Gdje su rezultati stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa?

Iako je prošla gotovo godina dana od kada je ministar rada Mirando Mrsić uveo mjeru poticanja zapošljavanja mladih kroz stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa, još uvijek nema konkretnih analiza te Vladine mjere.

Naime, javnosti je ova mjera prezentirana kao sjajan način da se zaposli minimalno 10.000 mladih osoba koje su upravo izašle iz obrazovnog sustava. Pod krinkom stjecanja iskustva, mladi su zapošljavani uz naknadu od 1.600 kuna na godinu dana, a njihovim poslodavcima država uplaćuje doprinose.

Osim što je jako dvojbeno koliko će tih ‘Mrsićevih volontera i volonterki’ ostati na radnom mjestu nakon što prođe godina dana, sporno je i to što ovu mjeru u dvije trećine slučajeva koristi državni i javni sektor.

Prema Tportalu, u HZZ-u do 6. svibnja je kroz tu mjeru bilo zaposleno 9.927 mladih, od čega je samo trećina uključena u privatni sektor – 3.119, dok je 3.586 osoba u javnom, a 3.222 u državnom sektoru.

Iako je Mrsić pompozno najavljivao kako će ova mjera smanjiti nezaposlenost, to se nije dogodilo. Štoviše, od dolaska Kukuriku koalicije na vlast do danas broj nezaposlenih je samo rastao. U travnju ove godine, na Zavodu za zapošljavanje bilo je 355.598 nezaposlenih osoba.

U HZZ-u nisu imali odgovor na pitanje koliko je mladih ostalo nakon godine dana ‘volontiranja’ na radnom mjestu, što može navesti na krive zaključke. Najvjerojatnije se radi o tome kako će mladi godinu dana raditi za mizerne novce, koji nikome ne omogučavaju dostojanstven život, a zatim će biti otpušteni kako bi se zaposlili novi ‘volonteri i volonterke’.

“Ono što ta mjera zapravo radi jest da, primjerice, osobama zaposlenima na ugovor o djelu dokida radna mjesta s plaćom u rasponu od minimalca pa do prosječnoga hrvatskog primanja i na njih zapošljava volontere/stažiste. . Takva praksa ne samo da ne rješava problem, nego ga produbljuje: umjesto da zaposli nezaposlene, njome se ugrožava socijalna egzistencija dvostrukog broja ljudi – onih koji su zbog nje izgubili posao i onih koji su zbog nje ‘zaposleni'”, napisala je svojevremeno Andrea Milat za Novosti.

{slika}

Budući da je više od 50 posto svih mladih u Hrvatskoj koji su završili neki oblik školovanja nezaposleno, kronična nezaposlenost mladih osoba može se nazvati socijalnom bombom, dok vladajuća garnitura ne poduzima nikakve učinkovite mjere kako bi se situacija riješila.

Ovaj problem se sve više stavlja u fokus javnosti, a nedavno je osnovana i inicijativa Za rad spremne, koja osim mladih žena i tržišta rada, problematizira i sporno ‘volontiranje za 1.600 kuna’. Štoviše, aktivistkinje ove inicijative su u subotu na Zrinjevcu organizirale javnu akciju tijekom koje su skupljale potpise na pismima ‘ukora i opomena’ nadležnim ministarstvima ‘koja nemaju nikakvu viziju i strategiju zapošljavanja mladih’.

Mlade žene i tržište rada

Nakon skupljenih potpisa koji će simbolično potvrditi problem statusa nezaposlenosti mladih osoba, s fokusom na mladim ženama jer su one dvostruko diskriminirane – i na dobnoj i na rodnoj osonovi, pojavila se potreba za otvaranjem novih sfera za razgovaranje i promišljanje o ovoj iznimno bitnoj temi.

Budući da je više od 50 posto svih mladih osoba u RH koje su završile neki oblik školovanja nezaposleno, pokušale smo naći adekvatne mjere, analize i strategije koje vladajući provode kako bi riješili ovaj gorući problem. Međutim, u Hrvatskoj ne postoji reprezentativna analiza mladih žena na tržištu rada, nego se mlade promatra kao homogenu skupinu. Ustanovile smo da problematika neistraženosti rodnih analiza iziskuje raspravu i međusobnu razmjenu iskustava.

Stoga, prvi korak jest tribina u organizaciji inicijative Za rad spremne koja se održava u petak, 24. svibnja, u 18 sati u prostorima Zelene akcije, gdje ćemo se informirati uz Jagodu Milidrag Šmid (Savez samostalnih sindikata Hrvatske), Anamariju Tkalčec (članica izvršnog odbora u CESI) i Mirelu Travar (Mreža mladih Hrvatske). One će govoriti o položaju mladih žena na tržištu rada, diskriminaciji, ženskim radničkim pravima, prekarijatu te o tome koliko je produktivna mjera zapošljavanja koju provodi vladajuća garnitura – takozvano Mrsićevo ‘volontiranje za 1.600 kuna’. Nadamo se kako ćemo uspjeti senzibilizirati goste i gošće te ih motivirati za razmjenu iskustava i mišljenja.

Gotovo sve mjere koje su ministarstva donijela kako bi se smanjila nezaposlenost mladih služe kao podrška stručnom osposobljavanju bez zasnivanja radnog odnosa, odnosno tzv. volontiranju za 1.600 kuna. Ova mjera ‘volontiranja’ češće pogađa žene nego muškarce zbog neusklađenosti obrazovnog sustava s tržištem rada. Naime, djevojke čine većinu studentske populacije na društvenim i humanističkim fakultetima, s čijim diplomama kasnije teže pronalaze posao, dok mladići s diplomama tehničkih fakulteta lakše dolaze do radnog mjesta i ono je najčešće bolje plaćeno.

