sdadmin

Deportirali ga iz zemlje jer je prezgodan

Posted on by sdadmin

Internet je preplavljen spekulacijama da je Omar Borkan Al Gala jedan od trojice muškaraca izbačenih iz Saudijske Arabije zato što je previše zgodan.

Omar je pjesnik, glumac i fotograf iz Dubaija i jedan je od trojice muškaraca iz Ujedinjenih Arapskih Emirata koji su deportirani s festivala kulture u Rijadu.

Vjerska policija u ovoj duboko konzervativnoj muslimanskoj zemlji smatrala je da su ovi muškarci toliko lijepi da bi žene mogle ‘pasti na njih’, odnosno da će natjerati žene na ‘blud i nemoral’.

Podsjetimo, Saudijska Arabija je jedina zemlja koja ženama ne dozvoljava voziti automobil ili da putuju bez dozvole muškog člana obitelji, koji ih ujedno često mora i pratiti, a prošle je godine Saudijkama prvi puta dozvoljeno sudjelovanje na Olimpijskim igrama u Londonu.

U Ujedinjenim Arapskim Emiratima pravo glasa ženama je dano tek 2010. godine, a u Saudijskoj Arabiji će to biti moguće tek 2015. godine i to samo na lokalnim izborima.

Ženski pokreti su glavni pokretači progresivne društvene promjene

Posted on by sdadmin

Adrienne Roberts je profesorica na Odsjeku za međunarodne studije Sveučilišta u Manchesteru. Bavi se feminističkom i međunarodnom političkom ekonomijom. Doktorirala je 2010. godine na Sveučilištu York na temu “Upravljanje društvenom marginalnošću: prema feminističkoj političkoj ekonomiji siromaštva, zločina i kazne”.

Razgovor su s Roberts vodile Vedrana Bibić, Ankica Čakardić i Tina Tešija.

Što mislite o poziciji ljevice danas, postoji li jasno artikuliran ljevičarski pokret izvan parlamentarne forme politike?

S obzirom da sebe smatram ljevičarkom, a ne nekim tko proučava ljevicu, moj odgovor na vaše pitanje će biti namjerno (i nužno) nepotpun. Iako je jasno da su tijekom proteklih nekoliko desetljeća mnogi društveni pokreti ljevice doživjeli teške udarce, ipak mislim da to nije dovelo do njezina poraza , već da je pripremilo teren za pojavu novih vrsta lijevih organizacija ‒ mimo tradicionalnog oblika socijaldemokratskih političkih stranaka, sindikata i drugih organizacija koje čini radnička klasa. Pokret Occupy i antikapitalistički pokret kasnih 1990-ih i 2000-ih koji mu je prethodio (što se ponekad pogrešno naziva antiglobalizacijskim pokretom) očiti su primjeri za to. Među njih ubrajamo i različite (kanadske i druge) starosjedilačke pokrete kao trajno prisutne aktere antikapitalističke i antikolonijalne društvene promjene. Mada je moguće da ne postoji jedinstven, koherentan, globalni lijevi pokret, važnije pitanje jest što se čini da bismo ostvarili jasne poveznice među društvenim snagama na ljevici. Jedna od najočitijih poveznica je lijeva opozicija politikama štednje koju mnogi “iskusni akteri” predstavljaju kao jedinu metodu pristupanju problemu fiskalnih deficita, a za koju velika većina ima dojam da nepravedno opterećuje najranjivije pripadnike društva. Occupy je raznolik pokret, ali se jasno protivi klasnoj politici i mjerama štednje. No, postoje i drugi slični pokreti, primjerice, kanadski “Idle No More” koji se pojavio u prosincu 2011. kao pokret koji vodi kanadsko autohtono stanovništvo, posebice žene i mladi, protiv okolišnih i energetskih politika konzervativne vlade. Ovaj je pokret artikulirao opoziciju “vladinim kolonijalnim mjerama štednje” koje nesrazmjerno pogađaju domaće stanovništvo (naročito žene i djecu). Sindikati i različiti ženski pokreti se također protive mjerama štednje. Premda su pozicije protiv mjera štednje češće utemeljene na (neo)kejnzijanskom okviru nego na antikapitalističkoj poziciji per se, postoji konsenzus da rezanje potrošnje nije nužna posljedica rastućega državnog duga, već da su to izrazito političke odluke koje najviše pogađaju siromašne i najranjivije članove društva. Umjesto takvih odluka, trebali bi se povisiti porezi onima koji imaju visoke dohotke, zatvoriti porezne rupe koje pogoduju bogatima, ukinuti poticaje velikim korporacijama te smanjiti vojnu potrošnju. Ali mjere štednje se i dalje predstavljaju kao nužnost za stabilizaciju ekonomija unutar Europske unije, kao i drugih ekonomija koje se još uvijek oporavljaju od financijske krize započete 2008. U ponovnom pokušaju provođenja programa strukturne prilagodbe (SAP-ovi) iz 1990-ih, mnogim zemljama globalnog juga nametnuta je i fiskalna štednja kroz rezove potrošnje kao preduvjet za pakete “pomoći” i zajmove međunarodnih financijskih institucija. Alternativno rješenje poput “oprosta” duga Trećem svijetu općenito se i tretira kao politički neostvarivo. Zaista, pitanje duga je još jedno kompleksno pitanje od velike važnosti za ljevicu. Kampanja “Jubilee 2000” (koja je u ranim 2000-ima polučila uspjeh utoliko što je dovela do otpisivanja dijela dugova) nastavlja biti značajan akter unutar suvremene globalne političke ekonomije. Trenutno se nalazi u procesu preoblikovanja u “pokret za financijsku pravednost” koji nastoji poremetiti duboko nejednake odnose moći između (bogatih) zajmodavaca i (siromašnih) zajmoprimaca. Preuzevši ideje razvijene na globalnom jugu, pokreti za “reviziju duga” niknuli su u različitim zemljama diljem Europe kako bi procijenili trebaju li ti dugovi uopće biti podmireni. U SAD-u se pojavio “Strike Debt”, ogranak Occupy pokreta koji otkupljuje “loš dug” od izdavača kreditnih kartica, poduzeća za ubiranje dugova i drugih da bi ga potom otpisao. Njihov slogan je “slavlje za 99 posto”. U Kanadi i SAD-u, gdje mnogi studenti moraju podići velike zajmove kako bi financirali svoje obrazovanje, također su se pojavili različiti pokreti protiv paralizirajućih kredita. Treća poveznica je okoliš – mnoge ljevičarske društvene snage su prepoznale da je kapitalistički sustav koji ovisi o beskonačnom procesu rasta, dosegao svoju ekološku granicu. Dok se perspektiva koja zagovara rast obično predstavlja depolitiziranim terminima, kao dio našeg zdravorazumskog promišljanja o organizaciji društva, ona svejedno ima i ekološke i društvene posljedice, budući da često ovisi o neprekidnoj akumulaciji zemlje i resursa starosjedilaca. Upravo je to potaknulo pokret “Idle No More” u Kanadi, gdje je konzervativni premijer Stephen Harper pokušao preinačiti dijelove Zakona o Indijancima koji je zaštitio njihovu zemlju i vodene puteve te im omogućio da se važne odluke o kontroli resursa ne mogu donijeti bez njihove većine. Harper je tvrdio da su Izvorni narodi[1] nepraktični idealisti te da ne mogu razumjeti makinacije globalne političke ekonomije koja zahtijeva da Kanada još više učvrsti svoju poziciju “energetske supersile”. Međutim, čini se da snažno protivljenje kanadske vlade idejama održivog razvoja i zaštite okoliša (uključujući povlačenje iz Protokola iz Kyota) odražava daleko “idealističniju” poziciju: onu u kojoj se kanadska ekonomija može nastaviti hraniti eksploatacijom prirodnih resursa, a maleni broj korporacija (i njihovih dioničara) mogu i dalje profitirati na uništavanju prirodnog okoliša. Premda “domorodački aktivizam” nije nova pojava u kanadskom političkom krajobrazu, brzina kojom se pokret raširio – što je djelomično omogućila veza sa kvebečkim studentskim pokretom, pokretom Occupy i ostalima – razlog su za optimizam.

Kako gledate na pozicioniranje feminističke teorije i prakse unutar ljevice?

Feminizam i ženski pokreti su glavni pokretači progresivne društvene promjene od šezdesetih godina naovamo. Naime, proširenjem polja djelovanja društvenih pokreta fokusiranih na pitanja vezanima za radno mjesto, stvaraju se novi prostori u kojima feministkinje mogu izraziti svoju zabrinutost radi raznovrsnih oblika opresije i eksploatacije koji se odvijaju izvan radnog mjesta. To može uključivati pitanja vezana za nasilje prema ženama, nejednake odnose moći unutar doma, privatizaciju i/ili individualizaciju socijalnih usluga, diskriminatorna imigracijska pravila za njegovateljice i kućanske radnice, diskriminatorne prakse pri davanju zajmova, aproprijaciju poljoprivredne zemlje itd. Da se još jednom vratim na primjer pokreta “Idle No More”, upravo su žene i mladi bili u prvim redovima pokreta, a štrajk glađu Therese Spencer, poglavice Izvornog naroda Attawapiskat, približio je kampanju javnosti. S obzirom na specifično historijsko pozicioniranje žena između proizvodnje i društvene reprodukcije, feminističke i ženske grupe su naročito pogodne za mobilizaciju pitanja upravo iz tog konteksta. Zaista, najveća snaga feminizma je njegovo fokusiranje, kako teorijski (u smislu metodologije koju koristi i njezinog kritičkog pristupa epistemologiji) tako i u praktičkom smislu (posrijedi su borbe koje su započele feministkinje) na svakodnevne društvene odnose i prakse koje drugi obično ignoriraju. Primjerice, neplaćeni rad i takozvani neformalni oblici rada već su dugo u središtu feminističkog istraživanja i aktivizma. Feminističke teorije i aktivizam se također eksplicitno bave identificiranjem i borbom protiv interferirajućih odnosa opresije i nejednakosti, uključujući one zasnovane na klasi, rasi, etničkoj pripadnosti, sposobnosti, seksualnosti, dobi itd., zbog čega su dobro pripremljeni za izgradnju koalicija temeljenih na širem polju borbe. Možete li kritizirati mjere štednje iz materijalističko-feminističke perspektive?

Iz feminističke historijsko-materijalističke perspektive jedan od najvećih problema vezanih uz mjere štednje je činjenica da one obično pogađaju programe socijalne skrbi i druge socijalne programe koje u većoj mjeri koriste žene. Uvođenjem mjera štednje ti se programi i/ili restrukturiraju pa postaju sve individualnije usmjereni i dakako sve restriktivniji. S obzirom da država pod izlikom štednje ukida (i/ili ograničava) ovakve usluge, žene najčešće obavljaju dodatni rad nužan kako bi se nadoknadilo povlačenje socijalnih aktivnosti države – to najčešće uključuje dodatnu brigu za djecu, starije ili bolesne članove obitelji. Ženski neplaćeni rad u tom smislu ostaje nevidljivim dok istovremeno služi kao nužni oslonac vladama koje pokušavaju ograničiti državnu potrošnju. Primjerice, prema nedavnoj studiji koju je proveo Public Services International Research Unit (PSIRU)[2] o rodno specifičnim posljedicama štednje u Armeniji, Bugarskoj i Crnoj Gori, smanjena je učestalost posjete žena liječničnicima, zdravstvena skrb propada, a lijekovi se sve rijeđe prepisuju. Zbog rodno zasnovane podjele rada koja je duboko ukorijenjena u historiji kapitalizma, ovakve će prakse najviše utjecati na žene, što je aspekt koji se pri donošenju bitnih političko-ekonomskih odluka na državnoj i regionalnoj razini rijetko uzima u obzir. S obzirom da na sebe preuzimaju veći dio neplaćenog rada, istraživanja o prethodnim krizama također su potvrdila tezu da tijekom kriza žene obično u većoj mjeri pristaju na neformalni rad te rade više prekovremenih sati na radnom mjestu. Da bi ostvarile uvjete za ostvarivanjem socijalne skrbi, mnoge žene upravo stoga izlaze na tržište rada. U odsustvu adekvatne javne potpore socijalnoj reprodukciji perpetuira se ženska dvostruka opresija kao i razlike u plaćama za jednak posao. Primjerice, konzekvence politike štednje u Velikoj Britaniji uzrokovale su prepoznavanje važnosti već prisutnog programa potpora za upošljavanje dugoročno nezaposlenih[3] kojima se ostvaruje veća participacija žena na tržištu rada. Ti programi su problematični iz više razloga, i to ne samo zato što ne uspijevaju razotkirti i načine na koje raste količina prekarnih, slabo plaćenih, slabo cijenjenih poslova te onih na pola radnog vremena zbog ekonomskog restrukturiranja. Štoviše, takvi programi predstavljaju posebnan izazov za žene, a naročito majke, koje na tržište rada kreću iz nejednake početne pozicije i obično se zapošljavaju u uslužnom sektoru i drugim slabo plaćenim industrijama te preuzimaju nesrazmjerno veći udio neplaćenog njegovateljskog i kućanskog rada. Takve reforme sustava socijalne skrbi prisiljavaju žene da postanu dijelom plaćene produktivne radne snage, čime dakako reproduciraju rodne nejednakosti, posebno s obzirom na odsustvo socijalne potpore za brigu o djeci. Dok neke zemlje Europske unije, poput Grčke, planiraju uvesti subvencije čak i na razini privatnih ustanova za dječju skrb, ideje da se radi na otvaranju onih javnih su veoma rijetke. Feminističke organizacije i ženske grupe odgovorile su na ove novine mnoštvom različitih prijedloga kao i zahtjevom za ponovnim podruštvljenjem odnosa socijalne reprodukcije unutar same zajednice, a ne države. Organizacija zajedničkih kuhinja i seoskih banaka (te su strategije koristile mnoge zajednice u Latinskoj Americi nakon nametanja SAP-ova u devedesetima), neki su od primjera podruštvljenja rada koji se smatra dijelom socijalne reprodukcije. Međutim, također je važno iscticati makroekonomske faktore koji uvjetuju rodnu nejednakost te nastaviti s isticanjem teze da “ekonomija” nije neutralna sfera koju se može objektivno proučavati i koju se najbolje regulira tehnokratskim i depolitiziranim donošenjem odluka. Upravo suprotno: “ekonomiju” čine odnosi moći, uključujući i društvene odnose roda i klase, a suvremena globalna politička ekonomija je okrenuta u korist bogatih muškaraca, većinom bijelaca.

Mnoga istraživanja, uključujući i vaša, ukazuju na činjenicu da mjere štednje ne utječu posve jednako na muškarce i žene. Koje su prema vašem mišljenju ključne razlike?

Feministička politička ekonomija ukazala je na bitno različite učinke mjera štednje na muškarce i žene. Moramo pritomu biti na oprezu da ne bismo pretjerano generalizirali, budući da se rodno uvjetovane mjere štednje razlikuju od zemlje do zemalje i da one, poput rezanja određenih oblika socijalne potrošnje, mogu teže utjecati na specifičnee skupine žene, primjerice siromašne, invalide ili imigrantice, nego na “žene” kao zamišljenu homogenu skupinu. Međutim, na široj razini, neki od rodno specifičnih učinaka štednje uključuju sljedeće:

Siromaštvo: u mjeri u kojoj štednja povećava razinu siromaštva, veća je vjerojatnost da će ono teže pogoditi žene nego muškarce, budući da sveukupno veći broj žena žive u siromaštvu (to vrijedi za većinu zemalja te na globalnoj razini)

Nezaposlenost: U različitim oblicima nezaposlenosti uzrokovanih financijskom krizom, a potom mjerama štednje, također možemo utvrditi rodno dimenzionirani aspekt politike štednje. Iako su mnogi sektori u kojima većinski rade muškarci prvi pogođeni krizom (gdje steječemo dojam da se nalazimo usred “muške recesije”), dugoročno širenje krize na javni sektor ima jasne implikacije po žene koje su u velikom broju vezane za taj sektor kao radnice i kao korisnice javnih i socijalnih usluga. Žene čine 72% radne snage u javnom sektoru u Irskoj, 54% u Španjolskoj, 63% u Latviji, 53% u Rumunjskoj i 65% u Ujedinjenom Kraljevstvu. Uz to, prije, pa i na početku krize, broj nezaposlenih žena bio je veći od broja nezaposlenih muškaraca. Također, u teškim okolnostima je vjerojatnije da će žene prve izgubiti posao. Prema nedavnoj studiji Europskog ženskog lobija (European Women’s Lobby) i OXFAM-a, stopa nezaposlenosti žena u 22 zemlje se ponovno nalazi na razini iz 2005. godine.

