Možda je krivo očekivanje savršenstva ili se pak majke ne žele otvoriti medicinskom osoblju. Bilo kako bilo, čini se da je postnatalna depresija tabu.
U grupi žena s djecom možete primijetiti zanimljiv fenomen. Žene imaju osmijeh na licu, nekako uspijevaju razgovarati dok paze da dijete ne stavi neki malen predmet u usta, hrane ga i uspavljuju. Razgovaraju o svojima bebama, partnerima, novostima – ali nikad o tome koliko su umorne, koliko je život nemilosrdan i o tome kako ponekad potajice plaču u kupaonici. Postoji jedna stvar koja povezuje mnoge žene koje su kod mene dolazile na terapije – one pate u tišini.
Nedavna je američka studija pokazala da jedna od pet žena koje dožive neke postnatalne probleme s raspoloženjem o tome neće razgovarati sa svojim liječnikom. Mamama to neće biti iznenađujuće. Iako u isto vrijeme, više nego ikad prije, slušamo o pre- i postnatalnom mentalnom zdravlju, većina nas i dalje ne traži pomoć. Naime, 81% majki, ispitanih u drugom novijem istraživanju, izjavilo je kako su imale neki psihički problem.
Postoji puno razloga zbog kojih žene mogu razviti problem s psihičkim zdravljem tijekom ili nakon trudnoće. Savršena oluja bioloških, fizičkih, psiholoških i društvenih promjena koja se događa kada imate dijete neke probleme čini gotovo neizbježnima. Zašto onda nastavljamo šutjeti?
Iako smo tijekom prošlih godina vidjeli puno kampanja za podizanje svijesti, koliko često razgovaramo o mentalnom zdravlju u svakodnevnom životu? Umjesto toga, poželjno je govoriti kako smo “dobro” i “kako sve ide ok”. Za mame je ova stigma pogoršana strahom od toga što će se dogoditi ako priznamo da se ne nosimo dobro sa svime – posebno ako se netko stručan složi s nama. Ubacimo tu i naš novi paket sreće. Što nam znači činjenica da nismo blistavo sretni i zaljubljeni? Povrh svega, kao moderni roditelji često se nalazimo u praznom prostoru. Ne samo da je vjerojatnije da ćemo zbog nedostatka potpore zajednice patiti, već ćemo misliti da je naša borba normalna.
Temelj je svega ovoga mit o savršenom roditelju. Iako mislimo da je to moderan fenomen, psihoanalitičar Donald Winnicott osvrnuo se na njega u 50-im godinama kada je osmislio frazu “dovoljno dobra majka”. Pozvao je roditelje da si oproste svoje greške. Ali naši standardi, čini se, postaju sve viši, stoga nije čudno da ne možemo spomenuti svoje probleme kada osjećamo da ne samo da bismo se trebali nositi s njima, već bismo, uz njih, trebali pokrenuti svoj privatan posao, kuhati domaća organska jela bez šećera i jačati mišiće stražnjice.
Čak i ako pričamo o problemima – što nakon toga? U Ujedinjenom kraljevstvu, baš kao i u SAD-u, postoje smjernice koje nam pomažu da razgovaramo s majkama o njihovom mentalnom stanju. Tijekom godina stvoreni su brojni programi za pomoć obitelji: tu su patronažne sestre, program SureStart, i tek od zadnje godine Razvojni fond za perinatalnu pomoć u zajednici – ali potreba je veća. Postoje i jasne smjernice za podršku i tretman perinatalnog mentalnog zdravlja. Ali problem nije samo nedostatak pružanja usluga, već i pristup njima. Teško je uočiti psihički problem kada su brojni simptomi ujedno i simptomi majčinstva: nedostatak sna, nedostatak apetita i nizak libido, da nabrojimo neke. I možda nećete biti raspoloženi otkriti ih medicinskom osoblju, uzrujanom zbog preopterećenosti.
Uz dodatno financiranje, službe koje se brinu za majke, primarnu zdravstvenu zaštitu i mentalno zdravlje moraju javnosti dati do znanja da se većina žena muči kada postanu majke. Ako ćemo moći olakšati izoliran i zahtjevan položaj novih roditelja tako što ćemo im osigurati dostupnu podršku tijekom i nakon trudnoće, žene možda više neće morati toliko toga skrivati.
Prevela i prilagodila: Anamarija Špek
