Što nas ove godine očekuje na Animafestu?

U utorak u kinu Europa održana je press konferencija povodom skorašnjeg otvaranja 23. svjetskog festivala animiranog filma – Animafesta Zagreb, koji će se održati od 4. do 9. lipnja. Na konferenciji su govorili umjetnički direktor Daniel Šuljić, producentica festivala Olinka Vištica i Vjera Matković, asistentica koordinatorice programa za djecu i mlade Mia Gvozdić Michl i Leila Topić, kustosica Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, te predstavili uistinu bogat, zanimljiv i intrigantan program.

U konkurenciji za glavnu nagradu festivala, Grand Prix nalazi se devet dugometražnih filmova od kojih vrijedi izdvojiti jedan od najpopularnijih naslova Autobiografija lažljivca: Neistinita priča o montipajtonovcu Grahamu Chapmanu. Djeca – Vukovi, francusko- belgijska animirana čarolija, Ernest i Celestina – omiljena priča festivalskog žirija, španjolski film Bore koji je snimljen prema nagrađivanom stripu Paca Roce. Italija predstavlja adaptaciju Collodijeve priče Pinocchio, francuski autor Jean François Languioneij film Slika. Imat ćete priliku pogledati i francusko-belgijski film i autobiografska priča južno korejskog animatora Junga Usvajanje odobreno, te hvaljena i nagrađivana priča debitantskog autora Chrisa Sullivana Duhovi Prošlosti.

Presjek suvremenih i klasika norveških filmova prikazat će najbolje od norveške kratkometražne produkcije od 1913. godine do danas, dok u dugometražnom programu možemo pogledati tri filma, koji prezentiraju ključne momente norveške animacije.

“90-tih godina, dok je zbog ratne situacije u Hrvatskoj sve stagniralo, pa tako i animacija, za Norvešku animaciju to je bilo vrijeme kada se profesionalizirala. U suradnji sa National Film Board of Canada postiže veliki uspjeh, te ove godine slavi 100 godina”, rekla je Olinka Vištica, te nadodala kako vrijedi istaknuti remek djelo Iva Caprina iz 1975 godine, Velika Nagrada Pinchcliffea, koje je pogledalo oko pet milijuna Norvežana i Norvežanki, a sada će biti dostupan i hrvatskoj publici.

Program za djecu i mlade namijenjen je za dob od 3 godine pa nadalje, te ove godine osim dvanaest animiranih dugometražnih filmova, nudi i dvije radionice, piksilacije i stop animacije te izradu optičkih igračaka.

Animafest Pro je programski segment koji je našim profesionalcima i profesionalkama u području filma i animacija vrlo dobro poznat jer se već par godina organizira u suradnji s MEDIA deskom Hrvatske. Cilj programa je kroz predavanja i stjecanje novih znanja i vještina pružiti pomoć pri produkciji i distribuciji filma te poticati suradnju, kako na lokalnoj i regionalnoj razini, tako i na internacionalnoj.

“U nizu predavanja i radionica istaknula bih transmediju i animaciju koji na teorijski i praktičan način propituju kreativnu primjenu koje su se dogodile u nekoliko godina u kinematografiji. Animafest će u potpunosti biti u digitalnom formatu, tako da možemo reći da je sudbina filmskih vrpci neizvjesna”, objasnila je Olinka Vištica.

Svrha predavanje o transmediji je nastojanje da se istakne upotreba animacije u takvim projektima, te uloga videoigre koja kao i animacija može biti umjetničko djelo.

Tematski dio programa pod nazivom Was ist Europa? nastao je povodom ulaska Republike Hrvatske u Europsku Uniju. Radi se o filmovima koji prikazuju društveno-politički život Europe 20. stoljeća, pa sve do danas. ‘

‘Prilikom konkuriranja, iskristalizirale su se dvije teme: nacizam, koji je još uvijek duboko ukorijenjen, a kako to izgleda kroz animaciju možete pogledati u filmu Tišina ili Putovnica, te ekonomska migracija”, rekao je Daniel Šuljić.

