Dina Rončević multimedijalna je umjetnica koja se na lokalnoj, a potom i regionalnoj sceni počela “probijati” oko 2008. godine kada je krenula raditi i izlagati niz intrigantnih djela, buduće elemente njenog višestruko zanimljivog diplomskog rada na Odsjeku za animirani film i nove medije na ALU u Zagrebu za koji je 2010. primila Dekanovu nagradu.
Prije nego što je upisala ALU, završila je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna na odjelu tekstila, što je također izrazito utjecalo na njen kasniji rad, kao i kontinuirana sklonost fotografiji i radu na filmu te snažno i duboko zanimanje za mehaniku, elektrotehniku, automobile i motore. Može se reći da se prijeloman trenutak njenog umjetničkog i životnog razvoja dogodio 2007. godine, kada je u sklopu priprema za svoj diplomski rad odlučila upisati prekvalifikaciju za automehaničarku na Elektrostrojarskoj obrtničkoj školi, što je dvije godine kasnije i završila, stekavši rečeno zvanje. Uza sve to, 2009. je slušala predavanja i polazila kolegije pri Centru za ženske studije, a tijekom studiranja izlagala je na više grupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu.
Prije mjesec dana Dina Rončević je primila jedno od najvažnijih umjetničkih priznanja u Hrvatskoj, namijenjeno mladim autorima do 35 godina starosti – anualnu Nagradu Radoslav Putar o kojoj smo pisali ovdje. Nagradom je zaslužila samostalnu izložbu u Zagrebu, ali i rezidencijalni program u New Yorku u trajanju od šest tjedana. Dakako, nagrada Putar, kao i aktualna Dinina samostalna izložba u sve popularnijoj zagrebačkoj Galeriji Greta, bili su izravan povod ovom opsežnom razgovoru; međutim, sve da se to i nije dogodilo, intervjuirati Dinu bilo bi iznimno poticajno.
Naime, riječ je o autorici koja raznorodne elemente svog dosadašnjeg životnog iskustva vrlo vješto i promišljeno spaja u radove zamjetne slojevitosti, bilo da je riječ o instalacijama, performansima, video radovima ili pak djelima bliskima tradicionalnom likovnom izražavanju. Koja god da je tema u pitanju, a najčešće su to akutna pitanja definicije i tretmana roda i spola u suvremenom društvu, i s time povezane predrasude, mitomanije i društveni pritisci; ova se umjetnica ne zadržava samo na mapiranju postojećeg stanja, već s razvijenom intelektualnom lucidnošću i duhovitošću, uz pomoć raznovrsnih manualnih vještina koje je s godinama stekla, nastoji ne samo postavljati pitanja, već i na pokoje odgovoriti, katkad i educirati publiku, a pri tome često i zabaviti sebe i druge, što u njenom radu nipošto nije u kontradikciji.
Očita samouvjerenost u radu, vitalan materijalni, “osjetilni” aspekt njenih djela, kao i procesualnost karakteristična za performans, uz prepoznatljiv osobeni stav, bitni su faktori koji su u posljednje vrijeme Dinu Rončević izdvojili na sceni. Kako i zašto je do svega toga došlo, čitajte u razgovoru koji slijedi.
Kada, kako i zašto si odlučila prekvalificirati se iz umjetnice u automehaničarku?
Rončević: Bila sam na trećoj godini faksa i odlučila sam upisati vozački ispit. Motore sam oduvijek voljela, ali se nikada zapravo nisam njima aktivno bavila, ni na koji način. Obradovala sam se mogućnosti da napokon naučim voziti, no kako tečaj ipak košta nekih 8000 kn, morala sam ići preko ljeta raditi na more kako bih za to zaradila. Otprilike u to vrijeme zvala me moja mentorica Nicole Hewitt, s kojom sam kasnije surađivala na svom diplomskom radu, da pođem s njom na ljetnu umjetničku radionicu u Vodnjanu. Neočekivano, taj je poziv simbolički predstavljao veliki sukob između onoga čime se doista želim baviti u životu, tj. umjetnosti, i onoga što zapravo radim, što moj život velikim dijelom jest, a to su poslovi koje se radi da bi se preživjelo. Ispričala sam se mentorici rekavši kako se naprosto moram ovome posvetiti tijekom praznika i tada se pojavila ta intrigantna spoznaja odnosa života i umjetnosti kao odvojenih pa čak i međusobno suprotstavljenih elemenata. I potom, dok sam polagala vozački ispit, shvatila sam da, naravno, uopće ne znam što se događa u motoru automobila, a jako me zanimalo! K tome, primijetila sam među predavačima i instruktorima jako snažan šovinistički mentalitet na više razina, to me također prilično smetalo…
Kako se ta prekvalifikacija “pretvorila” u tvoj diplomski rad?
Rončević: Moja se mentorica složila s upisivanjem prekvalifikacije kao dijela diplomskog rada i ja sam vrlo brzo upisala automehaničarsku školu, iako sam, da bih mogla položiti sve predmete, prvo trebala negdje odraditi višemjesečnu praksu. Kako mi nisu mogli (ili nisu htjeli) preporučiti niti jednu radionicu gdje bih to mogla polaziti, potražila sam je sama. Tek u petoj radionici od kraja Savske ulice su rekli – može! I tako je to krenulo, a trajalo je cijelih godinu dana! Za to vrijeme nisam išla na predavanja na ALU niti sam se na bilo koji način bavila umjetnošću. Ja sam zapravo htjela biti mehaničarka i to je ovaj put bio moj cilj.
U biti, kao tinejdžerica i adolescentica nisam imala namjeru baviti se umjetnošću jer mi se činila nedovoljno konkretnom. Gledala sam na umjetnički rad ovako: netko stvara radove, izlaže ih na izložbama, a potpuno je svejedno što se oko tebe događa – je li društvo u raspadu, umiru li ljudi “u svijetu” nasilno i prisilno… Dok se sve to događa, umjetnost se nalazi u galeriji i tamo trune, a netko o tome piše knjige. Takav sam dojam dugo vremena imala i mehanika mi se činila puno napetija i mnogo privlačnija, a mislila sam da bih mogla i živjeti od toga. Ispričala sam sve to Nicole i napomenula sam da uopće ne znam kako će mi diplomski vezan uz to na koncu izgledati, i ona se ponovno složila sa svime, ali me savjetovala da cijelo vrijeme bilježim sve što se događa, što mogu više i češće, bilo kojim medijem koji mi odgovara, samo da cijeli proces bude dokumentiran.
Tako sam se godinu dana disciplinirano posvetila isključivo toj praksi, a zatim sam još godinu dana učila za polaganje svih teorijskih i računarskih ispita i vježbi, s tim da ja nemam ama baš nimalo talenta za matematiku, fiziku i bliske im znanosti – sve sam to praktički morala ponovno učiti od samog početka, uz ostalo gradivo s kojim se nikada prije nisam niti susrela!
Ipak, uspjela sam sve to proći, tri mjeseca prije ispita učila sam vrlo predano i intenzivno, ali ispit je bio posebna priča. Profesor je bio sredovječan čovjek, predala sam mu indeks i čekala da započne ispitivanje, na što je on rekao da će mi pokloniti ocjenu jer je taj dan bilo Valentinovo. Nije me ama baš ništa pitao!
I ti se nisi pobunila protiv toga?
Rončević: Ne, nisam, prvenstveno zato jer sam znala da sam savladala i usvojila to znanje, a formalno gledano, bila sam uvjerena da bih na ispitivanju zaslužila barem trojku, čime bih bila zadovoljna.
