Radnici i radnice su izgradili/e nordijsku socijalnu demokraciju klasnom borbom, a ne etničkom homogenijom. I mi to možemo učiniti.
Nakon što su završili izbori 2016. – za koje je John Oliver rekao: “Ok, kužim: svi smo mrtvi, ovo je pakao i Sotona nas je prokleo da vječno živimo ovu noćnu moru” – opsesija krizom identiteta Republikanaca je izblijedjela, a komentatori/ce su svoju intelektualnu energiju preusmjerili na seciranje poraza Demokrata.
Iznenađujući poraz Hillary Clinton neki pripisuju pogrešnoj stranačkoj strategiji, izgrađenoj na spajanju neoliberalne ekonomije s politikom socijalne uključivosti. Bernie Sanders je još jednom potvrdio svoje opredjeljenje za klasnu politiku koja definira Demokrate, nadajući se da bi to novom političkom pokretu moglo privući Trumpovo glasačko tijelo koje je privukao ekonomski populizam, kao i brojne Amerikance/ke koji uopće nisu glasali. Sanders se zbog toga morao suočiti s optužbama kako je time odobrio Trumpov bjelački nacionalizam te da je njegova kritika određenih oblika identitetskih politika također dio bjelačke supremacije.
Naravno, nije prvi put da se Sanders suočio s ovom kontroverzom. Tijekom preliminarnih izbora, Hillary Clinton je postavila retoričko pitanje: “Kada bismo sutra zatvorili velike banke, bi li to ukinulo rasizam? Bi li nestao seksizam?” Tijekom debate u listopadu 2015. godine, kada je Sanders izjavio kako “bismo se trebali ugledati na zemlje poput Danske, Švedske i Norveške i učiti iz onoga što su oni postigli za radništvo”, Clinton je podsjetila Amerikance/ke kako “mi nismo Danska”. Njezin komentar je implicirao dugotrajan mit kako nordijske države mogu imati takvu socijalnu državu samo zbog svoje rasne i etničke homogenosti.
Premda ove države imaju svoja ograničenja, lako je uvidjeti zašto ih brojni Berniejevi podržavatelji vide države kao model za postizanje širokog ekonomskog prosperiteta i jednakosti. Trumpova pobjeda i dolazak na predsjedničku funkciju znači da je važnije nego ikada promišljati kako izgraditi novo klasno savezništvo istovremeno se boreći protiv bjelačkog nacionalizma na koji se oslanjala Trumpova kampanja. Povijest skandinavskih socijalnih država može nam pomoći da shvatimo kako su izgrađene. Premda im je stanje narušeno mjerama štednje i sve prisutnijim desničarskim populizmom, još uvijek predstavljaju najbolje primjere klasne organizacije koja postiže trajne rezultate.
Univerzalna socijalna zaštita ≠ Homogenost
Kako bi objasnili zašto je u SAD-u sustav socijalne zaštite uvjetovan ograničenjima i stigmatiziran, komentatori/ce su ukazivali/e na različite kulturalne značajke – rasna raznolikost, duboko ukorijenjen libertarijanizam i tako dalje. Međutim, Sandersova kampanja je uspješno razotkrila temeljni paradoks američkog razmišljanja: vjerujemo da građani/ke SAD-a imaju jedinstvenu mogućnost da se popnu na društvenoj/klasnoj ljestvici, premda činjenice govore suprotno.
S najnižom stopom socijalne mobilnosti u povijesti i neuspjesima u održavanju socijalnog sustava koji tolerira visoke razine nejednakosti, Amerikanci/ke su poticani da rade što više kako bi više zarađivali. Studija projekta Instituta Brookings o ekonomskoj mobilnosti (Brookings and Economic Mobility Project) iz 2008. godine, otkrila je kako je, u usporedbi s drugim bogatim industrijaliziranim državama, ekonomska mobilnost američkih obitelji svih generacija iznimno niska. U Sjedinjenim Državama je čvršća povezanost zarade očeva i njihovih sinova nego u sličnim [op. prev. razvijenim zapadnim] zemljama, uključujući Kanadu, Norvešku, Finsku i Dansku.
Niska socijalna mobilnost u SAD-u pokazuje se najštetnijom za one koji su na dnu:
“Za muškarce koji su rođeni u najsiromašnijoj petini američkih obitelji 1958. godine, postojala je veća vjerojatnost da će i oni završiti na dnu ljestvice kada je riječ o distribuciji prihoda, za razliku od muškaraca u istoj poziciji u sjevernim europskim državama. Radi se o 42 posto u SAD-u naspram 25-30 posto u drugim zemljama. Osim toga, u SAD-u samo 8 posto je onih koji se popnu “s dna na vrh” unutar jedne generacije, dok ih je u drugim zemljama 11-14 posto.”
Osim što se ovoj grupi najsiromašnijih teže penjati po “ekonomskim ljestvama” prema gore, pripadnici/e te grupe imaju u najniži rast plaća između 1986. i 1991. kada ih usporedimo s europskim zemljama. Novije istraživanje iz 2014. ekonomista sa Stanforda Raja Chettyja i dr. pokazalo je da jedva polovica Amerikanaca/ki u tridesetim godinama života zarađuje više od svojih roditelja u istim godinama. 1970. godine je 92 posto Amerikanaca/ki zarađivalo više od svojih roditelja.