Nadnice: Posljedice štednje nesrazmjerno trpe svi radnici, za razliku od onih koji zarađuju za život od profita, financijskih investicija i rente. No, s obzirom da žene zarađuju manje od muškaraca , veća je vjerojatnost da će ih jače pogoditi sveobuhvatna štednja. Uz to, žene čine nesrazmjerno velik broj zaposlenih u javnom sektoru, u kojemu upravo i dolazi do brojnih otpuštanja, zamrzavanja plaća i ograničavanja nadnica. Primjerice, procjenjuje se da u Ujedinjenom Kraljevstvu žene čine 73% radne snage kojima su zamrznute plaće (vidi završni izvještaj sa Simpozija o rodno obilježenim posljedicama štednje u UK-u, “All in this Together”). Prethodno spomenuta studija PSIRU-a utvrđuje da se u više zemalja, uključujući Češku, Estoniju, Francusku, Irsku, Litvu, Maltu, Poljsku, Portugal i Sloveniju, rodni jaz u plaćama zapravo povećao.

Socijalna skrb i službe: Kao što je ranije navedeno, rezovi socijalnih službi i programa socijalne skrbi nejednako pogađaju žene koje češće koriste te službe i preuzimaju više plaćenog i neplaćenog rada kako bi nadoknadile rezove u javnom sektoru. Dok neke bogatije obitelji možda i mogu platiti za njegovateljski rad u privatnom sektoru, npr. tako da zaposle osobe koje takav rad obavljaju i žive u istom kućanstvu kao i njihovi poslodavci, te su radnice često žene koje su emigrirale iz globalnog juga kako bi mogle pomoći u uzdržavanju vlastitih obitelji. Kućanske radnice su općenito znatno slabije plaćene od radnika u drugim industrijama te često rade u krajnje izrabljivačkim radnim uvjetima. Stoga, na globalnoj razini, takva privatizirana rješenja također perpetuiraju eksploataciju žena te reproduciraju rodno zasnovanu globalnu podjelu rada.

Dugoročno planiranje: Mjere štednje su u mnogim zemljama potpomogle ubrzavanje procesa koji je već bio u tijeku: prisiljavanje pojedinaca da se oslanjaju na svoje privatne izvore prihoda i ušteđevinu kao sredstvo za osiguranje dugoročne sigurnosti u mirovini (putem privatnih mirovinskih planova i drugih oblika “sigurnosti temeljene na imovini”)[4]. Međutim, s obzirom da prikupljanje takvih privatnih oblika bogatstva ovisi o sposobnosti da se zaradi novac na tržištu rada, ove tendencije imaju ozbiljne posljedice po žene koje, kao skupina, obično rade u nestandardnim oblicima zaposlenosti. Ti trendovi su k tomu još naglašeniji s obzirom da su godine radnog staža potrebne za stjecanje prava na starosnu mirovinu u stalnom porastu.

Obiteljsko nasilje: Tijekom proteklih nekoliko desetljeća, društveni konstrukti muškosti i ženskosti, zajedno s neoliberalnim restrukturiranjima koji su potkopavali idealizirani rodni model “muškog hranitelja” i mušku, relativno privilegiranu, poziciju na tržištu rada, pomogli su da se perpetuira i normalizira nasilje prema ženama. Istovremeno, u kontekstu mjera štednje, u mnogim su zemljama srezana sredstva za potporu žrtvama nasilja u obitelji i seksualnog zlostavljanja. U Ujedinjenom Kraljevstvu, sredstva lokalnih vlasti za ove službe su smanjena za 31% od 2010/11. do 2011/12. U Španjolskoj je vlada srezala sredstva za promicanje rodne jednakosti za 24% te je istovremeno podigla cijenu sudskih troškova, povećavajući prepreke pred kojima se nalaze žrtve obiteljskog nasilja (procjenjuje se da 64% pretučenih žena ne prijavi obiteljsko nasilje iz financijskih razloga). U Kanadi je vlada smanjila sredstva za programe koji se bave široko raširenim zlostavljanjem autohtonog stanovništva u internatima[5], kao i financiranje istraživačkog projekta “Sister in Spirit” koji je razotkrio stotine slučajeva nestalih i ubijenih domorotkinja. Financiranje projekata koji promiče ženska prava i rodnu ravnopravnost zadesila je ista sudbina.

Možete li nam reći nešto o Vašem pojmu transnacionalnog poslovnog feminizma?

