Video: Kako su mediji iznevjerili žene 2013.

Kada govorimo o prezentiranju i  tretmanu žena u  medijima, daleko smo dogurali od vremena u prikazivanim u Momcima s Madisona (Mad Men). Ipak, u 2013. i dalje nije neobično čuti poruke ili komentare poput  ‘Ne kažem da je to zaslužila, ali pogledaj kako se odjenula, ne možeš reći da nije izazivala…’ , dok se smiješnim smatraju meme -ovi s natpisima poput ‘Žene jednostavno nisu jednako dobre u matematici’ ili slični. 

The Representation Project,  neprofitna je organizacija koja je za svoj cilj postavila razotkrivanje rodnih stereoripa u medijima i s tom je svrhom izradila ovaj video. Ideja videa je pokazati koliko su rodni stereotipi, baš kao i seksizam, učestali, ali i ukorijenjeni u medije s kojima smo svakodnevno u kontaktu.

Možda smo dogurali negdje, ali nismo dogurali daleko. Osjećate li se prevareno?

‘Iako se svi generalno zalažu za jednakost i ravnopravnost, rezultati izbora to redovito demantiraju’

U petak, 13. prosinca, održano je, u knjižnici Bogdana Ogrizovića, predstavljanje knjige Širenje područja političkog: novi pogledi na političku participaciju žena. Osim urednica knjige – Lede Sutlović i Zorice Siročić, uz moderaciju Sandre Prlende iz Centra za ženske studije, knjigu su predstavile i dr. sc. Biljana Kašić s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru te dr. sc. Smiljana Leinert Novosel s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu.

Sandra Prlenda je u samome uvodu istaknula kako je knjiga nastala kao svojevrsni nastavak srodnih istraživanja o žensko-političkoj participaciji Centra za ženske studije. Knjiga je, također, jedan od rezultata projekta (Ad Acta – Anti Discrimination Towards Equality Between Women and Men) financiranog od sredstava Europske Unije, koji je provođen od 2011. – 2013. godine. Važnost knjige je prinos kroz nove uvide u izvorna istraživanja osmero autorica (Paula Zore, Nikolina Jožanc, Tajana Broz, Helena Popović, Josip Šipić, Marjeta Šinko te urednice) u šest ključnih poglavlja u knjizi, istaknula je Prlenda.

Leda Sutlović je na početku predstavila istraživanja koja su provele i povezala ih s tekstovima okupljenima u knjizi. Prvenstveno je pozornost skrenula na istraživanja o perpcepciji političarki od strane građana i građanki, koja su provedena 2003. i 2007. godine na razini grada Zagreba, a potom, 2011., na državnoj razini. “Prema riječima autorica istraživanja, Biljane Kašić i Marjete Šinko, cilj je bio stvaranje prvog znanstvenog istraživanja stavova javnosti o političarkama iz feminističkih perspektiva”, eksplicirala je Leda.

Kao još jedan od ciljeva ovih istraživanja, Leda je navela stvaranje konkretnih podataka na temelju kojih bi se zagovarala veća zastupljenost žena u politici, što svakako dovodi do različitih diskutabilnih koncepata poput, primjerice, politike prisutnosti i ženskog političkog interesa.

Značaj navedene politike prisutnosti “izvodi se iz samog sudjelovanja žena u politici koje prema nekim mišljenjima doprinosi dekonstruiranju politike kao isključivo muške djelatnosti”, istaknula je. Tako se 60 posto ispitanika i ispitanica u istraživanju iz 2011. godine izjasnilo da će sudjelovanjem žena politika biti kvalitetnija i pravednija, dodavši kako žene unose promjene i drugačiji stil u vođenju politike.

Što se tiče ženskog političkog interesa, bitno je samo definiranje takvoga i toga interesa, a koji su ispitanici/ce označili sljedećim odgovorima: nasilje protiv žena, jednaka plaća za jednak rad i neplaćeni rad žena u kući. Kao prepreke koje onemogućuju sudjelovanje žena u politici navedeni su patrijarhalni svjetonazor općenito, dvostruka opterećenost te predrasude.

Porast udjela neplaćenog kućanskog rada popraćen smanjenjem socijalne države i fleksibilizacijom Zakona o radu, dodatno onemogućuje uključenje žena u politiku – čime su se u svojemu tekstu bavile same urednice knjige.

Također, na pitanje koje društvene i političke institucije ili skupine najviše utječu na ulogu žena u društvu, građani i građanke su prvenstveno izdvojili medije (58,7%), rodnu stereotipizaciju te diskursne strategije kojima se kandidatkinje koriste u predizborno vrijeme, a to su u svojemu tekstu obradili Helena Popović i Josip Šipić.

Zorica Siročić je dala detaljniji uvid u sam koncept knjige te pripadajućim tekstovima. Istraživanjem žena u politici najviše se, ipak, bavi aktivistička scena pa je jedan od ciljeva ove knjige bio i napraviti sintezu aktivističkih pogleda te onih iz društvenih znanosti, istaknula je Zorica.

“Raspon tema u knjizi kreće se od formalno-institucionalnih do socioekonomskih, što formalno pruža osnovu za promatranje pitanja političke participacije žena u jednom širem kontekstu”, eksplicirala je.

Nastavljajući s temom žene, roda i politike, kao dominantne tendencije u pronalaženju jednakopravnog sudjelovanja, cilj je bio osvijestiti i dekonstruirati politiku krojenu prema muškim standardima. S obzirom na izgradnju institucionalnih mehanizama i procesa, cilj urednica je bio uputiti na njih, ali i kritički se pozicionirati spram njih, i to s dvije pozicije: s pozicije feminističkih organizacija koje su same sudjelovale kao akteri u samim procesima, te s pozicije onih koji su zagovarali takvo kreiranje – to je u svojemu tekstu [(Pred)izborne kampanje ženskih i feminističkih organizacija] napravila Tajana Broz.