Unatoč ovim saznanjima, švedsko-iranski autor Nima Sanandaji, istaknuti zagovaratelj ukidanja nordijskog modela socijalne države, tvrdi da je “američki san o ekonomskoj mobilnosti mnogo življi u kapitalističkoj Americi nego u nordijskim sustavima socijalne zaštite”. Iznimno nisku stopu socijalne mobilnosti u SAD-u opravdava tvrdeći da “snažnija veza između zarade roditelja i djece u SAD-u postoji zbog značajno većeg diverziteta.”
Argumentirajući da stopa socijalne mobilnosti u Americi proizlazi iz razlika u zaradama različitih rasnih i etničkih skupina prije nego zbog nepostojanja mogućnosti napredovanja, Sanandaji misli da bi više smisla imalo usporediti nordijsku socijalnu mobilnost s onima u etnički homogenim područjima SAD-a, poput države Utah.
Nažalost, nije adekvatno objasnio zašto bi uvođenje rase i etniciteta u uspoređivanju relativne socijalne mobilnosti ponudilo precizniju mjeru od korištenja društvene klase. Umjesto toga, on pretpostavlja da je homogenost “kamen temeljac” nordijskog uspjeha.
Mnogi se s njim slažu, pretpostavljajući da je diverzitet sam po sebi u suprotnosti s visokom stopom izdvajanja za socijalnu zaštitu. Ovo prelazi u općeprihvaćenu političku retoriku o kompromisnoj razmjeni u održavanju solidarnosti na kojemu se temelje velikodušna socijalna izdvajanja i prihvaćanje imigranata, starosjedilačkih zajednica i različitih rasnih i etničkih skupina stanovništva.
Ovo gledište je rasprostranjeno diljem političkog spektra. Na nedavnoj konferenciji koju je organizirao ‘National Policy Institute‘, Nathan Damigo je tvrdio da većina članova “alt-right” pokreta prihvaća socijalizam, ali vjeruje da je preduvjet za to rasna homogenost:
“Ljudi su zapravo manje zainteresirani za socijalizam zato što misle da će njihov teško zarađen novac otići ljudima koji se razlikuju od njih… i to zapravo otežava funkcioniranje socijalizma… Što je veća rasna homogenost društva, socijalizam će bolje funkcionirati”.
Slično tomu, Danska narodna stranka (DF) je vodila predizbornu kampanju 2015. godine pod parolom “sačuvajmo Dansku kakvu poznajemo” i osvajala podršku kritizirajući vladu koja troši novac na izbjeglice umjesto na programe za Dance/kinje.
Ovakva argumentacija često se zasniva na dvije “zabrinutosti” – da heterogenost “nagriza” socijalna davanja, te da prihvaćanje etničkih skupina kreiranjem politika koje promoviraju multikulturalizam iznimno otežava funkcioniranje redistributivnih politika.
Međutim, politički filozof Will Kymlicka i politolog Keith Banting otkrivaju kako ne postoji veza između imigracije i socijalnih izdvajanja. Osim toga, etnička i rasna heterogenost, čak i kada je podržavaju vladine politike, ne prelazi u smanjivanje javne potpore za socijalnu zaštitu. Usvajanje politika multikulturalnosti kao što su izuzeci u pravilima odijevanja, afirmativne aktivnosti i jezična prava nacionalnih manjina, ne umanjuju potporu za socijalnu zaštitu i solidarnost. Zaključuju: “Nismo pronašli temelje za tvrdnju da postoji inherentna ili sistemska ‘trampa’ politika etnokulturalnog priznavanja i ekonomske redistribucije”. Njihov rad potvrđuje da etnička i kulturalna homogenost nikada nije bila “ključ” nordijskog uspjeha.
Umjesto toga, radnički pokreti izgrađeni na političkim koalicijama su institucionalizirali sustav u kojemu građani/ke smatraju snažnu socijalnu zaštitu sredstvom postizanja solidarnosti i ekonomske učinkovitosti.
Socijalno-demokratske “države blagostanja”, za razliku od drugih “država blagostanja” dekomodificiraju socijalna prava ne samo za siromašne, već za sve građanke i građane. U ovakvom modelu “svi su na dobiti; svi zavise jedni od drugih; i svi će vjerojatno osjećati odgovornost da ulože svoj novac”.
Radnici i radnice u nordijskim zemljama stvorili/e su impresivan sustav ujedinjujući odvojene radničke grupe pokušavajući poboljšati njihov život. Klasna borba – a ne kulturalne vrijednosti – pomogla je izgraditi model solidarnosti i univerzalnosti koji još uvijek u velikoj mjeri definira socijalne države.
Ne postoji razlog uvjerenju kako se slična dinamika ne bi mogla dogoditi i u državi koja je toliko velika i “raznolika” kao što je to SAD.
Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević
