PitchWise 2013. – kreiranje vizualnog identiteta

Fondacija CURE organizira osmi po redu PitchWise – festival ženske umjetnosti i aktivizma kroz feminističku teoriju i praksu, od 12. do 15. rujna u Sarajevu.

Poziv za kreiranje vizualnog identiteta PitchWise 2013. upućen je svim zainteresiranim kreativkama, dizajnerkama i onima koje to žele biti  i predstavljat će okosnicu za izradu dodatnog promotivnog materijala (flajeri, bedževi, razglednice, posteri i sl.) koji će komplementirati ukupan materijal kojim će ovogodišnji festival biti predstavljen.

PitchWise 2013. godine stavlja fokus na dvije centralne teme:

1.  Proces razvitka i forme u kojima se feminizmi pojavljuju, društvena stvarnost u  kojoj  djeluju, teme kojima se bave, te proturječja u feminizmima

2. Otkrivanje (ne)specifičnosti ženske umjetničke prakse unutar muško dominiranih heteronormativnih binarnih prostora.

Prijave šaljite u obliku kratkog pisma koji će sadržavati vaše ime i prezime, kontakt telefon i kratke informacije o vašem predhodnom radnom iskustvu (uključujući nekoliko slika vaših radova) na e-mail do nedjelje, 7. srpnja.

Kandidatkinje koje do postavljenog roka dostave svoje prijave, bit će naknadno obaviještene o smjernicama za izradu vizualnog identiteta, te simboličnom honoraru.

 

Međunarodni dan ponosa obilježili prosvjedom

Povodom 27. lipnja – Međunarodnog dana ponosa, inicijativa nekoliko LGBT organizacija na platou kod Filozofskog  fakulteta u Beogradu danas je održala flashmob akciju pod nazivom Pokaži ponos, TESTiraj savest.

Ovom akcijom LGBT organizacije žele pružiti podršku reformama u obrazovanju, prije svega aktualnoj inicijativi za smjenu ministra obrazovanja Žarka Obradovića. Tijekom akcije, aktivisti i aktivistkinje su nosili transparente: “Ministre, kec iz vladanja!”, “Promene počinju ovde”, “Za obrazovanje bez predrasuda”, “Znanje je ponos homofobija je neznanje”, “Stop korupciji u obrazovanju”…

Dan ponosa se obilježava u znak sjećanja na pobunu LGBT zajednice protiv  sistema koji se represivno odnosio prema LGBT osobama i upravo zato ovom  akcijom želimo  zadržati kritički odnos prema institucijama našeg društva. Iako se danas LGBT zajednica u Srbiji izborila za određena prava, smatramo da je za kreiranje otvorenog društva u kome je svaka osoba prihvaćena bez  obzira na razlike – obrazovanje jedan od ključnih faktora.

Kao i sve druge marginalizirane grupe i LGBT osobe pohađaju škole i fakultete, i na njima želimo da se osjećamo sigurno, prihvaćeno, da ostvarujemo sve svoje potencijale i talente. Međutim, obrazovni sustav koji je ogrezao u mitu, korupciji, bahatosti i nepotizmu, negativno se odražava na sve nas, prije svega kao na građanke i građane Srbije koji žele da doprinijeti razvoju društva.

Također, posljednje analize udžbenika ukazuju na visoki stupanj homofobnog sadržaja, a istospolna orijentacija se i dalje izjednačava sa bolešću, pedofilijom i zoofilijom. Uz to, nekoliko istraživanja među srednjoškolcima su pokazala da je stupanj homofobije, mizoginije i rasizma vrlo visok. Najveću odgovornost za ovako stanje snosi upravo Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja Republike Srbije.

Institucije obrazovanja moraju biti rasadnik tolerancije, a ne tvornice predrasuda i netrpeljivosti.

Srdačno:

Organizacija za lezbejska ljudska prava – Labris

Kvirija – Centar za promociju kulture nenasilja i ravnopravnosti

Grupa za podršku mladim gej muškarcima – Izađi

Gej organizacija osoba sa invaliditetom

Gayten LGBT

Beograd Prajd

Mogu li žene zaista nastaviti karijeru nakon što su je prekinule zbog djece?