Kroz osvrt na preostale tekstove prvog i drugog dijela knjige – od rodno osviještene politike, žena i političkog predstavništva u Hrvatskoj na temelju zakonskog reguliranja medicinski pomognute oplodnje do istraživanja žena u hrvatskoj politici putem stavova građana i građanki Marjete Šinko, Zorica Siročić predala je riječ Smiljani Leinert Novosel.

Izlaganje je otvorila pitanjem postoji li uopće pravi trenutak za pisanje o društvenoj poziciji žena i njihovoj političkoj participaciji. Odgovor na pitanje jest da se treba baviti ženama, jer nikada nije pravi trenutak da se njima bavi, a zapravo je to uvijek potrebno.

Zadovoljstvo ovom knjigom prof. Leinert Novosel je izrazila time što je ona plod interesa skupine mladih ljudi. Sam naslov knjige, međutim, zbunjuje jer se govori o širenju područja političkog, “a ja bih zapravo rekla da ova knjiga pokazuje da smo ostali na mjestu, da nismo previše napredovali, da ako i zakoraknemo korak dalje, praksa nas nažalost demantira i mi se pomičemo korak nazad”, objasnila je.

Iako se stanje od prije 20 godina nije znatno promijenilo, ono što se, ipak promijenilo jest zakonska regulativa, naša organiziranost te naša izvedba politike ravnopravnosti spolova. Ono što se izrazito sporo mijenja, i što je do danas ostalo nepromijenjeno, jest stanje svijesti ljudi, rekla je Leinert Novosel. Upravo zato treba i dalje nastaviti istraživati i širiti teme. Ono što danas zabrinjava jest da još uvijek nema dovoljno žena u politici. Isto tako, iako se svi generalno zalažu za jednakost i ravnopravnost, rezultati izbora tu činjenicu redovito demantiraju.

Ako je ekonomski aspekt, odnosno sve lošija ekonomska situacija pokazatelj za participaciju i uključivanje žena u sve segmente društvenog života, onda nažalost možemo očekivati trend pogoršanja tih pokazatelja, eksplicirala je Leinert Novosel.

Posljednja govornica, Biljana Kašić, istaknula je kako je ova knjiga važna iz dva razloga: “Prvo, kako bi se na neki način razbistrio jedan tip omagline koji se tijekom posljednjih desetak godina nadvio nad feminističkim teorijskim štivom o djelovanju žena u politici, vezano ponajprije uz egzerciranje rodno osvještene politike, a onda činjenica da se više ne razabire važnost feminističkog političkog angažmana, jednako kao ni politike kao mogućnosti za feminističke projekte”.

Drugi razlog zbog kojega je ova knjiga važna tiče se umetanja spolne/rodne razlike u svijet politike. Pitanje orodnjavanja politike nije nešto što smo zgotovili; ono se nanovo, ali u jednom novom kontekstu treba postavljati, istaknula je Kašić te uputila da je politička participacija žena danas tek nužan preduvjet za žensko djelovanje. Bitno je tu naglasila Kašić kako je ekonomska ravnopravnost uvjet političke ravnopravnosti, čemu je pažnja pridana i u samoj knjizi.

“Mnogi nalazi, također, pokazuju da je, prema mišljenjima građana i građanki došlo do dramatičnog pogoršanja statusa žena, pri čemu materijalni status i nezaposlenost imaju prag prvenstva, a podjela kućanskih poslova na štetu žene prepoznaju se kao mjesto patrijarhalnosti u hrvatskm društvu”, nadodala je.

Isto tako, loši uvjeti zapošljavanja i napredovanja na poslu, odsustvo žena u ekonomski prestižnim zanimanjima i dvostruko opterećenje žena, građani i građanke prepoznaju kao mjesta koja znatno doprinose diskriminaciji žene, zaključila je te objasnila kako je ovo istraživanje, okupljeno u knjizi Širenje područja političkog, zaokružilo jedno longitudinalno istraživanje Centra za ženske studije. Upravo takva longitudinalna/komparativna istraživanja Kašić je ocijenila kao dragocjena, s obzirom da se na sveučilišnom nivou rijetko ili uopće ne provode, a mogu biti dragocjenim indikatorom za sveopću situaciju u društvu. 

‘Osjećam da radim za ljudski rod’

Transrodna Goca (Goran) živi u Beogradu, bavi se prostitucijom, odgaja nećakinju, ima problema s mlađim dečkom i uzima ilegalno nabavljene ženske hormone.

Radnja je to dokumentarnog filma “Ja kad sam bila klinac, bila sam klinka” koji je prikazan u zagrebačkom Kinu Europa tijekom zadnjeg dana Human rights festivala. Film je nastao kad su se Goca i njezine prijateljice obratile jednoj nevladinoj organizaciji i zatražile da javno ispričaju svoju životnu priču. Pozvano je nekoliko umjetnika da im pomognu u tome.

U priču se uključila redateljica Ivana Todorović. Svi njezini filmovi bave se potresnim temama. “Rapresent” prikazuje život tinejdžera beskućnika, “A Harlem mother” život i djelovanje žene koja postaje aktivistkinja nakon što je njezin sin poginuo na ulici,“Everyday life of Roma children from block 71”, kao što naziv kaže, životom djece Roma. Todorović je počela snimati film o svima njima, no zatim je odlučila snimati samo o Goci jer se njoj najviše divila, jer se borila za sebe, jer je odgajala dijete. Film je prikazan na više festivala, uključujući onaj u Berlinu, i osvojio je nekoliko nagrada.

