“Prvo su me pokušali pogoditi s nekoliko krumpirića, a zatim mi je doletio cijeli sendvič u glavu. Dok sam brisala umake, salatu i kebab s lica i naočala, doletjela mi je i šaka u glavu. Pala sam na pod. Htio me je još tući, ali moje prijateljice su me nekako ogradile i tu je nastalo komešanje i naguravanje. Udarili su i neke od njih, ali samo sam ja završila na podu”, započela je Nora svoju priču.
Naime, Nora je žrtva zločina počinjenog iz mržnje prema LGBTIQ osobama iako je sustav takvom ne vidi. Ona je prije pola godine bila vani sa svojim prijateljicama kada je napadnuta zbog svoje seksualne orijentacije i rodnog identiteta. Kako nam Nora prepričava, ona i njezine prijateljice su stajale ispred fast fooda u centru Zagreba te su zapjevale, i to narodnu makedonsku jer je većina djevojaka u društvu iz glazbenih krugova. Nedaleko od njih stajala su dva muškarca, koja su im, između zalogaja hrane, povremeno dobacivala uvrede i prijetnje.
“Pi*** vam materina srpska, ovo je Hrvatska! Dinamo Zagreb”, prepričava Nora što su im dovikivali, a nju su uporno nazivali ‘pederom’. Kada su joj počeli hraniti psa, Nora je prišla k njima da odmakne svoju ljubimicu od njih i zamoli ih da to više ne čine. Tada se dogodila ranije opisana scena. Nora je iznenada, ni kriva ni dužna, završila na tlu s hematomom na licu.
“‘Pederu, sada ćeš dobiti svoje’, tako su mi nešto viknuli, ne sjećam se sada točno formulacije, ali oni su cijelo vrijeme mislili da sam ja peder i na račun toga su išle njihove uvrede”, kazala je.
Nakon što su njezine prijateljice stale između dvojice nasilnika i Nore, koja je već bila na podu, dvojac je počeo naguravati ostale cure pokušavajući doći do osobe koja je u šoku ležala na tlu.
“Jedna je dobila udarac u leđa, ostale su naguravali. Ta prepirka je trajala do dolaska policije, koju je pozvala i radnica u fast foodu, i ja sam zvala, ali i slučajni prolaznici. Murja je došla s dvije marice očekujući ne znam kakvu tučnjavu, kad ono samo ova dvojica. Njih su odmah ‘prilijepili’ uza zid, a od nas su uzeli podatke i izjave. Međutim, izjavu su uzeli samo od mene i još od par cura. Nas je u društvu bilo deset, ali oni nisu uzeli izjave od svih. Ja sam jedina završila na podu, ali oni su fizički napali i moje prijateljice. Njih su strpali u maricu i odveli u pritvor. Ja sam otišla na Hitnu pomoć i doma”, nastavlja Nora.
Sutradan je od prijateljice doznala kako Zagreb Pride ima pravnu službu koja se bavi zločinima iz mržnje prema LGBTIQ osobama.
“Iako se krećem i u nekim aktivističkim krugovima, tada sam prvi put čula da Pride pruža besplatnu pravnu pomoć za žrtve nasilja”, priznala je. Razgovarala je s ljudima iz Pridea i njihovom odvjetnicom. Njezin slučaj je policija klasificirala kao prekršaj, iako je zapravo kazneno djelo. Nora također dodaje kako do tog momenta nije ni znala koja je razlika između prekršaja i kaznenog djela.
Dan nakon došla je na Prekršajni sud i zapravo se ‘sledila’ prije ulaska u sudnicu.
“Ispred su sjedili moji napadači s lisicama na rukama. Uz njih su bili policijski službenici, kao i jedan odvjetnik i jedna žena. Ja sam došla sama i prestravila sam se. Kako ću sada u prostoriju s ljudima koji su me prije dva dana mlatili? Ipak, ušla sam u sudnicu. Napadačima su skinuli lisice. Sudnica je koncipirana tako da sam trebala stajati ispred sutkinje i iznositi svjedočanstvo, dok se moji napadači nalaze iza mojih leđa. Bez lisica. Skinuli su im lisice. Policajci su bili uz njih, ali, opet, oni mi stoje iza leđa bez lisica. Objasnila sam sutkinji kako meni ovo nisu nimalo ugodne okolnosti i dopustila mi je da se premjestim kako bi njih imala na oku, čisto radi vlastitog osjećaja sigurnosti. Nakon što sam prepričala što se dogodilo, napadač koji me je šakom udario u glavu je kazao kako on ima nešto za reći. Branio se riječima da ‘on nije homofob jer je ugostitelj i jer se njegova sestra udala za muslimana’. Zatim je kazao kako je s nama u društvu dio ‘sitan dečko s naočalama’. Naime, u njegovoj verziji priče ‘sitan dečko s naočalama’ kojeg je on oslovljavao s ‘pederu’ sam – ja”, ispričala je Nora.
