Nalazimo se u vremenu gdje priče o ženskoj snazi dobivaju sve veću pozornost, a proslava i promocija uspješnih žena sve se više poistovjećuje s feminističkim politikama. Hrabre i snalažljive žene, koje spašavaju radije nego da budu spašene, promatrane su kroz apoteozu feminizma.
Međutim, ako se vrednovanjem ženskih dostignuća ispunjava isključivo štetan kulturološki jaz koji još uvijek egzistira, riskira se pretvaranje feminizma u projekt moralnog sortiranja i sustava nagrade – koji u konačnici neutralizira sustav kojeg bi trebao osporiti.
Ipak, usporedba feminizma s idealom super-uspješnih žene nije novost.
Od pritužbi Mary Wollstonecraft o naučenoj slabosti i ovisnosti žena do ideala sufražetkinja o tzv. “novoj ženi”, prevladavajuća misao u feminističkim teorijama jest ideja da patrijarhat ne samo da želi isključiti žene iz političke participacije i materijalne neovisnosti nego i iz bilo kojeg oblika socijalne moći paralelno namećući stereotip pasivnosti u stjecanju bilo kakvog utjecaja. Takvo vjerovanje ne samo da iskorištava žene, nego i oblikuje ideju tko su one. U takvom okruženju osobna izvrsnost i samozalaganje postale su feminističko oružje, svojevrsni oblik političkog djelovanja.
Znatan broj kulturnih proizvoda nastao je upravo na temelju rezultata istraživanja koji su pokazali da sumnja u samu sebe, utišavanje i smještaj u određene kategorije utječe na pasivizaciju mladih žena. Kako bi se promijenilo takvo razmišljanje već u formativnim godinama nastali su – “Mighty Girl” sa sloganom “Najveći svjetski skup knjiga, igračaka i filmova za pametne, samouvjerene i hrabre djevojke”, Goldiebox s ružičastim dvorcima i Amy Poehlerin “Smart Girls at the Party” set – jer i pametne djevojke tulumare.
Na velikim i malim ekranima snažni ženski likovi prezentirani su kao feminističke heroine. Samo jedan od primjera je uloga Leslie Knope u seriji “Parks and Recreations” gdje Leslie nije prezentirana kao nezaustavljiva ratnica, ali Leslie postepeno gradi svoju političku karijeru paralelno se zalažući za ženska prava. U jednoj od epizoda, razmišljajući o svojim uzorima u životu, Leslie ispunjava svoj ured slikama opsesivno štovanom političarkom. Ona, kao i žena na koju se ugleda u životu, “rastura” jer je feministica, ali je ujedno i feministica zato što “rastura”. Niti jedna druga serija nije tako dobro artikulirala petlju povratne veze kao “Parks and Recreations”.
Često, priče o snažnim ženama okružuje fikcija i zbilja. Kada je Hillary Clinton dobila potreban broj glasova za nominaciju nositeljice liste Demokratske stranke, tweeteraši su je usporedili s likom Daenerys Targaryen iz serije “Igre prijestolja”.
Hillary Clinton, bez obzira na vaše mišljenje o njoj, sigurno je vrsna političarka s obzirom da njezine politike izravno oblikuju milijune života, a ništa nije banalno kao jedan tweet. Snažne žene danas ne mogu biti snažne, stvarne i specifične same po sebi – moraju se fikcionalizirati i filtrirati kroz arhetipove. Ako opisujemo i razumijemo stvarnu ženu uspoređujući je s njezinom “televizijskom dvojnicom” to je rezultat kulminacija medijskog trenda koji povezuje feminizam s vidljivom, često slavnom, ikonom. Pogledajte samo Tinu Fay i Amy Poehler koje su na najbolji mogući način utišale seksističke komentare, Jennifer Lawrence koja je progovorila o manjim mjesečnim primanjima žena u odnosu na svoje muške kolege ili Maise Williams koja objašnjava zašto feministice ne trebaju naljepnice za sve. Te žene su hrabre, karizmatične, nedvojbeno talentirane i iznimne u svojim ostvarenjima. Upravo te karakteristike ih čine super-uspješnim ženama i na tim karakteristikama ovisi njihov feministički program.
Kao i kod proizvoda namijenjenih osnaživanju, teško je pronaći grešku u navedenim ličnostima. Samo najveći neandertalci će tvrditi kako Jennifer Lawrence ili Jodie Foster zaslužuju manju plaću od svojih muških kolega, samo najbizarniji ženomrsci će zamjeriti savjet Tine Fay mladim ženama da “ne gube vrijeme pokušavajući promijeniti nečije mišljenje, da učine ono što najbolje znaju i ne brinu o tome hoće li se to nekome svidjeti ili neće”. Kako Williams kaže “Ili si normalna osoba ili si seksist!”
Prosječna žena vs. Super žena
U isto vrijeme ta politika ženske izvrsnosti – koliko god naizgled neprilagodljiva bila – pokazuje uznemirujuć komfor sa statusom quo. Argumenti o pravdi povezuju se s duboko usađenim pretpostavkama o meritokraciji. Oni ne zahtijevaju fundamentalno rekonstruiranje socijalnog poretka, nego zahtijevaju jednaku primjenu logike – tražeći da se pametne, snažne, moćne žene oslobode umjetno nametnutih socijalnih spona pritom izdižući žene s izvanrednim postignućima na nivo ženskih glasnogovornica jer poruka “pogledajte na što su sve sposobne žene” će uvijek biti važnija od prosječne žene, bilo da je glasnogovornica holivudska zvijezda ili izmišljeni lik u serijama/filmovima. Oboje su dvije strane iste medalje, apolitične neispisane ploče spremne za postajanje dijelom priča – uključujući i onih priča koje nisu direktno vezane uz žensku emancipaciju.