Nakon njega Goci se promijenio život. Ona je danas javna osoba, osnovala je vlastitu nevladinu organizaciju, aktivistkinja je protiv nasilja nad ženama. Ivana Todorović trenutno snima za druge i radi na tome da produži umjetničku vizu za Ameriku. S njom smo porazgovarale nakon prikazivanja “Ja kad sam bila klinac, bila sam klinka” i panela o prikazivanju queer kulture na filmu.

Je li ovo Vaša prva premijera u Zagrebu? Kako se osjećate?
– Da, prva premijera. Super! Prvo, super mi je što sam prikazala film, drugo, Oliver Sertić je moj prijatelj, došla sam vidjeti svoje prijatelje, došla sam da vidim Zagreb, prelijep sad pred Božić, sve je okićeno, tako da sam prezadovoljna, baš mi je lijepo. Super mi je i ovaj panel, bilo mi je baš interesantno, dobra pitanja, baš sam morala razmišljati.

Vaši filmovi socijalno su angažirani. Što očekujete od gledatelja nakon što ih pogledaju?
– Ja bih voljela da nešto učine. To je nekako glavni cilj svakog redatelja. Ne da učine u smislu sad će netko mijenjati svet i tako dalje, ali ja se nadam da svaki taj film promijeni nešto u čovjeku, da li u odnosu na svoj život, da li u odnosu na život nekoga oko njih, i po meni, što god ti učiniš, možda je to neka sitna stvar, možda ćeš se ti bolje osjećati nakon filma, taj film je opet nekako pridonio. Ako ćeš ti drugačije gledati neku osobu zbog toga što si sad vidio, saznao… na primjer, kad smo imali premijeru u Berlinu neka djevojka koja je inače radila za Berlinale mi je rekla: “Jučer nakon što sam pogledala film sam izašla s prijateljima, i u kafić je ušao jedan transvestit i ja sam ga prvi put pogledala drugačije.” To mi je bilo wow! Ako troje-četvero ljudi tako nešto napravi, to znači da je film uspio. Ja bih voljela svakim filmom pozvati čovjeka na akciju. Kad smo snimali film o Bojanu (“Rapresent”), nakon njega mi je jako puno ljudi pisalo da su se priključili pomoći ovoj djeci koja žive na ulici. To sve ovisi u kojem smjeru to “učinit ću nešto” može ići. Super je da se nešto desi.

Osim što snimate za sebe i druge, predajete.
– Držim radionice i master classove kad me nekamo pozovu. Uvijek sam otvorena da me negdje pozovu (smijeh). Ja nekako stvarno mislim da je danas, zato što je dostupna oprema, dokumentarni film prilagodljiv svakome. Ako imate nešto na srcu, dokumentarni film je sjajan način da vi to izbacite. Prvo, to je psihoterapeutski za osobu koja to radi, drugo, psihoterapeutski je za samu zajednicu.

Ovo nije samo Gocina prica, ovo je nekako i moja, i priča cijelog društva. Svatko od nas (koji smo radili na filmu) se bolje osjećao poslije toga i na neki smo način pridonijeli da drugi shvate. To danas može raditi svatko i ja baš nekako volim pričati o tome jer mislim da je to super oružje u borbi protiv svega što nije dobro. I mislim da bi trebalo biti što više radionica. Ja bih voljela da kod nas na Balkanu u osnovnim i srednjim školama može postojati mogućnost da to bude skoro kao izborni predmet i da se radi, mislim da bi to bilo sjajno. Kao vani. Jer je to njima dostupno, svi živi imaju kompjutore, fotoaparate, kamere i sve…

Studirali ste antropologiju. Pomaže li Vam to u radu i kako?
– Super mi pomaže zato što vi morate dugo ostati s likovima i ja pri svakom filmu koristim tu metodu opservacije s participacijom.
Mene zanimaju ljudi, zanimaju me drugačiji svjetovi. Iz toga tko sam ja proistječe da sam studirala antropologiju i etnologiju. Ali tu metodu rada sam ja preuzela odande i mislim da je to nekako super. Kad vam netko dâ srce, vi to srce morate nekako stopostotno iznijeti. Na neki način to dugujete toj osobi. Mislim, time se koristi svaki dobar dokumentarist, ali pošto dolazim iz antropologije, ja sam to uzela odande. I jedno i drugo je povezano.

Dvije godine ste živjeli u Americi. Kako Vam je bilo tamo, što ste naučili? Kako Vam je bilo kad ste se vratili?
– Grozno. Pitala sam se što me snašlo? (smijeh)

Išla sam kao na polu-master za socijalno angažiran dokumentarni film. Ja sam se tamo osjećala kao da opet imam 18 godina, i onda sam saznala da postoji fora za nas sa Balkana da smo svi zbog svega ovoga što se ovdje događalo zapravo pet godina mlađi nego što jesmo, i da je to posve u redu.

Tamo sam osjetila tu neku pripadnost jer ja stvarno osjećam da radim za ljudski rod. Ja kao stvaram bolji svet, mislim, trudim se da to radim, i to u New Yorku se to jako puno osjeća. New York je svojevrsno središte socijalno angažiranog dokumentarnog filma. Čini mi se da kod nas na Balkanu ne postoji toliki osjećaj zajednice, i pošto smo tradicionalno društvo poprilično imamo te uloge kao što, kad i kako treba, a to ja tamo nisam osjetila. Ja sam baš osjetila da radimo za zajednicu i zato mi je tamo nekako bilo super, samo sam ušla u taj tok i nastavila tamo stvarati. Jako puno sam naučila što se tiče samog filma. Mislim da je ovaj film o Goci najbolji moj film dosad jer kao da sam malo više znala što radim, iako mislim da ja tek trebam napraviti neki pravi film… Super mi je ta pozitivna strana postojanja koja je jako prisutna u Americi. Ja sam jako pozitivna po prirodi i vjerujem da je sve energija, da je sve pokretanje, a to ima tamo nekako. Život je lijep.