Među popratnim događanjima vrijedi svakako izdvojiti Animation goes MSU. Na natječaj za medijsku fasadu Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu bilo je prijavljeno 52 rada iz 16 zemalja, a zanimljive projekcija domaćih i međunarodnih radova možete pogledati od 29. svibnja pa do kraja Animafesta. S obzirom na to da su projekcije na vanjskom prostoru, vožnja autobusom, ispijanje kave ili slučajna šetnja u blizini muzeja, imat će sasvim drugačiji doživljaj. Od 5. do 9.06 MSU ugošćuje Ivana Marušića Klifa koji će u svom projektu Volim crtiće “odglumiti” pokrete tipične za rane animirane likove.

Umjetnički doživljaj Animafesta biti će bogatiji izložbama Moj život (Galerija Ulupuh) i Level up (Galerija Forum). Kreativnost koju nudi likovni i interaktivni dio Animafesta, biti će sjajno društvo filmskom koji će biti prikazivan u zagrebačkim kinima Europa i Cineplexx Centar Kaptol, nezaobilaznim stanicama svih ljubitelja animacija u sljedećih nekoliko dana.

Trafficking – ropstvo 21. stoljeća

Javna tribina nazvana Trafficking – ropstvo 21. stoljeća održat će se u ponedjeljak, 3. lipnja 2013. godine na Fakultetu političkih znanosti (A dvorana) s početkom u 18 sati.

Trgovanje ljudima je globalni problem  i jedan od najbrže rastućih i najunosnijih oblika organiziranog kriminala te predstavlja i jedan od najtežih primjera kršenja ljudskih prava. Mlade osobe žele što prije postati samostalne, imati dobar posao, dodatno se obrazovati, izgraditi karijeru, steći nova iskustva, putovati ili naprosto pobjeći iz postojeće situacije – nedostataka mogućnosti ili obrazovanja, od loših ljubavnih veza, nezaposlenosti i siromaštava. Ulaskom Hrvatske u EU mladima se otvaraju nove mogućnosti, ali one nose i potencijalne rizike. S obzirom na problem nezaposlenosti mladih u RH koja svakodnevno raste i rezultate istraživanja koja pokazuju da dio mladih razmišlja o odlasku u zemlje EU radi studiranja ili potrage za poslom, smatramo da važno je informirati djecu i mlade o problemu trgovanja ljudima, kako bi prepoznali potencijalno opasne situacije te saznali više o načinima prevencije i zaštite.

Na tribini gostuju Aleksandar Štulhofer, redovni profesor na Filozofskom fakultetu, koji će dati uvod predavanju, definiciju trgovanja ženama u seksualne svrhe, te kako bi legalizacija prostitucije utjecala na trafficking. Sandra Veber načelnica Ureda glavnog ravnatelja policije, će govoriti o zakonima koji postoje u Hrvatskoj, te koje opasnosti nosi ulazak u EU po pitanju traffickinga. Đurđica Kolarec, voditeljica programa suzbijanja trgovine ljudima u Centru za žene žrtve rata, pričati će o radu centra, o iskustvima žrtava traffickinga i načinima na koje možemo pomoći žrtvama ili sami izbjeći opasnosti traffickinga.

Javna tribina se održava povodom kampanje prevencije trgovanja ženama i djevojkama u svrhu seksualnog iskorištavanja pod nazivom Dvije djevojčice. U kampanju je uključeno 13 europskih zemalja i osniva se na kratkom animiranom filmu, autorice Ruth Beni, u trajanju od tri minute koji prati priče dviju djevojaka koje su okrutno prevarene od ljudi koje su poznavale i kojima su vjerovale, a koji su poslije trgovali njima protiv njihove volje.

U Republici Hrvatskoj kampanju provodi CESI, u suradnji s Ambasadom Ujedinjenog kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske, Ministarstvom unutarnjih polova – Ravnateljstvo policije, Pravobraniteljicom za ravnopravnost spolova i Uredom VRH za ljudska prava i prava nacionalnih manjina.