Pojam “transnacionalni poslovni feminizam” (eng. transnational business feminism) koristim za ono što shvaćam kao političko-ekonomski projekt u nastajanju koji se oslanja na program rodne jednakosti zasnovan na “poslovnom planu”. Argument koji se pri tome koristi je da investiranje u žene – pri čemu se općenito misli na povećanje pristupa poslovima u formalnom sektoru,veću dostupnost kredita poduzetnicama i investiranje u “ženski ljudski kapital ” (npr. inicijative za obrazovanje i zdravstvo) – nije dobro samo za žene, već je u konačnici dobro za posao, odnosno ono što se naziva “pametnom ekonomikom”. Društvene snage koje sudjeluju u promicanju ovog projekta uključuju kapitalističke države, određene urede unutar Ujedinjenih naroda, regionalne i međunarodne financijske institucije, poslovne medije, neke znanstvenike i sveučilišta (naročito njihove poslovne škole) te privatne korporacije među kojima se nalaze neke od najvećih financijskih i računovodstvenih poduzeća na svijetu. Svjetska financijska kriza je pogodovala TPF-u budući da se u njemu tvrdi da: (1) nedostatak žena u financijskom sektoru je dio uzroka krize, (2) kriza nesrazmjerno utječe na žene i djevojke i (3) mobiliziranje ogromnog “neiskorištenog” ženskog potencijala je najbolji način da se stimulira ekonomski razvoj nakon krize. Međutim, smatram da je ovakvo pozicioniranje roda problematično iz više razloga. Kao prvo, dosta korporacija, uključujući Goldman Sachs, Deloitte, McKinsey & Company, Ernst & Young i Nike, sudjeluje u stvaranju diskursa o rodnoj jednakosti koji je veoma učinkovit. U njemu se za “žene”, koje su prikazane kao nediferencirana kategorija ljudi, pretpostavlja da su po svojoj prirodi manje sklone riziku i sklonije tome da ulože svoju zaradu u obitelj i zajednicu. Takvi su zaključcci višestruko problematični: njima se zanemaruju odnosi moći i društvene borbe koje su uvjetovale rodnu podjelu rada i društvene konstrukcije onoga što čini “žensko” ponašanje, kao i reprodukcija rodne nejednakosti kroz plaćeni rad i neprekidna devalvacija ženskog neplaćenog rada. Istovremeno se rodnu ravnopravnost povezuje s korporativnom strategijom rasta jer se cilja na žene kao radnice koje će pomoći u diversifikaciji korporativne radne snage i kao potencijalne nove potrošačice. Također, na taj se način naturalizira i depolitizira uloga korporacija u oblikovanju obrisa “razvoja”. Nadalje, time se ne uspijeva osporiti neoliberalne makroekonomske okolnosti koje su stvorile krajnje neravnopravnu globalnu političku ekonomiju i pomogle u stvaranju situacije u kojoj će rodno obilježene mjere štednje koje sam ranije opisala zasigurno postati dio naše budućnosti. Rodna ravnopravnost se sve češće predstavlja kao rješenje za probleme globalnog kapitalizma – ona će nas uvesti u pravičniji, socijalno pravedniji,održivi kapitalizam koji bi podjednako pogodovao i ženama i kapitalistima. Na taj način političko-ekonomski projekt “transnacionalnog poslovnog feminizma” pomaže u legitimiranju i produbljivanju kapitalističkih odnosa dominacije i eksploatacije.

Koje je Vaše mišljenje o poziciji žena koje se bave filozofijom i političkom teorijom u okviru akademije, napose ako promatramo ovo pitanje u kontekstu marksističke teorije na sveučilištima?

Mislim da je već dobro poznato da iako sve više žena ulazi u akademsku zajednicu, one postaju sve manje vidljive kako se penjemo u hijerarhiji zanimanja. U zemljama u kojima sam radila u sustavu visokog obrazovanja (Kanada i Velika Britanija), djelomice je tako zato što se još uvijek ne uzimaju u obzir dužnosti i obveze koje žene (i mnogi muškarci) preuzmu na sebe kada postanu roditelji. Također, općenito nedostaje potpora za one koji na prvo mjesto stavljaju aktivnosti i aspekte života izvan onih koje se tradicionalno smatraja indikatorima akademskog uspjeha i “utjecaja”. Primjerice, u Ujedinjenom Kraljevstvu Okvir za istraživačku izvrsnost (eng. Research Excellence Framework, REF po kojem znanstvenici moraju predati četiri publikacije odboru koji ih rangira po kvaliteti) dopušta isključivo ženama koje su uzele “značajno duži” rodiljni dopust da predaju tri, a ne četiri znanstvena rada. Još se uvijek raspravlja kako definirati “značajno duži” dopust. Prije 2012. godine to je značilo da mogućnost predaje triju znanstvenih radova imaju samo žene koje su uzele 14 mjeseci rodiljnog. Nova pravila dopuštaju “iznimne slučajeve” za žene koje ne iskoriste puni rodiljni dopust, iako se odluka o iznimkama donosi ad hoc. Isto tako ne postoje jasne smjernice po pitanju “povlastica” za rodiljni dopust kojeg uzimaju očevi. S obzirom da prijava u sveučilišni REF igra bitnu ulogu u napredovanju, ovakve prakse imaju važne implikacije. Studije prethodnog REF-a otkrile su veću prisutnost institucionalnog seksizma jer je 64% muškaraca i samo 46% žena predalo svoje dokumente. Ako pogledamo širu sliku od samog položaja žena u akademiji, mislim da se feministička društvena znanost i dalje nalazi pred teškim zadaćama. Neka od glavnih obilježja feminističkog istraživanja su prihvaćanje metodološkog pluralizma, izbjegavanje apsolutnih tvrdnji (za razliku od mnogih pozitivističkih istraživanja) te prihvača refleksivnost vlastitog pozicioniranja unutar istraživačkog procesa i proizvodnje znanja. U području političkih znanosti, feminističko istraživanje je značajno i zbog postavljanja pitanja o odnosima za koje se obično misli da se nalaze “izvan” takozvane javne političke sfere. Kako se sveučilišta sve više izjednačuju s privatnim sektorom, a znanstvenici sve češće moraju tražiti privatne izvore financiranja, feministički rad koji ne slijedi pozitivistički pristup fokusiran na rješavanje problema vezanih uz konkretne politike, riskira ukidanje. Nakon prošlogodišnjeg uvođenja viših školarina, britanske institucije se sve češće bave “poticanjem zaposlivosti”, što također može uzrokovati probleme feministkinjama unutar akademije. Međutim, ovakve šire promjene utječu na mnoge kritički orijentirane istraživače (uključujući i mnoge marksiste), a ne samo na feministkinje.

Postoje li konkretni feministički odgovori i strategije koje bismo mogli uzeti u obzir pri artikulaciji odgovora na ekonomsku krizu?