Napadači su nakon toga pušteni na slobodu, a slučaj se vodi kao prekršaj, a ne kazneno djelo. Nora je kasnije doznala kako su nasilnici imali preko dva promila alkohola u krvi. Obiteljska prijateljica jednog od njih, koja je stajala ispred sudnice, došla je kasnije od Nore tražiti razumijevanje za nasilnike, odnosno pokušala je doznati hoće li tražiti novčanu odštetu. Nora je rekla da je ne zanimaju novci, nego da nasilnici budu adekvatno kažnjeni. Napadači imaju 21. godinu, što ukazuje na (propuštenu) priliku za educiranjem i osvještavanjem mlađih generacija po pitanjima ljudskih prava, tolerancije te uvažavanja drugih i drugačijih.
Nakon toga su Nora i njezine prijateljice otišle u policijsku postaju u kojoj su i procesuirani napadači. Htjele su nadopuniti svoje izjave jer dosta cura uopće nije na licu mjesta policija tražila za svjedočanstvo. Tada su im rekli kako se ‘nitko ne bavi tim u policijskoj postaji'(op.a. Prva policijska postaja u Zagrebu). Noru su tek naknadno pozvali da sama dođe nadopuniti izjavu, iako nije bila poanta da ona prepriča ono što je već rekla i što je već dokumentirano, nego da se uzmu izjave i svih ostalih svjedokinja i žrtava napada.
“To je bio drugi napad u tom tjednu. Dva dana prije mene, napadnut je jedan moj poznanik. I to nedaleko od mjesta gdje sam ja napadnuta. Dakle, isto centar Zagreba. Njegov slučaj također je policija procesuirala kao prekršaj, a ne kao kazneno djelo”, rekla je Nora.
Raste broj zločina iz mržnje, statistika ostaje ista
Upravo je porast broja zločina iz mržnje prema LGBT osobama tijekom ove godine i bila inspiracija za ovaj tekst. Prema tvrdnjama Zagreb Pridea, u 2015. i 2016. godine porastao je broj napada na LGBT osobe.
“Došlo je do porasta prijavljenih zločina iz mržnje i to posebice ove godine. U samo mjesec dana, u svibnju ove godine, zabilježile smo tri zločina iz mržnje u centru Zagreba. Dva napada se odnose na LGB osobe i dogodili su se u Savskoj ulici, te jedan zločin iz mržnje protiv transrodne osobe koja je napadnuta na Ilici. Nakon toga je zapaljena zastava Zagreb Pridea na Trgu bana Jelačića te su skinute i ukradene i četiri zastave duginih boja na Tomislavcu. To ne zvuči zanemarivo, već zabrinjavajuće. Posljednji zločin iz mržnje smo zabilježile prije mjesec dana. Također u Zagrebu. Kako je u drugim mjestima, možemo samo zamisliti”, upozorio je Marko Jurčić iz Zagreb Pridea.
Jurčić dodaje kako je nasilje protiv LGBTIQ osoba u Hrvatskoj sveprisutno, no naglašava kako su govor mržnje i javno pozivanje na nasilje i mržnju u stalnom porastu još od referenduma o zabrani istospolnog braka.
“Ta mržnja koja je tada zakuhana, a za koju su krivi ne samo kliconoše mržnje u našem društvu, već i političke stranke, posebno HDZ koji je spremno ohrabrivao homofobiju i podjele za postizanje političkih ciljeva. Sve to sada za svoju posljedicu ima i porast nasilja na ulicama, koje je posebno bilo vidljivo za vrijeme Karamarkove vlasti”, ističe Jurčić.
Međutim, iz Ministarstva unutarnjih poslova tvrde kako nije uočen porast broja takvih kaznenih djela.