Nekima uspijeva, ali prepreke na koje žene nailaze nakon podužeg perioda izbivanja s posla mogu često biti nepremostive. Situacija da se stari posao promijenio ili nestao kada se odluče vratiti svojem starom poslodavcu nakon što su rodile nije rijetka.

 Premijere, 12-satno radno vrijeme i putovanja preko Atlantika bila su uobičajena tjedna ruta za Kath McDonald (41) koja je devet godina radila u filmskoj industriji. Nosila je odjeću Vivienne Westwood i šminku po najnovijim trendovima. Posao je bio zahtjevan, ali je bio dobar i bila sam cijenjena, nisu htjeli da odem, a kad sam otišla čula sam obećanja poput ‘ovdje će uvijek biti posla za tebe’ i ‘vrati se kad god želiš’, rekla je Kath.

 No, nakon što je otišla kako bi rodila svoje prvo dijete, obećanja su već bila prekršena. “Provela sam 16 mjeseci sa svojom kćeri i onda se vratila u staru firmu. Bilo je to početak recesije, ljudi su bili zabrinuti. Moj stari šef se preselio, a staro mjesto puno mladih entuzijastičnih ljudim koji su me gledali kao da sam ludi dinosaur. Mislila sam i mislila i odlučila roditi još jedno dijete, možda otići na usavršavanje, ali nekako je sve otišlo u krivo.”

 Sada čisti kuće dok su njena djeca u školi i boji se budućnosti. “Moram se vratiti natrag na posao, ali to je zaista zastrašujuće. Bila sam na intervjuu za posao u Marks & Spenceru i skoro doživjela napadaj panike. Nekad sam znala zivkati Leonarda DiCapria, a sada nosim gumene rukavice i čistim tuđe zahode.”

 Pjevačica Lily Allen ovog je proljeća započela svoj povratak na pozornicu nakon što je četiri godine provela kod kuće s djecom. Rodila sam dvoje djece, ali iako ih jako volim, nikad neću bit tip osobe koja sjedi kod kuće cijeli dan i igra se plastičnim igračkama, komentirala je Allen.

 Prošli je tjedan Ruby McGregor-Smith, predsjednica Ženskog poslovnog vijeća, izjavila kako bi Britanija mogla stvoriti radna mjesta za većinu od 2,4 milijuna nezaposlenih majki koje bi voljele opet imati posao u roku od sljedećih pet godina kada bi se usvojili neki fleksibilniji uvjeti. Dodala je kako se žene ne bi trebale nastojati uklopiti u sadašnju ekomoniju već je ‘oblikovati’.

 Gaby Hinsliff, bivša urednica u Observeru za političke teme, koja je dala otkaz u 2009. kako bi mogla provoditi više vremena sa svojim sinom, vodila je ovaj vikend debatu na Mumsnet WorkFestu. Izjavila je kako je broj alfapovratnica, poput Lily Allen, u porastu. One se ne vraćaju samo na svoj stari posao, već i u svoje zvjezdane karijere.

{slika}

 Hinsliff je intervjuirala nekoliko žena za koje kažu da su se ‘odrazile’ i upire prstom na McGregor-Smith čiji je odmor od karijere trajao 18 mjeseci i profesoricu Margaret Rayman koja je 17 godina izbivala, a onda se vratila u znanost i došla do značajnih otkrića u prehrani. Sama Hinsliff kaže:”Nitko ne smatra da je ovakav povratak lagan. Sve žene koje sam intervjuirala su se na početku morale boriti, a najblji savjet za iscrpljene roditelje koji su u iskušenju da se odreknu posla jest rad na pola radnog vremena, ako si to možete priuštiti, i da su vam sve mogućnosti otvorene.”