Također je problematična i kultura poduzetništva koju kroz svoje dokumente vlasti nastoje nametnuti, čime pokazuju da nisu svjesni da kod djevojaka ne postoji mnogo mogućnosti za otvaranjem vlastitog biznisa.

Cilj inicijative Za rad spremne jest osvijestiti položaj mladih žena na tržištu rada, aktivirati mlade žene da postanu svjesne diskriminacije pri zapošljavanju, ali i na radnom mjestu te da se usude adekvatno reagirati. Tražimo konstruktivnu politiku i njenu implementaciju za Hrvatsku prepunu znanjem i kompetencijom, a ne diskriminacijom.

Izum mlade znanstvenice koji će promijeniti svijet

Čekanje da se mobitel napuni, koje je trajalo nekoliko sati, uskoro bi moglo postati stvar prošlosti. I to zahvaljujući izumu jedne srednjoškolske. Naime, 18-godišnja Eskha Kare iz Kalifornije u petak je osvojila nagradu u iznosu od 50.000 dolara na internacionalnom znanstvenom skupu za izum uređaja koji se može stopostotno napuniti energijom za dvadeset do trideset sekundi.

Uređaj kojeg je ona konstruirala može pohraniti mnogo energije na mali prostor te puni uređaja poput mobitela rekordnom brzinom.

Štoviše, može trajati 10.000 ciklusa punjenja i trošenja, za usporedbu sa 1.000 ciklusa konvencionalnih punjivih baterija.

“Moja baterija u mobitelu je stalno prazna”, rekla je za NBC kada su je upitali što ju je inspiriralo da radi na tehnologiji za čuvanje energije.

Super-kapacitivni su joj dozvolili da se fokusira na svoje interese u nanokemiji – ‘realan posao vezan uz nanokemiju koji može donijeti vidljiva poboljšanja u toliko različitih polja’.

Za sada, koristila je super-kapacitivni za napajanje svjetleću diodu, ili LED. Budućnost izuma je još i svjetlija. Vidi ga kao dio mobitela i drugih prijenosnih električnih uređaja koji se koriste u današnjem svijetu, oslobađajući ljude i njihove gadgete od zavisnosti o zidnom električnom napajanju, na duže vrijeme.

“Fleksibilan je i može se koristiti u savitljivim monitorima, ali i odjeći i tkaninama. Može se aplicirati na toliko toga i posjeduje nemjerljivo mnogo prednosti pred drugim baterijama u tom smislu,” dodala je Khare.

Kharein izum je osvojio nagradu Fondacije za mlade znanstvenik na Intelovom internacionalnom znanstvenom skupu, koji se je ovaj tjedan održao u Phoenixu u Arizoni. Za više informacija o tom događaju i ostalim dobitnicima nagrade, pročitajte i njihova ranija izvješća.

Prevela i prilagodila Marinella Matejčić

Kurdski muškarci u borbi za rodnu ravnopravnost

Posljednjih nekoliko dana u Marivanu, gradu u istočnom Kurdistanu, uočena je izvanredna i neobična vrsta civilne neposlušnost koja je odjeknula diljem svijeta urušavajući pritom temelje patrijarhata. Prije nekoliko dana, lokalni sud u Iranu odredio je da je ‘nošenje tradicionalne kurdistanske ženske odjeće’ prikladna kazna za ‘kažnjavanje i ponižavanje’ osuđenika.

Kako bi izrazili solidarnost prema ženama iz Marivana koje su pogođene ovom mizoginom odlukom suda, kurdski muškarci poduzeli su ovu neobičnu inicijativu kako bi se suprotstavili dvjema vrstama diskriminacije koje ovaj koncept kažnjavanja implicira. Reagirali su na seksizam, usprotivivši se tako polovici svjetske populacije, te na rasizam usmjeren na Kurde (a sve to spojeno u koncept dvostrukog ‘ponižavanja’ muškarca pretvaranjem u kurdsku ženu) obukavši tradicionalnu kurdistansku žensku odjeću, a zatim su svoje fotografije objavili na društvenim mrežama.

U kafiću u srcu Frankfurta moja prijateljica Çiğdem i ja pile smo čaj s Masoudom Fathijem i Dlerom Kamangarom, dvojicom feminista koji stoje iza ove kampanje koja je postala međunarodna vijest.

Iranski sud u Marivanu je 15. travnja kaznio osuđenika tako što ga je natjerao da nosi tradicionalnu kurdistansku žensku odjeću u javnosti, podrazumijevajući time da je muškarcima ponižavajuće izgledati kao žena. Još dva osuđenika čekaju istu kaznu.

Kurdske feministkinje u marivanskoj Ženskoj zajednici protestirale su protiv ove bizarne sudske odluke smatrajući seksistički mentalitet u pozadini te sudske odluke neprihvatljivim. Žene koje su prosvjedovale na ulicama Marivana odjevene u crvenu tradicionalnu odjeću, sličnu kurdskoj odori koju nose mladenke, a koje su osuđenici trebali nositi, suočene su s nasiljem.

Masoud Fathi je pjesnik, novinar, politički aktivist i feminist. On je iz Marivana, kurdskog grada koji je poznar po otporu i civilnom neposluhu. Nalazeći se u blizini granice s južnim Kurdistanom i nedaleko grada Halabja, stanovništvo Marivana imalo je brojne razloge za pobune te je stoga trn u oku iranskog režima.

