Kako Teksas pokušava zabraniti pobačaj?

Prošle godine Teksas je započeo svoj put u konzervativizam što se tiče prava na pobačaj. Uveden je takozvani ‘sonogram zakon’ – zakon kojim se nalaže da žene moraju 24 sata prije pobačaja slušati otkucaje srca fetusa i pogledati njegovu sliku na ultrazvuku. Mogu to odbiti, međutim, liječnik/ica je obavezan, bez obzira na njihovo odbijanje, opisati fetus ženi.

Ovaj se zakon počeo provoditi ove godine i jedan je od najstrožih u SAD-u, a problematičan je iz mnogo razloga. Liječnici/e su posvjedočili da su mnoge pacijentice uvrijeđene tim zakonom, jer ispada da žene ne znaju što rade kada dođu u kliniku.

“Emocije variraju od zbunjenosti i bijesa do uzrujanosti. One ne žele čuti opise fetusa od liječnika. Nismo imali još nijednu ženu koja je nakon ova tri koraka rekla ‘Ne, predomislila sam se oko pobačaja”, rekla je Rochelle Tafolla, glasnogovornica tri centra u kojima se obavljaju pobačaji.

Stručnjaci i stručnjakinje upozoravaju da je još rano kako bi se efekt tog zakona vidio. No, godišnje se u Teksasu izvede 75.000 pobačaja u 39 licenciranih klinika.

Direktorica udruge Pravo na život ,Elisabeth Graham smatra da zakon ima pozitivne učinke na smanjenje pobačaja: “Od naših prijatelja i prijateljica koji su savjetnici i savjetnice u klinikama za pobačaje saznali smo da se 70 do 80 posto žena odluči za život nakon što vide sonogram. Dugoročni efekt zakona će biti smanjenje broja pobačaja za 30 posto, ako će se ova tri koraka izvoditi pravilno”.

Tafolla iznosi drugačije podatke: “Oko 15 do 17 posto trudnica koje prođu ultrazvuk se ne vrate pobaciti, no to može biti iz više razloga. Činjenica je da su većina žena koje dođu pobaciti već majke, dakle potpuno razumiju što je to trudnoća i informirane su o tome što čine.”.

Julie Rikelman, odvjetnica Centra za reproduktivna prava koja je digla tužbu protiv ovog zakona ali ga nije uspjela blokirati, naziva isti ‘najekstremnijim zakonom o ultrazvuku u SAD-u’ (Oklahoma i North Carolina imaju slične zakone, no sudovi su ih blokirali) te kaže: “Žene zakon smatraju uvredljivim jer se njime pretpostavlja da one ne znaju što rade i trebaju biti prisiljene na razmatranje informacija koje su za njih irelevantne. To je veoma ponižavajuće.”{slika}

Lori DeVillez je direktorica Austinškog centra koji daje podršku trudnicama i nudi im alternativu pobačaju, te tvrdi da je ‘sonogramski zakon zdrav zakon, jer pacijentice moraju biti informirane o detaljima pobačaja, kao i o svakom drugom medicinskom zahvatu kojemu se izlažu’.

Amy Hagstrom Miller, osnivačica Klinike za zdravlje žena u Teksasu, kritizira zakon iz perspektive svakodnevne prakse: “Zakon zahtijeva da liječnik/ca koji će obavljati pobačaj, obavi i sonogram – na poseban dan. U procesu ne mogu sudjelovati medicinski/e tehničari/ke ili drugi liječnik/ca. Dakle pacijentice, mnoge od njih već majke, moraju dva puta posjećivati liječnika i uzimati dodatne slobodne dane s posla. Mnoge od njih su pitale ‘Zašto ovo moram činiti? Znam što želim!’ Pet klinika provodi taj zakon od siječnja 2013., a od stotina žena kojima je ponuđeno poslušati sonogram, samo dvije su se odlučile na to. Također, većina ih ne želi vidjeti sliku na ultrazvuku. Ne znam ni za jedan slučaj gdje je žena rekla ‘O moj Bože, nisam znala da ultrazvuk tako izgleda, sada neću pobaciti‘”.