 Ali može li zaista žena koja ostavlja karijeru kako bi imala djecu očekivati da će se vratiti na sličan položaj unutar radne snage? Alexa Kerr, savjetnica za razvoj karijere i direktorica firme koja se istim bavi, daje niječan odgovor. “Mislim da se to sad već univerzalno podrazumijeva. Svi moramo prihvatiti da stvari neće biti iste.”

 McGregor-Smith i Allen nisu norma. Kerr kaže kako su samopouzdanje i vještina da se znamo prodati ključni trikovi u povratku na posao, ali su to istovremeno i kvalitete koje su žene za vrijeme boravljenja doma s djecom najvjerojatnije izgubile. “Naš je cilj porast samopouzdanja, kao ohrabriti  samu sebe i prihvatiti da će vaši osjećaji možda podivljati. Ali također i naučiti reći ne kad se jednom vratite na posao. Kad je žena učinkovita kućanica, sav je posao na njoj, a kada se vrati na posao potrebna joj je pomoć koja će je rasteretiti. Potrebna joj je potpora.”

 “Ovdje imamo puno različith primjera, od mame koja je uzela porodiljni dopust i vraća se možda na isto radno mjesto ili u istu organizaciju, ali na drugo radno mjesto. Neke druge mame izbivale su dulji period vremena i vraćaju se u granu industrije gdje je tehnologija napredovala i one se ponovno moraju dokazati. One se najviše boje. Ali morate dobro promotriti svoje majčinske vještine i prepakirati ih poslodavcu: danas se radi o tome kako se prezentirate.”, istaknula je Kerr.

 Savjetnici za razvoj karijere poručili su majkama da se sjete načina na koji pričaju s djecom: one izgrađuju svoju djecu i isto to moraju napraviti i za sebe.

 Konferencija koju je organizirao Mumsnet u Londonu okupio je dosta govornika/ca čiji je cilj pomoći majkama da pronađu taj toliko bitan put do posla. “Klinike za karijeru” i njihovi savjetnici postaju sve popularniji među majkama kojima je zastrašujuća pomisao na njihove poslove koji ih ispunjavaju.

 Justine Roberts, suosnovačica i izvršna direktorica u Mumsnetu i majka četvero djece, kaže kako je ideja Workfesta pružiti pomoć onima koji se žele vratiti natrag na posao ili koji žele promijeniti svoj radni život nakon pauze u karijeri. Ponekad je ono što je zaista potrebno samo malo inspiracije i vjera u saznanje da se nakon odmaka može izgraditi uspješna karijera.

{slika}

 Ona je radila kao ekonomistkinja prije nego je rodila djecu, a za sam događaj kaže kako želi da on posluži kao katalizator u procesu traženja posla, ali i za to da poslodavci prepoznaju kako se malo fleksibilnosti može dugoročno isplatiti ako odluče zadržati prave ljude.

 “Htjela sam da Mumsnet bude organizacija koja će mnogim roditeljima dati do znanja što je prava istina. Rad je važan, ali obitelj je prva. Tijekom godina sam davala posao mnogim roditeljima koji su odabrali fleksibilno radno vrijeme – bilo na pola radnog vremena ili rad od kuće na nekoliko sati radnog vremena, ali i onima koji bi inače napustili svoje radno mjesto. Rezultat svega toga bio je da smo pronašli neke odlične ljude. I Mumsnetu, ali i sve većem broju drugih firmi potreban je fleksibilan pristup kako bi uspjele u ovom svijetu gdje imamo pristup svemu od nula do 24 sata.”

 Recesija i njeni posljedični rezovi najjače su pogodili žene. The Fawcett Society procjenjuje da će do 2015. godine prosječna majka koja podiže djecu izgubiti otprilike jednu mjesečnu plaću na godinu. Nezaposlenost među ženama porasla je za otprilike 20% između 2009. i 2012., dok je među muškarcima ta brojka 0.32%.