Evo što je na primjer, Camille Paglia napisala 1992. godine o silovanju: “Moje stajalište o navedenom silovanju temeljeno je na studiji “The Fearie Queen” koje se nalazi u knjizi Sexual Personae – već od 1590-ih godina pjesnik Edmund Spencer vidi kako pasivne, naivne žene se stalno dovode do silovanja, dok talentirane, inteligentne žene, njegove junakinje, unaprijed primjećuju dolazak nevolje i hrabro se brane od muških napadača. Moj feminizam ističe hrabrost, neovisnost, samopouzdanje i ponos”
U politici ženske izvrsnosti, najvažnija stvar nije pravda i njezina temeljna nekompatibilnost s populacijom koja živi u strahu od silovanja, nego je lik žene. Politika koja podržava ženu obraćajući se njezinim nedostacima je nepotrebna – pravi feminizam osnažuje ženu da prevlada svoje nedostatke. Doista, politika koja se patronizirajući odnosi prema ženi štetna je jer onemogućuje ženi da shvati svoju vlastitu snagu.
Ta se ideja nalazi iza napora desničarskog bloka da onemogući obvezan obiteljski odmor. Na primjer, uvođenjem Zakona o obitelji, Carrie Lukas iz Samostalnog foruma žena objavila je upozorenje kako će prijedlozi iz Zakona o obitelji stvoriti očekivanje da žena nestane na tri mjeseca stvarajući je manje pogodnom za liderske pozicije. Za Lukas, društveno vrednovanje ženske brige o obitelji je manje važno od osiguravanja da žena koja teži vrhu u kapitalističkoj hijerarhiji u tome i uspije. Ako ništa drugo, kako tvrdi Independent Woman, takve vrijednosti bi se trebale usaditi kod većeg broja žena – inferiorni pristup i ograničavajuće slobode razlog su razlike u plaćama žena i muškaraca.
Neki/e liberali/ke, također, su zabrinuti/e da određene prepreke postavljene pred žene im onemogućuju da napreduju. Prošlogodišnja satira Washington Posta “Poznati citati: Što bi žena trebala reći na sastanku” nije sadržavala samo viđenje najtvrdokornije socijalne situacije, nego i feminističku opomenu. Žene su ondje ilustrirane potrebom da budu više uporne, da se riješe sramotne devijantnosti, da budu maksimalno produktivne, ravnopravno se oslanjajući na načine izražavanja muškaraca neovisno o izrabljivačkom neprijateljstvu koje vlada na radnim mjestima u Americi.
Fokus na individualizam
Politički program ženske izvrsnosti leži u njihovoj sposobnosti zaobilaženja socijalnih struktura fokusiranjem na individualnosti. Iz tog razloga, feministice traže način za populariziranje njihove namjere – jer program će uvijek biti učinkovitiji u rukama onih koji svim snagama žene ostvariti svoj plan.
Moć odlične žene ne proteže se samo na društvene odnose, nego i one koji/e žive pod njima. Ženske heroine imaju mnogo lica, ali niti jedno nije lice konobarice ili prodavačice koja skriva svoj ponos kako bi zadržala svoj posao, niti je to lice zlostavljane žene koja se vraća svome mužu u pokušaju da održi život koji poznaje, niti je to žena koja se rađa u okovima ili je progonjena očajem.
{slika}
Nitko od nas neće zaustaviti seksizam ili ukinuti patrijarhat jer oni na različiti način oblikuju naš život, oni zadaju modrice, ušutkavaju nas, razbijaju ili ubijaju. Kao i moralni ekvivalent bikini oglasa, uloga snažne žene pruža utopiju kroz bezuspješnu potragu prema zamišljenom idealu. Upravo uvjeti koji zahtijevaju solidarnost i zajedničko djelovanje – nemoć, slabost – su, ono, što feministicama nedostaje ili mogu zajednički prevladati.
Začudo, ovaj prekid veze je sam po sebi često razlog štovanja ikona ženske snage. Budući da tako malo žena mogu uspjeti u današnjim uvjetima, neophodno je da se njihovi uspjesi istaknu i eksploatiraju u svrhu promocije. Zato, agresivni nastupi Hillary Clinton ne predstavljaju feminističku izdaju, već u najgorem slučaju balans između dva feministička cilja koje svi političari nekada moraju učiniti. U najboljem slučaju, to je nešto što bi trebali slaviti.
Ako politike blagosti potiču ženinu podređenost u kući, glorifikacija žilavosti, lišene bilo kakvog progresivnog političkog sadržaja, ih može pretvoriti u korisne saveznike u borbi za promijene. U mnogim intencijama, politika ženske izvrsnosti je dobro namjerna i vjerojatno od velike pomoći.
Međutim, feminizam usmjeren isključivo na natprosječno uspješne žene skriva prepreke. Prepreke koje ne mogu ispitati sumnjive propuste koje se događaju ženama koje su pristupile okvirima vlasti dizajniranim za bogate, bijele muškarce. Takav feminizam može samo slijepo odobravati zahtjeve postavljene od trenutno vladajuće klase.
Mnogo toga je napisano o kćerima tijekom trajanja ovog izbornog ciklusa. Ako ću ikada imati kćer, želim joj izobilje vrlina: hrabrost, pamet, ljubaznost, odlučnost, lukavost, uho za glazbu, pun život avantura. Biti ću zahvalna ako se ostvare i moji napori za širenje spektra ljudskih iskustava i sposobnosti za žene. Ali, također, ako ću ikada imati kćer želim joj i svijet u kojem feministička borba znači više od njenih osobnih kvaliteta i svijest da feminističko oslobođenje ne ovisi isključivo o tome.
Prevela i prilagodila: Martina Raos
