Nismo mi krive – Bilješke iz povijesti pobačaja 1

Još kratko vrijeme u Hrvatskoj je pitanje pobačaja uređeno Zakonom o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. godine. I dok, četrdeset godina nakon njegovog donošenja, očekujemo i borimo se protiv restriktivnijeg zakona koji će pokušati pobačaj učiniti još nedostupnijim, nije zgoreg podsjetiti se što je bilo prije spomenutog Zakona.

Krivični zakonik za Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca iz 1929. godine bavi se pobačajem u više paragrafa, pod nazivom Krivična dela protiv života i tela. Predviđa kaznu u trajanju do tri godine za svaku ženu “koja sama plod svoj pobaci ili drugom dopusti da joj to učini.”[1] Dalje, paragraf 171. dopušta intervenciju suda u određenom slučaju, a koji može “vanbračnu mater, ako je sama izvršila pobačaj, i osloboditi od svake kazne.”[2] Idući paragraf propisuje kaznu strogog zatvora za osobu koja izvrši pobačaj na zahtjev ili uz pristanak trudne žene, a pet godina robije ako ga “učini lekar, apotekar, babica ili lice koje to vrši za nagradu.”[3] Ista je kazna slijedila i osobi koja bi izvršila pobačaj bez pristanka trudne žene, a ako bi žena umrla pri ili poslije zahvata, kažnjavalo se robijom od najmanje pet godina.[4] Paragraf 173. je dozvoljavao prekid trudnoće na osnovi odluke liječničke komisije,[5] čime je prvi put zakonom dopušten pobačaj iz medicinskih razloga. Još je propisana zatvorska kazna do godinu dana,[6] za one koji javno oglašavaju i nude svoje i tuđe usluge, kao i hvale sredstva ili oruđa kojima je moguće izvršiti pobačaj. Iz navedenih odredbi je vidljivo da se, usprkos postojanju mogućnosti pobačaja iz medicinskih razloga, kao i oslobođenju od kazne za neudane žene, za ženu koja se odluči ili pristane na pobačaj predviđa oštra represija.

U tridesetim godinama sve se više u javnosti priča o pobačaju. Članice Komunističke partije Jugoslavije koje sudjeluju u radu časopisa Žena danas redovito izvještavaju i kritički se osvrću na aktualne probleme vezane za roditeljstvo, rađanje i pobačaj. Pišu o Sedamnaestom kongresu liječničkih društava iz 1935. godine na kojemu je tražena sloboda pobačaja u svim slučajevima u kojima postoje ekonomski i socijalni razlozi za prekid trudnoće. Borba žena u redakciji Ženskog lista u Sloveniji za promjenu Krivičnog zakonika i skupovi na kojima se raspravljalo o pitanju pobačaja rezultirali su objavom Rezolucije koja je tražila prestanak kažnjavanja žena.[7] Ondašnja borba žena za pravo na pobačaj ukazivala je kako je nužno razumjeti socijalnu problematiku, a rad na rješavanju problema važnim faktorom ne isključivo u emancipaciji žena, već čitavog društva. Kritikom kriminalizacije pobačaja nisu se bavile isključivo žene, već i članovi partije. Edvard Kardelj, pod pseudonimom Tone Brodar, piše o problematičnom  paragrafu 171. Krivičnog zakonika, ponavljajući zahtjeve drugarica.[8] Komunistkinja Rezka Dragar izdaje brošuru s uputama za korištenje Knaus-Oginove metode, temeljene na računanju plodnih dana i pripadajući kalendar za računanje. Na Petoj konferenciji KPJ, održanoj 1940. godine, Vida Tomšič iznosi zahtjeve vezane za prava i položaj žene u društvu, naglašavajući kako se ne radi o zahtjevima za koje se žene trebaju boriti same, već o zahtjevima koji moraju biti dio programa borbe radničke klase.[9] Zahtjev koji se odnosio na majčinstvo podrazumijevao je potpunu zaštitu majke, naročito radničke i seljačke, prije i poslije poroda, domove za majke i trudne žene, rodilišta, bolnice, primaljsku i liječničku pomoć, jaslice, dječje domove, ukidanje svih razlika između bračne i izvanbračne djece te legalizaciju pobačaja dok ne budu ispunjeni svi uvjeti da majka može bez brige roditi. I kasnije će isticati borbu za pravo na pobačaj u vrijeme Kraljevine Jugoslavije kao dio šireg pokreta radničke klase, vidjevši ju kao borbu protiv nepravednih i licemjernih zakona koji su pretežno pogađali te oštro kažnjavali siromašne radnice i sluškinje, zaposlene u kućama bogataša i bez drugog izlaza osim pobačaja, za razliku od žena iz buržoaskih slojeva koje su si mogle priuštiti plaćen, a time i sigurniji i diskretan pobačaj.