“U razdoblju od 2011. do 2015. godine policija je zaprimila ukupno 56 prijava kaznenih djela počinjenih na štetu LGBTIQ osoba, za koja je kriminalističkim istraživanjem utvrđeno da su motivirani mržnjom zbog spolne orijentacije osoba. Vezano za pregled prijavljenih kaznenih djela po godinama napominjemo kako je 2011. godine prijavljeno ukupno 45 takvih kaznenih djela, 2012. i 2013. i 2014. godine po 2 takva kaznena djela,te 2015. godine 5 kaznenih djela. U odnosu na porast broja prijavljenih kaznenih djela potrebno je napomenuti kako sukladno zaprimljenim prijavama od strane policije nije uočen porast broja takvih kaznenih djela. Također, u odnosu na prijavljivanje djela potrebno je napomenuti kako u slučaju sumnje u ostvarenje obilježja kaznenog djela za koje se kazneni postupak pokreće po službenoj dužnosti policija o svim prikupljenim saznanjima izvješćuje nadležno Državno odvjetništvo koje donosi odluku o pokretanju kaznenog odnosno prekršajnog postupku”, obrazložili su iz MUP-a.
“Uspoređujući ukupne podatke o zločinu iz mržnje i govoru mržnje u 2014. godini, kada je MUP evidentirao 22 slučaja, državno odvjetništvo postupalo u 60 slučajeva (uključujući predmete iz ranijeg razdoblja), a sudovi donijeli 6 presuda, s ukupnim podacima o zločinu iz mržnje i govoru mržnje u 2015. godini, kada je MUP evidentirao 24 slučaja, državno odvjetništvo postupalo u 47 slučajeva (uključujući predmete iz ranijeg razdoblja), a sudovi donijeli 7 presuda, držimo da nije došlo do kritičnog povećanja raširenosti kaznenih djela zločina iz mržnje. Također, preliminarni podaci za prvu polovicu 2016. godine ne ukazuju na tendenciju takvog povećanja”, priopćeno je iz Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske.
No, Marko Jurčić naglašava kako je statistika upravo dio problema. Prema njegovim riječima, osim što je vrlo problematično što jako veliki broj žrtava nikada ne prijavi zločin, dio njih bude klasificiran kao nešto drugo.
“Vlada RH barata podacima o zločinu iz mržnje koji dobiva od policije, odnosno radi se o podacima o policijskim prijavama, a ne stvarnoj brojci, koja je i dalje brutalno visoka. Dio te brutalne stvarnosti se nikada nikome ne prijavi, a dio prijavljenih zločina iz mržnje uopće nije tako prepoznat. Primjerice, sva četiri zločina iz mržnje za koje Zagreb Pride zna da su se dogodila ove godine, po prijavi nisu bila tako prepoznata, nego tek nakon što smo za žrtve angažirale naše odvjetnice koje su urgirale dodatnom kaznenom prijavom. Razumljivo je da će Vlada RH umanjivati značaj ovog problema, jer je i sama odgovorna za društvenu situaciju u kojoj živimo”, rekao je Jurčić.
Brutalna stvarnost, prema istraživanju o nasilju, diskriminaciji i zločinu iz mržnje protiv LGBTIQ osoba u Republici Hrvatskoj, objavljenom 2013. godine u izdanju Zagreb Pridea, u brojkama izgleda ovako: čak 73,6 posto osoba doživjelo je neki oblik nasilja, psihičkog, fizičkog ili seksualnog na osnovu svoje seksualne orijentacije, spolnog/rodnog identiteta i/ili rodnog izražavanja; 58 ispitanika/ca iz cjelokupnog uzorka od 690 osoba je prijavilo nasilje udrugama koje se bave zaštitom prava LGBTIQ osoba, a tek 53 policiji.
“Kao objašnjenje neprijavljivanja nasilja najčešće se navode razlozi svrstani u kategoriju ‘umanjivanje događaja’. Osobe koje su sudjelovale u istraživanju tako najčešće objašnjavaju da nisu smatrale potrebnim prijaviti nasilje i da djelo nije bilo dovoljno ozbiljno. Ipak, iz izvještaja je vidljivo i da je značajan broj osoba koje su sudjelovale doživio neki oblik fizičkog ili seksualnog nasilja Na primjer, 118 osoba doživjelo je neki oblik fizičkog nasilja na osnovu svoje seksualne orijentacije (17,1 posto), a 264 neki oblik seksualnog nasilja na osnovu seksualne orijentacije. Dakle, možemo reći da se osobe ustručavaju prijaviti nasilje čak i kada dožive neki teži oblik nasilja. Moguće objašnjenje leži u tome što su prve sljedeće kategorije odgovora na pitanje o razlozima neprijavljivanja nasilja ‘očekivanje lošeg ishoda’ i ‘nepovjerenje u policiju’. Žrtve često očekuju da se prijava neće ozbiljno shvatiti, da nema smisla prijavljivati, da se time neće ništa postići i da neće naići na razumijevanje i adekvatno postupanje policije”, objašnjava autorica istraživanja Brutalna stvarnost Marina Milković koji su najčešći razlozi neprijavljivanja zločina iz mržnje.