 U sferi radne snage, žene na porodiljnom dopustu u nepovoljnijem su položaju od svojih muških kolega koji lošije obavljaju posao. Zbog troškova oko brige za djecu mnoge ostaju kod kuće ili rade na pola radnog vremena, a jedna od značajnijih statistika je ona da je 54% žena zaposlenih na poslovima ispod njihovog potencijala. Od 100 kompanija obuhvaćenih FTSE-om, 17% direktorskih mjesta pripalo je ženama, u parlamentu su žene nadjačane 4:1, a u vladi 5:1. Razlike u plaći i mirovini ostaju. Razlika u plaći između mušakaraca i žena zaposlenih na puno radno vrijeme je 10%, a kod onih zaposlenih na pola radnog vremena 34%.

 Čak i žene s izrazito uspješnom karijerom se suočavaju s radikalnom promjenom položaja jednom kada dobiju djecu. Katie Powell stajala je na čelu korporacije više od jednog desetljeća. Napunivši 23 godine, postala je najmlađa direktorica u kompaniji Cable & Wireless. Vodila je pokretanje Thomson Reutersa, marke koju je Business Week svrstao na 34. mjesto. Ali u 2010. dok je bila na porodiljnom dopustu sa svojom kćerkom Molly, njena uloga preseljena je u New York. “Mislim da sam bila pomalo naivna. Vodila sam veliki tim. Imaš u glavi neku iluziju da možeš nastaviti tamo gdje si stao, ali kada sam se vratila, sve uloge koje su mi bile ponuđene uključivale su puno putovanja. Imati dijete je nevjerojatno putovanje, ali onda se vratiš među radnu snagu i suočiš se padom iz jedne direkotrske pozicije na karijernu nulu.”

Powell je napustila Thomson Reuters i 2011. pokrenula Mama Jeanius, marku traperica za trudnice. Također ima malu savjetodavnu tvtrku za unutarnji dizajn i vodi te dvije firme dok brine o svoje dvoje djece.

{slika}

 “Skrb o djeci koju si možemo priuštiti i fleksibilnost su očitvo dva velika problema. I dati ženama pravi alat. Mislim da svi moramo prigrliti rad od kuće. Troškovi brige o djeci mogu osakatiti kućanstvo. Postoji mnogo žena koje doslovno rade za ništa kada poplaćaju sve troškove čuvanja djece.”

 No, ističe da i poslodavci moraju napraviti svoj dio posla. “Budući da sam i sama poslodavka, ne zamaram se time gdje su moji zaposlenici sve dok svoj posao izvrsno obavljaju. Žene bi trebale biti fleksibilne, a radna mjesta im u tome trebaju pomoći. Naša generacija žena vjeruje u rečenicu da možemo imati sve, ali nalazimo i svoje probleme u tom neprestanom pokretu. To zahtijeva puno truda, discipline i organizacije.”

 Upozorila je, također, kako samostalno upuštanje u novi posao ne mora uvijek biti pravi potez. “Pokretanje vlastite firme ne mora uvijek biti pravo rješenje budući da je također izrazito zahtjevno i možda ćete morati uložiti puno više radnih sati nego da ste zaposlenik. Možete uložiti sve što imate, a puno novih firmi propada u prvih nekoliko godina. Ja sam bila izrazito motivirana za nastavkom karijere, za time da imam još jedan dio svojeg života koji nije vezan samo uz djecu, tako da je to bila moja ključna motivacija i žene trebaju dobro razmisliti imaju li je.”

 Lorraine Candy, glavna urednica Elle-a za Ujedinjeno Kraljevstvo, majka četvero djece i još jedna u nizu koja podupire WorkFest, složila se s Powell i istaknula u tweetu kako su fleksibilni radni sati “neprocjenjivi za posao”. 

Prevela i prilagodila: Ljiljana Žegrec

Odzvonilo diskriminaciji istospolnih brakova u SAD-u

Američki Vrhovni sud srušio je jučer zakon koji uskraćuje federalna prava istospolnim parovima, proglasivši ga neustavnim jer nije u skladu s Petim amandmanom.    

Pet sudaca Vrhovnog suda bilo je za, a četiri protiv rušenja ovog diskriminirajućeg zakona.

