Rasistički napadi na ministricu

Verbalni napadi na Cecile Kyenge (talijansku ministricu za integracije porijeklom iz Konga, op.a.) su šokantni, čak i u državi gdje je rasizam dio svakodnevnog života.

Događaji od prošlog tjedna su dokazali, bez sumnje, da Italija ima ozbiljan problem s rasizmom. Na Cecile Kyenge, talijansku prvu crnu ministricu, su bacali banane kada je držala govor na jadranskoj obali u gradu Cervia. Nakon što su banane promašile pozornicu, ona je mirno prokomentirala taj incident kao “traćenje hrane”. Naknadno je izjavila kako je očekivala rasističke napade kada je prihvatila poziciju ministrice, no nije mislila da će biti toliko neprijateljski – usprkos tome, to je neće spriječiti da i dalje radi svoj posao. “Ne mogu sakriti da se nekada ne umorim od ponavljanja takvih ozbiljnih napada, no nisam očekivala da će biti toliko jaki. Ali neću stati ili se zadržati na samim napadima. Trudim se gledati naprijed, biti zrcalo neugodnosti ovakvih incidenata i pokazati kako politika i društvo mogu najbolje na ovo odgovoriti.”

Zatupnica Sjeverne lige je rekla da Cecile treba silovati. Senator Sjeverne lige Roberto Calderoli ju je poistovjetio s orangutanom, rekavši “Volim životinje, no kada vidim nju ne mogu si pomoći da ne mislim na orangutana”, te je dodao kako ona “samo potiče ilegalne imigrante da sanjaju o uspjehu”.

Prošli tjedan nogometaš NK Milana Kevin Constant (također crnac, porijeklom iz Gvineje, op.a.) otišao je s nogometnog terena nakon verbalnog zlostavljanja, isto kao što je to prije godinu dana učinio Kevin-Prince Boateng. Jedan od problema je neslaganje oko toga što rasizam zapravo je: Calderoni misli da je usporedba crne žene s orangutanom “šala mala”. Nogometaš Mario Balotelli je u jednom crtiću prikazan kao King Kong, no mnogi ljudi nisu vidjeli nikakav problem u tome.

{slika}

80-ih godina u Italiji nije bilo puno imigranata. Situacija se promijenila 90-ih i 2000-ih kada se doselilo preko 4 milijuna stranih radnika i radnica koji su radili isprva u “prljavim” sektorima rastuće ekonomije. Talijanska sve starija populacija i sve veće bogatstvo su doveli do povećanih zahtjeva za radnicima, te radnicima/radnicama za pomoć u kućanstvu – sve su to bili poslovi koje Talijani nisu željeli više raditi.

Imigranti koji su se doselili su bili isključeni iz političkog sistema, a restriktivni zakoni o državljanstvu su otežavali čak i drugoj i trećoj generaciji (koja se naziva Balotelli generacijom) da steknu ikakva prava. Čak i oni koji su rođeni u Italiji su morali čekati 18. rođendan da bi službeno postali Talijani i Talijanke. U tom kontekstu se izdignula Sjeverna liga (Lega Nord).

Kyenge se doselila u Italiju 1983., kao kvalificirana oftalmologinja. Udala se za talijana 1994., s kojim ima dvije kćeri – rođene i odrasle u Italiji. Ona je Talijanka i crna, te je obećala da će pokušati reformirati talijanske zakone o državljanstvu kojima se protive desne stranke.

Sjeverna liga je jedna od tih stranaka. Njeni političari su dobili vlast u mnogim sjevernim gradovima poput Milana 1990-ih, a u savezu s Berlusconijem su se uzdigli do vlasti na nacionalnoj razini. Calderoni je bio ministar, te podpredsjednik Senata – jedne od najvažnijih institucionalnih pozicija u talijanskom političkom sistemu.

Liga je oduvijek bila rasistička stranka, potpirujući etničke i religijske sukobe gdje i kad god bi to mogla. Tako je jednom prilikom gradonačelnik jednog talijanskog grada izjavio da bi imigranti trebali biti obučeni kao životinje i služiti za lov, a drugi političar iz Lige ustvrdio kako je bio sretan kada je čuo za smrt imigranata koji su pokušali doći brodom u Italiju.