Feminističke akademkinje i aktivistkinje razvile su niz konkretnih prijedloga koji se tiču načina na koji bi se trebale restrukturirati vladine politike kako bi se stimulirala ekonomija i unaprijedila rodna jednakost. Neki od prijedloga su: prepoznavanje neplaćenog njegovateljskog rada unutar mirovinskog i socijalnog sustava; investiranje u zdravstvo i obrazovanje koje se smatra ključnim za poboljšanje rodne jednakosti i žensko osnaživanje; povisivanje poreza za korporacije i bogate umjesto rezanja troškova socijalnih usluga; investiranje u javni prijevoz (koji češće koriste žene) i održavanje ili povećavanje javne potpore ženskim grupama. Treba se usprotiviti bailoutima, poput onih iz 2008., jer prebacuju bogatstvo malom broj elitnih financijskih aktera. Bailouti također predstavljaju oblik “moralne opasnosti” ne samo zato što narušavaju disciplinski pritisak tržišta, već i zato što stvaraju situaciju u kojoj ženski neplaćeni rad služi za sanaciju država koje slijede politike štednje. Žene su također nedovoljno zastupljene u kreiranju politika te bi veći broj žena (i ženskih organizacija) trebao biti uključen u pronalaženje odgovora na krizu na svim razinama. Oblikovanje proračuna na temelju rodnih osnova se čini kao obećavajuće područje. Trenutno postoje inicijative u desecima zemalja koje nastoje prepoznati jaz između načelnih tvrdnji kojima se podupiru određene političke inicijative i količine sredstava koja se uistinu izdvajaju za ostvarivanje stvarnih ciljeva. Takve inicijative treba nastaviti širiti. Ali, isto tako je važno da zagovarajući ovakve inicijative ne upadnemo u zamku promicanja povratka u idealizirano kejnzijansko doba koje je bilo izrazito rodno uvjetovano i perpetuiralo oblike klasne i rasne nejednakosti, kao i eksploataciju zemalja globalnog Juga od strane dominantnih kapitalističkih sila. Koliko god bilo nužno da se feministkinje mobiliziraju za veću rodnu ravnopravnost, to moraju činiti unutar pažljivo artikulirane kritike patrijarhalnog i kolonijalnog kapitalističkog sustava koji se reproducira upravo zahvaljujući eksploataciji većine od strane (i u korist) manjine. To treba nadograditi i ojačati shvaćanjem ekonomije ne kao prirodne i depolitizirane sfere koja treba “stručnjake” za svoje održavanje, već kao temelj na kojemu se organizira život (i pri tome se refereriram na sve svakodnevne aktivnosti kojima se reproducira ljude i zajednice) te zbog potrebe za većom demokratizacijom.

S engleskog prevela: Marija Ćaćić

Redaktura i lektura: Vedrana Bibić

Kraća verzija razgovora je prethodno objavljena u Zarezu

Bilješke

[1] Eng. First Nation, naziv za autohtono kanadsko stanovništvo (uz Inuite i Metise). U Kanadi trenutno živi oko 700.000 stanovnika koji se smatraju Izvornim narodima. Termin se u množini koristi kao sinonim terminu “Indijanci”, a označava sve starosjedilačke narode obje Amerike, nap. prev. [2] Studija se može preuzeti na stranici http://www.world-psi.org/en/impact-economic-crisis-and-austerity-measures-women
[3] Tzv. Welfare-to-Work u Ujedinjenom Kraljevstvu, nap. prev.
[4] Eng. asset based walfare, nap. prev.
[5] Eng. residential schools, danas ukinute škole za djecu autohtonog stanovništva, nap. prev.

Tribina: 1.maj – prošlost i budućnost otpora

Posted on by sdadmin

M31 KOLEKTIV ZAGREB povodom 1. maja, međunarodnog praznika rada organizira tribinu u ponedjeljak, 29. travnja, u 19 sati u dvorani 4 Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

U nastavku na prošlogodišnju tribinu i protest povodom Međunarodnog dana akcije protiv kapitalizma, M31 KOLEKTIV ZAGREB ove godine ponovno organizira javnu tribinu i poziva na prosvjedne skupove povodom 1. maja, međunarodnog praznika rada.

Organiziranjem tribine povodom 1. maja i o 1. maju želimo se, prije svega, usprotiviti krivoj predodžbi 1. maja kao obične “parade pijanstva i kiča”. Međunarodni praznik rada kod nas je u posljednjih nekoliko desetljeća pretvoren u lakrdiju, te se koristio kao puki “ispušni ventil” za “ispuhanu” radničku klasu ili kao deklarativno slavljenje nepostojeće “ravnopravnosti” i proturječnih pojava poput “socijalnog dijaloga” i “socijalnog partnerstva” između radnika i kapitalističke elite, odnosno građana i pseudo-demokratske oligarhije. Stoga ovom tribinom želimo podsjetiti na protestna i borbena ishodišta 1. maja te na rezultate izborene kroz radikalnu radničku borbu, a također želimo ukazati na današnji otpor radnika i drugih socijalnih grupa, te razmotriti buduće perspektive radničkog i općenito emancipacijskog pokreta.

Uvodna izlaganja na tribini “1. maj – prošlost i budućnost otpora” održat će: Mario Iveković (Novi sindikat), Željko Klaus (Samostalni sindikat energetike, kemije i nemetala Hrvatske), Dean Duda (Sindikat Akademska solidarnost), Srećko Horvat(Subversive Forum), Anita L. (MASA – Mreža anarhosindikalista) i aktivisti Federacije za anarhistično organiziranje (FAO) iz Slovenije. Moderator tribine bit će Hrvoje Jurić.

Kako su ove godine, umjesto graha i kobasica u gradskim parkovima, sindikati odlučili organizirati masovniji radnički i građanski prosvjed, ova tribina predstavlja svojevrsno “zagrijavanje”, odnosno poziv za sudjelovanje na prvomajskom sindikalnom prosvjedu “Mijenjajte smjer” (Zagreb, Trg bana J. Jelačića, srijeda, 1. maj, 12:00h) te na prvomajskom antikapitalističkom bloku (Zagreb, Trg Francuske Republike, srijeda, 1. maj, 10:30h), koji će se, nakon marša zagrebačkom Ilicom, priključiti općem sindikalnom prosvjedu na Trgu bana J. Jelačića.