Kao stanovnik Marivana, Masaud nije želio prihvatiti seksističku kaznu koju je iranski sud upotrijebio kako bi ponizio osuđenika. Zamolio je prijatelja Dlera da ga fotografira odjevenog u autentičnu zelenu odjeću kurdskih žena i objavio to na svom Facebook profilu. Dodao je i rečenicu koja je postala slogan kampanje koja je ubrzo obišla svijet i iznenadila mnoge – Biti ženom nije sredstvo ponižavanja ili kažnjavanja bilo koga.

{slika}

Ubrzo su se mnogi njegovi prijatelji pridružili ovoj hrabroj inicijativi tako što su se fotografirali u ženskoj odjeći. Ono što je započelo kao individualna ideja u industrijskom gradu u Njemačkoj, ubrzo su prihvatile stotine ljudi. Stranica Kurdski muškarci za ravnopravnost je u samo tjedan dana skupila više od 9.000 fanova i fanica. Žene i muškarci iz drugih dijelova Kurdistana, Europe i Amerike izražavali su svoju solidarnost i privrženost ideji rodne ravnopravnosti dijeleći svoje fotografije.

Kako se Masoud osjećao noseći impresivnu zelenu haljinu?

“Kada sam obukao tu haljinu, odjednom sam shvatio koliko su zla šovinistički način razmišljanja te religije, ideologije i sistemi u kojima dominiraju muškarci prouzrokovali. Shvatio sam da je kultura maskulinizma uništila svijet”, kazao je.

Fotografije objavljene na Facebooku različite su koliko i kurdska nacija – slatki nasmijani dječak odjeven u crveno protivi se patrijarhatu na isti način kao i odrastao čovjek ozbiljnog izraza lica s debelim naočalama koji je odjeven u prekrasnu i šarmantnu haljinu. Neke žene odjenule se tradicionalnu odjeću kurdskih muškaraca, neke od njih stoje pokraj svojih prijatelja odjevenih u sjajuckave haljine koje nose s ponosom. Jedna majka odjevena u tradicionalnu mušku osjeću stoji samopouzdano pokraj sina koji se smiješi odjeven svijetlo plavu svjetlucavu haljinu. Neki su muškarci pokrili lica kako bi izbjegli proganjanje od strane režima.

Pojedincu je zaista lako uočiti vlastite predrasude kada promatra muškarce koji izgledaju kao ‘pravi muškarci’ – s bradama i dlakama na prsima, a neki izgledaju čak i pomalo zlobno – kako udobno sjede u šarenoj ženskoj odjeći kako bi izrazili vlastito stajalište protiv patrijarhata.

Sasan Amjadi, prijatelj Masouda i Dlera, također je pridonio ovom projektu.

“Iranski režim je fašistički i neizbježan je utjecaj te činjenice na društvo, a to dovodi do toga da dijelovi populacije dijele uvjerenja režima. Možda čak 40 posto populacije ne vjeruje u prava žena. Nisam se uopće čudno osjećao kada sam obukao žensku haljinu. Želio sam pokazati tko smo: ovako izgledamo, ovo je naša kultura i ne smijete vrijeđati našu kulturu, naše majke i naše sestre. To ne smijemo prihvatiti”, objasnio je.

‘Ne postoji slobodno društvo bez slobode za žene’

Njegova poruka drugim muškarcima je: “Ne postoji slobodno društvo bez slobode za žene. Odgovornost muškaraca je da okončaju ovu kulturu muške hegemonije”.

Muškarci iz zapadnih društava također su pribjegli nošenju ženske odjeće kako bi iskazali svoj stav protiv rodne diskriminacije. Čak se i najdemokratičnija društva moraju boriti sa silovanjima, seksizmom, homofobijom i tranfobijom. Nasilje protiv žena je globalna epidemija. Isto kao što je tabuizacija i kontrola nad ženskim tijelom i ponašanjem u ime časti seksizam jednog društva, tako porno industrija, prostitucija i nezdravi standardi ljepote predstavljaju drugi kraj patrijarhalnog spektra koji ponižava žene tretirajući ih kao objekt užitka ili vlasništvo.

{slika}

Ovaj projekt ‘preoblačenja’ efektan je način izazivanja binarnog shvaćanja roda te sredstvo za podizanje svijesti o problemima s kojima se ljudi koji nisu muškarci i heteroseksualci susreću na dnevnoj bazi.

Ipak, slučaj kurdskih muškaraca koji nose kurdsku žensku odjeću ipak je specifičniji jer istovremeno napada dvije forme ugnjetavanja. Važno je shvatiti dvostruku diskriminaciju koju ovakva vrsta kažnjavanja implicira. Ovakva vrsta kažnjavanja nije samo seksistička, ona predstavlja i pokušaj ismijavanja kurdske kulture.

Iran je u prošloj godini pogubio barem 56 Kurda. Kontinuirano se provodi politika uništenja prema kurdima i drugim etničkim skupinama ili protivnicima režima bilo koje vrste.

Dok mizogini režim tjera žene da se prekrivaju crnom tkaninom, tradicionalna kurdska (i, naravno, tradicionalna perzijska) ženska odjeća ručno je izvezena i šarena.

Preoblačenje muškaraca u ove šljokičaste i ekstravagantne odore predstavlja dvostruki udarac za režim koji pokriva, skriva i utišava žene zavijajući ih u crnilo, diskriminira različite etnicitete i vjeruje da despotizam definira moć i maskulinitet. Na koncu, šovinističko shvaćanje rodnog koncepta i nasilne strukture moći idu ruku pod ruku.