No zahtjevi za konzervativnim zakonima nisu ovdje stali. Prošli utorak guverner Rick Perry potpisao je prijedlog zakona pod nazivom House Bill 2, koji nalaže još strožija pravila za pobačaje. Čuli su se glasovi konzervativnih republikanaca i republikanki te protivnika/ica zakona demokrata, no Perry je ipak potpisao prijedlog uz riječi da je to ‘temelj na kojem je izgrađena kultura života u Teksasu’. Ovaj zakon zabranjuje pobačaj nakon 20. tjedna trudnoće, zahtijeva da klinike za pobačaje zadovoljavaju iste standarde kao i bolnički operacijski centri i nalaže da liječnici/e imaju pravo prijema s pacijenticama u bolnicu koja je udaljena maksimalno 30 milja od mjesta gdje se obavlja pobačaj. Sve je to pod krinkom dobrobiti i zdravlja pacijentica.

{slika}Protivnici/e zakona smatraju da će se većina teksaških klinika za pobačaje zatvoriti zbog ovog zakona. Samo pet klinika zadovoljava uvjete propisane ovim prijedlogom zakona. Perry ovim informacijama samo potkrjepljuje svoju tezu da će zakon povećati sigurnost pacijentica, te učiniti da klinike podliježu sigurnijim standardima. Protivnici/e smatraju prijedlog neustavnim napadom na legalni pobačaj, a mnoge njegove zabrane su prema mišljenju liječničkih grupa nepotrebne.

Zakon stupa na snagu 90 dana nakon završetka legitimne procedure, koja završava ovaj mjesec. Klinike imaju vremena do 2014. godine za prilagodbu uvjeta. Prije toga odvjetnici pripremaju tužbu na taj zakon. Moguće je da će tužbe i uspjeti, jer je zakon o 20 tjedana trudnoće usvojen u 11 država SAD-a, no u njih tri su sudovi blokirali provođenje, a u još tri su sudovi blokirali dio o dostupnosti klinikama. Vrhovni sud SAD-a je odlučio kako svaka država može regulirati prava na pobačaj ako ti zakoni ne predstavljaju pretjerani teret ženinim pravima na pobačaj. Protivnici ovog prijedloga zakona tvrde da je traženje klinika (kojih bi očito bio manji broj nakon zakona) pretjerani teret, te je stoga ovaj prijedlog neustavan.

Terri Burke, izvršni direktor American civil liberties union of Teksas, objašnjava zašto je Teksas drugačiji od drugih 11 država koje su pokušale uvesti sličan zakon: “Teksas je drugačiji zbog svoje veličine. Ovaj prijedlog zakona će ostaviti 35 posto populacije bez pristupa pobačaju, a radi se uglavnom o siromašnim ženama iz ruralnih krajeva.”

Amy Hagstrom Miller također opovrgava takozvane ‘zahtjeve za sigurnošću’, objašnjavajući kako ovaj prijedlog zakona nema veze sa sigurnošću pacijentica. Nema nikakve razlike u kvaliteti između manjih klinika za pobačaj i velikih ambulantnih operacijskih centara. Ta mjesta poštuju iste procedure, broj komplikacija je jednak, kao i postotak infekcije. Stoga, sigurnost je na jednakom nivou. Desetine siromašnih žena će zbog ovog zakona morati proputovati kilometre da bi pronašle kliniku za pobačaj i to dva puta, ili pak platiti hotel, te uzeti dva dana slobodna s posla. Ako si to ne mogu priuštiti, probat će nesigurne i ilegalne metode kako bi same inducirale pobačaj’.

Žene u Teksasu već rade pobačaje bez medicinskog nadgledanja. Od 2011. godine ta praksa je još češća. Miller tvrdi da se usprkos ‘sonogram zakonu’ i House Bill 2 prijedlogu zakona, jednak broj žena suočava s neželjenim trudnoćama i zahtjevima za pobačaj. TPEP studija iz 2011. je dokazala teoriju o ilegalnim pobačajima. Prije ‘sonarnog zakona’ 7 posto žena je pokušalo tako nešto, a nakon zakona broj se povećao na 12 posto – posebno na granici između Teksasa i Meksika. Vrlo vjerojatno je da će se broj dodatno povećati ako se usvoji ovaj prijedlog zakona.

