sdadmin, Author at Libela - Page 1012 of 1806

Vratimo djeci djetinjstvo

Posted on February 7, 2014 by sdadmin

Doktorirao sam psihologiju. Studirao sam algebru, trigonometriju i mnoge vrste matematike, no to mi nije previše koristilo u životu. Ono što mi je koristilo naučio sam, kao i većina znanstvenika, na poslu. Problemi s kojim se suočavam u životu su praktični, društveni, moralni i emocionalni. Većinu ne mogu riješiti formulom ili odgovorom koji sam naučio u školi. Oni zahtijevaju prosudbu, mudrost i kreativnost koju dobivate iz životnih iskustava. Odrastao sam u SAD – u 50ih godina, u razdoblju koje se naziva ‘zlatno doba’ dječje igre. Samo desetljeće ranije djeca su prestala raditi pa im odrasli još nisu oduzeli slobodu koju su stekla. Išli smo u školu, ali naše je školovanje bilo drugačije.Učitelji su nas promatrali sa strane, no rijetko su intervenirali. Hrvali smo se ispred škole, penjali na drveće, zimi smo se grudali i igrali rata. Niti jedna škola danas, siguran sam, to ne bi dopustila. U slobodno vrijeme imali smo obveze kako bismo stekli osjećaj odgovornosti, ali u najvećem dijelu bili smo slobodni i prepušteni igri.

Pišem ovo potaknut najavom Velike Britanije da bi se vrijeme provedeno na nastavi moglo produžiti, a školski odmor skratiti. Ministarstvo se nada kako bi to poboljšalo rezultate učenika i učenica na testovima i približilo ih razinu učenika/ica u istočnoazijskim zemljama. Paradoksalno, prije samo nekoliko mjeseci u tim zemljama uveden je pravilnik prema kojem je djeci u osnovnoj školi dano više slobodnog vremena. Nastavnici/e u istočnoazijskim zemljama sve češće priznaju neuspjeh svog obrazovnog sustava. Njihovi su učenici i učenice dobri/e u testovima, ali loši/e u svemu drugome. Gotovo sve vrijeme provode učeći te imaju malo prilika da budu kreativni, da slijede svoje snove i razvijaju socijalne vještine. Djeca pate od visoke razine anksioznosti, depresije i psihosomatskih bolesti.

Kreativnost kao ključ ekonomskog uspjeha

Glavni fokus mog nedavnog istraživanja je utjecaj igre na razvoj djece. Djeca se kroz igru educiraju te uče vještine koje su im potrebne da bi bili uspješni i zadovoljni odrasli ljudi. Te vještine, najčešće, ne učimo u školi. One uključuju kreativno razmišljanje, uspostavu odnosa s drugima, sposobnost međusobne suradnje i kontrolu vlastitih nagona i emocija. Danas je, čak više nego li u prošlosti, kreativnost ključ za ekonomski uspjeh. Ne trebamo više ljude koji slijepo slijede upute, za to imamo robote. Ne trebamo ljude da obavljaju rutinske izračune, za to imamo računala. Ne treba nam netko tko će odgovarati na već odgovorena pitanja, imamo tražilice za to. Ipak, trebamo ljude koji postavljaju nova pitanja i na njih traže odgovore, koji rješavaju nove probleme i predviđaju prepreke prije nego li do njih dođe. Sve to zahtjeva kreativno razmišljanje, a kreativan um je razigran um.

Sva su djeca kreativna. U igri kreiraju vlastite mentalne modele stvarnog svijeta i imaginarnih svjetova. Odrasli koje smatramo genijalcima su oni koji zadrže i nadograde taj ‘dječji’ kapacitet. Albert Einstein je jednom rekao da je školovanje gotovo uništilo njegov interes za matematiku i fiziku ali se oporavio kada je napustio školovanje. Kreativnost možemo naučiti, no istjerujemo je iz djece kroz školovanje koje nije utemeljeno na njihovim pitanjima već na pitanjima koja su nametnuli razni kurikulumi i programi koji na svako pitanje daju samo jedan odgovor.

Igra je temelj za dobre međuljudske odnose

Još važnija vještina je sposobnost suradnje i gradnje odnosa s drugima te briga za ljude. Sva su djeca rođena sa snažnim porivom da se igraju i komuniciraju s drugom djecom. Tako razvijaju socijalne vještine te uče o poštenju i moralu. Igra je utemeljena na volonterskoj razini. Kada ti se ne sviđa, slobodan si odustati. Sva djeca to znaju pa stoga shvaćaju da unutar igre svaka osoba mora biti zadovoljna. Mogućnost odustajanja igru čini izuzetno demokratičnom. Kada se igrači ne slažu u pravilima, primorani su naći kompromis. Ukoliko to ne učine, igra je gotova i oni koji nisu prepoznali tuđe želje i potrebe na taj su način kažnjeni. Najosnovnija vještina koja se uči kroz igru je sposobnost gledanja na stvari s gledišta druge osobe. Bez toga kasnije je nemoguće imati sretan brak, dobre prijatelje ili dobre kolege.