Kampanja osim medijske promocije uključuje informiranje javnosti i različite edukacijske aktivnosti koje će se provoditi u suradnji sa školama, knjižnicama, fakultetima i organizacijama civilnog društva.

Procjenjuju li čitatelji/ice ženske likove strože nego muške?

Nedavni intervju s autoricom Claire Messud donosi pitanja za raspravu o tome kako rod utječe na čitanje.

John je ambiciozan, iznimno motiviran za rad i inteligentan. Radi za uglednu konzultantsku tvrtku i sjedi u Savjetodavnom odboru jednog trusta mozgova. Zadržite ga na umu i postavite si pitanje: u odsutnosti drugih informacija, biste li željeli da vam on bude prijatelj? A sada promijenimo na trenutak Johnovo ime u Joan. Ponovite istu vježbu. Biste li htjeli da vam ona bude prijateljica?

Bez obzira na to što odgovorili u ovom hipotetskom primjeru – vjerojatno znate ‘pravi’ odgovor i odgovarate u skladu s time – znamo da bi, u cijelosti, Joan prošla mnogo gore na listi prijateljstva nego njen muški parnjak John. Vrlo vjerojatno smatralo bi je se manje srdačnom osobom, a posljedično tome i manje privlačnim materijalom za prijateljicu. Uspješnom, možda. Ali osobom s kojom biste htjeli popiti piće? Ne baš.

Tijekom posljednjih tridesetak godina, rad socijalnih psihologinja poput Susan Fiske i Mine Cikara opetovano je pokazao da se žene percipira i procjenjuje prema drugačijim kriterijima u odnosu na muškarce: ne samo da se one osobine na koje se gleda kao na pozitivne kod jednih (recimo, asertivnost u muškaraca) tumači kao negativne kod drugih (primjerice, nasrtljivost u žena), već uz to pripisujemo drugačije relativne vrijednosti različitim osobinama ovisno o rodu osobe o kojoj je riječ. Ljubaznost, naprimjer, dosljedno se smatra važnijom kod žena nego kod muškaraca – to je nešto što su ugledne žene poput Hilary Clinton i previše osjetile, bez obzira na to što pokušale učiniti i kako se probale ponašati.

Sada čak i fiktivni ženski likovi osjećaju posljedice toga. U intervjuu s Claire Messud, održanom 29. Travnja, novinarku Publisher Weeklyja Annasue McCleave Wilson zanimalo je bi li Messud željela biti prijateljica svojoj protagonistici Nori. Nora je, poslije svega, jednostavno tako ljutita, “gotovo nepodnošljivo smrknuta.”

“Zaboga, pa kakvo je to pitanje?”, Messud je (razumljivo) ljutito uzvratila, brzo navodeći niz neugodnih muških protagonista, od Mickeya Sabbatha iz romana Philipa Rotha do legendarnog Raskoljnikova F.M. Dostojevskog, o kojima, čovjek bi pretpostavio, nitko ne bi ni pomislio da postavi takvo pitanje.

“Ako je za muškarca neprikladno i potencijalno opasno da bude ljutit, za ženu je to potpuno neprihvatljivo”, istaknula je Messud.

Pitanje koje je postavila McCleave – i eksplozivan uzvrat Claire Messud – donose dva veća pitanja za razmatranje. Prvo, tretiraju li ljudi muške i ženske književne likove na drugačiji način? Odnosno, jesu li čitatelji skloni procjenjivati književne protagonistice na temelju njihovog potencijala za sklapanje prijateljstava, a protagoniste ne? I drugo, bez obzira na rodna pitanja, kakvo je to uopće pitanje – legitimno ili ustvari prilično glupo? Trebamo li doista posezati za književnosti u potrazi za potencijalnim prijateljima?