Milković dodaje kako je za suzbijanje nasilja važno prijavljivati svaki oblik nasilja, od verbalnih uvreda na dalje, jer je ‘svaki oblik nasilja neprihvatljiv i ima posljedice i za žrtvu i za čitavo društvo’.
Zašto zločin iz mržnje ne može biti prekršaj?
Većina zločina iz mržnje klasificira se kao prekršaj, a ne kazneno djelo, a kazne za prekršaj su izrazito male i počiniteljima se šalje poruka da je to što rade na razini primjerice remećenja javnog reda i mira – prevrtanja kanti za smeće ili pijanog i glasnog pjevanja u birtiji poslije radnog vremena. Naravno, takvo ponašanje je vrlo obeshrabrujuće za žrtve.
“U slučaju da se protiv počinitelja zločina iz mržnje pokrene prekršajni postupak, takav se postupak vrlo brzo i okonča pa je do trenutka podnošenja kaznene prijave od strane žrtve počinitelj već pravomoćno osuđen u prekršajnom postupku za određeno djelo. U skladu s načelom ‘ne bis in idem’, prema kojemu se počinitelj ne može dva puta kazniti za isto djelo, kaznene prijave koje podnose žrtve kaznenih djela bivaju odbačene. Upravo je u ovakvoj praksi pokretanja prekršajnih postupaka i u ovakvoj primjeni spomenutog načela najveći problem preklapanja kaznenog i prekršajnog postupka jer dolazi do procesuiranja počinitelja zločina iz mržnje samo u prekršajnim postupcima, odnosno dolazi do propuštanja kaznenopravnog procesuiranja takvih počinitelja”, pojasnila je odvjetnica Ana Bandalo, koja inače zastupa žrtve zločina iz mržnje.
Zločini iz mržnje su kaznena djela koja su motivirana mržnjom prema nekom od zakonom propisanih osnova, zbog čega je zakonom predviđeno strože kažnjavanje takvih počinitelja ili temeljem kvalificiranih oblika pojedinih kaznenih djela, ili temeljem uzimanja motiva mržnje kao otegotne okolnosti. Zločini iz mržnje uzrokuju strah i razorno djeluju na društvo jer počinjenjem zločina motiviranog mržnjom prema jednom pripadniku zaštićene skupine, nužno su ugroženi i svi ostali pripadnici takve skupine, a posredno i svi pripadnici manjina po bilo kojoj osnovi.
Kako tumači Bandalo, odluka o tome hoće li se određeni događaj okvalificirati kao prekršaj ili kazneno djelo iz mržnje u praksi najviše ovisi o policiji te se događa da policijski djelatnici/e propuste uočiti motiv mržnje te se protiv počinitelja pokreće prekršajni postupak.
“Na policiji je najveća odgovornost jer je policija prva u kontaktu sa žrtvom. Državno odvjetništvo, koje u slučaju kaznenog djela progoni počinitelja, mora prethodno dobro surađivati s policijom kako bi se utvrdile sve činjenice, no to je ponekad teško, zbog samog stava tužitelja prema policiji. Pravosuđe i policija moraju dobro i usko surađivati i međusobno se uvažavati. No prema našem mišljenju, najveća je odgovornost na prekršajnim sucima, jer kad vide da se ne radi o prekršaju, trebaju se proglasiti nenadležnima i uputiti predmet na DORH, a ne suditi za prekršaj i onda zauvijek onemogućiti da se počinitelje goni i kazneno”, nadalje upozorava Jurčić.
Bandalo naglašava kako bi država trebala, sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava, sve zločine iz mržnje procesuirati u kaznenopravnom smislu. Uz to, istaknula je kao vrlo problematičnu situaciju i u kojoj se Nora našla kada je zakoračila u sudnicu.