Sjeverna liga je, doduše, manjinska stranka koja obično dobiva između 5 i 10 posto nacionalnih glasova. Druge su političke stranke izrazile solidarnost s Kyenge. Ali svatko tko je slušao talijanske političke debate, ili još gore od toga – stajao na nogometnom stadionu, zna da Italija nije tolerantno mjesto. To je zemlja u kojoj je donedavni premijer Silvio Berlusconi mislim da je presmiješno šaliti se da se je Obama dobro osunčao. Rasizam nije ograničen na lijevo ili desno, stare ili mlade, ruralno ili urbano; on je posvuda.

{slika}

Razlozi su prilično očiti. Talijani će vam konstantno ponavljati kako je njihova zemlja nevjerojatno provincijska. Campanilisimo – vezanost za svoje korijene, mjesto porijekla – je jedan od razloga zašto je zemlja toliko šarmantna: ljudi često ne mijenjaju mjesto stanovanja, oni su ukorijenjeni. Posvuda u zemlji, čak i u malenim selima, mogu se vidjeti caput mundi grafiti koji znače da je to malo mjesto centar svijeta. Loša strana je da se stranci zato tretiraju kao svemirci, ako ne i neprijatelji.

Kroz stoljeća Italija nije bila kolonijalna sila, već kolonija – igračka svjetskih supersila. Osim malih dijelova Somalije koji su iznimka, nijedna druga zemlja u svijetu ne govori talijanski. Za razliku od Francuske, Britanije, Portugala ili Španjolske, Talijani nemaju veliku dijasporu govornika talijanskog koji bi se odmah mogli integrirati u “matičnu zemlju”, već poznavajući njenu literaturu i povijest. Stoga poluotok ostaje otočno, zapanjujuće monokulturno mjesto.

Postoje i drugi razlozi za rasizam: naslijeđe fašizma i odobravanje Benita Mussolinija, opipljiva nesigurnost, pa čak i osjećaj inferiornosti mnogih Talijana, raširena ekonomska bijeda koja traje barem desetljeće, te politička klasa koja je apsurdno neuka. No možda je najzanimljivije objašnjenje za rasizam dao jedna antropolog. On tvrdi da u zemlji koja je poznata po nezakonju, u kojoj se pravila često dobrovoljno ignoriraju, svi su veliki konformisti na druge načine: svi nose istu (u tom trenutku) modernu boju, ili jedu istu hranu na istim festivalima. Italija jednostavno nije zemlja ekscentričnosti, ili mjesto gdje su razlike i raznolikosti prihvaćene, a kamo li njegovane. Probajte staviti neobičan nadijev na pizzu u Italiji, dobiti ćete ljutit govor od domaćina, kao da ste počinili užasan zločin.

Zagonetka talijanskog rasizma leži u tome da je Italija, iako je zemlja kontradiktornosti, također mjesto nevjerojatne darežljivosti i gostoljubivosti. Stoljećima su posjetitelji primjećivali talijansku ksenofiliju – ljubav prema svemu stranome. Dostojanstvo i inteligencija Kyenge u nedavnim napadima može tek podsjetiti Talijane da imaju reputaciju milih, prije nego strašnih, onima iz daleka.

Prevela i prilagodila Ela Naranđa

Teško do ravnopravnosti

Reputacija Turske u svijetu nije baš naročita. Često me pitaju glupa pitanja poput: “Putujete li na devama?” ili “Koliko žena ima Vaš suprug?” ili “Što odjevate u Vašoj zemlji?”. Ljudi mi često pokušavaju komplimentirati izjavama tipa: “Ne izgledaš kao Turkinja”,  ne shvaćajući da time mene kao Turkinju zapravo  vrijeđaju.

Držala sam govor o ženama u Turskoj na okruglom stolu u Lender poslovnoj školi na fakultetu Quinnipiac u Connecticutu. Možete zamisliti koliki je to bio izazov, uzimajući u obzir opći porast nasilja nad ženama, probleme ravnopravnosti spolova,  nedostatak obrazovanja kod žena, kao i objavljeni članak u New York Timesu o rodno uvjetovanom nasilju u Turskoj.