Najvažnije od svega je bilo to što su mi sadržaji mehanike i strojarstva bili beskrajno zanimljivi i zabavni za učenje. Bilo je to nešto o čemu ranije zaista nisam imala blage veze, a pokazalo se da je ni manje ni više nego – magično! Podjednako je to bilo fascinantno kao i sva umjetnost o kojoj sam učila tijekom prve tri godine Akademije pa sam se čak i zagrijala da momentalno upišem Fakultet strojarstva i brodogradnje.
No, teorijsko učenje i vježbanje bile su potpuno odvojene priče od prakse u radionici gdje su me sasvim drugačije doživljavali. Tamo sam uglavnom čistila podove i pridržavala lampe… Nisam ništa bog zna kako pametno radila, a ljudi sada mahom misle kako ja bez problema popravljam aute! Iskreno, ne znam je li tako i drugim pripravnicima, pretpostavljam da jest jer uglavnom imaju oko šesnaest godina, neiskusni su i tko bi im dao odgovornost? Doduše, ja sam naivno pomislila da bih, kako sam ipak nešto starija i ženskog spola, mogla dobiti nešto kredibiliteta na temelju godina i ozbiljnosti, ali ništa od toga. Ono što me na kraju krajeva dotuklo je to što nisam uspjela naći posao u struci. Posjetila sam par radionica, čak sam bila spremna prvih šest mjeseci raditi besplatno. Bila sam na razgovoru za posao u jednoj radionici čija je vlasnica bila žena i čak mi je i ona rekla kako ću jednog dana roditi, da će mi kičma stradati, da se ostavim vađenja tih getriba iz auta jer to je ipak za dečke i nikako me nije htjela zaposliti. Jedino perspektivno što sam pronašla bilo je “preko bare”, odnosno jednu ženu u Ohiu, u Nevadi, koja popravlja BMW-ove motore. Čim sam joj se javila, odmah je rekla: “Nema frke, samo ti dođi!” Naravno, ja tada nisam imala ni za kiflu, a kamoli za let preko Atlantskog oceana. Tu gospođu sam pronašla tako što sam u Google bukvalno upisala “woman mechanics”.
{slika}
Koje je to godine bilo i kako je izgledao “povratak” na Akademiju?
Rončević: Prekvalifikaciju sam upisala još 2007. Nakon što se nisam uspjela zaposliti kao automehaničarka, shvatila sam da je došlo vrijeme da završim taj diplomski. Tu se odmah pojavilo dosta problema oko pravog načina artikulacije svog prikupljenog materijala i osmišljavanja sustava koji će sve to moći adekvatno predstaviti. Za početak, 2008. sam napravila rad Kalendar, prvo djelo vezano uz temu diplomskog rada, čime sam zapravo dokumentirala učenje vožnje motorom u bližoj okolici Zagreba, ističući one lokacije koje su u kontekstu motorističke subkulture (kao i iz moje vlastite perspektive) izrazito fetišistički uređene, poput radionica, kafića, klubova, itd. Tu se u dekoraciji interijera i eksterijera pojavljuju različiti elementi strojeva, koje ja doživljavam fetišistički, kao i pretjerivanje motorističkom ikonografijom, što je svakako vrijedilo zabilježiti. K tome, specifično je da su to isključivo muška mjesta. U birtijama se još može zateći poneka žena, ali automehaničarske i vulkanizerske radionice, autopraonice… To je u potpunosti muški svijet. U smislu uređenja interijera, sva su ta mjesta fetišistički obilježena – polovicama automobila, dijelovima mašina, motorima, itd.
Žene su tamo samo na kalendarima?
Rončević: Da, to je mjesto predviđeno za ženu u radionici – gola na kalendaru. Zato sam rad tako i nazvala, logično. U svakom slučaju, nastavila sam raditi s mentoricom, ja sam donosila mnogo novih materijala – bilo je tu i pjesama, i fotografija, i koječega drugog, i postupno smo sve to razvijali, pročišćavali i eliminirali, dok nismo pronašli tih pet radova koji sumiraju cijeli proces i koji su na koncu predstavljali diplomski rad.