Također, kroz igru uče kako kontrolirati svoje porive i slijediti pravila. Borbe tijekom igre ne podržavaju ugrize, udarce i povrede druge osobe. Ako ste jači/a od druge osobe primorani/a ste naučiti kako da ne koristite svu svoju snagu. Dok je u stvarnom životu u borbi cilj nadjačati drugu osobu, u igri je cilj naći način da se igra održi tako da svi igrači budu sretni. Igra je također sredstvo pomoću kojeg djeca uče kontrolirati strah. Njihova igra ponekad sadrži rizik od ozljeda. Zašto? Vjeruju da je manji rizik potreban kako bi nešto dobili. Samostalno se izlažu razini straha koji mogu tolerirati bez panike i uče kontrolirati svoje tijelo i lice. To umijeće jednoga dana može spasiti njihove živote.

Također, ponekad u igri izazivaju bijes. Jedni druge mogu povrijediti, mogu se ne dogovoriti oko pravila igre te zadirkivanje može otići predaleko. No, da bi se igra nastavila igrači moraju kontrolirati ljutnju i naučiti postići kompromis bez fizičkih obračuna.

Ako želite da vaša djeca žive ispunjen život, dajte im da se igraju!

Istraživači su testirali teoriju igre na mladim majmunima i štakorima. Njima je u ranom djetinjstvu dopuštena interakcija s drugim vrstama, ali ne i igra. Kada su porasli, stavljeni u novi okoliš bili su u strahu i panici, te nesposobni za stvaranje prijateljstava.

Ovoj metodi mnogi se ljudi protive, smatraju je okrutnom. Ipak, razmislite o ovome – tijekom proteklih 50 do 60 godina, neprestano smanjujemo mogućnosti djece za igru. Škola je ozbiljnija, pauze su smanjene, domaće zadaće veće kao i pritisak za visokim ocjenama. Izvan škole sportovi nerijetko zamjenjuju klasičnu improviziranu igru. Odrasli sve češće osjećaju da je njihova dužnost dati djeci rješenje prije nego li pustiti da sami dođu do njega. Ove promjene uzrokovalo je više čimbenika kao što je širenje straha, sve veći broj stručnjaka i stručnjakinja koji neprestano pričaju o opasnostima te porast utjecaja škole. Smatra se da djeca više uče od nastavnika i odraslih nego li jedni od drugih.

Smanjenje dječjih mogućnosti za igru popratilo je dramatično povećanje poremećaja u djetinjstvu. Istraživanja pokazuju kako su depresija i anksioznost kod školske djece u SAD – u pet do osam puta češća nego li 1950. godine. Druga istraživanja pokazuju pad empatije i rast narcizma. Pomoću nekih metoda stručnjaci i stručnjakinje ocjenjivali su kreativno razmišljanje te je zaključeno da je ono u padu kod djece na svim razinama u posljednjih 30 godina. Sve ove negativne posljedice koje su rezultat gomilanja obveza djece su upravo one koje bismo predvidjeli i naučili spriječiti znanjem i vještinama koje se uče u igri.

Naša djeca ne trebaju više škole, oni trebaju više igre. Ako nam je stalo do naše djece i budućih generacija, moramo taj trend prekinuti i dati djetinjstvo natrag djeci. Djeci mora biti dopušteno slijediti svoje metode istraživanja i igranja, tako da mogu rasti intelektualno, socijalno, emocionalno i fizički. Kinezi napokon počinju shvaćati , a i mi bismo trebali.

Prevela i prilagodila Iva Zelić

Građani na ulicama, padaju vlade

Posted on February 7, 2014 by sdadmin

U Tuzli je potpuno zapaljena zgrada Tuzlanskog kantona, a u gradu je i dalje kaotična situacija. U tom gradu napadnuta je ekipa BHRT-a – snimatelj je pretučen, a kamera razbijena.

Premijer Tuzlanskog kantona Sead Čaušević podnio je ostavku.

U Sarajevu je zapaljena zgrada Predsjedništva BiH i zgrada Općine Centar. U Univerzitetski klinički centar u Sarajevu primljene su ukupno 52 osobe, od kojih je 38 policajaca i 14 civila. U Opću bolnicu Abdullah Nakaš u Sarajevu pomoć je pružena 30 osoba, od kojih je veći broj policajaca.