Nije ponižavajuće biti ženom, ali je ponižavajuće podržavati seksizam

Ismijavanje bogate kulture koja je stvorila osebujne haljine koje kurdski muškarci sada nose kao znak protesta te odbacivanje žena kao jednakovrijednih bića mnogo govori o seksističkoj, mizoginoj i šovinističkoj naravi iranskog režima. ‘Ponižavanje’ zatvorenika prisiljavajući ih da nose odjeću kurdskih žena stoga je simultani napad i na žene i na kurdsku kulturu. I dok iranske vlasti pokušavaju posramiti zatvorenike tjerajući ih da nose tradicionalnu odoru kurdskih žena, kurdski muškarci neustrašivo odgovaraju ustajući protiv obje vrste opresije. Jednim činom izrazili su dva stava: Biti ženom NIJE kazna te Naša kultura je prekrasna.

Nije ponižavajuće biti ženom, ali je ponižavajuće podržavati seksizam. Nije ponižavajuće nositi kurdsku tradicionalnu odjeću, već je ponižavajuće proklamirati rasizam.

Dler Kamangar talentirani je glazbenik iz prekrasnog grada Sine u istočnom Kurdistanu. Instrumenti u pozadini Masoudove fotografije su njegovi. Slaže se s Masoudom u tvrdnji da je ova Facebook akcija mali korak u dobrom smjeru. Iako su mediji i pažnja javnosti iznimno bitni, budući koraci moraju biti praktičniji i ne zadržati se samo u sferi društvenih medija.

On je također vrlo zadovoljan ishodom kampanje te objašnjava kako u budućnosti planiraju slične akcije.

Dok pije crni čaj, objašnjava mi da trenutno planiraju protest ispred iranske ambasade. Pojavit će se u ženskoj odjeći. Dlerov skepticizam prema iranskom režimu nadmašuje njegov optimizam prema borbi kurdskog naroda: “Ne čekam na reformu iranskog režima. Moramo raditi protiv negativnih struktura u našim zajednicama i društvima. Na kraju, sami smo za sebe. Moramo stvoriti vlastita rješenja”.

‘Ako potlačimo dio našeg karaktera, tlačimo sami sebe’

Poput Dlera, i Masoud se smatra feministom. Piše kolumne o pravima žena i dužnosti muškaraca da se aktivno suprotstave sistemu u kojem dominiraju muškarci. Prema njegovim riječima ‘žene su dio njihove osobnoti i karaktera’.

“Ako potlačimo dio našeg karaktera, tlačimo sami sebe. Ako jedan dio nas nije slobodan, ne možemo u cjelini biti slobodni”, rekao je.

Ispričao nam je o vlastitom razvoju sebe u smjeru feminista koji je danas. Prisjetio se jednog specifičnog događaja koji je utjecao na način na koji danas promatra svijet. Kada se prijateljica njegove sestre udala, njegova sestra ju je upitala kako se osjeća u braku. Odgovor je bio: “Nije bitno. Vidjela sam još jedan grad osim onog u kojem sam se rodila”.

Kada sam ga upitala kakva je bila reakcija njegove obitelji, prijatelja i zajednice na objavljivanje fotografije sebe na Facebooku kao visokog, tamnog muškarca odjevenog u haljinu, rekao je da mu je sestra čestitala te da je generalno primio pozitivne komentare na taj neobičan način protesta.

Ipak, neki ljudi su ga kritizirali argumentirajući da je akcija kurdskih muškarapa puki pokušaj promoviranja kurdske kulture, odnosno obična nacionalistička tendencija koja nema puno zajedničkog s pokušajem promoviranja ženskih prava.

U jednoj je TV emisiji telefonski sudjelovao razgovarajući s iranskim feministkinjama o svojoj kampanji. Kada je poklopio slušalicu, te su žene izjavile da vjeruju kako je jedina svrha te kampanje zaštita kurdske tradicije, a ne žena, te su odbile priznati bilo kakvu feminističku tendenciju njegove akcije.

 {slika}

Masoud vjeruje kako je to rezultat fašistički iskrivljenog načina razmišljanja koji ne dopušta kurdskim muškarcima da budu feministi bez da se podrazumijeva da imaju druge potajne porive, što je klasičan primitivan argument koji diskriminira sve Kurde, a podrazumijeva da oni nisu sposobni razmišljati napredno, pogotovo da nisu sposobni razmišljati naprednije od vladajuće režimske elite. Stoga posebno naglašava kako je ta sudska odluka napad na obje strane, i na Kurde i na žene, a posebno na žene.

Ironično, neke od kritika dolaze od strane samih Kurda koji inzistiraju da je nacionalno pitanje bitnije od pitanja ženskih prava. Nažalost, unatoč neizmjernom i neumornom političkom aktivizmu u svim djelovima Kurdistana te činjenici da je feminizam postao ključna tema u svim kurdskim političkim sferama (barem u teoriji), i dalje postoje ljudi koji prava žena smatraju pitanjem koje je manje bitno od nacionalističkih pitanja, kao da te dvije vrste opresije nisu međusobno povezane.

Borba za slobodu žena ne smije počivati smo na ženama

Masoud odbacuje ovakav način razmišljanja te naglašava da su prava žena ključna za pokret koji želi slobodu od okupacije i eksploatacije. Njegova je tvrdnja da, što god se dogodi s Kurdistanom, ako borba za ženska prava nije u suštini same borbe za slobodu, žene će nastaviti patiti.