Osvrnut ću se još na drugi rad u nizu, Defloraciju, koji je također nastao 2008., a bio je izložen na Salonu mladih iste godine. To mi je bio prvi put da sam svoj rad prijavila na neki natječaj, s pozitivnim rezultatom. Sastojao se od kreveta s noćnim ormarićem, knjigama i bilježnicama iz automehanike i elektrotehnike na njemu, s mojim kombinezonom prebačenim poprijeko, a sve je to skupa bilo preliveno uljem.
Koncept je bio ovaj: u strukovnoj školi, gdje sam polazila prekvalifikaciju, trebala sam dobiti potvrdu da sam “kvalificirana automehaničarka”. No to nije bilo moguće baš tim riječima jer je, naime, ispod mog imena i prezimena pisalo “automehaničar”. To nije bilo moguće promijeniti jer se zvanje po zakonu tada tako zvalo (već godinu dana kasnije ta stavka je izmijenjena). Naravno, meni je to bilo vrlo problematično jer je pokazivalo koliko je rodna neravnopravnost sveprisutna pa i ukorijenjena u samim državnim zakonima. U Defloraciji sam zato željela prikazati kako sam postajala sve više i više ženom upravo stjecanjem tog automehaničarskog znanja, a ne obrnuto, ne bukvalnom defloracijom. Društveni kriteriji, koji ženu definiraju onim što ona jest, potpuno su apsurdni i htjela sam se obračunati s time. Sudeći po zakonu, ja sam jedino u svom krevetu, u krajnje privatnom okruženju, mogla biti žena koja je stekla to znanje i barata tim vještinama. Iz perspektive države i zakonodavaca pak, ja bih se trebala odreći svoga roda kako bih mogla upotrijebiti to što sam naučila.
Na kraju cijelog procesa, sa svih pet radova koji su “prošli” u diplomski rad napravila sam svoju prvu samostalnu izložbu u zagrebačkoj Galeriji Miroslav Kraljević.
Vratimo se opet malo unatrag. Što te potaklo da upišeš Odsjek animacije i novih medija na ALU? Koliko su program i profesori utjecali na ovo što danas radiš?
Rončević: S obzirom na moj specifičan način rada i neke radove za maturu iz Primijenjene, profesori su mi savjetovali da pokušam upisati animaciju na ALU, što i jesam. Iz prvog pokušaja na zagrebačkoj Akademiji nisam prošla, kao ni na fakultetu za animaciju u Pragu, što me poprilično pogodilo. No, drugi pokušaj u Zagrebu je uspio!
Međutim, ponovila se slična priča kao i s nekim “neshvaćenim” radovima u srednjoj: i profesor animacije mi je rekao kako meni ta animacija baš i ne ide, da možda probam raditi nešto drugo… Rekoh sebi, dobro, neću se boriti s vjetrenjačama ako meni to ne ide i u principu sam se zbog toga nakon godinu dana prebacila na smjer novih medija i počela raditi s tamnošnjim profesorima. A ti profesori su… nisam sigurna da mogu riječima dovoljno naglasiti koliko su… genijalni! Sa mnom su radili ljudi kojima je bilo stvarno stalo do toga da nam uspiju pomoći pronaći naš individualni način izražavanja.
Ako smo to željeli, u svojim ranim-do-srednjim dvadesetim godinama mogli smo spoznati što nam je najvažnije, što nas napaljuje, intrigira, kakvi su naši problemi… Imali smo priliku baviti se sobom, a oni su nas vodili tako što su skupa s nama tražili teme koje su mogle biti i općenito zanimljive, da se studiranje ne sastoji od bavljenja vlastitim frustracijama, već od prepoznavanja i proučavanja mnogo šireg konteksta svog vlastitog subjekta, pri čemu je bilo moguće cijelu priču zaokružiti u neki društveni angažman putem umjetnosti. Stvarno super!