U svjetskoj povijesti može se primjetiti da se naziv “Turčin” odnosi na naciju u ranom osmom stoljeću u orhonskim natpisima u Mongoliji. U ovom prvom dokumentu turske povijesti vidimo izjavu: “Sveti turski Bog na vrhu, organizirao je svetu tursku zemlju i vodu. On je stvorio mog oca  İlteriş Khana i podigao moju majku İlbilge Hatun na nebesima”,  što bi značilo da je kraljica bila jednako važna kao i kralj.  Dovoljna je i samo ova rečenica da shvatimo kako su muškarci i žene bili jednako poštovani u to vrijeme.

Turci su počeli prelaziti na islam u 9. stoljeću, a u 11. stoljeću islam je postao službena religija. Za razumijevanje islamskog shvaćanja žena dobro je pogledati Kuran. Sura 49, Hujurat 13 kaže sljedeće: ” O čovječanstvo! Stvorili smo vas muškarce i žene…Najplemenitiji/ja od vas u očima Boga je onaj/ona najboljeg  ponašanja. Alah je svjestan.”

Uglavnom, možemo vidjeti da su muškarci i žene ravnopravni u božjim očima, prema shvaćanju islama.

{slika}

Uspostavom Republike Turske, žene su stekle mnoge od aktualnih društvenih, kulturnih, i političkih prava, između 1923 i 1934. Turska je ženama dala glasačko pravo i pravo na kandidaturu u javnoj službi prije mnogo zemalja, poput  Francuske i Švicarske.

Usprkos ovoj pozitivnoj povijesti, ironično je kako se danas žene u Turskoj bore s ogromnom diskriminacijom. Global Gender Gap Index 2011 (pokazatelj opsega rodne nejednakosti i praćenje njihova napretka)  pokazuje da je u pogledu sudjelovanja i prilika za žene u ekonomskim sferama Turska rangirana na 132.mjestu od ukupno 135, dok je u pogledu obrazovnih postignuća Turska na 106. mjestu od 135.

Prema Međunarodnoj agenciji za strateška istraživanja brakovi među djecom u Turskoj čine 14% svih brakova.

Women’s Status Directorate General (Opća uprava za status žena) objavljuje statističke podatke koji ukazuju da je gotovo četiri milijuna žena u Turskoj nepismeno.

Osim toga, izvješće Ujedinjenih naroda objavljeno u srpnju 2011. godine ukazuje da je 39% žena u Turskoj doživjelo fizičko nasilje.

Prema Media Monitoring Center (Medijski nadzorni centar), sektor medija u Turskoj također nije naklonjen ženama:  “U domaćim novinama nema žena na poziciji glavne urednice. Samo 15% žena obavlja funkciju managing editora….17% žena od ukupno 1599 kolumnista su žene.” Ipak, mediji igraju ključnu ulogu kod prepoznavanja/utvrđivanja ženskih prava kao i kod educiranja zajednice u pogledu važnosti spolne jednakosti.

U ožujku 2012. godine turski je parlament  izglasao nekoliko zakona za podršku ženama. Također, privremene kvote i pozitivna diskriminacija su svakako korisna rješenja. Međutim, od presudne je važnosti potreba političke volje da preokrene službene propise i pravila u spolnu jednakost, u svim dimenzijama stvarnog života.

{slika}

Omogućiti obrazovanje i osposobljavanje žena kako bi ih se osnažilo i pružilo osjećaj samodostatnosti i neovisnosti, trebala bi biti najvažnija polazna točka. Osim toga, i muškarcima je potrebna edukacija kako bi razumjeli važnost spolne ravnopravnosti.

Također, gledajući veliku sliku, s perspektive nacije, morali bismo shvatiti međusobne stavove, mentalitet, razlike i vrijednosti kako bismo zaštitili sebe same da se ne izgubimo u toj sudaru, spoju Zapadnih i Istočnih kultura. Vrijednosti koje gajimo stoljećima i životni stil koji smo prihvatili u kombinaciji s nedostatkom obrazovanja, proizveli su  jedno konfuzno društvo s problemom identiteta.