Najčešće se koristi bilje poput buhače, rutvice, pa čak i kava, limun ili Malta (vrsta piva), jeftine generičke tablete… Buhača i rutvica sadrže ista svojstva kao misoprostol koji prouzrokuju kontrakcije maternice. Misoprostol se može nabaviti na buvljacima u Meksiku, gdje je dostupan, jeftin i opasan – jer se žene u slučaju jakih krvarenja nemaju kome obratiti.

Raspravu o zakonu je vrijedno zaključiti riječima Latinoamerikanke Lillian Ortiz, članice Pro-choice teksaške udruge, koja je dobro uočila uzrok problema: “Ako pogledamo činjenicu da 36 posto više Latinoamerikanki u Teksasu umre od raka debelog crijeva nego što je to na razini cijele države, jasno je koliko je Latinoamerikankama teško dobiti bilo kakvu skrb u Teksasu. Ako se klinike zatvore, one neće imati mogućnost pristupa pobačajima. Uostalom, mislim da mladež u Teksasu, pa čak ni odrasli, ne dobivaju pravovaljane informacije. Nemamo kvalitetan seksualni odgoj u školama. Sve o čemu se priča je apstinencija. Pa ako se to kombinira s  obiteljskim životom gdje roditelji ne razgovaraju sa svojom djecom o seksu – to je recept za katastrofu.“{slika}

‘Ovo je moje tijelo. Ovo je moja odluka.’

Nakon izjave turskog teologa Omera Turgula Inancera da je izlazak trudnica u javnost sramota, javnost je burno reagirala, javlja Deutsche Welle.

Stotine žena izašlo je na ulice Istanbula, Izmira i drugih turskih gradova. Njihov je moto: ‘Ovo je moje tijelo. Ovo je moja odluka.’ One koje nisu trudne nose balone ispod majica. Ova protestna akcija organizirana je preko Twittera, a trudnice u znak protesta i na Facebooku objavljuju fotografije svojih trudničkih trbuha.

Dakako, pritisci dolaze sa svih strana. “Ženama iznad 30 godina se stalno govori kako konačno trebaju imati djecu i udati se”, kaže 32-godišnja aktivistkinja Guenes Akcay, ujedno  i zamjenica glasnogovornice Stanke za budućnost zelenih i ljevice u Izmiru. 

Na Bundeku skateboard park do sredine 2014.

Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić obećao je skaterima i skatericama, koji od prošlog četvrtka brane skate skulpturu u dvorištu SC-a, kako će dobiti skate park an Bundeku.

Gradonačelnik je također obećao kako će pismom zamoliti ministricu graditeljstva Anku Mrak Taritaš i sanacijskog upravitelja SC-a Peju Pavlovića da odgode rušenje skulpture.

Sredstva za izgradnju osigurat će se rebalansom gradskog proračuna, a o kojem je iznosu riječ, nije se preciziralo.

Novi sastanak najavio je već za mjesec dana, do kada bi trebali biti poznati lokacija i idejno rješenje parka.

Zanimljivo je kako je Bandić još prije šest godina obećao izgraditi skate park na Bundeku, međutim, ta ideja nikada nije realizirana.

Podsjetimo, građani i građanke su i jučer spriječili rušenje skate skulpture. Oko 7 sati u ponedjeljak ujutro 50-ak osoba okupilo se braniti skulpturu, koja je prepoznata kao jedinstveni spomenik skate kulture u svijetu.