{slika}
Bi li htjela spomenuti imena nekih od tih profesora?
Rončević: Svi oni su zaista sjajni, bez pretjerivanja. Ja sam najviše radila s Aleksandrom Ilićem i Nicole Hewitt. Također, Andreja Kulunčić nam je svima jako puno pomogla, otkrivala nam je potpuno nove svjetove, sasvim nove spoznaje o tome kako umjetnost funkcionira, što je zapravo presudno jer studenti kroz ALU, nažalost, bez problema mogu proći s fantazijama kako će zarađivati od prodaje svojih radova nakon što diplomiraju. Nadalje, i Ilićeve su zasluge u mom obrazovanju bile velike, što se tiče ovladavanja različitim načinima izražavanja, razvijanja novih i raznorodnih interesa.
Ako dovoljno dugo i sustavno razmišljaš o svemu što te zanima, možeš pronaći načine da tebi važne teme sebi i drugima objasniš i artikuliraš na mnogo novih razina. Mogu reći da sam na faksu naučila razmišljati na pravi način.
Prije nego što popričamo o aktualnim temama, volio bih da nam kažeš što misliš o generalnoj situaciji za mlade umjetnice i umjetnike na današnjoj domaćoj sceni, koliko god to otrcano zvučalo. Kakvi su uvjeti za rad općenito – možeš li ovdje, “kod nas”, dovoljno izlagati, razvijati radove i projekte o kakvima smo do sada razgovarali i tako zarađivati za život?
Rončević: Mogu govoriti samo iz svog iskustva – onoga što sam ja radila, gdje sam sama bila, što sam saznala i što sam vidjela… Sa svojih 29 godina, kao osoba koja je prošla cijeli proces umjetničkog obrazovanja, od stručne srednje škole, preko ALU, kontinuiranog rada i različitih radionica, rezidencija, seminara, itd., ja nisam uspjela shvatiti kako se time zarađuje i kako se ljudi snalaze, ako se bave “samo” time, tj. svojom umjetnošću, onime za što su se školovali. Ja uopće ne razumijem kako se od toga može živjeti. Ako saznaš, javi mi!
Kao i mnogi drugi, i ja radim najgluplje poslove na svijetu da bih zaradila za život, no ne želim cijeli život raditi negdje u smislu “spajanja ugodnog s korisnim”, a posebno ne negdje od devet do pet sati da bih imala nekoliko tisuća kuna mjesečno. Naprosto ne vidim kako će mi to u životu pomoći, mislim da takav način života isključuje svaki razvoj na osobnoj razini, razvoj onog rada koji nešto vrijedi i tome slično. Ja svakako ne bih došla do “Putara” da nisam jako mnogo vremena provodila kod kuće razmišljajući o svojoj umjetnosti i pokušavajući razviti sve te ideje koje sam imala i koje imam. Kužiš, sjedim doma i razmišljam, dva sata, tri… Sjedim i mislim, a to je itekakav rad. No, pitanje je – tko će meni takav rad platiti? (smijeh) Potpuno mi je jasno da neće nitko! I sad, kako se u tom kontekstu financirati, to jest ključni problem.
A svoja dosadašnja izlagačka iskustva nazivam kulturnim silovanjem!
Zašto?!
Rončević: Zato što svaki put i uvijek iznova ja jedva uspijem izvući novce za troškove produkcije. Potpuno mi je jasno da ljudi, koji osmišljavaju programe galerija i muzeja, pa i većih izložbi i raznih festivala, ne bi to radili da od toga nemaju barem neku minimalnu korist, barem nekakav profit, a u stanju su mi svi, na svim razinama, gledati u oči i govoriti kako love nema, a kasnije se vrlo često sazna da je negdje ipak ima. Meni pak ne pada na pamet svađati se, derati se, nekome se zamjerati i slično… Ja na to gledam ovako: imamo priliku surađivati, vidjet ćemo kako će to ići i što će se dogoditi pa ako se ispostavi da je netko govno, ja ću samo zapamtiti da je ta osoba govno.