Pobačaj je redovito bio tema o kojoj su pisali zdravstveni radnici, bilo baveći se medicinskim aspektima pobačaja, bilo društvenim. Naročito se osvrću na učestalost pobačaja i njegovu povezanost s demografskom politikom, znatno rjeđe na posljedice koje ilegalni, nestručno izvedeni pobačaji u nesigurnim uvjetima imaju za život žena. Zamjetna je osuda kojom se gleda na žene koje bi izvršile pobačaj, često bez razmatranja ekonomskih i socijalnih uvjeta njihovog života. Vrlo se često javljaju rasprave unutar struke, kao ona Alojza Zalokara i Luje Thallera iz 1920. godine, pri čemu Zalokar zastupa stav kako je nužno da se liječnik drži postojećeg zakona prema kojemu je pobačaj kriminaliziran, osim ako nije nužan zbog medicinskih indikacija, ističući kako nije na struci da razmatra socijalne indikacije,[10] dok Thaller navodi kako ih je nužno uvažavati jer nisu isti uvjeti žena koje imaju velika financijska sredstva i žena iz proleterskih krugova.[11] Tri godine kasnije raspravu vode Andrija Deak i Miroslav Schlesinger. Prema Deaku, sva krivnja leži na ženi koja pobaci i zato se čudi i zazire prema ginekolozima koji žene gledaju kao pacijentice, a ne zločinke. Dapače, smatra kako žena iz bolnice mora izravno ići u zavor.[12] Osuđujući postupke struke, radi razliku između socijalnih i privatnih liječnika, navodeći: “Ja potpuno razumijem položaj privatnih liječnika, koji te slučaje ne prijavljuju, jer ih ne mogu prijaviti. No ja držim svakog onog bolničkog liječnika krivim, na čijem se odjeljenju dovrši abortus, a koji ga ne prijavi nakon ozdravljenja, pa se stoga razloga ne može provesti istraga,”[13] a liječnika vidi kao nužnog tužitelja, ponukanog znanjem i savješću. Nadalje, pravda važnost provođenja dosljednih istraga jer “Strah pred neugodnostima, koje su skopčane s takovom istragom, poklonit će mnogom djetetu život. Žena, koja je već jednom propatila neugodnosti takove istrage – dobro će promisliti prije negoli im se ponovno izvrgne.”[14] Babice naziva majstorima pobačaja,[15] opisujući ih poluinteligentnim, pohlepnim i moralno slabim stojećim primaljama, a stvaranje idealne babice kao državne službenice, “čuvarice najvećeg državnog dobra: to jest života“, vidi kroz financiranje porezima na brakove bez djece.[16]