Htjeli ste snimiti film o Indijancima.
– Nisam još, to me čeka. To znam da ću napraviti. Ja se baš identificiram tako s nekim…Svi smo mi sjebani nekako, svima nam je oduzet život, cijeli Balkan je takav, zato mislim da smo svi nekako isti takvi odmetnici. Ti Indijanci, te indijanske žene….

Kad sam radila s crnkinjama pomislila sam “Ove crnkinje su iste kao balkanske žene”, stvarno su napaćene. One više vuku muškarce, i mislim da ovdje žene više od muškaraca jer se po muškarcima lomi ta ekonomska strana mnogo više nego po ženama. Koliko god mi želimo biti emancipirane, trudimo se i tako dalje, jednostavno nam svijet nije dao tu priliku da mi imamo toliku ekonomsku moć koliku može imati muškarac i po njemu se lomi. I mislim da je to i za Indijanke isto nekako, da smo slični.

Dala sam samo ta tri primjera, ali svi ti ljudi… a ja valjda po ženskoj liniji imam žensku solidarnost. (smijeh)

Koliko ljudima treba da se opuste pred kamerom?
– To ti je nekako kao zaljubljivanje. S nekim se prepoznaš i od samog početka to ide okej. Vi volite to vrijeme provedeno zajedno… Kad se s nekim prepoznaš, to jako brzo ide. Ne pričam ovo za svaku vrstu filma. Ovo je za moje filmove konkretno, jer ja i snimam i režiram. Ako se mi složimo, kad se ti navikneš na mene, ti više ne vidiš moju kameru. Ili ako je vidiš, ja pričekam da taj trenutak prođe, dok se ti malo opustiš.

Meni to jako brzo ide s ljudima, ali s druge strane, kad se rade dugometražni filmovi, tu treba mnogo više vremena da bi se uhvatilo više situacija. Ja sam nekako otvorena i brzo se ljudi naviknu i na mene i na kameru. Ne znam kako bi mi bilo da me unajme da radim film s nekim s kim se ne razumijem, ne znam ni da li bih to uopće mogla , ako ne bih osjetila da s tom osobom nemam neki klik, da se možemo zaljubiti na taj neki metafizički način, mislim da to ne bi moglo funkcionirati. To ne mora biti seksualno zaljubljivanje. Na bilo kojoj osnovi, vi ste nekako kozmički povezani i to ide, super vam je i imate osjećaj da se znate tisuću godina. Tako je i s ovim.

Je li teško izaći iz tuđeg života kad se jednom tako uđe?
– Pa znaš što… da. Ja sad ovo osam, devet godina radim i pošto sam ja netko tko ide sa strašću i pošto mi je život uredio da sam nekako ulazila iz filma u film , baš sam se istrošila. Toliko sam se istrošila da sad bih sad malo živjela vlastiti život i to mi, iskreno, godi.

Prvi put nakon osam godina ne radim autorski film, sad su me unajmili, temu sam izabrala ja. Jako je teško. Ja da bih predstavila nečiju istinu i da bi se u filmu osjetila nečija duša, stvarno se moram dati čitava i primiti sve to na sebe. To znači da nemam privatan život dok snimam. Zezali smo se, “ili snimaš filmove ili se seksaš”. Ja se seksam između filmova. (smijeh)

To su moje najdulje veze, zato su mi svi filmovi tako nekako intimni. Izađeš iz toga i malo ne znaš tko si na kraju, malo se izgubiš u svemu tome. Baš sam se zabrinula za sebe. Onda sam pričala s raznim redateljima, shvatila da je svakome tako i bilo mi je lakše. Ako ulazite ljudima u živote i “uzimate” ih za film, i ako ste ili one-man-band ili mali timovi, tu jednostavno ode sva energija. Šalili smo se da bi nakon svakog filma redatelj trebao imati četiri plaćena mjeseca samo za rehabilitaciju.

Na primjer, pet ili šest mjeseci smo montirali film. Ti svaki dan donosiš odluke. Ti na kraju ne možeš donijeti jednu odluku više, ali stvarno. Ja sam postala takva da sam nekoga pitala “što misliš da ja sad trebam napraviti?”.

Kako znate da imate dovoljno materijala?
– Osjetiš samo kad više ne možeš. Osjetila sam i da Goca više ne može. Da sam osjetila da mogu još, bila bih napravila pauzu da se malo odmorimo pa bih se vratila. Ali osjetila sam da je to to, to je bio kraj.

Kad bih ponovno radila isti ovaj film, radila bih ga skroz drugačije. Prvo, ne bih ga radila sama, imala bih super producenta. Uzela bih Olivera Sertića za koproducenta. Ali, ja sam puno naučila i dobila iz ovoga. Goca je dobila puno toga iz ovoga. Montažerka isto. Tako da…

{slika}

Ovo je vaš drugi film koji počinje s rođendanskom tortom. Je li to bilo namjerno ili slučajno?
– Nisam nikad o tome razmišljala! O tomu ću razmišljati na putu za Beograd.

Početak i kraj filma su stvarno najbitniji. Nisam razmišljala je li to gej ili queer film niti me to zanima na taj način. Kao redateljici mi je bitno da predočim istinu te osobe. Zato mi je bilo važno da taj film počnemo i završimo ljudski. Da to nije vezano za njezinu seksualnost. Zato smo shvatili, to je to – godine. Ona je u nekom trenutku života odlučila da će nešto napraviti i sad ćemo vidjeti što je to.

Rođendanska torta, obiteljska atmosfera, što je ona poželjela? Poželjela je biti na pozornici, lijepa, da priča svoju priču.

Kad smo već kod filmova LGBT tematike, što mislite o “Paradi”?
– Meni je “Parada” drag film. Imao je cilj i ostvario ga je. Napravljen je s ciljem “hajdemo u kinu, malo klincima proširiti poglede, da im bude zabavno”. Nisam ga ni promatrala niti razmišljala o njemu na drugi način. Odradio je ono što mu je bio cilj.