Percepcija rodova može biti opasna: dok manjak srdačnosti kod muškaraca prolazi, kod žena je smrtonosan. Messud je u pravu kad ističe da se ono što je kod muškarca samo opasno, kod žena često gleda kao neprihvatljivo. Zapravo, otišla bih i korak dalje. Dok ljutnja može biti smatrana relativno pozitivnom kod muškaraca, rijetko je kad percipirana drugačije nego kao negativna u žena. Uzmite u obzir: asertivnost se opetovano navodi kao pozitivna, važna središnja crta u muških osoba. Kod pojave poznate pod imenom halo efekt nastojimo procjenjivati sekundarne karakteristike s obzirom na sveobuhvatne primarne karakteristike koje tražimo. Pa tako kad o muškoj osobi razmišljamo kao o asertivnoj (dobro), vjerojatno ćemo njegovu ljutnju protumačiti kao aspekt te asertivnosti. Ako za ženu smatramo da joj nedostaje srdačnosti (loše), ljutnja postaje znak njene, da posudim riječi Annasue McCleave Wilson, nepodnošljive smrknutosti.

Nije teško zamisliti da bi se sveukupne predodžbe o rodu – i toga što jest, a što nije važno u rodnim ulogama – mogle prenijeti iz života u fikciju. Uostalom, ne samo da se suprotno od toga događa vrlo često – značajan broj psihologa tvrdi da koristimo fikciju kako bismo se naučili empatiji u našim stvarnim interakcijama – nego i naše teorije o drugim ljudima obično ostaju relativno nepromijenjene bez obzira na kontekst. Messud je definitivno u pravu kad proziva rodnocentričnu prirodu novinarkine percepcije Nore; velike su šanse da bi, da se radi o muškom liku, novinarka i drugi čitatelj nalik njoj vjerojatnije samo slegnuli ramenima ili se nasmiješili njegovoj ljutnji (dobri stari Sabbath, opet ima ispade) nego da bi ljutnja lika obilježila čitav proces čitanja.

No još je jedan problem ovdje u pitanju, izuzev rodnih razmatranja, a to je priroda samog pitanja. Bismo li doista u književnosti trebali tražiti materijale za prijateljstva? Zamislite na trenutak da netko napiše strastvenu kritiku Zločina i kazne na temelju Raskoljnikove nedostojnosti; ili da osudi Macbeth jer bi Lady Macbeth lako mogla ispasti jedna od onih neprijateljica koje te pod krinkom prijateljstva pozovu da kod njih prespavaš i iskoriste priliku da te otruju ili ti unište ugled u slučaju da preživiš; ili da izgrde emisiju The Inferno jer od svih glavnih sudionika teško da bi se za ijednog moglo reći da je materijal za prijatelja. Odbacili biste svaki od tih argumenata kao potpuno apsurdan. Ako prosuđujete književnost prema vrijednosti likova kao najboljih prijatelja, time ste odrezali veliku većinu književnog kanona – a time i puno moderne fikcije (doviđenja, Jonathan Franzen; zbogom, Raymond Carver, J.M. Coetzee i Orhan Pamuk). Takvo čitanje posve promašuje bit.

Provedite tu vježbu i vidjet ćete koliko je to pitanje zapravo besmisleno. Zašto bi ga se pobogu uopće trebalo postavljati? Ciljevi književnosti su brojni i raznovrsni, ali stvaranje dragih, pozitivnih likova s kojima biste voljeli ići na piće ili ih pozivati kući k mami teško bi se moglo smatrati nekima od njih.

{slika}

Ali u ovome je stvar. Nisam nikad upoznala Annasue McCleave Wilson, no pretpostavljam da je daleko od toga da bude neinteligentna ili da slabo zapaža. Usudila bih se pomisliti da jednostavno nije dobro razmislila o svom pitanju i njegovoj relativnoj vrijednosti (ili manjku iste) jer, eto, ona je žena koja razgovara sa ženom o ženi. Kako je David Daley  istaknuo u Salonu, pitanje ‘možda ne bi bilo na ovaj način postavljeno muškom autoru’. Niti bi ga, dodala bih, na isti način postavio novinar (kojeg bi se drugačije i evaluiralo). McCleave se zadržala na sigurnom tlu – i sudarila se s rodnim predrasudama koje obično prožimaju naše percepcije na temeljnom nivou, bile mi žene ili ne.