Kritika Miroslava Schlesingera ukazala je na sve apsurde za koje se zalagao Deak, pokazujući koliko se razlikuje dostupnost pobačaja ženama iz različitih društvenih slojeva, a time i raspon posljedica –  one imućne odlazile bi privatnim doktorima i tako izbjegle obveznu istragu koju zagovara Deak, dok bi žene iz siromašnih slojeva bile izvrgnute istragama jer odlaze u bolnice na zahvat.[17] Upozorava na posljedice kriminaliziranog pobačaja i uvođenja restriktivnijih mjera, koje ne rezultiraju smanjenjem ukupnog broja pobačaja, već povećanjem broja ilegalnih pobačaja, izvedenih nestručno i s opasnim posljedicama po ženino zdravlje i život. U ovim raspravama često se definiraju i stavovi prema kontracepciji, pri čemu zagovarači kažnjavanja žena i zabrane pobačaja ujedno odbijaju i mogućnost korištenja kontracepcije. Vladimir Bazala se zalaže za primjenu sovjetskog modela i jedan je od rijetkih liječnika koji ističe važnost ženine odluke te jasno govori o pravu žena na pobačaj. Kritizira postojeći zakon, opažajući kako štiti fetus u maternici, ali ne brine o djetetu nakon poroda niti predviđa zaštitu majke, ne zanemarujući posljedice koje nestručno izvršeni pobačaji mogu izazvati –  krvarenje, tetanus, sepsu, perforaciju maternice ili mjehura, upalu potrbušnice i smrt u najvećim mukama. Mihajlo Pražić piše o ženama u blizini Osijeka koje su zajednički nabavile metalni kateter pomoću kojega vrše pobačaje,[18] osvrće se i na zaposlene udane žene i njihov odnos prema rađanju i odgoju djece,[19] ali i potrebu uvođenja socijalnih indikacija za pobačaj zbog ekonomskog uzroka problema.[20] Stjepan Vidaković tumači pobačaj kao sredstvo depopulacije “jer ne samo da nastaje direktni gubitak pučanstva, već gotovo u istoj mjeri teško oštećuje zdravlje žena u najboljoj generativnoj dobi,”[21] prenoseći pri tome procjenu troškova liječenja žene koja je izvršila pobačaj. O socijalnim indikacijama se prvi put raspravljalo unutar struke na liječničkom kongresu u Beogradu 1935. godine.[22] Alojz Zalokar se odlučno protivio legalizaciji pobačaja, a suprotstavljao mu se Jože Potrč.  

Etnografsko istraživanje Nade Sremec, zabilježeno pod nazivom Nismo mi krive i izdano kao treća knjiga Bićanićeve serije Kako živi narod, provedeno je krajem tridesetih godina. O pobačaju progovaraju snaše, pravdaju svoje postupke. Iz vođenih intervjua je vidljivo kako se brojne žene u slavonskim selima suočavaju sa surovom svakodnevicom socioekonomskih uvjeta u kojima žive – za života su više puta utrošile. Pobačaji su se vršili u tajnosti, u idealnim prilikama uz babicu ili drugu priučenu ženu, sa sredstvima kao što su “guščije pero, igla za pletenje, zašiljen drenov štapić, grančica jorgovana, korijen sljeza, kukurjeka, kuhani čajevi od vrbove kore, kukolja, baruta, oleandra, parenje, masaža, kinini.“[23] Osim što su se svakim pobačajem izlagale smrtnoj opasnosti jer novca za odlazak liječniku nije bilo te strahujući od represivnog zakona, pratila ih je neprestana stigma – grešnice.[24]

Pobačaj u NDH

Odmah po proglašenju Nezavisne države Hrvatske u Liječničkom vjesniku objavljen je članak ministra zdravstva Ive Petrića, naslova Poziv liječnika u obnovljenoj Državi Hrvatskoj. Naglašava kako je uloga liječnika kao predstavnika inteligencije u NDH možda i najvažnija, “jer su njemu povjereni interesi narodnog bitka, t.j. održavanje i promicanje zdravlja, Hrvatskoga naroda, a s tim u vezi i jačanje njegovo, koliko u kvalitativnom, toliko i u kvantitativnom pogledu. … Pred nama ima obilje problema, koje su to bivše vlasti zapustile, jer im nije bilo stalo do našeg narodnog elementa. Država to u buduće neće propuštati, a još manje će dopustiti, da se hrvatski element trijebi bilo na umjetan ili prirodan način. …  Dosad je umiralo 50% hrvatske djece do dobi od 15 godina. A koliko uopće nije došlo na svijet onih, koji su trebalo doći? Ovo mora prestati, jer se hrvatski narod mora množiti, da bi suvereno, pun vitaliteta, vladao svojim narodnim područjem. … Čeka nas veliki posao! Pred nama je velika odgovornost! Za Dom Spremni!“[25]