“Smatram da se u gradu koji je potkapacitiran sadržajem i infrastrukturom za mlade i nezavisnu kulturu mora pronaći adekvatna alternativna lokacija skate poolu, koji će očito biti porušen, stoga ovim putem pozivam i upravu SC-a da zajedno sa Gradom Zagrebom stane uz mlade i njihov interes i pomogne im u tome. Situacija sa SC skate poolom samo je jedan od slikovitih primjera odnosa prema mladima i njihovim pravima, stoga još jednom snažno apeliram na zajedničko i prije svega brzo pronalaženje adekvatne alternative”, kazao je jučer za Libelu Marko Boko, predsjednik MMH.

Malena genijalka: Četverogodišnjakinja postala članica Mense

Anala Beevers iz New Orleansa ima samo četiri godine i članica je Mense, organizacije koja okuplja iznadprosječno inteligentne ljude.

Anala ima kvocijent inteligencije iznad 145 i za sebe voli kazati kako je ‘pametnija od oba roditelja’.

Njena majka i otac ističu kako je djevojčica naučila abecedu kada je imala samo četiri mjeseca, a do godine i pol starosti je znala brojeve na španjolskom jeziku.

Nakon toga, djevojčica se zaljubila u planete i dinosaure te samoinicijativno krenula učiti prirodne znanosti.

Njena majka Sabrina kroz smijeh naglašava kako je njena 4-godišnjakinja neprestano ispravlja te joj ukazuje na krive jezične konstrukcije.

Malena genijalka želi biti medicinska sestra kada odraste jer, kako kaže, želi pomagati ljudima.

Anala je jedna od 2.800 članova i članica Mense mlađih od 18 godina. Zanimljivo je kako se u Hrvatskoj ne ogu testirati osobe mlađe od 14 godina.

Ne smijemo dozvoliti zabranu pobačaja

Prošlog su mjeseca ljudi diljem svijeta u strahu gledali kako senatorica Wendy Davis u trinaestnosatnoj raspravi nastoji spriječiti zakon koji bi ženama u Teksasu onemogućio pristup pobačaju. Unatoč većinom neobrazovanom, seljačkom stanovništvu i republikanskoj politici, ljudi u Teksasu podržali su senatoricu Davis, kao i pravo žene na izbor.

Australci/ke također većinom podržavaju pravo na izbor. Bez obzira na to za koga glasuju ili koje su vjeroispovijesti, svaka anketa pokazuje kako većina Australaca/ki podržava pravo žene na siguran pobačaj, ako ona tako želi. Neovisno o tome potječe li takav stav iz slobodnog, obveznog i sekularnog obrazovanja, ranog oslobođenja žena ili napora feministkinja drugog vala, ovo se društvo slaže u tome da su reproduktivna prava dobra za sve.

Unatoč tome, Australke i dalje nemaju univerzalni i službeni pristup prekidu trudnoće, kontracepciji i podršci koju trebaju kako bi imale kontrolu nad svojim reproduktivnim zdravljem. Zakoni u zemlji značajno variraju – u Viktoriji i jugoistočnoj Australiji su najliberalniji, dok su u Tasmaniji i Queenslandu najrigorozniji.

Prema tome, ako većina Australaca/ki podržava pravo žene na njeno tijelo, zašto onda zakon to ne pokazuje?

Zato što su pokušaji standardizacije ili reforme zakona o pobačaju sabotirani od strane manjinskih grupa koje se protive pobačaju. Apsurdna je i krajnje nedemokratska situacija u kojoj male, dobro financirane grupe s ekstremističkim pogledima uspijevaju ucjenjivati javnost svojim kampanjama, opsjedanjem klinika za pobačaje i traženjem političara koji nisu za slobodu izbora da prezentiraju svoje stavove u parlamentu.

Dok ti ljudi malo toga dijele sa stavovima većine građana, njihov je utjecaj na nekolicinu političara koji se ne zalažu za slobodu izbora stvaran. Kao što je teksaško državno zakonodavstvo kontrolirano od strane malog broja fundamentalista koji nastoje kontrolirati tijela žena u Teksasu, tako i Australija ima svoje predstavnike protiv slobode izbora.

Primjerice, Tony Abbott, koji je više puta pokazao ne samo nastojanje da kontrolira reproduktivna prava žena, već i čvrsto uvjerenje da država ima to pravo. Njegovo obećanje da se neće miješati u zakon o pobačaju ako bude izabran je besmisleno ako znamo pozadinu njegovog djelovanja.