Mrzim pisati o rodu u književnosti. Ne zbog toga što mislim da nije bitan, nego zato što, s jedne strane, postoje drugi koji to čine bolje, a s druge strane, mislim da se vode mnogo produktivnije rasprave – i spominju mnoga bitna pitanja na dublji način – kad prestanete dopuštati da rod bude nužna točka fokusa.

Prije tri godine Emily St. John Mandel napisala je esej u slavu nedopadljivih likova. Na to je nije naveo nikakav rodni okvir, nikakav konflikt ni medijsko šuškanje nisu je potaknuli na pisanje. To je odmjeren, pronicljiv, angažirani tekst koji podjednako spominje i muškarce i žene, ni s jednim drugim ciljem nego da govori o nijansama i intrigama koje prate protagoniste koje u stvarnom životu ne biste željeli imati nadohvat ruci – pa ni udaljene od sebe ulicama. Zapravo, kad bi vam smetali pokušavajući se sprijateljiti s vama, bili biste spremni nabaviti zabranu prilaska.

Što se tiče istraživanja svega ovoga esej koji je napisala St. John Mandel najbolji je tekst na temu književnih likova kao prijatelja od svih na koje sam naišla. Njen zaključak prekrasno sažima cijelo to pitanje:

“Smisao svega jest da ti likovi nisu stvarni, čak ni oni koje je stvorio genijalac poput Updikea. Ono što je naivno i uznemirujuće jest ustrajanje u tome da za fiktivne likove postoje jednaki moralni i bihevioralni standardi koji postoje za naše stvarne prijatelje/ice. Meni se čini da je dio svrhe književnosti prosvjećivati i razvijati i malo je užitaka u fikciji koji jače šire našu svijest od promatranja svijeta iz perspektive likova koji su toliko drugačiji od nas, toliko puni mana da nam se, da ih sretnemo u stvarnom životu, ne bi baš pretjerano sviđali’.’

Ne mislim da je slučajnost to što rod nije imao nikakve veze s pisanjem St. John Mandel. Ona je samo radila ono što čini svaki dobar književni kritičar: objektivno je čitala, s okom za zasluge i daleko od svega što nema apsolutno nikakve veze s vrijednosti – kao što je rod.

Bi li to mogla postići unutar rodnog okvira – ili bi sam rod iznevjerio osnovno pitanje? Uzmite u obzir momentalnu reakciju Claire Messud na novinarkino pitanje. Odmah je postala prilično defenzivna. Istog je trena brzo nabrojala listu negativnih muških likova koje se prosuđivalo u mnogo drugačijem svjetlu od njene Nore i naširoko objasnila da bi se pitanje umjesto toga trebalo usredotočiti na vrijednost same književnosti (“je li ovaj lik životan?”), bitno objašnjavajući što je McCleaveičin posao – i koje ukorijenjene predrasude ona ima – njoj samoj u malo riječi.

Reakcija bi bila poprilično drugačija da je pitanje bilo postavljeno, recimo, Philipu Rothu. Istina, Rothu ono vjerojatno nikad ne bi ni bilo postavljeno. Ali što ako bi, argumenta radi? Mislim da bi podigao obrvu, ukazao na to da je pitanje potpuno glupo i nastavio s intervjuom. Ne bi potrošio dodatnu hrpu energije na odgovor. Ne bi prešao na pitanje o rodu niti pomislio na rod niti uzeo u obzir dublje rodne implikacije. Samo bi prozvao pitanje onakvim kakvo jest. Glupo, bez obzira na sve ostalo.

