. Vodila je pojedinačne intervjue sa svim tinejdžerima/cama, a njezina zapažanja su joj omogućila da poveže načine na koje se ponašaju i komuniciraju s idejama o maskulinitetu i feminitetu.
Pereira je promatrala i dječake i djevojčice kako reguliraju svoje ponašanje na potencijalno štetne načine kako bi se prilagodili rodnim normama. Primjerice, djevojčice koje vole sport često izbjegavaju fizičke aktivnosti u školi jer pretpostavljaju kako to ne bi bilo “ženstveno” (feminino), brinu se kako će djelovati neprivlačno dok trče ili da će im se dječaci rugati kako nisu dovoljno dobre. Također, djevojčice često “idu na dijetu” jer vjeruju kako poželjne žene moraju biti mršave.
{slika}
“Sve djevojčice su imale normalnu, prosječnu težinu, ali sve su na neki način sebi ograničavale unos hrane. Dakle, ovdje govorimo o 14-ogodišnjakinjama, čija tijela se mijenjaju i razvijaju, a koje si uskraćuju obroke”, kaže Pereira. “Kada je to ponašanje ekstremno, može dovesti do poremećaja u prehrani. No, čak i za one koje ne pretjeruju, to može biti vrlo nezdravo.”
S druge strane, svi dječaci koji su sudjelovali u istraživanju suočavali su se sa snažnim pritiskom da demonstriraju razmjere svoje muževnosti, što dovodi do onoga što Pereira naziva “svakodnevnim nasiljem niske razine (low-level violence): šamaranjem i udaranjem, te izazivanje bola genitalija drugih dječaka. Potiče ih se da se obračunaju fizički ukoliko im se netko ruga ili ih uvrijedi. Misle kako moraju piti nezdrave količine alkohola, zato što je to ono što čine muškarci. Također, izloženi su određenim psihičkim naporima: bore se s tjeskobom kako bi se dokazali i potiskuju svoje osjećaje, a uza sve to nemaju sustav emocionalne podrške.
Konačno, ova studija zaključuje, “ovaj konstantni napor u nošenju sa svakodnevnim životom prema stereotipnim rodnim normama dovodi do značajne količine anksioznosti, nesigurnosti, stresa i niskog samopouzdanja i kod dječaka i kod djevojaka, i kod onih koji su ‘popularni’ i kod onih čiji status u školi nije visok.” Rezultati ovoga istraživanja poslužili su kao osnova knjige Doing Gender in the Playground, o prilagođavanju rodnim ulogama u školama.
No, to ne mora biti tako. Tinejdžeri i tinejdžerice koji su sudjelovali u lisabonskoj studiji – uključujući i one koji su maltretirali druge, kao i djecu koja su bila žrtve bullinga – nisu bili sretni i zadovoljni zbog rodnih uloga koje bi trebali/e slijediti. U pojedinačnim (jedan-na-jedan) intervjuima, svi su rekli kako zapravo uopće ne obraćaju toliko pažnje na primjereno “žensko” i “muško” ponašanje, te da samo pretpostavljaju kako je to nešto što se od njih očekuje. Kada je Pereira završila sa svojim istraživanjem i okupila grupu kako bi djeci objasnila rezultate istraživanja, bili su oduševljeni kada su shvatili da se zapravo svi osjećaju isto.
{slika}
“Za njih je to bilo oslobađajuće iskustvo, biti u toj prostoriji i shvatiti kako svi samo glume i kako nisu sretni s tim”, prisjeća se. Stvari su se polako počele mijenjati. Pereira kaže kako situacija nije postala “odjednom idealna”, no primijetila je kako se djeca manje rugaju i zadirkuju jedni druge, te kako sve više “izlaze” iz okvira tradicionalnih rodnih uloga. Djevojčice i dječaci sve više zajednički sudjeluju u sportskim i fizičkim aktivnostima. Manje je fizičkih obračuna. Čak su joj se počeli obraćati i neki roditelji kako bi ju obavijestili o pozitivnim promjenama u ponašanju svoje djece.
Premda se Pereirino istraživanje provodilo u jednoj školi u Lisabonu, vjeruje kako su rezultati primjenjivi na brojna zapadna društva koja su izložena sličnim kulturalnim porukama o rodu. Doista, ranije istraživanje u britanskim i američkim školama dovelo je do brojnih istih zaključaka kao i njezina studija. Sociolozi se slažu kako djeca “uče rôd” prema društvenim očekivanjima kojima su izložena, premda učenje djece da se konformiraju i prilagode takvim rigidnim ulogama može dovesti do ozbiljnih posljedica za mentalno zdravlje, posebno za djecu čiji roditelji pokušavaju pretjerano korigirati njihovo ponašanje. Mnogobrojni su primjeri škola koje su postale okruženja u kojima su rodni stereotipi strogo kontrolirani, u kojima se djecu čak šalje kući jer su obukla “pogrešnu” vrstu odjeće.
Rezultati lisabonske studije mogli bi ljudima dati nadu kako je moguć drugačiji pristup ovim temama. Važno je zapamtiti kako tinejdžeri/ce još uvijek oblikuju svoje stavove o tome što znači biti muškarac ili žena.
“Ponekad odrasli misle kako je nemoguće mijenjati rodne norme zato što su oni sami u njih duboko uronjeni/e. No, su te norme mnogo čvršće ukorijenjene u odraslima nego u mladim ljudima”, ističe Pereira. “Zapravo je prilično lako doprijeti do mladih ljudi ukoliko stvorite prilike za razgovor, ukoliko im dopustite da razmišljaju o vlastitim iskustvima”.
Prevela i prilagodila Sanja Kovačević