Abbott se jako trudio kako bi spriječio da Australke dobiju pristup RU486 (što je sada, srećom, ispravljeno) i, kako je Julia Gillard rekla u svom, sada već slavnom, ‘govoru o mizoginiji’ u parlamentu, prije par godina je opisao pobačaj kao ‘lakši način rješavanja problema’ i ‘pitanje koje se svodi na pogodnost za majku’.{slika}

Neki su naveli da, budući da je zakon o pobačaju reguliran od strane pojedine države, ostvarenje prijetnje premijera Abbotta nije vjerojatno. To je glupost. Dok god postoje političari na moćnim pozicijama koji su protiv slobode izbora, rizik za žene postoji. U Viktoriji se desetljećima vodila bitka kako bi se osiguralo pravo na prekid trudnoće, dok se u ostalim državama ta borba nastavlja. Sav taj napredak bi mogao biti ugrožen ako se vratimo starim načinima razmišljanja o ženskim pravima.

Želim vladu koja poštuje trud kampanja za reproduktivna prava koje nastoje promijeniti društvene stavove, koja želi da žene budu osnažene mogućnošću izbora nad svojim tijelom i svojom plodnošću i koja poštuje većinu Australaca koji podržavaju pravo žene da bira.

Želite li premijera koji se protivi slobodi izbora i koji odlučuje o dostupnosti pobačaja ili o tome treba li kontracepcija i tretmani poput RU486 i pilula za dan poslije ostati uključeni u zdravstveno osiguranje? Želite li da on savjetuje ministra vanjskih poslova da naša potpora drugim zemljama treba biti vezana uz ‘kršćanske vrijednosti’ kao što je reduciranje seksualnog obrazovanja, distribucija kontracepcije i pristup prekidu trudnoće?

Kada je naše Ministarstvo vanjskih poslova uklonilo zabranu australskoj potpori za financiranje planiranja obitelji i sigurnog pobačaja u siromašnim zemljama, premijer Kevin Rudd je rekao kako on “osobno ne podupire tu promjenu i ima konzervativne poglede po pitanju pobačaja”.

To je bilo 2009. godine. Ovi će izbori biti između dvoje političara koji su se javno izjasnili da se protive pobačaju. Trebali bi biti zabrinuti zbog toga.

Razlog zbog kojeg je Teksas bitan jest taj što su tamo republikanci nastojali progurati zakon koji reprezentira njihove ekstremističke stavove. No budući da njihove stavove ne dijeli većina stanovništva, predložili su zakon koji nije izravno napadao pravo na pobačaj, već je onemogućio da se pobačaj izvrši legalno.

Feministkinje su se snažno borile kako bi pokazale javnosti važnost reproduktivnih prava i većina zajednice se složila s njima. Zbog toga bismo trebali imati pravo izabrati predstavnike u parlamentu koji to poštuju.

Ne smijemo biti mirni po tom pitanju. Nema više povratka.

 

Prevela i prilagodila Tea Stipan

‘Silovanje nema veze sa seksom, već s nasiljem’

Dudzile Zozo, lezbijka iz Južne Afrike, silovana je 30. lipnja i ubijena ni metar od svog doma. Pronađena je gotovo potpuno gola. Vagina joj je bila unakažena četkom za WC koja je još uvijek bila u njoj u trenutku kada je majka pronašla njeno krvavo, zlostavljano tijelo. Zozo je još jedna od žrtava nasilnog trenda koji se primjenjuje nad lezbijkama – ‘korektivno silovanje’.

O Zozoinom ubojstvu pisala sam za The Advocate, kao i o korektivnom silovanju za Curve, SheWired i druga izdanja. Riječ je o odvratnom zločinu koji podrazumijeva ekstremno nasilje, a od čijih će vam se detalja želudac okretati. Cilj korektivnog silovanja jest naučiti lezbijke kako da budu ‘prave’ žene.