Umara me činjenica što umjetnici na previše mjesta i u previše institucija popunjavaju program, a od toga nemaju neke realne koristi, odnosno od toga ne mogu preživjeti. S obzirom na to koliko ja radim, ja bih trebala moći živjeti od svoga rada, ali skoro ni za šta ne dobivam nikakav honorar. Znam kolege koji uspijevaju živjeti od umjetničkog rada, ali kako – to ne znam!
Skočimo napokon do sadašnjeg trenutka. Sad, kada si primila “Putara”, što očekuješ od nemalih beneficija koje s time dolaze? Kada putuješ na rezidenciju u New York? Kakvi osjećaji i misli prevladavaju? Što ćeš tamo raditi i koji su ti sljedeći koraci?
Rončević: Tijekom procesa selekcije i žiriranja na natječaju za nagradu, jedna od članica žirija mi je sugerirala da u New York otputujem u listopadu, kada se tamo održava veliki festival performansa, pa da probam barem mjesec dana unaprijed organizirati neke sastanke, susrete, s ciljem dogovaranja gostovanja na događanjima takvog tipa te, naravno – da vidim što se “preko bare” konkretno radi i što ja od toga mogu dobiti. Kad sam čula za tu mogućnost, osjećala sam se kao da mi je pala sjekira u med. Takva kombinacija izvrsno mi je zvučala jer sam i prošle godine dosta putovala. U četiri-pet mjeseci sam “obavila” Švedsku, Francusku, zatim Meksiko, pa Njemačku, i na kraju Finsku. I to sam sve potpuno sama prijavila, ugovorila i dogovorila; došla, vidjela i otišla, ali pri tome itekako radila. K tome, nikad prije nisam toliko putovala. Prije te turneje samo sam jednom letila avionom!
Ali čini mi se kako ta putovanja svi nekako idealiziraju, kad god netko spomene da je bio u nekom drugom, dalekom gradu, svi imaju reakcije: “Isuse bože, bila si u Meksiku!” ili “Isuse bože, ići ćeš u New York!”… A ja sam na ta mjesta išla raditi. Takve se putešestvije često svedu na to da satima i danima letiš avionom k’o budala, sam si k’o pas, smješten si u hotel, idući dan počinješ raditi rano ujutro, obaviš sve što trebaš, odeš natrag u hotel spavati, iduće jutro se opet probudiš, doručkuješ i ideš natrag na avion. Znam da ovo zvuči vrlo nezahvalno, ali s obzirom na to da mi toliko ljudi naočigled stenje na sam spomen nekog putovanja, htjela bih samo malo razjasniti stvari – to nisu bili turistički obilasci i apsolutna uživancija, nego je to najvećim dijelom posao. Većina ljudi uglavnom putuje kako bi se odmorili od svog posla, da bi se potom vratili u svoju sigurnost, dok umjetnici i njima slični aktivno putuju jer im o tome ovisi budućnost.
Potpuno sam svjesna da nisam ama baš ništa napravila ako ovu priliku pametno ne iskoristim. Naravno da me veseli sve to, očekujem da će me grad koječime iznenaditi, sigurno će me svašta preneraziti; i jasno, htjela bih da me to putovanje izmijeni, kao što bih voljela da me svaki proživljeni dan izmijeni, a posebno u zemlji u kojoj nikad nisam bila, u gradu za koji svi kažu da je sumanut.
Kako se zove taj festival koji ćeš posjetiti?