Slična se situacija dogodila i u Alžiru gdje su žene sudjelovale u pokretu za nacionalnu slobodu, ali je njihova situacija u društvu kasnije još nazadovala zahvaljujući činjenici da feminističke ideje nisu inkorporirane u ideju slobodne nacije. Umjesto da žene i dalje budu dijelom patrijarhalnog sistema, kurdska borba za slobodu mora praktično uključivati feminističke ideje kako bi se postigla sloboda u punom smislu te riječi.

Borba za slobodu žena ne smije počivati smo na ženama. Aktivan i praktičan aktivizam muškaraca u borbi protiv patrijarhata ključan je kako bi se postigla sveobuhvatna društvena pravednost i sloboda. Uostalom, koliko je licemjerno zahtijevati slobodnu naciju kada je polovica te iste nacije i dalje u poziciji robinja muškaraca despotskih i fašističkih svjetonazora?

Željela sam znati više o njegovim razmišljanjima vezanima za povezanost kurdske nacionalne slobode i slobode žena. Odgovorio je: “Kurdski muškarci dolaze iz kulture koja je asimilirana. Mi nismo dijelom režima, naučili smo se nositi s opresijom. Naše su reakcije na potlačenost oblikovane vlastitim bolnim iskustvima”.

Naravno da rodna diskriminacija nije usmjerena isključivo na žene. LGBT populacija također trpi maltretiranja, diskriminaciju te se ponekad suočava sa smrću u hetero-patrijarhalnom sistemu koji je dominantan na Bliskom istoku. Masoud slobodu vidi kao stanje u kojem svatko može raditi što želi i biti tko želi. Društvo mora prihvatiti individualna prava i izbore. Živi i pusti druge da žive…

Prema mom viđenju, ova kampanja je ilustracija rodne dinamike u kurdskim političkim zajednicama. Kurdi su ugnjetavani od strane svih četiriju država unutar čijih se granica prostiru (Turska, Irak, Iran, Sirija). Diskriminacija na etničkoj razini s kojom se kurdi susreću pogađa kurske žene još više jer kurdski muškarci imaju znatno lakši pristup društvenim strukturama. Kurdske žene susreću se s više slojeva opresije, onim društvenim, ekonomskim i političkim – one su potlačene među potlačenima.

{slika}

Režimi Turske, Irana, Iraka i Sirije potlačivali su kurde etnički i kreirali hiper maskulinizirane forme oružanog sukoba i opresije, a kurdi su često odgovarali feminizmom. Bilo to u militantnim redovima PKK (sjeverni Kurdistan/Turska), PJAK (istočni Kurdistan/Iran) ili YPG (zapadni Kurdistan/Sirija) gdje su žene u gerilama participirale kao jednake u nacionalnim borbama, bilo to u formi istaknutog parlamentarnog aktivizma kurdskih žena ili nezaustavljive volje pokreta Majke za mir koje su se zalagale za kraj rata i čiji su životi bili politizirani više od onih korumpiranih vlastodržaca koji su odlučivali o sudbinama njihove djece, kurdske žene postale su simbol otpora i protiv fašizma i protiv seksizma.

Ona je postala subjekt zlostavljanja režima i kao pripadnica kurdske manjine i kao žena i sada se bori protiv svih vrsta opresije. Iako su kurdi doživjeli različite moduse režimskog ugnjetavanja od strane svih zemalja u čijim se granicama nalaze, jedan slogan odjekuje na sve četiri strane Kurdistana: “Nema slobodnog društva bez slobode za žene.”

Sloboda Kurdistana mjeri se, i mora se mjeriti, razinom emancipacije žena.

Iz perspektive kurdske žene, moja draga prijateljica Çiğdem Orhan, mlada studentica filozofije iz Karakocana, Elaziga u sjevernom Kurdistanu, koja je društveno aktivna u našoj zajednici u Njemačkoj, dodaje: “Ova je akcija značajna i moćna jer je započeta od strane muškaraca koji se bore za ženska prava. To ilustrira činjenicu da su ženska prava društveni fenomen koji ne obuhvaća samo žene, već cjelokupno društvo. Muškarci koji su sudjelovali u akciji svjedoče o hrabrosti u prevladavanju svoje ‘muškosti’ oblačeći haljine, fotografirajući se u njima i objavljući ih tako da ih cijeli svijet može vidjeti”.

Oni ne ustaju za ženska prava isključivo idejno, već doslovno, fizički. Ovaj pokret Kurda pokazuje da su različite društvene grupe aktivne u zahtjevima za prava žena; to nije pitanje kojim se bave samo intelektualne elite. Ove fotografije pokazuju veliko restrukturiranje koje je kurdski pokret postigao u društvu. Namjera iranskog režima da označi nedostatak časti, neugodu i poniženje kao nešto svojstveno ženama je u potpunosti propala.

I muškarci u patrijarhalnim društvima ustaju protiv nepravde nanesene ženama

Svijet je ostao šokiran ovom izvanrednom kampanjom jer se čini nevjerojatnim da su muškarci u patrijarhalnom društvu sposobni ustati protiv nepravde dovodeći u pitanje vlastiti privilegirani status. Međutim, iako je velik put pred nama, planine Kurdistana opjevavaju žensku slobodu već dugo vremena i pričaju priče o Amazonkama koje se bore za slobodu i socijalnu pravdu. Svijet ne bi bio toliko iznenađen kada bi se samo potrudio pomno poslušati…

Je li činjenica da se Kurdi stoljićima nalaze pod despotskim režimima koji ih ugnjetavaju te poriču njihovo postojanje služeći se raznm genocidnim politikama rezultirala time da su kurdski muškarci postali osjetljivi na sve vrste ugnjetavanja, uključujući poricanje prava žena?