Uspostavom NDH na snazi i dalje ostaje Krivični zakonik iz 1929. godine, sada pod nazivom Kazneni zakonik, uz niz izmjena i dopuna.[26] Donošenjem Zakonske odredbe o zabrani i kažnjavanju uzrokovanog pometnuća i o prekidanju trudnoće preuzeta je odredba o zabrani pobačaja iz Kraljevine Jugoslavije, ali uz znatno restriktivnije mjere. Paragraf 171. predviđa kaznu tamnicom od pet do deset godina za trudnu ženu koja sama izvede ili dopusti da joj se izvrši pobačaj,[27] čime se ovo kazneno djelo više ne smatra prijestupom već zločinom. Doživotnom tamnicom trebalo je kazniti osobu koja bi izvršila pobačaj na ženin zahtjev ili uz pristanak, a liječnik, ljekarnik ili primalja (babica) se u tom slučaju kažnjava smrću.[28] Za osobu koja bi nagovarala trudnu ženu na pobačaj ili joj ustupila sredstvo pomoću kojega bi izvršila pobačaj, predviđala se kazna tamnicom od deset do dvadeset godina, a smrtna kazna za osobu koja bi protivno ženinoj volji izvršila ili joj dala sredstvo za pobačaj. Svim počiniteljima kojima je bila obećana nagrada ili korist, kao i onima koji bi primili nagradu, uz smrtnu kaznu oduzimao se sav imetak. Također, osobe koje bi hvalile, izlagale, nudile, prodavale ili nabavljale sredstva, odnosno oruđa kojima se može izvršiti pobačaj, kao i one koji javno ili prikriveno nude svoje usluge, kažnjavalo se tamnicom od deset do dvadeset godina i s najmanje 100.000 dinara novčane kazne.[29] Ova zakonska odredba također isključuje mogućnost sudskog ublaživanja kazne i rehabilitacije za paragrafe 171-173. te ostavlja samo mogućnost instituta pomilovanja, što dodatno ukazuje na represivnost zakonskih mjera vezanih za pobačaj, budući da istovremeno ublažavanje kazne i rehabilitacija i dalje ostaju moguće za sva druga djela Kaznenog zakonika.[30] Pobačaj je bio dopušten samo kada bi se ženi na taj način mogao spasiti život ili otkloniti opasnost za zdravlje, a tada se mogao izvršiti u javnim bolnicama, isključivo uz jednoglasni pristanak povjerenstva[31] koje su činili ravnatelj ili zamjenik ravnatelja bolnice kao predsjednik povjerenstva, liječnik specijalist za utvrđenu bolest ili stanje te ginekolog ili kirurg koji će izvršiti postupak. Ako se svi članovi povjerenstva ne bi uspjeli usuglasiti, pobačaj nije bio odobren. Svaki započeti pobačaj koji je trebalo riješiti operativnim putem nužno se upućivao u javnu bolnicu, dok je jedino kod neposredne opasnosti za život trudne žene liječnik mogao samostalno dovršiti zahvat. U obje situacije obvezno je bilo prijaviti slučaj ministarstvu zdravstva, a u suprotnome se kažnjavalo s deset do dvadeset godina tamnice.

{slika}

Ni tri mjeseca nakon na snagu stupa Zakonska odredba o promjeni i nadopuni zakonske odredbe o zabrani i kažnjavanju uzrokovanog pometnuća i o prekidanju trudnoće Pobačaj je moguć samo u javnim bolnicama u Banjoj Luci, Dubrovniku, Gospiću, Osijeku, Sarajevu i Zagrebu,[32] a ministar zdravstva je glavno povjerenstvo imenovao u Zagrebu, dok je u drugim gradovima imenovao povjerenika i zamjenika. Nova odredba dopušta mogućnost ponovnog pokretanja procesa odlučivanja povjerenstva nakon neusuglašene prve odluke. Zaprimljeni slučajevi započetih pobačaja u javnim bolnicama više se ne prijavljuju ministarstvu zdravstva, već državnom tužiteljstvu u sjedištu bolnice ili nadležnom kotarskom sudu koji žurno šalju sudbeno-liječničko povjerenstvo prije čije se odluke o pobačaju zahvat ne smije izvršiti, osim u slučaju životne opasnosti za ženu.