U Gradsku vijećnicu u Mostaru ušlo je oko 2.000 demonstranata te je zapalilo. Zapaljena je i zgrada Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona u zapadnom Mostaru.

U Zenici prosvjednici okupljeni ispred zgrade Vlade Zeničko-dobojskog kantona zapalili su više prostorija u tom objektu iz kojeg je krenuo crni dim. Kako javlja agencija Anadolija, demonstranti nisu dozvolili prilaz vatrogasnom vozilu.

Premijer Munib Husejnagić i svi ministri Vlade Zeničko-dobojskog kantona podnijet će ostavke na sljedećoj sjednici.

U Banja Luci je nešto više od 300 građana krenulo oko podneva u protestnu šetnju u znak solidarnosti s protestima nezadovoljnih građana i građanki Tuzle, ali i kako bi izrazili svoje nezadovoljstvo socioekonomskom i političkom situacijom u kojoj se nalazi Republika Srpska.

Tijekom prolaska pored zgrade u kojoj je ured predsjednika RS, prosvjednici su skandirali ‘ lopove, lopove’.

Protesti su se proširili na Goražde, Cazin, Bugojno, Jajce, Bihać, Gradačac, Brčko, Tešanj, Bosansku Krupu.

Valentin Inzko, visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini, poručio je kako je pravo svakog građanina i građanke ove zemlje da izrazi nezadovoljstvo, ali da za paljenje zgrada i uništavanje imovine on nema razumijevanja.

Kolaps mirovinskog sustava

Posted on February 7, 2014 by sdadmin

Najnoviji, treći po redu video kampanje Pozor – ZOR! tematizira povezanost reformi radnog zakonodavstva i mirovinskog sustava.

Ovoga puta sugovornice su bile Jasna Petrović, predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske, i Jagoda Milidrag Šmid iz Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, obje članice Ženske sekcije SSSH i Ženske fronte za radna i socijalna prava, a govorile su o povećanju dobi umirovljenja te utjecaju prekarizacije i deregulacije tržišta na mirovinski sustav.

Inzistiranje na povećanju dobi umirovljenja na 67 godina nije prihvatljivo iz više razloga. U vezi takve temeljne promjene nije postignut društveni konsenzus te za to nema utemeljenih analiza niti opravdanja. Isto stajalište zauzimaju i umirovljeničke udruge koje su posebno upozorile na činjenicu da je očekivana životna dob hrvatskih građana, osobito broj godina zdravog života po umirovljenju, još uvijek daleko niže od europskog prosjeka, osobito za žene (tri godine manje!). Također, potrebno je uzeti u obzir da velik broj žena zbog prihvaćanja nesigurnih radnih mjesta i dugogodišnjeg rada na određeno, ali i zbog preopterećenosti besplatnim njegovateljskim radom, ne može ostvariti uvjete za punu mirovinu. Konačno, hrvatski mirovinski model, koji podrazumijeva uvođenje drugog stupa u vremenu krize i stagnacije, zapravo je model Svjetske banke koji je, pod ucjenom ishođenja kredita i potpora međunarodnih financijskih institucija, prihvaćen samo u bivšim europskim socijalističkim zemljama i praktički je nepoznat Zapadnoj Europi, gdje su modeli drugog stupa u pravilu dobrovoljni.

O tome što su gošće govorile, pogledajte video u prilogu.

Klinika za pobačaje

Posted on February 7, 2014 by sdadmin

Pobačaj kao izazvani prekid trudnoće je u Hrvatskoj (koja je tada bila u sastavu SFRJ) legaliziran davne 1952. godine. No, do tada, ali i od tada sporno pitanje se nalazi na relaciji religija- medicina. Nedavno je otvoren portal koji na prvi pogled obiluje informacijama o pobačaju kao opciji rješavanja neželjene trudnoće, no daljnjim prelistavanjem dolazimo do zaključka da je portal očito namijenjen pro-life stajalištu, te da se u svrhu promoviranja te opcije, sasvim očito manipulira podacima i rečeničnim konstrukcijama kako bi se obranilo pravo na život.. Ne bi ni to bilo toliko zabrinjavajuće, s obzirom kolika se količina podataka nalazi na internetu, da iza takve stranice ne stoji religijski motivirana udruga.