Južna Afrika čini se daleko, doslovno na drugom kraju svijeta, a Amerikanci još uvijek imaju iskrivljen, zaostao pogled na silovanje koji jedva uključuju heteroseksualne žene, a kamoli lezbijke.

Takav stav, njegovan od strane nekih članova Kongresa i Pentagona, kao i mnogih prosječnih Amerikanaca, silovanje prikazuje kao nešto rijetko, ne baš uvjerljivo i vjerojatno kao krivnju žene. Ideja da su žene same odgovorne za silovanje doima se posebno istinitom kada je žrtva mlađa. Termin ‘silovanje na spoju’ implicira da silovanje od strane poznanika nije ‘pravo silovanje’, kako je slavna Whoopi Goldberg rekla o Romanu Polanskom koji je analno, oralno i vaginalno silovao svoju, tada trinaestogodišnju, žrtvu.

Kada je žrtva starija, u srednjim godinama ili više, postoji omalovažavajuća implikacija da joj se nekako ‘posrećilo’. Silovanje i seks još uvijek su istovjetni pojmovi, što je bilo vidljivo tijekom saslušanja vezanog za seksualno zlostavljanje prošlog mjeseca, kada je senator Saxby Chambliss silovanje opisao kao prirodni rezultat muških hormona.

Silovanje nema veze sa seksom, već s nasiljem.

Statistika Ministarstva pravosuđa SAD-a tvrdi kako je u toj državi gotovo četvrtina milijuna žena silovano svake godine.

Ja sam bila jedna od njih.

Kao i procijenjenih 39 posto silovanih žena, i ja sam bila silovana više puta – jednom kao studentica i opet nedavno. Prvo silovanje, koje su počinila dva muškarca s noževima, nisam prijavila nikome osim obiteljskom liječniku. On mi je sanirao ranu od uboda na bedru. Ožiljak je i danas vidljiv.

Nije to rekao nikome. Očito je bolje od mene znao kakvu bih stigmu kao brucošica zadobila. Također mi je dao i pilulu ‘za dan poslije’ kako ne bih ostala trudna.

Nitko ne očekuje da će biti silovan više puta. Za razliku od prvog silovanja, koje se dogodilo po noći na igralištu u blizinu mog fakulteta, drugo silovanje dogodilo se izvan mog doma, u vruće, sunčano subotnje poslijepodne. Moj mi je silovatelj ponudio pomoć oko odnošenja kanti za smeće iz ulice. Samo pet minuta nakon, daveći me odvukao na susjedovo dvorište i nastavio šamarati, udarati, gristi, daviti, oralno sodomizirati i silovati.

Neprestano mi je govorio da će me ubiti. Nije mi rekao da će me ubiti ne budem li tiha, kao mnogi silovatelji svojim žrtvama, nego mi je govorio da će me ubiti, ugušiti stavljajući mi svoj penis u grlo te da će mi razbiti tu ‘plavu’ glavu. Sigurna sam da sam ostala živa samo zato što ga je prestrašila iznenadna buka koja je dolazila iz ulice, a on nije htio biti uhvaćen.

Tijekom napada govorio mi je ‘kujo’, ‘kurvo’, ‘pičko’, ‘lezbačo’.

Znam da nisam jedina lezbijka u Americi koja je bila silovana, ali stigma i napastovanje koje žrtve silovanja trpe pojačane su za lezbijke. Biti silovanom tjera lezbijke na outanje jer se većina pitanja postavljena od strane liječnika, policije i detektiva odnosi na seks – heteroseksualni seks, dečke, kontracepciju – a odgovor na njih glasi: “Ne, ja sam lezbijka”.

Moje iskustvo s policijom i Odjelom za posebne žrtve nije bilo nalik onima kakva se mogu vidjeti u seriji Zakon i red. Nije bilo ni policajke, ni detektivke.

Jedan od policajaca koji je došao u moju kuću želio je da ga odvedem do mjesta silovanja i opišem čin. Obris mog tijela još uvijek je bio jasno vidljiv u bršljanu susjedova dvorišta. Komadić moje majice koju je silovatelj strgnuo s mene još uvijek je visio na grani grma.