Moram spomenuti još jednu stvar. Dok sam držala govor na Quinnipiac fakultetu, vidjela sam u publici  mlade žene s maramama oko glave. Nije bilo teško primjetiti da su Turkinje. Tada sam shvatila da su te mlade žene sigurno bile prisutne kako bi nastavile svoje obrazovanje, a nisu bile prihvaćene na fakultetu u Turskoj  zbog njihovih marama. Gorka istina je, dok grupe za ljudska prava vrište za demokracijom i spolnom jednakošću, te grupe ujedno i zapostavljaju one žene koje se odjevaju sukladno svojim vjerskim uvjerenjima.  U  zadnjih 15 godina mnoge žene iz Turske koje nose marame oko glave odlazile su u inozemstvo kako bi nastavile svoje obrazovanje. Uglavnom se i ne vraćaju jer nije jednostavno ostvariti karijeru u Turskoj kao žena s maramom na glavi. Nije li to jedan vrlo važan problem demokracije i jednakosti spolova o kojem bismo i mi trebali razmisliti?

*Camel cigarete reklamira svoj duhan kao “tursku mješavinu” i koristi devu za maskotu. Vjerujem da je ovo u prošlosti pružilo nekim Amrikancima i Amerikankama sliku da Turci i Turkinje i dalje putuju na devama.      

 

Prevela i prilagodila Ana Marković

Novinarka kritizirala Putina, pa joj prijeti otkaz

Televizijska postaja u udaljenom ruskom gradu Čeljabinsku emitirala je dvominutni isječak u kojem je kritiziran Vladimir Putin, što je rijedak događaj u zemlji gdje je nacionalna televizija pod čvrstom kontrolom države, donosi Guardian.

U tv prilogu koji je emitiran na lokalnoj stanici Eastern Express čuje se ženski glas koji govori, dok u pozadini svira dramatična glazba, da je Putin “izazvao kritike svih međunarodnih organizacija za zaštiti ljudskih prava u Rusiji” i da je omogućio korupciju “nezamislivih razmjera”. 

“Pod Vladimirom Vladimirovićem Putinom sloboda govora, sloboda okupljanja i sloboda uopće nisu nimalo dobrodošle”, kaže ona. Video se također osvrnuo na neriješena ubojstva dviju Putinovih kritičarki, novinarke Ane Politkovskaye i aktivistice za ljudska prava Natalije Estemirove.

Valery Shagiyev, šef Eastern Expressa, nije bio dostupan za komentar. Lokalni portal UraPolit.ru prenio je da je video emitiran 31. srpnja od strane ogorčene novinarke te citirao Shagiyeva koji je rekao da će osoba odgovorna za ‘huligansku diverziju’ biti otpuštena.

Putin, koji se vratio u Kremlj prošle godine započevši svoj treći predsjednički mandat, u velikoj se mjeri oslanja na državne medije kako bi pridobio što veću podršku među Rusima, dok malobrojni imaju hrabrost objavljivati stavove njegovih kritičara.

Aktivisti koji su organizirali prosvjede u Moskvi i drugim velikim gradovima krajem 2011. i tijekom 2012. godine često su prikazivani u negativnom svjetlu od strane medija pod kontrolom države.

Putin je često kritiziran u tiskanim medijima i na internetu, koje opozicija koristi za organiziranje prosvjeda. Međutim, moskovske novine Moscow Correspondent ugašene su nakon izvješća 2008. da je Putin ostavio svoju ženu Lyudmilu kako bi se oženio gimnastičarkom Alinom Kabayevom.

Iako je Putin u početku negirao ove izvještaje, ipak je 7. lipnja objavio da je njegov brak gotov.

Oporbeni aktivisti optužuju Putina za represiju nad disidentima i kažu da je Kremlj zabrinut zbog pada popularnosti vladajuće stranke, iako ankete pokazuju kako je Putin i dalje najpopularniji političar. Zapadne vlade također su izrazile zabrinutost zbog nepoštivanja demokratskih sloboda. No, kritike je, kao i obično, Kremlj odbacio kao neosnovane. 

GEO – GENDER EQUALITY OPPORTUNITIES

Otvorene su prijave za sudjelovanje na međunarodnom projektu razmjene mladih “GEO –  GENDER EQUALITY OPPORTUNITIES” koja će se održati od 09. -16. rujna 2013. u Labinu a obuhvaća 18 mladih ljudi iz dviju različitih europskih zemalja: Hrvatske i Španjolske.

Glavni fokus ove razmjene očitovati će se kroz politički i ekonomski utjecaj i ulogu žena u posljednjih pedeset godina kako bi mladi naučili povijesnu i trenutnu stvarnost ženskih liderica u Europi i ostatku svijeta, debatirali o njihovoj moći i utjecaju, te otkrili što su sve one imale zajedničko a što različito s muškim liderima.