Kontroverzna DOMA (Defense of Marriage Act), odnosno Zakon o obrani braka, potpisao je 1996. godine  tadašnji američkog predsjednika Bill Clinton, a njime su se istospolnim parovima, čak i u saveznim državama gdje su legalizirane istospolne zajednice, uskraćivale porezne olakšice i druge povlastice na koje imaju pravo klasični, hetero brakovi.

Također, Vrhovni je sud danas odlučio kako kontroverzni kalifornijski Prijedlog 8, kojim se brane istospolni brakovi u toj američkoj saveznoj državi, nema pravne osnove, čime je otvoren put legalizaciji istospolnih brakova i u toj državi.

Američki predsjednik Barack Obama komentirao je ovu odluku Vrhovnog suda riječima: Današnja presuda o DOMA je povijesni korak prema bračnoj jednakosti.

{slika}

Kada ti mama kaže da je debela

Draga mama,

bilo mi je sedam godina kada sam otkrila da si debela, ružna i užasna. Sve do tada sam vjerovala da si lijepa i to u svakom smislu te riječi. Sjećam se prelistavanja starih foto albuma te zurenja u one fotografije na kojima stojiš na palubi broda. Tvoj bijeli kupaći kostim bez naramenica doimao se tako glamurozno baš kao u filmske zvijezde. Skriven u zadnjoj ladici, izvlačila sam taj čudesni bijeli kostim kad god sam imala priliku i zamišljala neko buduće vrijeme u kojem ću ga moći obući, u kojem ću biti poput tebe.

Ali sve se to promijenilo one noći kada smo se spremile za zabavu i ti rekla: “Pogledaj kako si tanka, lijepa i ljupka. A pogledaj mene, debela, ružna i užasna”.

Nisam odmah razumjela što si pod tim mislila pa sam iskreno i nevino rekla: “Ti nisi debela.”

“Jesam dušo. Uvijek sam bila debela, čak i kao dijete”, odgovorila si.

U danima koji su nakon toga uslijedili otkrila sam neke bolne spoznaje koje su oblikovale cijeli moj život. Naučila sam da:

  1. Mora da ti jesi debela jer majke ne lažu.
  2. Debljina je ružna i užasna.
  3. Kada odrastem izgledat ću poput tebe što znači da ću i ja biti debela, ružna i užasna.

Mnogo godina kasnije znala bih se sjetiti ovog i ostalih sličnih razgovora pa bih te proklinjala zbog toga što si se osjećala tako neatraktivno, nesigurno i bezvrijedno. Naime, ti si osoba na koju bih se prvo trebala ugledati, a naučila si me da o samoj sebi mislim isto što i ti o sebi.

Sa svakom grimasom koju si napravila kada bi se pogledala u ogledalo, sa svakom grješnom “Oh, ne bih smjela”  žlicom, sa svakom novom, čudesnom dijetom koja će ti promijeniti život ja sam naučila da žene moraju biti mršave da bi vrijedile. Zato što je za djevojke najveći doprinos svijetu njihova fizička ljepota.

Baš poput tebe i ja sam se cijeli svoj život osjećala debelom. Uostalom, kada je to debljina postala osjećaj? Stoga što sam vjerovala da sam debela znala sam da nisam dobro.

{slika}

Ali sada sam starija, i sama sam majka, pa znam da kriviti tebe zato što mrzim svoje tijelo nije fer, a niti ne pomaže. Danas razumijem da si i ti samo produkt dugog i bogatog ženskog nasljeđa koje nas uči prezirati same sebe.

Pogledaj kakav je tebi primjer baka dala. Ne samo da je odbijala ponuđenu hranu jer je to bilo šik, već je svaki dan bila na dijeti sve dok nije umrla u 79. godini života. Običavala bi se namazati i kada bi išla do poštanskog sandučića zbog straha da bi je netko mogao vidjeti nenašminkanu.

Sjećam se njenog ‘suosjećanja’ kada si joj rekla da te je moj otac napustio zbog druge žene.

“Ne razumijem zašto. Paziš na sebe, šminkaš se. Pretila jesi, ali ne previše”, komentirala je.