Znam da mi policajac nije htio priuštiti panični napad blokirajući moj put iz ulice. ali jest. Ja sam visoka, ali on je viši. Zamolila sam ga da ode i iznenadila ga je moja molba.

U Odjelu za posebne žrtve prvo što sam od detektiva dobila bilo je upozorenje: “Ako lažeš, tužit ćemo te.” (Kasnije, zgražajući se nad težinom mojih ozljeda, objasnio je da je svim žrtvama isto to rečeno. “Moramo biti sigurni da se ne osvećujete svom dečku.” )

Nakon što sam nebrojeno puta ispričala svoju priču, odvedena sam u malu prostoriju gdje sam zamoljena da se razodjenem kako bi me fotografirali. Pogled na ono što mi je učinjeno izazvao je težak uzdah detektiva i komentar kako i sam ima dvije kćeri.

Lokalna krizna linija za silovanja – jedna od najstarijih u zemlji – nije bila od pomoći. Rečeno mi je da će sa mnom sve biti u redu budući da sam lezbijka i da ionako više neću imati posla s muškarcima i seksom.

O svom sam silovanju pisala nekoliko tjedana kasnije u svojoj tjednoj kolumni u novinama: mislila sam da će moje pisanje o tome ohrabriti i ostale žrtve da se oglase. Moj je silovatelj prije mene napao još četiri žene u susjedstvu. Postavila sam službene fotokopije crteža koji je policijski crtač napravio. Morala sam učiniti nešto. Željela sam da bude uhvaćen. (Još uvijek nije bio.)

Silovanje me ostavilo teško povrijeđenom. Trebali su mjeseci da modrice i rane zacijele i izblijede, da skupim snage pogledati svoje vlastito tijelo, a da mi se ne reprizira pred očima svaki šamar, udarac, ugriz. Mjeseci testiranja na HIV i hepatitis.

Tražila sam grupu podrške za silovane lezbijke, ali nisam pronašla niti jednu.

Bila sam prepuštena sebi.

Nedavno sam upoznala dvije aktivistkinje za silovanja na kampusu, Andreu Pino i Annie E. Clark (obje blogerice za HuffPost). Njihova otvorenost o vlastitim iskustvima iznimno je hrabra. Podigle su tužbu protiv vlastitog fakulteta, Sveučilišta Sjeverna Karolina u Chapel Hillu, za koji tvrde da im je okrenuo leđa, kao i ostalim žrtvama.

Razgovarajući s Andreom o našem zajedničkom iskustvu silovanja shvatila sam koliko mi je bila potrebna mreža podrške u onim tjednima i mjesecima nakon što sam zamalo bila ubijena, koliko mi je trebao razgovor s ostalim žrtvama dok su modrice veličine tanjura s unutarnje strane mojih bedara, ugrizi na mojim bradavicama, hematomi na mojim rukama i rane unutar mojih usana počele zacijeljivati.

Andrein i Annin aktivizam uzor je ostalim grupama, poput grupe silovanih lezbijka.

FBI i Ministarstvo pravosuđa procjenjuju da je samo trećina silovanja prijavljena. Broj neprijavljenih silovanja lezbijki nesumnjivo je veći. Otkriti što znači biti lezbijka zlostavljana od strane muškarca gotovo je nepodnošljivo Meni je svakako bilo.

Efekt ‘krugova koji se šire’ u silovanju čini se beskrajan. Povratiti svoju seksualnost duga je i teška borba jer je seks sada promatran kroz grotesknu prizmu silovanja. Način na koji ćeš dodirivati drugu ženu nikada neće biti isti. Način na koji dopuštaš biti dirana također.

U Americi ne postoji korektivno silovanje, ali lezbijke ga doživljavaju. Nisam ja jedina. Moramo se zauzeti za sebe, prekinuti strašnu tišinu. Ovo je još jedan proces outanja, ali i prvi korak u obnavljanju naših vlastitih života.

 

Prevela i prilagodila Sara Sharifi