Alternativno  rješenje biti će opisano u knjizi primjera dobrih praksi kroz multidisciplinarni i multikulturni esej koji će sadržavati  različite neformalne metode i aktivnosti vezane uz ravnopravnost spolova, a cijela razmjena bazirati će se  na kombinaciji formalnih i neformalnih metoda učenja i aktivnosti: radionice, brainstorming, debate, “potrage za blagom”, cine – forumimi, ice breakeri, energizeri…

Nositelj ovog projekta je Udruga za mlade Alfa Albona u suradnji sa španjolskom kulturnom udrugom Casa Eslava. Projekt je financiran od strane Europske komisije kroz program Mladi na djelu zbog čega su sudionicima u potpunosti pokriveni troškovi programa, smještaja i prehrane, te 70% putnih troškova.

Sudionici razmjene mogu biti mladi iz cijele Hrvatske u dobi od 18 do 25 godina, a za prijavu je potrebno ispuniti PRIJAVNI OBRAZAC i najkasnije do 31. kolovoza poslati ga na e-mail adresu: alfa.albona@gmail.com

Novo istraživanje o emocijama žena nakon pobačaja

Novo istraživanja sa Sveučilišta u Kaliforniji iz San Francisca (USCF) otkriva da tjedan dana nakon pobačaja većina žena osjeća olakšanje. Mnoge žene koje su sudjelovale u istraživanju potvrdile su i određene negativne emocije vezane za pobačaj koje su prošle, ali to ne znači da ga smatraju lošom odlukom, donosi thinkprogress.org.

Istraživači/ce su ispitivali/e više od 800 žena koje su zatražile pobačaj između 2008. i 2010. godine. Sudionice se ispitivalo o 6 emocija: olakšanju, sreći, žaljenju, krivnji, tuzi i ljutnji. 90 posto žena koje su bile u mogućnosti pobaciti zabilježile su osjećaj olakšanja. Čak i 80 posto žena koje su zbog pobačaja osjećale primarno negativne emocije, poput žaljenja ili tuge svejedno je tvrdilo da je njihova odluka ispravna. Istraživači/ce su potvrdili/e da su osobni osjećaji vezani za pobačaj nevjerojatno različiti i ovisni o specifičnoj situaciji svake žene te sugeriraju da one žene koje su teže došle do prilike za pobačajem ili prekinule trudnoću koja nije bila sasvim neplanirana, obično češće osjećaju negativne emocije zbog tog iskustva.

Istraživači/ce također upozoravaju da državni zakoni koji nalažu da žene prije pobačaja potraže savjetovanje ili obave ultrazvuk, mogu pogoršati ženine negativne emocije vezane za pobačaj. Naravno, takvi uvjeti na državnoj razini posebno su i kreirani kako bi žene preispitivale svoju odluku o prekidanju trudnoće i nastoje pojačati stigmu koja je već ionako s pobačajem povezana. Žene su savjetovanja često primorane potražiti u desno-orijentiranim “kriznim centrima za trudnoću” koji im onda sugeriraju netočne informacije o rizicima pobačaja, kao i rasprostranjenu protivnu izboru ideju da pobačaj obično vodi depresiji i ostalim duševnim problemima. 

Prijašnje studije potvrdile su da žene obično već donesu svoju odluku o pobačaju prije nego li se obrate liječniku, a periodi čekanja ili savjetovanja ne mijenjaju njihovo mišljenje o ispravnosti te odluke.

Djevojčice i dječaci su više slični nego različiti

Popularna znanost razmeće se razlikama između mozga dječaka i djevojčica, s potencijalno opasnim posljedicama za nastavu, ali i šire, tvrdi australska kognitivna neuroznanstvenica.

Doktorica Cordelia Fine, autorica knjige Delusions of Gender, svoje argumente o mozgu i učenju predstavila je na Konferenciji Australskog koncila za obrazovna istraživanja u Melbournu.

“Zbog dijaloga o mozgu dječaka i mozgu djevojčica često zanemarujemo važnu činjenicu da, iako postoje prosječne razlike, dječaci i djevojčice zapravo su više slični nego različiti”, kaže Fine.