Ovaj film, na primjer, ne možemo plasirati u kina. Presretna sam time što se je s Gocom bilo poslije i da ga možemo prikazivati u regiji. Meni bi bio cilj da ga možemo uvesti u srednje škole. Kad sam ga završila i kad smo dobili tisuću “ne može ovo, ne može ono”, ne samo zbog Goce nego zbog drugih aktera u filmu, shvatiš koliko je to ograničavajuće. Mi ne možemo s ovim filmom napraviti ono što bi trebalo. Moji prethodni filmovi koriste se u školama, to je totalno druga stvar i to je sjajno.

U tom smislu mislim da je “Parada” super. Bio je u kinima, popularan, o njemu su pričala djeca. Od jedne moje male rođakinje i svih njezinih prijatelja sam nakon tog filma po prvi čula nešto drugačije. Bez obzira na to što sam ja dotad dramila, pričala… Svaki film mora imati svoju svrhu i ciljnu publiku.

(…) Ljudi nisu svjesni toga. To njih ne zanima. Ti si drugačiji i nitko ne želi razmišljati kako je biti u tvojoj koži. Zato mi je žao što ovaj film ne može ući u naša kina. Ja sam ga prikazivala u radničkom naselju svojoj mami i njezinim prijateljicama te čekala da vidim njihove reakcije. “Joj, nije njoj lako, vidiš ti kako se žena muči”, komentirale su. To je način da pokreneš promjenu.

Na čemu sada radite?
– Radim za serijal Al Jazeere, film o jednoj Saši koja je u zatvorima napravila radionice za zatvorenike koji govore što ih muči. Bivši zatvorenici koji su ostali u tom teatru izvode tu predstavu. Super je što će govoriti o svemu s čim se zatvorenici nose i to je meni sjajan projekt. Ako si ti napravio neko sranje, sustav te strpa u zatvor, ti trebaš shvatiti i promijeniti se, na tome se mora raditi.

Međutim ljudi u takvom sustavu još su više ugnjetavani, tako da izađu i vrate se, pa nema nikakvog napretka. Super mi je Sašin projekt, ona je mlada žena koja gura to već godinama, stvarno je zmaj i baš mi je čast raditi film o njoj.

To će biti televizijski film, prikazan na Al Jazeera Balkans. Neće imati neku veliku umjetničku vrijednost obzirom da je televizijski, ali nema veze, opet će to biti ciljni film koji će prenijeti njezinu priču. Inače, njezine su predstave interaktivne. Publika ima priliku ući na scenu, iskušati se u nekoj situaciji ili komentirati. Tu je i tim pravnika koji skuplja te sve komentare i to se potom predaje Narodnoj skupštini da se izmijene neki zakoni i tako dalje. Kazalište se zove ApsArts, a predstava “Banja robija”.

 

Stvara li Srbija registar abortusa?

U Srbiji je 27. studenog usvojen, a 5. prosinca stupio na snagu novi Zakon o zdravstvenoj zaštiti dece, trudnica i porodilja. Zakon uređuje da djeca do 18 godina starosti, trudnice i rodilje imaju pravo na potpunu i besplatnu zdravstvenu zaštitu, pravo na lijekove i troškove prijevoza vezanih za zdravstvene usluge, i to neovisno o zaposlenju i prethodnom statusu prava za zdravstvenu zaštitu. Međutim, usvajanjem ovog zakona, usvojena je i njegova kontroverzna i prilično zbunjujuća stavka prema kojoj je potrebno Republičkom fondu za zdravstveno osiguranje (RFZO) dostavljati podatke o spontanim i izazvanim prekidima trudnoće.

 

U Srbiji, kao i većini europskih zemalja – isključujući Irsku i Maltu – pobačaj je legalan čin smješten u okvir reproduktivnih prava o kojima je svaka žena slobodna samostalno odlučivati, a međunarodno istraživanje o hitnoj kontracepciji koje je provela organizacija “Rihter Gedeon”, pokazalo je kako je upravo pobačaj najzastupljenija metoda planiranja trudnoće u Srbiji. Osim toga, nije poznato koliko se točno žena u Srbiji odluči na pobačaj, a njihov se broj procjenjuje na otprilike 200.000 godišnje, od čega 16.000 čine djevojke u dobi od 15 do 19 godina. Odredbe novousvojenog zakona imaju za cilj adresirati probleme vezane za pitanje pobačaja, ali metode kojima se oni nastoje ostvariti naišli su na oštru kritiku.

 

Naime, novi Zakon uvodi “evidentiranje abortusa”, odnosno, njegov diskutabilni 5. članak uređuje sljedeće stavke:

  • Lekar specijalista ginekologije i akušerstva dužan je da odmah po utvrđenoj trudnoći, odnosno poizvršenom prekidu trudnoće, trudnice koja ostvaruje pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa ovim zakonom, o tome obavesti Republički fond.
  • Zdravstvena ustanova, u kojoj je porodilja rodila mrtvo dete, dužna je da odmah po porođaju o tome obavesti Republički fond. U slučaju iz stava 2. ovog člana, porodilja ima pravo na zdravstvenu zaštitu u periodu od tri meseca posle porođaja, u skladu sa ovim zakonom.
  • Lekar specijalista pedijatrije dužan je da odmah po saznanju o smrti deteta do godine dana života, o tome obavesti Republički fond.