“Žrtve zločina iz mržnje kao problem doživljavanju prije svega sekundarnu diskriminaciju, do koje dolazi višestrukim iskazivanjem o traumatičnom događaju. Nadalje, provođenje postupka na način da se ne obraća pažnja da je susret s počiniteljem zločina iz mržnje žrtvi dodatna. Konačno, žrtve bi morale biti obavještavane o tijeku kaznenog postupka u kojem se pojavljuju kao žrtve, na kojem polju je Ministarstvo pravosuđa napravilo pozitivne pomake”, dodala je odvjetnica.
Edukacija, edukacija, edukacija
Upravo zbog toga Zagreb Pride provodi edukacije policijskih službenica i službenica, polaznika i polaznica programa Policijske akademije, ali i pravosudnih djelatnika/ica – sudaca i sutkinja i državnih odvjetnika/ica – te zaposlenika/ica i volontera/ki službi za podršku žrtvama i svjedocima pri hrvatskim sudovima.
“Uopće se ne radi o tome da je potrebno mijenjati zakonodavni okvir nego svijest državnih službenika i službenica. Naime, mnogi još uvijek ne posjeduju svijest o tome zašto se zločin iz mržnje teže kažnjava od zločina ili prekršaja u kojima ne postoji motiv mržnje, odnosno ne prepoznaju homofobiju i transfobiju kao ozbiljne društvene probleme. Taj nedostatak svijesti ima konkretne posljedice na rješavanje slučajeva, jer osobe koje ne posjeduju motivaciju uvijek nađu neki banalan proceduralan razlog zašto se nije učinilo sve da se zločin iz mržnje dosudi kao zločin iz mržnje”, objasnio je Marko Jurčić i dodao kako je Pride do sada educirao više od 500 državnih službenika i službenica.
Isto tako, Jurčić smatra kako je nužno uskladiti kažnjavanja u prekršajnom i kaznenom postupku.
“Hrvatska je već tužena pred Europskim sudom za ljudska prava zbog, po našem mišljenju i mišljenju naše korisnice, kršenja prava na pravično suđenje. U slučaju presude na štetu RH, Europski sud za ljudska prava mogao bi dati konkretne preporuke kako taj problem riješiti i zakonskim putem. Uostalom, prostora ima i za unaprjeđenje Protokol o postupanju u slučajevima zločina iz mržnje”, rekao je.
Gdje možete potražiti pomoć ako ste žrtva zločina iz mržnje?
“Kada LGBTIQ osoba doživi nasilje, odnosno zločin iz mržnje, može nam se obratiti bilo kojim putem: preko društvenih mreža, e-mailom na info@zagreb-pride.net, pozivom na telefon radnim danom od 9 do 16 sati na 01/ 580 65 60 ili u hitnim slučajevima pozivom na telefon 091 784 62 78 u bilo koje doba. Informaciju o nama kao pružateljicama podrške žrtvama zločina iz mržnje uskoro će davati i policija, jer je to njihova obaveza prema EU direktivi 2012/19/EU, koja uskoro postaje dio novog Zakona o kaznenom postupku”, pojasnio je Jurčić.
“Postoji podrška žrtvama kaznenih djela i svjedocima u kaznenim postupcima. Županijski sudovi u Zagrebu, Osijeku, Rijeci, Sisku, Splitu, Vukovaru i Zadru imaju timove za podršku žrtvama i svjedocima, ali radi se o pravnoj podršci. Postoji i Nacionalni pozivni centar za žrtve kaznenih djela i prekršaja koji nudi i psihosocijalnu podršku (tel. 116 006). Znam da su ovi oblici podrške općenito izrazito korisni žrtvama i svjedocima u kaznenim postupcima. Ne znam koliko ih koriste LGBTIQ osobe”, dodala je Milković.
Bitka za pravdu, bolji i sigurniji svijet
Zagreb Pride upozorava kako ne postoji niti jedna dugoročna i sveobuhvatna politika suzbijanja homofobije i transfobije.
“Postoje tek par mjera koji se nalaze u više strategija i politika i sve skupa je to mizerno”, rekao je Jurčić.
“Ne želim odštetu. Želim da napadači izvuku pouku iz ovoga. Neka dobiju barem mjesec dana zatvora pa da u ćuzi razmisle je li ok tući ljude po cesti”, zaključila je Nora.
_______________________________________________________________________________________________________
Tekst je objavljen uz podršku Ureda za financijske mehanizme Europskog gospodarskog prostora i Norveškog financijskog mehanizma te Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva u sklopu projekta udruge Zagreb Pride – “Prema održivom pokretu za ostvarivanje LGBTIQ prava”.