Je li na to utjecalo beskompromisno nastojanje kurdskih žena da sudjeluju u svakoj sferi politike kao jednake?

Ili pohvalan i hrabar aktivistički čin kurdskih muškaraca odjevenih u odjeću kurdskih žena svjedoči u prilog činjenici da je patrijarhat puki društveni konstrukt koji može i treba biti odbačen?

Vrlo vjerojatno, u pitanju je kombinacija svega toga.

Ova fantastična kampanja treba biti inspiracija ženama diljem svijeta i služiti kao primjer svim muškarcima. Priznavanje, izazivanje i nadilaženje vlastite privilegirane pozicije u društvu zahtijeva mnogo hrabrosti.

Što se mene tiče, svaki muškarac koji je sudjelovao u ovoj kampanji zaslužuje ovacije.

Prevela i prilagodila Ivana Živković

Kako izvještavati o LGBT temama?

U Novinarskom domu u Zagrebu prošlog petka i subote održana je međunarodna konferencija na temu LGBT teme i mediji: etičke specifičnosti i pitanje odgovornosti, prva konferencija koja se bavi tom temom u ovom dijelu Europe. Konferencija se sastojala od diskusijskog programa i radionica.

Pozdravne govore održali su novinar Zdenko Duka, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva, Nicole Davison iz britanske ambasade u Zagrebu, Vesna Roller iz Vijeća za elektroničke medije, te Zvonimir Dobrović iz udruge Domino.

Zdenko Duka kontekstualizirao je temu konferencije, stavljajući naglasak na sve teži položaj novinara i novinarki, ali i novinarstva kao profesije, u kojemu sve veću ulogu igraju profit i vlasnici/e, a ne odgovorno izvještavanje o društveno bitnim temama. Također, ukazao je na specifične stereotipne ‘slike’ koje mediji stvaraju o pripadnicima LGBT društva, no i o ostalima (ženama, migrantima, invalidima, itd.),0 stvarajući na taj način predrasude. “To se treba promijeniti”, zaključio je.

Nicole Davison istaknula je kako se prvi dan konferencije ‘poklopio’ s Međunarodnim danom borbe protiv homofobije, te kako odgovorno novinarstvo može pomoći uništiti predrasude prema pripadnicima i pripadnicama LGBT populacije. Vesna Roller istaknula je kako Hrvatska ima sve zakonske mjere koje zabranjuju govor mržnje, no on je i dalje zastupljen u medijima, bez adekvatnog popratnog komentara i ‘ograđivanja’.

“Koji je ispravni način izvještavanja o LGBT temama? Koliki prostora novinari/ke trebaju dati tzv. drugoj̓ strani, onima koji gaje predrasude”,  samo su neka od pitanja koje je postavila Roller.

Dobrović je zaključio kako je određeni napredak u Hrvatskoj u zadnjih 10 godina vidljiv, jer se dogodio pomak od isključivog prikazivanja LGBT  osoba kao ‘žrtava’ ili ‘bolesnika’ do drugih uloga koje im se sad pridaju.

Prvi dio panela bavio se temom Podrška i prepoznavanje LGBT sadržaja i medija (primjeri iz Hrvatske i regije), a otvorio ga je Milan Živković iz sekcije za medije Ministarstva kulture RH.
“Naglasivši kako mediji predstavljaju javnu komunikaciju shvaćenu kao javno dobro, oni imaju nekoliko zadaća koje moraju ispuniti. Moraju razlikovati istinu od laži, moraju biti svojevrsni watchdog društva, moraju služiti kao platforma javnog diskursa jednakog za sve građane i građanke. Komercijalne televizije vođene profitom ne mogu to  ispuniti”, smatra Živković i dodaje kako su upravo komercijalne televizije vodeće u Hrvatskoj. Istaknuo je kako Ministarstvo izdvaja neka sredstva za neprofitne medije upravo kako bi ti mediji izrazili ono što se u Hrvatskoj ne može u javnim i komercijalnim medijima, u tom kontekstu je bitan i Queer.hr.

“Komercijalni mediji nisu prirodni alat i saveznik̓ potlačenih”, zaključio je Živković.

{slika}

Vanja Gagović iz Crne Gore, jedna je od pokretačica prvog (i zasad jedinog) tamošnjeg LGBT portala, Gay Montenegro,  na konferenciji je podijelila tamošnja iskustva. Portal je otvoren 2009. godine kao ekskluzivni LGBT portal sa sadržajem koji se dnevno postavlja na stranicu. Imaju i doktore/ice i sociologe/inje koji pišu za portal, te drop-in centre, telefonsku liniju za prijavu homofobnih ispada i napada, psihologe za razgovor i savjetovanje i sl. Naglasila je kako se shvaćaju kao određenu zajednicu, koja funkcionira u homofobnoj sredini.

Tatjana Greif, doktorica arheologije, publicistica i lezbijska aktivistica iz Slovenije, iznijela je slovensko iskustvo na temu medija i LGBT osoba. Prvi LGBT mediji u Sloveniji javljaju se 1980- ih godina, u kontekstu tadašnjih građanskih pokreta u Jugoslaviji. Postoje brojni časopisi i internet portali, te radio program u sklopu Radio Študenta Ljubljana. Ističe kako je lezbijska udruga u kojoj i sama djeluje pokrenula i izdavanje knjiga koje se bave LGBT tematikom, pritom se najviše fokusirajući na slovenske autore/ice, no i prevođenje stranih djela. Suradnja s Novinama za znanost i antropologiju rezultirala je uređivanjem šest posebnih izdanja o LGBT studijama.