Antikapitalističkim blokom podržavamo otpor radničke klase i građana kapitalističkim izrabljivačima i političkim manipulatorima, ali naglašavamo da slobode, jednakosti, pravednosti i solidarnosti neće biti sve dok ima kapitalizma.

1. maj je dan otpora, a ne dan odmora!

Ravnopravnost: odmah!

Posted on by sdadmin

Ženske feminističke organizacije CESI, Babe!, Domine, Delfin i Centar za građanske inicijative – CGIorganizirale su konferencije za medije u srijedu, 24. travnja 2013. godine istovremeno u četiri grada – Zagrebu, Splitu, Pakracu i Poreču. Na konferencijama je upućen zahtjev političkim strankama da na predstojećim lokalnim izborima poštuju Zakon o ravnopravnosti spolova te kandidiraju najmanje 40% žena te prilikom izrade predizbornih programa uvažavaju interese i potrebe žena.  

“Iako prema tumačenju Vlade RH i Hrvatskog sabora na ovim izborima neće biti naplaćivane kazne ako se ne poštuje kvota, smatramo da je demokratska dužnost političkih stranaka osigurati ravnopravno sudjelovanje žena na izbornim listama. Pitanje sudjelovanja žena u odlučivanju je civilizacijsko pitanje, ne možemo govoriti o demokraciji iz koje je isključena polovica stanovništva” istaknule su predstavnice ženskih feminističkih organizacija na konferencijama za medije.

Nažalost, žene u Hrvatskoj ne sudjeluju dovoljno u političkom životu. U Hrvatski sabor se od 2000-e godine izabire svega 20 posto žena, a nakon posljednjih lokalnih izbora udio žena u županijskim skupštinama i gradskim vijećima je također oko 20 posto, dok je na razini općinskih vijeća zastupljenost žena svega 12 posto. 2009. godine izabrana je jedna županica od ukupno 20 biranih župana, 6 gradonačelnica od 127 biranih gradonačelnika i 21 načelnica od 429 načelničkih mjesta.

Istraživanje Ministarstva poljoprivrede “101 pitanje za seosku ženu” pokazalo je da je položaj žena u ruralnim područjima izrazito težak, da one trpe nasilje, da je visoka razina nezaposlenosti, a time i ekonomske ovisnosti, da im zdravstvene usluge nisu dovoljno dostupne te da većini poslova vezano uz obitelj i djecu obavljaju same. U Ženskoj platformi koja je izrađena za parlamentarne izbore 2011. godine kao temeljne zahtjeve žene su upravo istaknule pitanje poštivanje ljudskih prava žena, provedbu antidiskriminacijskih zakona, osiguranje djelotvorne podrške ženama žrtvama nasilja, rodno osviješteno obrazovanje, osiguranje servisa koji će omogućiti usklađivanje profesionalnog i obiteljskog života te poboljšanje položaja žena na tržištu rada. Na konferencijama je stoga istaknuta potreba da političke stranke na lokalnoj razini uvažavaju interese i potrebe žena te da ih uključe u svoje predizborne programe kako bi razvoj lokalnih zajednica bio na korist svih građana i građanki.

Ženske feminističke organizacije CESI, Babe!, Domine, Delfin i Centar za građanske inicijative – CGIkontinuirano pred svake izbore provode kampanje za unaprjeđenje sudjelovanje žena u političkom životu, a kampanja za ove lokalne izbore započela je konferencijom Ravnopravne! održanom u listopadu 2012. godine na kojoj je više od 60 sudionica iz organizacija civilnog društva, županijskih povjerenstava za ravnopravnost spolova, državnih institucija i političkih stranaka istaknulo potrebu da se izmjeni izborno zakonodavstvo vezano uz sudjelovanje žena u predstavničkim tijelima.

“Potrebno je pristupiti izmjenama izbornog zakona na način da izborna povjerenstva na svim razinama ne prihvaćaju one liste koje ne poštuju klauzulu uravnotežene zastupljenosti žena i muškaraca te uvesti obavezu sistema zatvarača odnosno definirati i poziciju osoba na listi na način da se kandidati i kandidatkinje na listi nalaze naizmjence” rečeno je na konferenciji za medije.

Predstavnice organizacija najavile su da će biti izrađena analiza izbornih lista te će organizirati tradicionalnu akciju Stup srama za one stranke koje nisu kandidirale najmanje 40% žena na kandidacijskim listama.

 

Rasistički napadi na muslimanke

Posted on by sdadmin

Internet, radna mjesta, ulice pa čak i bogomolje postali su kanali na kojima su muslimanke sve češće izložene rasističkim napadima. Povod za nasilje i barbarstvo najčešće je njihov izgled, sporni hidžab ili nikab čija je pojava toliko stigmatizirana da ih se automatski povezuje s opasnošću za nacionalnu sigurnost ili ilegalnim useljenicima. Koliko je predrasuda i diskriminacije pretočeno u jednu tkaninu govori nam činjenica da do takvih napada vjerojatno ne bi ni došlo da su te žene jednostavno izgledale – “normalno”.

Napadi koji se događaju variraju s obzirom na prisutnost ili odsutnost fizičkog nasilja, ali svi jednako omalovažavaju jednu ženu, njenu vjeru i njene običaje pa onda i manjinsku zajednicu kojoj pripada. Svi napadi jednako svjedoče o netolerantnom i rasistički nastrojenom društvu koje odgajaju predrasude i mržnja prema drugačijima, o društvu u kojem je muslimanski muškarac po gotovo zadanom vjerovanju onaj koji je nasilan prema ženama, omalovažava ih i ne poštuje. Međutim, nemoguće je ne zapitati se po čemu su onda napadači drugačiji od tih istih demoniziranih muškaraca koji predstavljaju opasnost za ženu i modernu civilizaciju uopće? Čime oni to više poštuju žene? I kakvo je to poštovanje koje prestaje onog trena kada izgled neke osobe odudara od zadanih okvira njihove kulture i postaje dovoljno dobar razlog za dovođenje nečijeg života u opasnost?