Broj legalno induciranih pobačaju u Hrvatskoj, prema publikaciji Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo za 2012. godinu, iznosi 3.572 pobačaja, od čega ih je najviše obavljeno u Sisačko- moslavačkoj županiji. Broj ostalih pobačaja u statistici klasificiranih kao nespecificirani i ostali iznosi 713. Prema pisanju medija, ta brojka zbunjuje stručnjake jer zapravo ne znaju što se krije iza te sintagme. No, ne treba biti genijalac da se pretpostavi da se radi o ilegalnim pobačajima koji po ženino zdravlje znaju biti vrlo opasni, pa čak i smrtonosni.

Hrvatska kao zemlja koja često ima nedorečene zakone, često i vrlo diskriminatorne prema određenim manjinama u društvu, nije ni najsretnije riješila pitanje pobačaja, tj. uskladila pitanje religije i javnog prava. Bitno je za naglasiti da se inducirani prekid trudnoće plaća, te da postoji priziv savjesti kod liječnika koji je zakonski sasvim legitiman, dok država koja kontrolira i jednu i drugu sferu okreće glavu i odbija riješiti pitanje pobačaja sukladno željama i jednih i drugih. Pritom, na jedne i na druge ne mislim na one koje su u pravu i one koje nisu, nego na dvije opcije koje se zagovaraju. No, kako to obično biva jedni su vrlo žučni u raspravi da je pobačaj ubojstvo i da je žena rođena za rađanje, dok drugi na racionalniji način pristupaju rodnim ulogama u društvu i posežu za ‘modernijim’ metodama smještanja svoje rodne uloge u društvo.

Država mora pružiti više različitih zakonodavnih koncepcija o ovom pitanju kako bi pomirila strasti obiju strana. No, propitivanjem rodnih uloga i uloga žena u društvu, na leđima feministkinja i njihove borbe za jednakost žena, došli smo do toga da svaka žena može odlučivati sama o sebi. Država koja je odlučila dati ženi pravo glasa i omogućiti abortus trebala bi sukladno tome i obavijestiti ženu, tj. buduće ili sadašnje roditelje, o opcijama koje postoje za planiranje njihove obitelji. Podatak da je u Hrvatskoj obavljeno preko tri tisuće pobačaja i nije zapravo toliko zastrašujuć, čak smo i među zemljama koje imaju najmanju statistiku pobačaja. Takva statistika se čak može i opravdati i onim smiješnim infografikama s različitih zabavnih stranica koju Hrvatsku opisuju kao drugi Vatikan. No, nećemo dublje u problematiku vanjske politike i međudržavnih odnosa. Činjenica jest da je u Hrvatskoj katolička crkva izuzetno jaka mobilizacijska skupina koja svojim djelovanjem pokušava progurati vjerske dogme na zakonodavstvo. Katolici i dalje imaju pravo nastaviti svoju argumentaciju protiv pobačaja, no država u kojoj se odigrava ovakav duel mora imati na umu i političke vrijednosti liberalizma u kakvom živimo, a to je ono najčešće citirano načelo – pluralizam mišljenja i ideja, koje bi trebalo njegovati.

U slučaju zabrane pobačaja, dugogodišnji trud redefiniranja uloge žene u društvu pao bi u zaborav i na taj bi se način država pokazala kao opresivna sila u ime jedne sveobuhvatne doktrine. Web stranica Klinika za pobačaje zapravo je dobar poticaj za zapitati se koliko jedna žena u Hrvatskoj dobije relevantnih podataka i o jednoj i drugoj opciji. Pobačaj je upravo zbog svoje kontroverznosti, za koje je velikim djelom zaslužna crkva, dugo bio tabu tema u društvu. Dugim procesom modernizacije prava žena, obitelji i uloge majke i oca u donošenju odluka glede djece, tabu se počeo smanjivati, no dalje od toga nije se došlo. Status quo koji jamči država u skidanju tabua je samo dokaz da ljude na vlasti nije brige o onoj poznatoj krilatici ‘država znanja’ već da su žensko reproduktivno zdravlje, način i mogućnosti planiranja obitelji, te uloge majke i oca u obitelji ostavljeni na ‘povuci- potegni’ između različitih interesnih skupina.

Najmlađa gradonačelnica na svijetu

Posted on February 7, 2014 by sdadmin

Bashaer Othman, 15-godišnja palestinska djevojčica preuzela je dužnost gradonačelnice Allara, grada na Zapadnoj obali i time postala najmlađa osoba na svijetu na toj dužnosti. Na ovu poziciju je izabrana u sklopu inicijative za osnaživanje mladih, a koja ih uključuje u proces donošenja odluka.

Othman je zadužena za sva pitanja koja se tiču grada Allara, a koje uključuju nadzor zaposlenih i potpisivanje službenih dokumenata, osim financijskih.