Zašto i Messud jednostavno ne prozove McCleave i ostavi sve na tome? Vrlo jednostavno. Ne može. “Pobogu, kakvo je to pitanje’.’ pita je. I doista, kakvo je to pitanje. Kraj priče za Rotha. No ne i za Messud ili za bilo koju drugu žensku osobu jer ona shvaća da je priča, u osnovi, inspirirana rodno uvjetovanim čitanjem. I tako počinje naširoko objašnjavati kako bi uzvratila udarac.

Je li to pravi pristup? Nisam sigurna. U jednu ruku razumijem što je potaknulo Messud da tako reagira – i mislim da smo sigurni ako pretpostavimo da ni McCleave ni nitko drugi neće postaviti slično pitanje u bliskoj budućnosti. Ali s druge strane je li doista vrijedno takvoj očiglednoj neispravnosti davati mogućnost da se o njoj vodi intelektualna diskusija? Nešto toliko izuzetno pogrešno ne bi smjelo biti dostojno ozbiljnog odgovora. Kakvo je to uopće pitanje? Onakvo kakvo uopće ne smije zasluživati da ga se uzme u obzir kako bi legitimiziralo svoju bit i pretpostavke na kojima leži.

Prevela i prilagodila Ana Stipković

Otvoreno pismo Facebooku

U otvorenom pismu Facebooku, koje su potpisale mnoge svjetske udruge, organizacije i aktivistkinje za ženska prava, a potporu toj globalnoj inicijativi pružila je i organizacija Žene sa Interneta iz Srbije, zahtijeva se promjena Facebook politike prema prikazivanju rodno zasnovanog nasilja na Facebooku:

Otvoreno pismo:

Mi, dolje potpisane, ovim putem zahtijevamo brzu, sveobuhvatnu i efikasnu akciju za rješavanje načina na koji su silovanje i obiteljsko nasilje predstavljeni na Facebooku. Konkretno, pozivamo Facebook da poduzme tri akcije:

1. Prepozna govor koji trivijalizira ili veliča nasilje nad ženama i djevojkama kao govor mržnje i obaveže se da nećete tolerirati takav sadržaj.

2. Provede efikasnu obuku moderatora/ica kako bi mogli prepoznati i ukloniti rodno zasnovan govor mržnje.

3. Provede efikasnu obuku moderatora/ica kako bi shvatili da zlostavljanje na internetu ne utječe na žene i muškarce na isti način, djelom zbog pandemije nasilja nad ženama u stvarnom svijetu.

U tu svrhu, pozivamo korisnike Facebooka da kontaktiraju oglašivače čiji se oglasi na Facebooku pojavljuju pored sadržaja koji poziva na nasilje prema ženama, i zamole ove kompanije da odustanu od oglašavanja na Facebooku, sve dok se ne provedu gore navedene mjere i zabrani se rodno zasnovan govor mržnje na vašoj mreži.

Konkretno, referiramo se na grupe, stranice i slike koji izričito toleriraju ili potiču silovanje ili obiteljsko nasilje, ili smatraju da je to nešto čemu se treba smijati.

{slika}

Na Facebooku se trenutno nalaze ove problematične stranice: Fly Kicking Sluts in the Uterus, Kicking your Girlfriend in the Fanny because she won’t make you a Sandwich, Violently Raping Your Friend Just for Laughs, Raping your Girlfriend i mnoge, mnoge druge. Osim toga, na Twitteru je jako popularan #RAPE.

Slike koje se pojavljuju na Facebooku uključuju fotografije pretučenih žena, žena u modricama, vezanih, drogiranih i žena koje krvare, uz naslove kao što su Ova kučka nije znala kada treba ušutjeti i Sljedeći put nemoj zatrudnjeti.

{slika}

Оvе strаnicе i fоtоgrаfiје su оdоbrеnе оd strаnе vаših mоdеrаtоrа/ica, dоk rеdоvito uklаnjаnjаtе sаdržаје kао štо su fоtоgrаfiје žena dok doje, žеna koje su imale mаstеktоmiјu i umjеtničkе prеdstаvе žеnskоg tijеlа. Osim tоgа, žеnski pоlitički gоvоr kојi uklјučuје kоrištеnjе ženskog tijеlа nа nе-sеksuаlni nаčin rаdi prоtеstа, rеdоvnо se zabranjuje kао pоrnоgrаfski, dоk je pоrnоgrаfski sаdržај – zаbrаnjеn vаšim pravilima – ostavljen.