 

Žene koje prije trudnoće nisu imale zdravstveno osiguranje, u trudnoći ga dobivaju, ali i promptno gube dođe li do prekidanja iste. Zakon ovdje ne pravi razliku između žena koje su pobacile iz medicinskih ili nekih drugih razloga, dok se od “pravila” izuzimaju žene koje su rodile mrtvo dijete, a koje pravo na besplatnu zaštitu imaju još 3 mjeseca nakon poroda. Isto tako, besplatnu zaštitu gube i žene čije je dijete umrlo prije navršene godine dana. Odgovorne osobe koje ne prijave ovakve događaje, bit će kažnjene novčanom kaznom od 30.000 do 50.000 dinara. “Lekar specijalista je dužan da dostavi pomenute podatke, jer ako je trudnica izvršila prekid trudnoće, to znači da ona više nije trudna. Ukoliko nije bila osiguranik, samim tim gubi pravo da koristi zdravstvenu zaštitu po odredbama novog zakona, već će sa neoverenom zdravstvenom knjižicom, poput ostalih građana Srbije sa istim problemom, imati pravo isključivo na hitnu medicinsku pomoć, u skladu sa Zakonom o zdravstvenom osiguranju”, izjavila je savjetnica za informiranje direktorica RFZO-a, Aleksandra Gazivoda. Također navodi da je dostavljanje podataka RFZO-u nužno kako bi se spriječile eventualne zloupotrebe pogodnosti koje novi Zakon pruža te da će se pronaći najpovoljniji način za njihovo prikupljanje, budući da je riječ o izuzetno osjetljivim podacima, koji se već vode u matičnoj evidenciji RFZO-a. U RFZO-u naglašavaju kako će spomenuti podaci služiti samo u financijske svrhe te da nipošto neće narušavati osobnu privatnost budući da oni kao osobni predstavljaju službenu tajnu.

 

Iako je Zakon usvojen, njime nije precizirano koji će se podaci o pacijenticama dostavljati Fondu, tko će imati pristup tim podacima ni kako te podatke valja prosljeđivati. Još od 2006. godine zdravstvene ustanove imaju obavezu elektronskim putem RFZO-u slati fakturu o abortusima, ali Snežana Rakić, direktorica ginekološke klinike “Narodni front” izjavila je kako ta poliklinika Fondu šalje podatke, ali samo o broju izvršenih pobačaja, ne i osobne podatke žena koje koriste usluge klinike.

 

Isto tako, motivi ovakvog bilježenja nisu dovoljno transparentni, stoga su se u medijima pojavile spekulacije o osnivanju “nacionalnog registra žena koje su abortirale”. Momčilo Babić, direktor RFZO-a, izjavio je kako nije riječ ni o kakvom registru, već se ovom odredbom nastoje suzbiti zloupotrebe. Rodoljub Šabić, povjerenik za informacije od javnog značaja, izjavio je: “Pretpostavljam da je svrha ove odredbe da se ženama koje nisu imale pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu, a dobile su je kad su zatrudnele, ona oduzme nakon prekida trudnoće”. I Fond i Šabić naglašavaju kako bi formiranje bilokakvih baza i registara bilo protuzakonito te da novi zakon ni ne nalaže takvu odredbu. Babić je također izjavio kako je ova odredba uvedena kako bi i privatne zdravstvene ustanove počele dostavljati evidenciju o izvršenim pobačajima. Tvrdi kako će žena koja nije osigurana, potvrdu o trudnoći, a samim time i besplatno osiguranje, moći dobiti i od privatnih i državnih ustanova, te je zbog toga nužno regulirati i privatnike. “Ako dođe do prekida trudnoće, i privatni doktor je dužan da obavesti RFZO u skladu sa ovim zakonom. Prosto je u pitanju regulacija“, naglasio je.

 

 

Zadiranje u privatnost i ženske reproduktivne slobodne jedne su od najvećih zamjerki novog Zakona, a o osnivanju navodnog registra oglasio se i Dušan Milisavljević, narodni poslanik i predsjednik Skupštinskog odbora za zdravstvo i porodicu: “Primenom ovog zakona, država pravi nacionalni registar žena koje su abortirale. To je kršenje ljudskih prava, ženskih prava i trebalo je biti više obazriv prilikom njegovog donošenja”. Vanja Macanović, pravnica Atuonomnog ženskog centra, također tvrdi da nova odredba zadire u intimnu te kaže: “Ono što takođe zabrinjava jeste pitanje zašto je zakonodavac propisao da se dostavljaju podaci koji duboko zadiru u intimu i zdravstvene podatke dece i žena. Potpuno je nejasno zbog čega svaki radnik na šalteru RFZO treba da zna da je nekoj ženi prestalo pravo na zdravstvenu zaštitu zato što joj je dete umrlo ili zato što je imala pobačaj? Mnogo bi bilo logičnije i zakonski opravdanije da lekari imaju obavezu da pošalju RFZO podatak da je pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu prestalo, bez navođenja razloga za prestanak prava“. Međutim, iz Ministarstva zdravlja poručuju sljedeće: “Obaveštenje o utvrđenoj trudnoći, odnosno prekidu trudnoće osiguranog lica, Republičkom fondu za zdravstveno osiguranje dostavlja se samo kada se pravo na zdravstvenu zaštitu ostvaruje po ovom zakonu”.