Othman je pod nadzorom izabranog gradonačelnika Suflam Shadida koji je izrazio oduševljenje imenovanjem ove tinejdžerice, a što označava korak naprijed za potporu mladima. “Postoje mnogi načini potpore mladima, osim financijskih sredstava. Prvo, trebali bismo doista ukloniti prepreke koje bi mogle stajati na putu, a uz odlučnost i ustrajnost to sigurno možemo učiniti”, rekao je Shadid, te dodao: “Novi položaj Bashaer Othman predstavlja veliki izazov za nju samu, ali i za našu zajednicu. Želimo zajedno proći kroz to iskustvo kako bismo bili u mogućnosti to podijeliti s drugim mladim ljudima, tako da i oni mogu biti spremni za pokretanje sličnih inicijativa u budućnosti”.

Tolokonnikova i Aljohina nastupale u New Yorku

Posted on February 7, 2014 by sdadmin

Dvije mlade žene iz ruske punk grupe Pussy Riot izjavile su u srijedu da ih je njihovo 21-mjesečno zatočeništvo u ruskom zatvoru ohrabrilo da još više govore protiv predsjednika Vladimir Putina, dobrim dijelom zbog globalne potpore koje su primile.

U intervjuu za The New York Times rekle su da ih nije strah od ponovnog zatvaranja, te da će se možda čak kandidirati za neku političku dužnost u Rusiji jednog dana. One se također zalažu za bojkot ili ‘druge subverzivne akcije’ usmjerene na Zimske olimpijske igre u Sočiju, te izražavaju divljenje političkim prosvjedima u Ukrajini, rekavši da se nadaju da će to stvoriti zarazni duh u Rusiji.

I Nadeždi Tolokonnikovoj i Mariji Aljohini ovo je prvi posjet SAD-u, kao dio međunarodne turneje koja će uključiti i Aziju i Europu.

Nakon amnestije članice Pussy Riot su si dale u zadatak što više promicati feminizam i prava homoseksualnih osoba, te zahtijevati bolji tretman zatvorenika i veću transparentnost u ruskom političkom sustavu.

Nadežda i Marija su u New York stigle u utorak kako bi sudjelovale na Amnesty International dobrotvornom koncertu u Barclays Centru u Brooklynu, te su tako dijelile pozornicu s mnogim poznatim osobama, poput Madonne, Lauryn Hill, Imagine Dragons, The Flaming Lips, Peter Gabrielom, Bob Geldofom, Yoko Ono, Susan Sarandon, Stingom i mnogim drugima.

Cilj koncerta bio je podizanje svijesti o tome da su često zatočeni ljudi zapravo miroljubivi ljudi koji se nađu u zatvoru jer su progonjeni zbog svojih političkih uvjerenja, rase, spola ili spolnog identiteta.

U svom intervju žene su oštro kritizirale cijeli ruski sustav pod vladavinom Vladimir Putina, za ono što se zove njegovo sustavno suzbijanje različitih pogleda, nezavisne misli i prava homoseksualaca.

“Mi uvijek naglašavamo, od samog početka, da je Pussy Riot je prije svega politička skupina koja koristi umjetnost kao način da izrazi svoje političko mišljenje, jer je to nemoguće učiniti bilo kojim pravnim sredstvima”, rekla je Tolokonnikova. “Dijalog je nemoguć s ruskim vlastima, i oni to dokazuju ponovo i ponovo.”

“U čitavoj zemlji možete vidjeti kako potpuno nevini ljudi sjede po zatvorima, a vlasti to čine vrlo jasno i to se može dogoditi bilo kome, vlast to, naravno čini kako bi utišala ljude,” rekla je Tolokonnikova. “Ali ne slažu se svi sa šutnjom, a naš je zadatak da te ljude ujedinimo.”

“Ovo je samo Putinov način osvećivanja,” rekla je Aljohina.

Na pitanje zašto su puštene, Tolokonnikova je rekla: “Puštene smo, budući da je bio veliki pritisak Zapada da nas se oslobodi, a lekcija koju smo naučili iz toga je da Putin ipak prati mišljenja Zapada i zapadnog tiska.”

Tolokonnikova i Aljohina predlagale su i bojkot Olimpijskih igara u Sočiju. Aljohina na to kaže: “Dolaskom na Olimpijske igre u suštini pokazujete podršku Putinovom režimu ugnjetavanja”.

Na pitanje žele li se kandidirati za neku političku funkciju u Rusiji, obje žene su priznale da razmišljaju o tom pitanju i da ta opcija nije isključena. “To će biti vrlo zanimljiva prilika za nas i možda bismo doista to trebale i učiniti”, rekla je Tolokonnikova.