“Što se tiče ‘mainstream’ medija i njihovog odnosa prema LGBT temama, tema homoseksualnosti se javlja 1970- ih nakon dekriminalizacije, a u iduća dva desetljeća mediji se sve više bave LGBT temama, no na antipolitički ili nepolitički način”, istaknula je Greif.

“Izvještavanje je uglavnom bilo senzacionalističko. Perspektiva se promijenila, te se sada o tim temama počelo izvještavati u kontekstu ljudskih prava”, dodala je.

Zanimljivo je slovensko iskustvo referenduma o Obiteljskom zakonu pokrenutog 2012. godine, kada se društvo podijelilo, kao i sada u Hrvatskoj, na pro-gay i anti-gay strane. Naravno, u sve je bila upletena i Crkva. Nacrt Obiteljskog zakona uključivao je jednaka prava za gay obitelji. Greif ističe kako je većina medija prikazivala obje strane ‘debate’, no ipak je  većina simpatizirala zakon, zauzimajući poziciju koja je odobravala pravo posvajanja djece istospolnim parovima. Referendum je ‘srušio’ zakon, nakon čega su i mediji utihnuli i ‘debata’ je prestala.

Posebno je zanimljivo bilo čuti britansko iskustvo, koje je izložio Benjamin Cohen, osnivač PinkNewsa , najčitanijeg LGBT portala u Velikoj Britaniji. Svoju novinarsku karijeru počeo je kao kolumnist Times Londona, prativši uglavnom ekonomske vijesti, no jednom je htio ‘pokriti’ priču o gay biznisu, što su mu urednici odbili. Pokrenuo je PinkNews kojeg čita tri milijuna čitatelja/ica mjesečno! Riječ o prvom LGBT portalu koji nema nikakve pornografije na svojim stranicama, već isključivo ozbiljne vijesti koje pokrivaju LGBT tematiku.

“Htjeli smo LGBT teme učiniti mainstreamom”, izjavio je Cohen.

U kontekstu diskusije o pitanju bračne jednakosti u Donjem domu britanskog parlamenta, PinkNews su pokrenuli i kampanju za bračnu jednakost, na što su se homofobni i desni mediji zgranuli i uzburkali, pokrenuvši anti- kampanju.

“Da ste me prije petnaestak godina pitali kakvo je britansko društvo prema LGBT osobama, rekao bih veoma tolerantno. Danas je drugačije”, rekao je.

Svoje izlaganje zaključio je nadom u to da će PinkNews jednog dana nestati, jer ako nestanu razlike među ljudima s obzirom na seksualnu preferenciju, onda više neće biti potrebe za takvim portalom.

Treba li zapaliti Sadea? U ovom slučaju – da!

U Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku (Rijeka) praizvedena je politička porno oda tranziciji Coito ergo sum (po Markizu de Sadeu: Filozofija u budoaru), redatelja i koreografa Zvonimira Peranića, autorice teksta Jelene Tondini, a u produkciji Teatra Rubikon (Rijeka) i TOFA-e (Pula). Vrlo je teško definirati o čemu se zapravo ova predstava ili koncertna izvedba drame/dramski koncert radi pa ću zato posegnuti u programsku knjižicu i reći kako piše da ova predstava ‘pokušava dati osvrt na današnje tranzicijsko društvo u kojemu se nalazi Hrvatska igrajući se ključnim elementima popularne kulture koja širi kapitalističku ideologiju i proždire sve pred sobom’. Da bi se dao osvrt na današnje tranzicijsko društvo potrebno je znati što je tranzicija i koje se njene faze, a da bi se poigralo s elementima popularnom kulturom nužno je istražiti od kuda oni potječu, kome su namijenjeni i kakvom su suodnosu.

Šestero izvođača/ica na sceni pjeva stihove koje Tondini sklapa po predlošku Filozofije u budoaru, a koji zapravo nemaju nikakve veze niti sa Sadeom niti s popularnom kulturom. Jer izvikivanje fraza ili rečenica poput ‘tko jači taj tlači’, ‘fine mrtve djevojke’, ‘evolucija revolucija’ samo potvrđuje elementarno autoričino nepoznavanje predloška, ali i o čitave tematike tranzicije. Glazba (Vladimir Wölfl, Jelena Tondini) i zbor koji se ne vidi (Horvat, Majerle, Pocrnić, Budimčić, Viškanić, Tondini, Wölfl), ali je preglasan pa se izvođače/ice jedva razumije na sceni,  u potpunom su neskladu s videom (Meden, Ljutić, Petrić) koji se prikazuje i izvođačima/icama na sceni. Svaki od ta tri dijela stvara toliku pomutnju u predstavi jer nema nikakve veze s tematikom ili predloškom da se čini kao da će svakoga časa scena ‘eksplodirati od estetske nevjerice’.

Postavlja se zapravo pitanje je li autorica teksta ikada pročitala Sadeova djela i razumije li ona uopće o čemu je Sade pisao? Pretpostavljam, čitajući ponovno programsku knjižicu, da su autorica teksta i redatelj htjeli pronaći vezu između društva spektakla i politike kroz prizmu pornografije. No, promišljati društvo spektakla je za njih uzvikivati riječi poput Crkva, jebanje, fašizam i Bog, a pornografija tendenciozno uzdisanje glumaca/ica na sceni koji su toliko ukočeni/e da mi je neugodno uopće zabilježiti njihova imena u tekstu.