Čini sе dа Fаcеbооk smаtrа dа је nаsilје nаd žеnаmа mаnjе uvrеdlјivо оd nеnаsilnih snimki žеnskih tijеlа, te dа је јеdinо prihvаtlјivо prеdstаvlјаnjе žеnskе gоlоtinjе оnо u kојеm sе žеnе pојаvlјuјu kао sеksuаlni оbјеkti ili žrtvе zlоstаvlјаnjа. Vаšа uоbičајеnа prаksа dоzvоlјаvаnjа оvаkvоg sаdržаја dоdаvаnjеm оznаkе zа оdricаnje оdgоvоrnоsti za postavljeni sаdržај, doslovno trеtirа nаsilје usmjereno prema žеnama kао šаlu.

Zašto su opasne Mrsićeve mjere zapošljavanja za mlade?

Nakon potpune propasti mjere zapošljavanja kroz stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa, koja je prije svega bila namijenjena privatnom sektoru, a u konačnici su je u dvije trećine slučajeva koristi državni i javni sektor, Vlada nastavlja istim tragom. No, stručnjaci i stručnjakinje iz civilnog sektora upozoravaju na opasnosti ovakvih mjera!

“Ta mjera posebno pogađa žene, s obzirom da se takvi ‘poslovi’ nude većinom u humanističkim znanostima, u kojima je zastupljen veliki broj žena – odnosno u javnom sektoru koji fenomenalno zloupotrebljava situaciju egzistencijalne besperspektivnosti mladih ljudi. Stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa krade perspektivu i budućnost mladim ljudima, te egzistencijalno prisiljava iste da pristaju i prihvaćaju bez suvišnih pitanja”, istaknula je bivša sindikalistkinja Jagoda Milidrag Šmit na tribini Mlade žene i tržište rada, koja je održana u petak.

“Stručno osposobljavanje, dakle, nije potpuno nova mjera, već je bila namijenjena prvenstveno ljudima koji su trebali položiti stručni ispit. Ono što se dogodilo Mrsićevom intervencijom jest da je ta mjera izašla iz sfere HZZ-a, što je na samome početku bio naočigled pozitivan korak. No, dolaskom nove vlasti, dolazi i do zabrane zapošljavanja u javnome sektoru, te javna uprava koristi tu mjeru od mizernih 1.600 kuna kako bi popunila i zaobišla zakon koji je sama donijela. Čak dvije trećine mladih koji su zaposleni kroz ovu mjeru stručno se osposobljava, odnosno radi za sramotnih 1.600 kuna u državnom  i javnom sektoru. Ta mjera je, dakle, bila namijenjena privatnom sektoru, koji je istu trebao iskoristiti radi poboljšanja mjere zapošljavanja mladih ljudi, no koji je očito nije prepoznao kao takvu, te je nije iskoristio”, pojasnila je Mirela Travar iz Mreže mladih Hrvatska govoreći na tribini koju je organizirala inicijativa Za ras spremne.

Dakle, iako je svima jasno kako je Mrsićeva mjera ‘volontiranja za 1.600 kuna’ doživjela potpuni krah, vladajući se ne daju i nastavljaju s ovom mjerom tvrdeći kako su ‘uspješno zaposlili oko 10.000 mladih’. No, osim što ova mjera realno ne zapošljava mlade, ona snižava cijenu rada na tržištu i samo produbljuje problem – umjesto da zaposli nezaposlene, njome se ugrožava socijalna egzistencija dvostrukog broja ljudi – onih koji su zbog nje izgubili posao i onih koji su zbog nje ‘zaposleni’.