Rončević: Performa 13, tako nešto. U svakom slučaju, drago mi je što unaprijed znam da ću imati priliku nekako profitirati jer se bojim da ne završim bauljajući naokolo, bez nekog konkretnog rezultata. Također, jako mi je drago što je Marko Marković još uvijek tamo, vjerujem da će mi prenijeti neki “survival manual” čim dođem. Već sam se počela nekim ljudima javljati i vrlo su otvoreni za svaku vrstu suradnje. Krećem 16. listopada i sigurna sam da će biti super! Međutim, ako si tamo ne stvorim nekog posla, onda bolje da nisam išla jer se na kraju balade vraćam doma praznom frižideru.
U jednom tvom objavljenom intervjuu pročitao sam da si upisala i postdiplomski studij u Amsterdamu?
Rončević: Taj sam studij prijavila (i upisala) na preporuku Marie Lind, kustosice s kojom sam surađivala u Švedskoj, a riječ je o Institutu Sandberg čiji mi program posve odgovara jer je usko vezan uz moj rad. Štoviše, na temelju referenci i dosadašnjeg rada odmah sam upala izravno, bez ikakve selekcije. Tako da će tek sada sve postati dosta ludo, bez daljnjega. Krajem kolovoza prvo idem u Amsterdam srediti papire, boravišnu dozvolu i ostalo pa zatim opet u Meksiko, budući da su me voditelji prošlogodišnje rezidencije zvali da ovaj put održim radionicu i pripremim izložbu, a onda slijedi kratkotrajni povratak u Amsterdam, i potom taj New York! I onda napokon kreće taj dvogodišnji nizozemski studij. Samo još treba riješiti pitanje školarine, što je zasad misterij. Nije riječ o zastrašujuće velikoj lovi, ali treba to nekako skupiti.
I za kraj, reci nam nešto o tvojoj tekućoj izložbi u Galeriji Greta (koja je otvorena do 20. srpnja). Riječ je o prodajnoj izložbi, zar ne?
Rončević: U Greti ću izložiti apsolutno sve što sam radila proteklih godina, ali u materijalnom smislu nema toga baš jako puno. Izložba jest prodajna, premda razumijem da će se, ako netko zaista želi kupiti moj rad, najčešće sam javiti. Čini se da zarada u svijetu umjetnosti zapravo ne funkcionira po principu samoinicijativne prodajne izložbe. Međutim, htjela bih javnosti dati do znanja da je to sve stvarno na prodaju i da mi je taj novac prijeko potreban za školarinu. Stoga, ako je netko ikada igdje primijetio neki moj rad i zaključio da ga mora imati, sad je idealna prilika za to! (smijeh)
To ćemo svakako objaviti i držimo fige da se što više radova proda!
Rončević: Čuj, situacija nije bajna. Sad kad je Hrvatska konačno ušla u Europsku uniju, ispali smo iz hrpe fondova za financiranje projekata u perifernim europskim zemljama i novaca, paradoksalno, ima sve manje, pogotovo za kulturu, s obzirom na sveopću krizu. Ja već dvije-tri godine vrlo disciplinirano pratim razne inozemne, specijalizirane mailing liste i newslettere (što također uzima oko dva-tri sata posla dnevno), bez čega se ne može ako želiš znati što se u “bijelom svijetu” događa, ako želiš znati kako se stvari odvijaju, koga što zanima, gdje nešto može proći, a nešto ne i tako dalje. U suprotnom, možeš se lako probuditi na ratnom brodu, a nemaš pojma o tome gdje si, što si i zašto si to. Do sada je stvar bila prilično jasna – ako si s Balkana, ako si žensko i ako se baviš društveno angažiranom, feministički orijentiranom umjetnošću – to je to! Oni vole vidjeti nas jadne žene s Balkana kako živimo u zatucanom, patrijarhalnom društvu i mučimo se pa onda lako i daju pare da se nastavljamo baviti takvim temama. No, sada se stvari počinju mijenjati… Našla sam tek dvije stipendije za koje bih mogla konkurirati, a studentski kredit također nije baš neka sreća, ali se bojim da je veća sreća nego ostati ovdje.
{slika}