Prije negoli je otišao ni otac nije imao milosti prema tebi.

“Pobogu, Jan. Pa nije to tako teško. Koliko jedeš toliko težiš. Dakle, ako želiš smršaviti onda moraš manje jesti”, čula sam kada je jednom rekao.

Te noći si primijenila njegov savjet te za večeru poslužila kinesko jelo od mljevenog mesa i povrća. I dok smo svi mi jeli s velikih tanjura ti si sebi večeru servirala na malom desertnom tanjuriću.

Nečujno su ti se slijevale suze niz obraze dok si sjedila ispred te patetične kašice mljevenog mesa. Ništa nisam rekla. Čak ni kada su ti se ramena tjeskobno dizala i spuštala. Svi smo jeli večeru u tišini. Nitko te nije utješio. Nitko ti nije rekao da prestaneš  biti smiješna i da uzmeš prikladan tanjur. Nitko ti nije rekao da si već dovoljno voljena i dobra. Sva tvoja postignuća i vrijednost kao učiteljice djece s posebnim potrebama i majke troje vlastite djece postajali su beznačajni u usporedbi s centimetrima koje nisi mogla izgubiti sa struka.

Srce mi se slamalo gledajući tvoj očaj i žao mi je što te nisam obranila. Naime, do tada sam već naučila da si debela svojom krivnjom. I otac je gubitak težine opisivao kao ‘jednostavan proces’ s kojim se ti još uvijek nisi mogla uhvatiti u koštac. Tako da nisi zaslužila ni hranu, ni suosjećanje.

Ali, majko, bila sam u krivu. Sada znam kako izgleda odrastati u društvu koje ženama govori da im je najvažnija ljepota te u isto vrijeme definira standard ljepote koji je nemoguće doseći. Isto tako sam iskusila bol internalizacije istog. Postajemo tamničarke same sebi pa se kažnjavamo zbog toga što ne izgledamo po društveno nametnutom standardu. Nitko nije tako okrutan prema nama kao mi prema same sebi.

Majko, ovo ludilo mora stati. S tobom, sa mnom, sada. Zaslužujemo bolje, bolje od toga da uništavamo svoje dane mislima o vlastitim tijelima priželjkujući da smo drugačije.

I ovdje se ne radi samo o meni i tebi, već i o tvojoj unuci, Violet. Tek joj je tri godine i ne želim da joj se usadi mržnja prema vlastitom tijelu te joj uguši sreću, samopouzdanje i potencijal. Ne želim da ona vjeruje da joj je ljepota najvažnija imovina koja će odrediti njenu vrijednost u svijetu. Violet od nas uči kako biti žena pa joj moramo biti najbolji mogući uzori. Moramo joj vlastitim riječima i ponašanjem pokazati da su žene dovoljno dobre onakve kakve jesu. A da bi nam ona to vjerovala, i mi u to moramo vjerovati.

Što smo stariji to sve više gubimo one koje volimo, bilo zbog bolesti ili nesreća. Njihova je smrt uvijek tragična i prerana. Često se pitam što ti ljudi, kao i njihovi najbliži, ne bi sve dali za još vremena u zdravim tijelima. U tijelima koje bi im još malo produžilo život. U tijelima u kojima veličina bedara ili bora na licu ne bi bila važna jer bi ta tijela bila živa, dakle, savršena.

Tvoje tijelo je također savršeno. Omogućuje ti da svojim osmjehom razoružaš sve prisutne  i da ih zaraziš svojom vedrinom. Ono ti omogućuje da rukama obujmiš Violet te je tako jako stisneš sve dok se ne počne smijati. Svaki trenutak u životu koji smo potrošili zabrinjavajući se oko naših fizičkih ‘mana’ je potrošeno vrijeme, dragocjen dio života kojeg nikada nećemo dobiti natrag.