 

Sudeći po dostupnim informacijama, moguće je kako je osnivanje spornog registra spekulacija nastala iz mnogih propusta novog Zakona, koje je nedorečen, višesmislen, nejasan i netransparentan. Kako će država kontrolirati dostavljaju li ginekolozi, posebice oni privatni, potrebne podatke, koji će podaci biti dostavljeni, tko će imati uvid u njih, kako će biti dostavljeni i još mnoga druga pitanja od velike važnosti, za sad nemaju svoj odgovor i ostavljaju prostora sumnji da ovakav Zakon na mala vrata uvodi kontrolu i reguliranje nečega što je temeljno pravo svake žene. U prilog takvoj sumnji ide i činjenica da Srpska pravoslavna crkva nerijetko pokretala temu o abortusu, kao i predlagala njegovu zabranu, a od 2002. godine na snazi je bila i odredba koja je nalagala da žene, odluče li se na pobačaj u Kliničkom centru Srbije, prije prekida trudnoće prvo obave razgovor sa svećenikom. Odluku je donio tadašnji direktor Vojko Đukić, a ukinuo ju je Miljko Ristić, koji je početkom ove godine izabran za novog direktora Centra. Ristić također izražava nezadovoljstvo novim Zakonom, budući da još uvijek nije upućen u načine na koje bi ga valjalo provoditi te kaže: “Sve što znam, saznao sam preko sredstava javnog informisanja. Odredbu bi trebalo precizirati podzakonskim aktom, a broj abortusa, po kojem smo među vodećim zemljama, treba smanjiti na drugi način – edukacijom o kontracepciji, a ne evidentiranjem žena koje su prekinule trudnoću ili apelom sveštenih lica”.

 

Iako RFZO, Ministarstvo i Šabić negiraju osnivanje registra, Milisavljević tvrdi: “Do sada se informacija o abortusima slala samo kao broj, a sada se šalju ime, prezime, matični broj i to se čuva u jednoj instituciji. Pa šta je to ako nije registar? Nije bitno koliki je broj žena u pitanju koje imaju osiguranje po ovom osnovu, neka ih je samo pet, to je registar za njih pet i mi moramo da dignemo glas u ime njih. Imenom i prezimenom do sada su se skupljali podaci jedino o osobama koje imaju zarazne bolesti (sida, žutica), a sada su tu i žene koje su abortirale, a nemaju regulisano zdravstveno osiguranje” i također dodaje “Verujem da je sve ovo urađeno iz dobre namere, ali je urađeno trapavo, a zakon je ostao nedorečen po mnogim pitanjima. Recimo, ko utvrđuje trudnoću i daje potvrdu na osnovu koje žena dobija osiguranje, kako se sa liste osiguranja skida žena koja je abortirala u privatnoj ordinaciji dajući samo novac a ne i matični broj, kako lekar koji je na državnoj klinici izvršio abortus zna da li žena ima ili nema osiguranje, a samim tim i da li da je prijavi Fondu ili ne”. Popis pitanja nedorečenog Zakona samo se dalje gomila.

 

Iako se u ime svih žena kojih se ovaj Zakon direktno tiče nadam da je registar o pobačaju fikcionalna posljedica njegove manjkavosti, jedno je sigurno – Zakon ne pravi razliku između motiva žena koje su se odlučile na pobačaj, ne ulazi u to jesu li u pitanju medicinski razlozi ili ne, je li u pitanju silovanje ili incest te sve žene nemarno stavlja u istu kategoriju. Podatak o broju izvršenih pobačaja u Srbiji, iako nepotpun, već sada je alarmantan i ukazuje na nedostatak obrazovanja o seksualnim i reproduktivnim pitanjima, a odgovorni za donošenja ovog Zakona svejedno kao glavni razlog uporno navode – novac.

Javno savjetovanje o Zakonu o životnom partnerstvu

Zagreb Pride poziva LGBT zajednicu i prijatelje/ice na

 

JAVNO SAVJETOVANJE O ZAKONU O ŽIVOTNOM PARTNERSTVU

 

Saznajte kako je nastao  Zakon o životnom partnerstvu, što se u njemu nalazi i kako bi trebao funkcionirati u praksi. Razjasnite po čemu se životno partnerstvo razlikuje od braka, kakva još parlamentarna procedura slijedi, kada bi trebao biti izglasan u Saboru, a kada će se početi primijenjivati. Doznajte I što je još potrebno učiniti da Zakon bude prihvaćen, kakve aktivnosti oko toga planira  Zagreb  Pride i – najvažnija od svega – kako se možete uključiti u akcije u znak podrške Zakonu o životnom partnerstvu!

Više informacija bit će dostupno na web i Facebook stranicama Zagreb Pridea , kao i na Facebook ‘eventu’ Javno savjetovanje o Zakonu o životnom partnerstvu!

Dođi, informiraj se, pruži podršku!

Kino Grič

(Jurišićeva 6),

18. prosinca u 20,30 sati.

 

Sva vaša pitanja iz publike su više nego dobrodošla. Savjetovanje je zatvoreno za medije.

‘Duhovna obnova’ u Booksi

U petak, 13. prosinca, u književnom klubu Booksa, održana je deseta Roza hipnoza, ciklus tribina koje je pokrenuo Zagreb Pride. Naslovljena “Duhovna obnova“, ova se tribina bavila odnosom religije i LGBT zajednice – kako se razlikuju religijska praksa i teorija kada je riječ o odnosu prema LGBT zajednici, zašto se Katolička Crkva u Hrvatskoj ne može pomiriti s činjenicom da LGBT osobe postoje i zaslužuju jednaka prava kao i svi drugi, postoje li gej vjernici i vjernice i kakav je njihov odnos s vjerom i Crkvom i slično. Gosti i gošće ove Roze hipnoze bili su Hrvoje Cirkvenac, glavni urednik portala Križ života, Damir Hršak, nekadašnji aktivist, današnji član stranke Hrvatski laburisti, Branka Petanjek, vjernica i članica Zagreb Pridea te Saša Sabol, svećenica pri Evangeličkoj (luteranskoj) crkvi. Tribinu uređuju Ana Brakus i Gordan Duhaček.