Fine tvrdi kako mnoge popularno znanstvene prezentacije tvrde da je neuroznanost pokazala važne razlike između mozgova djevojčica i dječaka te ponekad sugeriraju kako ih se treba obrazovati drugačije i, ako je moguće, odvojeno.

“Ovakvim komentarima pridaje se puno pažnje”, rekla je.

Fine kaže da postoje tri problema s ovakvim trendom koji može imati razorne posljedice, ne samo na nastavu, nego i kod kuće i na poslu.

Prvo, kaže, tvrdnje su često bazirane na izoliranim studijama snimanja mozga koje nisu ponavljane, a u nekim slučajevima ni točne.

Primjerice, kaže Fine, “muški” mozak često je opisivan kao onaj koji informacije, poput, primjerice, jezika, procesira u jednoj hemisferi, dok žene koriste obje strane mozga.

Kao dio ove ideje o “ženskom mozgu” kao onom koji ima sposobnost šireg sagledavanja, žene bi trebale imati veći corpus callosum, tj. gusti pojas neurona koji povezuje dvije hemisfere.

Tvrdi da starija istraživanja podupiru takve podatke, ali ona novija pokazuju drugačije.

“Generalni podaci jednostavno ne podupiru ove ideje”, tvrdi Fine.

Međutim, kaže, ovo svejedno ne sprečava komentare bazirane na starijim istraživanjima.

“Ženski mozak koji navodno ima sposobnost šireg sagledavanja značio bi da su žene bolje u jezicima, multitaskingu i komuniciranju emocija”, tvrdi Fine, “dok su zbog mozga sklonijeg usmjeravati se na detalje muškarci nešto lošiji u tim područjima, ali zato više fokusirani i bolji analitičari.”

{slika}

Nedostatak znanja

Čak i kad su otkrića pouzdanija, Fine tvrdi da postoje problemi pri izvođenju zaključaka o njihovim implikacijima jer je znanstveno razumijevanje mozga i njegove povezanosti s psihologijom još u svojim začecima.

“Pisci popularnog diskursa vrlo se smiono oslanjaju na stereotipe kako bi popunili velike praznine koje postoje u našem znanju o neuroznanosti”, tvrdi ona.

Primjerice, Fine kaže da autori popularne znanosti tvrde da je agresija u muških objašnjena kontroverznim otkrićima o amigdali koja je veća u muškaraca, nego žena.

Međutim, ona tvrdi kako je amigdala također odgovorna i za prepoznavanje lica, društvenu percepciju, emocionalno pamćenje i strah, koji tendiraju biti izraženiji kod žena.

“Ne možemo jednostavno pretpostaviti da je to indikator povećane agresije” kaže Fine.

Fine tvrdi da su pojedinci kombinacija maskulinih i femininih karakteristika i da ne postoji fiksan način na koji se te karakteristike raspodjeljuju.

“Dakle, ako ste, na primjer, dobri u matematici, ne znači da ćete biti i više agresivni”, kaže.

“Ne tvrdim da biološki spol ne čini nikakvu razliku kada je riječ o mozgu, njegovom razvoju ili funkcijama, ali svejedno potkopava ideju o ‘muškom’ i ‘ženskom’ mozgu.”

{slika}

Bihevioralne studije

Fine kaže da iako studije o snimanju mozga mogu donijeti uzbudljive novosti, one zasjenjuju desetljeća bihevioralnih istraživanja koja se protive ideji da su takve razlike značajne.

“U većini slučajeva, razlike između spolova su ili nepostojeće ili toliko male da nemaju nikakvu praktičnu važnost u, primjerice, obrazovanju”, tvrdi.

“Problem je u tome što kad počnete govoriti o mozgu djevojaka i mozgu dječaka, zapravo potičete nastavnike da čine nešto što svi nastavnici smatraju da ne bi trebali činiti, a to je stavljati ljude u kategorije, umjesto promatrati svako dijete kao pojedinca.”

Fine tvrdi da su postignuća djevojčica u matematici slučaj koji demonstrira nužnost proučavanja ovakvih pitanja izvan neuroznanosti.

“Prije 20 godine djevojke su bile loše u matematici, a danas nisu”, kaže.

“To mora na neki način biti povezano s mozgom jer mozak je osnova našeg ponašanja, ali to svakako nije njegova trajna karakteristika”.

Prevela i prilagodila Sara Sharifi