Prema pisanju Jutarnjeg lista, Vlada namjerava dignuti naknadu za stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa sa mizernih 1.600 kuna na 2.300 kuna. Osim toga, navodno će se ‘volonterima i volonterkama’ plaćati i troškovi prijevoza do posla.

Zbog sve većeg iskorištavanja ove mjere zapošljavanja mladih, dolazi i do sve većeg rasprostiranja prekarnog rada u čitavoj Europi, pa tako i u Hrvatskoj. Glavna karakteristika prekarnosti je nesigurnost – rad na određeno vrijeme, povremeni i privremeni rad –  i niska ili nikakva radna prava i zaštita. To su sezonski radnici, radnici na crno, slobodnjaci koji žive od honorara, oni koji obavljaju povremene poslove preko raznih agencija, stručnjaci koji rade po projektima.

“Dok se u počecima prekarni rad predstavljao kao emancipacijski jer je značio veću mobilnost, fleksibilnost, odabir radnog modela koji vam najviše odgovara, što je trebalo poticati motivaciju i kreativnost radnika, u praksi se pokazalo da je fleksibilnost tek druga riječ za nesigurnost, da se takav netradicionalni oblik rada zapravo ekonomski eksploatira, a da radnici umjesto motivacije osjećaju beznađe“, pojasnila je novinarka Barbara Matejčić.

Bitno za istaknuti jest kako se baš ovakvi oblici rada javljaju u vremenima krize te uništavaju čitave genaracije kako bi kapitalizam ostao na životu. Dakle, preko naših teških sudbina do profita.

Osim toga, piše Jutarnji, od 1. srpnja tako ćemo na raspolaganju imati 60 milijuna eura, a od 2014. do 2020. više od milijardu eura za zapošljavanje mladih. Riječ je o programu koji se zove Garancija za mlade, a taj dokument svaka država članica kreira prema svojim specifičnostima. Hrvatska će u tom programu imati 10 novih mjera kojima će pokušati smanjiti broj nezaposlenih mladih ljudi koji su sada evidentirani na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje. Pitanje je kako će Vlada ta sredstva iskoristiti – ponovno ulažući u neučinkovite mjere ili će uistinu provesti vjerodostojna istraživanja i analize te sukladno tome donijeti nove mjere zapošljavanja.

Desničari prosvjedujući protiv istospolnih brakova demolirali Pariz

Umjesto da prosvjeduju protiv goleme nezaposlenosti i visokih poreza, francuski desničari i crkvenjaci, baš kao i oni u Hrvatskoj, imaju mnogo važniji problem – tko koga voli i tko s kim odlazi u krevet.

Nakon što je Francuska ozakonila bračnu jednakost, najmanje 150.000 demonstranata/ica izišlo je u nedjelju na ulice Pariza, gdje su se sukobili s policijom.

Sukob s policijom započelo je oko 200 maskiranih desničarskih ekstremista/ica. Oni su prvotno gađali pripadnike snaga reda i sigurnosti kamenjem i bocama, a policija je uzvratila suzavcem.

Policija je priopćila da je uhitila ukupno 293 osobe, a da je šestero ljudi ozlijeđeno tijekom nedjeljnih demonstracija. Među ozlijeđenima su četiri policajca, fotoreporter agencije AFP i prosvjednik.

Na prosvjedima su bili i svećenici koji su zajedno s ljudima molili i pjevali dok su oko njih letjele boce i suzavci.

Tamošnji mediji su se raspisali kako su desničari i desničarke izašli na ulice bijesni zbog ozakonjenja istospolnih brakova, ali i nagrađivanja lezbijskog filma ‘Plava je najtoplija boja’ Zlatnom palmom u Cannesu.

Zakon kojim se legalizira istospolni brak stupio je prije deset dana na snagu u Francuskoj, pošto ga je potpisao predsjednik Francois Hollande, a prvo vjenčanje je najavljeno za 29. svibnja u Montpellieru, nakon četveromjesečne bitke u parlamentu i prosvjeda.

Francuska je postala 14. zemlja svijeta koja je ozakonila istospolne brakove.