Međutim, vratimo se malo u prošlost. Božanski markiz krajem 70-tih godina 20. stoljeća  pobuđuje veliko zanimanje stručnjaka/inja koji ozbiljno i odgovorno pokušavaju odgovoriti na pitanje je li on zaista radikalni književni i filozofski libertijanac? Trebaju li se njegova djela shvatiti kao proročanska slika čovjekove sudbine? Podsmjehujući se Rousseauovom konceptu slobode koja proizlazi iz ukidanja društvene hijerarhije, Sade ljepotu pronalazi u ružnome i odvratnome, a seks čini pozornicom nagonskoga djelovanja. U djelima Julijina povijest ili procvat proroka i Justina ili doba kreposti Sade argumente racionalizma i ateizma odvaja od njihovog humanističkoga konteksta te umjesto slobode uvjerenja traži slobodu instinkta. U svojim utopijskim djelima slikao je republiku razvrata i načelo čovjekove prirodne zlobe. Filozofska, ideološka i teološka tumačenja Sadea kazuju da se njegov erotizam očituje kroz književnost, a ne kroz nasilje. Simone de Beauvoir je u eseju Must We burn Sade (1951./1952.) jako dobro podcrtala Sadeovu utopijsku težnju za slobodom. Moć Sadeovoga užasa vrlo jasno svjedoči o krizi osobnoga, socijalnoga i političkoga licemjerja. Mada su u Sadea značenje torture i doseg moći užasa često nejasni, on je autentičan tražitelj slobode kojemu je izbor jedan od preduvjeta stvaranja egzistencijalne etike slobode, ali ne i jedini. Da bi se pisalo o političkom licemjerju treba poznavati uzorke istoga, a oni ne sežu u jučer, već u nešto davno prije devedesetih godina. Raditi predstavu na temelju predloška pisca koji je bio libertijanac te koji je, kako je Breton običavao pisati, bio preteča nadrealizma i moderne francuske književnosti, a ne poznavati libertijanizam niti ostala Sadeova djela, vrlo je uvredljivo za gledatelje/ice. 

{slika}

Godine 2007. godine u londonskoj galeriji Barbican postavljena je izložba Seduced: Art and Sex From Antiquity to Now koja je, među ostalim, prikazala ilustracije francuskih surealista za nepoznatije Sadeove knjige kao i zanimljiv performans Jeana Jacquesa Lebela pod nazivom 120 Minutes Dedicated to the Divine Marquis (Pariz, 1966.). Uz zvukove Marseljeze, dijeleći LSD posjetiteljima/icama, Lebel je s kolegom bičevao dvije gole djevojke prebačene preko njihovih koljena, dok je polugoli pjevač urinirao po publici te je kasnije, preliven šlagom, pozivao publiku da ga poliže. Lebel je uhićen, a u njegovu su obranu stali mnogi francuski intelektualci kao Sartre, Simone de Beauvoir i Breton (a koji je preminuo nekoliko mjeseci poslije), kojega je Lebel iznimno cijenio. Povod Lebelu za performans bilo je nezadovoljstvo francuskom političkom scenom koja se gušila u opscenosti (Common Agricultural Policy, izlazak iz NATO saveza, četvrta nuklearna sila, odnos prema kolonijama, De Gaulle govor u Kambodži, itd.). Iako se već iz ovoga kratkoga opisa performansa vidi kako i 1966. godine postoji potreba za redefiniranjem umjetničkoga i društvenoga značenja Sadea jasno je kako se i tada tražilo nešto puno više od samoga prikazivanja seksualne veze između umjetnosti i politike. Šezdeset godina ranije Sadeovsko nagonsko i političko mogli su ‘stati u dvije litre urina’, no danas, nakon izvrsnih studija (primjerice Čolovićevo kultno djelo Erotizam i književnost: ogledi o Markizu de Sadeu i francuskoj erotskoj književnosti, Beograd: narodna knjiga, 1990.) i brojnih umjetničkih radova koji odaju počast Sadeu, to nije dopustivo. Promišljajući Sadeovih 120 dana Sodome Lebel je kazao: “Ako provodiš 28 godina u zatvoru i pišeš o seksualnim maštarijama onda to svakako nije stvar koju bi radio da si slobodan. To je nešto drugo. To je 120 dana autonomije imaginacije ili delirija”. (J. J. Lebel, A. Labelle Rojoux: Poésie directe, str. 141., prijevod Kate Millet u; Laurel Jean Fredrickson: “Kate Millet, Jean Jacques Lebel Sexual Outlaws in the Intermedia Borderlands of Art and Politics“, doktorska disertacija, 2007., Duke University, Durham, NC, SAD)

Za značajnije istraživanje uzroka moralne, društvene i političke hipokrizije potrebno je osim elementarnih znanja o društvu u kojemu živimo (filozofija, književnost, ekonomija, politika, itd.) posjedovati i imaginaciju koja će to znanje gledateljima/icama moći oblikovati u kvalitetni proizvod.

Kako je moguće da i očekivani mediokritetski spektakl razočara? Pa upravo tako što sam  ja potrošila više vremena pišući ovaj tekst nego što su oni upotrijebili da razmisle je li im pametno baviti se kazalištem. Treba li zapaliti Sadea? U ovom slučaju itekako!