Zašto ne bismo poštovali naša tijela zbog onog što nam omogućuju umjesto da ih preziremo zbog toga kako izgledaju. Usredotočimo se na zdrav i aktivan život pa će i težina otpasti ondje gdje treba. Dakle, neka mržnja prema našim tijelima postane prošlost. Kada pogledam fotografiju tebe u bijelom kupaćem kostimu, moje nevine, mlade oči vide istinu. Vide bezuvjetnu ljubav, ljepotu i mudrost. Vidim svoju majku.

Voli te,

Kasey

         Prevela i prlagodila: Veronika Matijačić

Bit ću usidjelica!

Dvadeset i tri su mi godine i prilično sam sigurna da se nikad ne želim udati. Imam li psihičkih problema? Nemam. Jesam li odbojno biće? Nisam. Jesam li gledala roditelje kako se svađaju oko novca, skrbništva nad djecom ili kućnih ljubimaca i jesam li zbog toga istraumatizirana? Nisam. Moji roditelji su u sretnom braku već 25 godina i još se uvijek vole.

Zašto jednostavno ne prihvatim okove braka? Jednostavno je i odgovorit ću na to citatom iz filma: “Ne želim nekome biti nešto.” To je Summer (Zooey Deschanel) rekla Tomu (Joseph Gordon-Levitt) u filmu 500 dana ljubavi. Kada je riječ o braku, ja sam poput Summer. Baš kao i ona osjećam pritisak od davanja sebe nekome. Osjećam to poput tereta na ramenima, a trenutno čak niti nisam u vezi.

Normalno je biti u braku pa si stoga pomalo čudan nisi u njemu. Ljudi će se pitati je li s tobom sve u redu i morat ćeš objašnjavati zašto nisi. Kako to da nisi u braku? Zar još nisi upoznala pravu osobu? Kada si u braku, nitko te ne pita zašto si udana i jesi li uopće udana za pravu osobu. Ljudi se jednostavno vjenčaju i točka. Veća je vjerojatnost da će se za slobodne/neudane žene reći da su jadne i osamljene nego za slobodne/neoženjene muškarce. Pogledaj ga, on je snažan neovisan muškarac! Pogledaj nju, ona još uvijek čeka Onog pravog!

U nekim zemljama veći je pritisak na ženama da pronađu partnera. U Kini, žene se označava kao usidjelice ako su neudane i starije od 27 godina. Taj se izraz koristi i u medijima i u vladi i time se vrši snažan pritisak na određenu skupinu žena. Velik je i broj djevojčica koje prisilno stupaju u brakove, pogotovo u zemljama u razvoju. Ujedinjeni narodi procjenjuju kako će do 2020. biti sklopljeno 14.2 milijuna dječjih brakova godišnje.

Ako ništa drugo, u Europi barem možemo pristati ili odbiti. Pitam se kaže li netko ikad: Pristajem, ali pod ovim uvjetima..,baš kao što je to rekla Margaret Thatcher svom zaručniku Dennisu ( bez obzira na to kakva je osoba bila, o tome ćemo raspravljati neki drugi put, u redu?). Sjećam se dijaloga iz filma Čelična Lady, o životu Margaret Thatcher. Kada ju je njen suprug tek zaprosio nije odmah pristala. Rekla je: “Da! Toliko te volim, ali nikad neću biti jedna od onih žena, Dennis. Koje su tihe i lijepe uz bok svoga supruga. Ili povučene i same u kuhinji dok peru suđe.”. Njen zaručnik joj je tad rekao da će za takve poslove nabaviti poslugu, a Margaret mu je uzvratila: ” Život je više od kuhanja i čišćenja i djece. Znači više od toga. Ne želim umrijeti dok perem šalicu za čaj! Ozbiljna sam, Dennis, reci da razumiješ!” Dennis je pokušao odagnati njene sumnje rekavši: “Draga, baš zato te i želim oženiti.”

Ako ste pogledali taj film sigurno se sjećate tog dijaloga i ako ste gledali film 500 dana ljubavi, znate da se nakraju Summer ipak uda. Pa ako se i ja poput Summer ipak udam, neka to barem bude pod uvjetima koje je postavila Margaret.

                                                               

Prevela i prilagodila: Marijana Drempetić