Petanjek je otvorila tribinu riječima da se u religiji puno toga krivo tumači jer ljudi na pogrešan način interpretiraju Bibliju, zbog čega dolazi do konflikata i nesporazuma. Naglasila je kako Bog ne mrzi nikoga, pa tako ni pripadnike i pripadnice LGBT zajednice te je zbog toga potrebno razdvojiti vjeru od Katoličke Crkve, koja i sama često na krivi način koristi Bibliju. Rekla je i kako unutar LGBT zajednice postoji diskriminacija prema gej vjernicima i vjernicama za koje se smatra da ne mogu istovremeno biti i jedno i drugo, za što tvrdi da nikako nije istina, temeljno na njenom vlastitom primjeru. Na nju se nadovezao Cirkvenac koji je rekao kako je predvodnik diskriminacije u hrvatskom društvu upravo Katolička Crkva, ili barem jedan njen dio, jer religija sama po sebi ne  zatupljuje ljude i ne navodi ih na diskriminatorno ponašanje već su ljudi ti koji zloupotrebljavaju religiju kako bi drugima oduzeli ili nijekali njihova prava. Istaknuo je kako je najveća greška koju Katolička crkva radi, kao i neki njeni pripadnici/e, pozivanje na Stari zavjet koji u današnjem vremenu više nikako ne može vrijediti kao argument. Treba se koristiti Novim zavjetom u kojem se homoseksualnost nigdje ne spominje, no zato se javlja Katolička Crkva koja preuzima na sebe ulogu tumača Biblije. Crkva je u prošlosti imala mnoge navike i običaje koje je ostavila iza sebe, s čim se njeno desno krilo nikako ne može pomiriti.

Sabol je rekla kako je Luteranska crkva jedina Crkva u Hrvatskoj koja u potpunosti prihvaća LGBT zajednicu, što se temelji na dokumentu Svjetskog luteranskog saveza. Iako nisu jako rašireni u Hrvatskoj i njihova se zajednica sastoji od malo članova i članica, naglasila je kako njihova Crkva predstavlja oazu mira i sigurnosti za sve one kršćane i kršćanke koji se žele osjećati prihvaćenima onakvima kakvi jesu. Nijedna Luteranska crkva nema pravo diskriminirati LGBT osobe jer se njihovo učenje temelji na milosti i uvjerenju da Bog sve prihvaća. Nadopunio ju je Hršak, koji je rekao da traženje smisla postojanja ne ovisi o ničijoj seksualnoj orijentaciji ili bilo čemu drugome jer potreba za duhovnošću u tebi ili nastane ili ne nastane, a takva duhovnost traje kroz cijeli život. Složio se s Petanjek i njenim stajalištem da je potrebno razdvojiti Crkvu i vjeru jer danas “kršćanstva u Katoličkoj Crkvi ima jednako kao i demokracije u Njemačkoj demokratskoj republici”. Kada se radi o jazu između prihvaćenosti od Katoličke Crkve i prihvaćenosti od Boga i svojih bližnjih, istaknuo je kako je ovo potonje daleko bitnije te da se vjernici i vjernice trebaju okrenuti samo tome. Po pitanju dogme da je homoseksualnost grijeh, Hršak je rekao da je onda i heteroseksualnost grijeh jer se u Bibliji nigdje izrijekom ne spominje homoseksualnost kao grijeh, a šesta zapovijed (Ne sagriješi bludno!) jednako se odnosi na sve. Najbitnije je duhovno zajedništvo koje proizlazi iz veze, a ono ne ovisi o seksualnoj orijentaciji partnera/ica.

Petanjek je opet naglasila kako se često zaboravlja na jednu vrlo bitnu stvar kad se radi o odnosu prema LGBT zajednici, a to je kontekst vremena. Katolička Crkva je u prošlosti puno griješila, što je opće poznata činjenica, iako bi oni vrlo rado da se isto zaboravi. Upravo iz tog razloga, kako može biti sigurna da ne griješi sada po pitanju odnosa prema LGBT zajednici? Naglasila je kako je puno lakše kada uz sebe imate nekoga tko će vam pravilno razjasniti takve stvari, da znate da niste sami. Hršak je rekao kako je seks za Katoličku Crkvu isključivo heteroseksualni seks unutar braka, s ciljem prokreacije, čime se mnogi vjernici i vjernici ne zamaraju puno, no to ih ne sprječava kada drugima nameću ista pravila.

Na pitanje zašto je Katolička Crkva, osobito u Hrvatskoj, toliko konzervativna, Hršak je rekao da je razlog to što u hrvatskom društvu nema različitosti kako što je slučaj u svijetu, koja bi nam omogućila da tu istu različitost razumijemo i prihvaćamo. Istaknuo je kako ne očekuje da će se stvari promijeniti jer hrvatski biskupi uopće ne slijede promjene koje dolaze iz Vatikana, gdje sadašnji papa želi promijeniti način komunikacije s javnošću. Petanjek je nadodala  da ako Katolička Crkva želi zadržati svoje vjernike i vjernice, hitno mora promijeniti neke stvari jer ovako postiže kontraproduktivan rezultat. Napomenula je da postoje gej vjernici i vjernice koji vjeruju na svoj način i koje se onda zbog toga diskriminira. Svi su zaključili kako Bog nikoga ne odbacuje, bez obzira na razlog, čime bi se i Crkva trebala početi voditi. 

Moderator tribine, Gordan Duhaček, za kraj je sačuvao zanimljivost kako je Zagreb Pride godinu započeo s prosvjedom pred Katedralom, a završava ju ‘Duhovnom obnovom’ u Booksi. Također, pozvao je sve sudionike i sudionice tribine, sve pripadnike i pripadnice LGBT zajednice, ali i njene podržavatelje i podržavateljice na Javno savjetovanje o zakonu o životnom partnerstvu‘ koje će se održati u Kinu Grič u srijedu, 18. prosinca, u 20:30. Sam događaj bit će zatvoren za medije, a za svoj cilj ima informirati pripadnike/ce LGBT zajednice o pravima i obvezama koje bi trebale proizaći iz, na Vladi usvojenog, predloženog Zakona o životnom partnerstvu.