Lako je zaboraviti važnost društvene klase kada je na obzoru već uobičajeno iskustvo određenog tipa ugnjetavanja, kao što je to slučaj s kvirstvom. Queer prostori često su podcrtani pretpostavljenim poznavanjem struktura moći koje se moraju razumjeti kako bi se spoznala priroda samog ugnjetavanja te kako bi se naučilo istome suprotstaviti.
Navedeno kreira dinamiku unutar koje morate biti privilegirani/e kako biste spoznali/e da ste potlačeni/e. Implicira se da vaš glas ne vrijedi kao ostali glasovi, osim ako ne progovarate iz vlastite queer i društvene pozicije koristeći jezik za razumijevanje kojeg vam treba diploma. Takvi su glasovi nerijetko ušutkani – ili putem svojevrsnog prozivanja kada osoba kaže nešto “pogrešno”, ili zato što je natjeran/a da se osjeća kao da ne zna dovoljno da išta kaže.
Nastranu činjenica da vam je za razumijevanje queer političke rasprave diploma najčešće zbilja i potrebna, postoji toliko različitih načina da shvatite gdje se, u ovom hetero-dominantnom i ekonomski stratificiranom društvu, kao queer osoba uklapate. Različite teorije o prirodi ugroze utemeljene na seksualnosti izrastaju iz drugih zajednica te dijele lokalizirano znanje, baš kao i akademska zajednica.
Navedena različita shvaćanja o tome kako biti queer proizvode različite stupnjeve nerazumijevanja među različitim prostorima. Ali kada razmišljamo o onim glasovima koje najčešće imamo priliku čuti – poput onih koji/e vode političku diskusiju – oni/e u velikoj većini slučajeva pripadaju ljudima koji su privilegirani/e po pitanju obrazovanja.
Razlika po pitanju navedene privilegije utječe na koheziju cjelokupne zajednice, baš kao i načini na koje se ljudi iz različitih klasa uključuju u aktivizam i kulturni prostor. To znači da će naša jedinstvena iskustva naići ili na razumijevanje bilo koje osobe koja djeluje unutar istog političkog prostora ili na diskusije koje naširoko variraju, a na razliku kojih utječe stupanj obrazovanja i klasa.
Razmišljam o tome u trenucima kada svjedočim prozivkama (momenti u kojima jedna osoba ukazuje na tuđe političke pogreške ili nesvjesnost), bilo da se događaju onlajn ili u razgovorima koji se odvijaju među ljudima različitih pozadina i različitih stupnjeva znanja. Najviše mi pažnje odvlače prozivke osoba čija je pozadina, u okviru tradicionalnih i socioekonomskih mjerenja, povlaštena (a dio takve pozicije nerijetko je i sveučilišno obrazovanje), usmjerene prema onima koji/e nisu imali/e jednake mogućnosti i pristup istim oblicima ekonomskih/obrazovnih povlastica.
Ali u prostorima koji ujedinjuju ljude po queer liniji umjesto po onoj klasnoj, klasne su i ekonomske privilegije u drugom planu, međutim, i dalje vrlo prisutne u navedenim prozivkama. To je toliko očito, ali o tome nitko ne govori. Može se reći da je već sama pozicija u kojoj se osoba može podučiti kako provjeravati sve aspekte svojih privilegija – u smislu spola, rase, sposobnosti – oblik klasne povlastice kao takve.
Klasa je ušivena u svaki aspekt našeg postojanja. Diktira sve – od toga koliko si zdrav do odjeće koju si možeš priuštiti (što je relevantno jer se rodni i seksualni identiteti u značajnoj mjeri izražavaju stilom odijevanja).
Osobito me zanima tijelo kao žarište ovih sukoba, uhvaćeno u svim navedenim napetostima. Fizičko queer tijelo – rodno kodiranje kroz odjeću, frizuru, čak i manire, kako se norme aktivno odbacuju, kako su queer tijela intimna s drugim tijelima u javnosti – kao da utjelovljuju mjesto otpora heteronormativnosti. Tijelo je kritično mjesto političkog prekršaja – ovo je način na koji outate ostatku svijeta da ste queer.
Naša su tijela primarni mediji komunikacije, a načine na koje ih u komunikaciji koristimo diktira klasa: kako si možemo priuštiti da tijelo odjenemo, da brinemo o tjelesnoj pojavnosti, kako to tijelo koristimo kako bismo zaštitili svoju seksualnost na način za koji osjećamo da je jedini ispravan. Ovaj je proces prevođenja znatno olakšan ako postoji dohodak kojem imamo pristup, a što određene modne izbore održava na životu.
Kolizija između načina kojima predstavljamo queerizam svojim tijelima i načina kojima isto razumijevamo svojim umom osjeti se i jedinstvena je za raskrižje između klasno baziranih i seksualno utemeljenih opresija. Može li, stoga, doći do zajedničkog razumijevanja kvirstva kada pojavnost te kategorije ovisi o klasi? Treba li kvirstvo biti primarni unifikator našeg aktivizma ako klasa diktira naš odnos prema samoj kategoriji i vlastitim tijelima?
Problem leži u političkoj kulturi koja pretpostavlja da svi članovi/ice grupe trebaju biti dobro upućeni/e u queer teoriju kako bi mogli/e sudjelovati u raspravama o tome što kvirstvo uopće znači, i što to znači “nastaniti” određeni tip tijela.
Rasprave se oblikuju glasovima koje možemo čuti jer su ti glasovi obučeni unutar određene retorike, što znači da moramo obratiti pozornost na one glasove koje ne čujemo. One koji/e govore istinu o stvarima o kojima oni/e glasniji ne mogu govoriti. Kreiranje mjesta unutar kojeg će se čuti oni/e utišani/e, mjesta koje će reflektirati kada i zašto dižu svoj glas nije pasivizam nego čin stvaranja i održavanja prostora.
Moramo poslušati navedene tišine, i to na isti način na koji slušamo i zvukove.
Prevela i prilagodila: Kristina Ilić