Stavovi zdravstvenih radnika naglo počinju opravdavati restriktivne zakonske mjere, propagandno tumačeći kako se država pokušava boriti protiv jednog od najvećih narodnih zala, “bijele kuge”, ili suzbijati štetne posljedice koji pobačaj ima za žensko reproduktivno zdravlje.  Adrijan Seletrin popisuje medicinske indikacije koje su tretirane kao valjani razlozi zbog kojih se mogao izvršiti pobačaj,[33] dok Ernst Mayerhofer, predstojnik Sveučilišne pedijatrijske klinike u Zagrebu, piše o navodnoj vezi između pobačaja i Downovog sindroma, istovremeno proričući porast oboljelih u sovjetskoj Rusiji gdje je izvršeno mnoštvo pobačaja na temelju preliberalnog zakona i veličajući zakone nacističke Njemačke. Svoj znanstveni doprinos završava moralnom porukom: “Baš pri zloupotrebi kiretažnih abortusa stekao sam žalostan dojam, da se zdravi plodovi kiretiraju, dok se mongloidni idioti rađaju. Kolika je to nesreća za rasnu higijenu naroda, nije potrebno dalje razlagati. Ne samo praktični liječnici, nego i drugi zdravstveni faktori a  i kulturne, pravne i crkvene vlasti treba da surađuju u suzbijanju toga zla.“[34]

Zakonske odredbe brzo su se počele pirmjenjivati u svakodnevici. Poznata su dva slučaja iz Osijeka početkom 1942. godine u kojima je S. M. iz Valpova, stara šezdeset godina, pokretnim prijekim sudom osuđena, oduzeta joj imovina i strijeljana jer je pomogla ženi koja je umrla od posljedica krvarenja i upale nakon pobačaja, dok je K. M. iz Dalja, stara trideset devet godina, osuđena na strijeljanje i oduzimanje imovine jer je na ženin zahtjev izvršila pobačaj. Potom je pomilovana te izvršava kaznu od dvadeset godina tamnice. Iste je godine i Ž. M. osuđena na doživotnu robiju jer je dvadeset godina vršila i pomagala pri izvođenju pobačaja, a Marija Stramičar strijeljana jer se odazvala na molbu druge žene da joj pomogne pri pobačaju.  Kažnjavajući i strijeljajući žene zbog pobačaja, vlast je istovremeno propagirala zaštitu majčinstva i brigu o djeci održavajući tjedne majke i djeteta.[35]

Nekoliko mjeseci nakon uspostave ustaške vlasti, ženska kaznionica iz Zagreba premještena je  u Požegu, gdje će djelovati do rujna 1944. godine, odnosno partizanskog oslobođenja grada. Prema sačuvanim dosjeima, osam zatvorenica je izdržavalo kaznu vezanu za kazneno djelo pobačaja. To su Anka Bobinec, Vera Dragić, Matilda Jelinek, Jaga Kožuh, Kristina Kuharić, Anica Matošinski, Marija Seleš i Marija Šuk. Anka Bobinec osuđena je zbog poticanja na pobačaj na smrt strijeljanjem, a potom pomilovana na deset godina tamnice, Vera Dragić je iz istog razloga jednako osuđena i pomilovana  na dvadeset godina tamnice i trajan gubitak časnih prava.[36] Zbog obavljanja, izazivanja i nagovaranja na pobačaj i primanje novca, Matilda Jelinek i Kristina Kuharić osuđene su na smrt, a potom pomilovane na doživotnu tamnicu, dok je Marija Seleš osuđena na deset godina tamnice i trajan gubitak časnih prava, a oproštene su joj tri godine i četiri mjeseca kazne. Za pomaganje pri pobačaju Jaga Kožuh je osuđena na deset godina tamnice i trajan gubitak časnih prava pa joj je kazna smanjena na osam godina i šest mjeseci, dok je Marija Šuk osuđena na jedanaest godina tamnice, a oproštene su joj dvije godine. Anica Matošinski je zbog pobačaja osuđena na smrt strijeljanjem, a zatim pomilovana na deset godina tamnice.