Zemlja koja se sve češće u medijima nalazi u kontekstu rasističkih napada na muslimanke jest Velika Britanija. Chatmham house, ugledna neovisna politička institucija, u svom izvješću navodi kako je u Velikoj Britaniji zabilježena značajna razina islamofobije, kao i zabrinjavajuće slaganje s tvrdnjom o muslimanskim zajednicama kao prijetnjama za nacionalnu sigurnost Velike Britanije. List Financial Times navodi rezultate ankete koja pokazuje da Velikom Britanijom dominira visoka razina sumnjičavosti naspram muslimana, dok rezultati ankete postavljene u novini Evening Standard pokazuju kako znatan broj Londonaca gaji izrazito negativne osjećaje prema njima.

Poražavajuća statistika

Zbog napada koji se odvijaju sve češće osnovana je i posebna telefonska linija za žrtve islamofobije – Tell MAMA (Measuring Anti-Muslim Attacks) – kako bi se dinamika i priroda napada mogle jednostavnije pratiti i sankcionirati. Linija Tell MAMA pokrenuta je prije gotovo godinu dana na inicijativu Faith Matters, neprofitne organizacija čiji je cilj smanjivanje ekstremizma i religioznih tenzija, i u tom je razdoblju prijavljeno 630 rasnih napada.

S obzirom na prikupljene pritužbe tijekom prošle godine, izvješće pokazuje da su žrtve napada motiviranih islamofobijom većinom žene, njih ukupno 58%, i to najčešće one koje su na ulici uočene kao nepodobno odjevene – noseći hidžab ili nikab. Od zabilježenih nasilnih incidenata, njih 74% odvilo se online, što svejedno, kako ističu stručnjaci, ima traumatičan utjecaj na živote napadnutih. Koordinator linije Tell MAMA i direktor organizacija Faith Matters izjavio je kako je šokiran količinom rasne netrpeljivosti koju su detektirali, posebice u virtualnom svijetu.

Što se počinitelja tiče, većina njih povezana je s poznatim radikalnim desničarskim organizacijama kao što je Engleska obrambena liga (EDL) ili Britanska nacionalna stranka (BNP). Članovi takvih organizacija bili su uključeni u 54% zabilježenih incidenata, a njihova se prosječna dob kreće u intervalu od 21 do 30 godina. Zahvaljujući informacijama prikupljenim pomoću linije, uhićeno je 21 simpatizera ekstremnih desničarskih formacija, a za čak 40 incidenata odgovornim se smatra Tommy Robinson, vođa Engleske obrambene stranke.

Priroda napada

Napadi usmjereni na muslimanke variraju u svojoj brutalnosti, neki od njih odvijaju se u virtualnom prostoru, neki su verbalnog karaktera, a neki nalik na scene iz filmova tijekom kojih pokrivamo oči kako bismo izbjegli uznemirujuće prizore koji će nas proganjati. Bez obzira na stupanj brutalnosti pojedinog napada, svaki od njih ostavlja posljedice na psihu pojedinca, produbljuje strah i sumnju kako ih već sutra može opet dočekati isto. Žrtve napada najčešće su nasumično odabrane samom svojom pojavom na ulici, ali ni javne osobe nisu pošteđene. Barunica Warsi, bivša britanska ministrica, odvjetnica i političarka pakistanskog podrijetla, zaprimila je online prijetnje od strane člana Obrambene engleske lige, kao i 14-godišnji sin novinarke Jemime Khan.

Međutim, žrtve napada najčešće su žene koje su se jednostavno našle na krivom mjestu u krivo vrijeme. Jedan od zabilježenih napada dogodio se usred bijela dana kada je jednoj muslimanki, dok je kupovala namirnice, nasilno skinut hidžab s glave. Počinitelj ove radnje pokušao se opravdati sumnjom da je žrtva njegova napada zapravo ilegalna useljenica. Osim samog napada, također je problematična činjenica da je osoba muslimanske vjeroispovijesti gotovo odmah povezana s ilegalnim boravkom. Počinitelju je određena kazna od 100 funti i 250 sati neplaćenog društvenog rada.

Još jedan slučaj u kojem je spornu ulogu imao upravo hidžab uključivao je nasilnog 39-godišnjaka koji je nožem, u obranu vlastite zemlje, kako sam tvrdi, prijetio žrtvi da skine pokrivalo podsjećajući je da je u Engleskoj i da će je izbosti nožem ne posluša li ga. Isti je počinitelj kasnije tog dana našao novu žrtvu te je maltretirao pitanjima o njezinoj slojevitoj odjeći te iskazao zabrinutost oko naseljavanja pripadnika muslimanske vjere. Tim si je činom priskrbio dvije godine društvenog rada i supervizije te 6 mjeseci liječenja od alkoholizma.

{slika}

Nadzorne kamere na ulicama Londona dokumentirale su brutalan napad na 16-godišnjakinju kojoj je s leđa (!) prišao nepoznati muškarac te jednim toliko snažnim udarcem u glavu oborio na pločnik na kojem je ostala nepomično ležati.

Zabilježen je i incident u kojem sedmorica hrabrih muških pripadnika bijele rase oborilo ženu muslimanskog podrijetla, dobacivali joj “uvrede” poput “Bin Laden” i “Paki” (za njih je očito uvreda biti Pakistanac) te potom urinirali po njoj i gađali je psećim izmetom.

Još jedan napad koji svjedoči o neljudskosti i surovosti napadača dogodio se u Torontu, Kanadi, kada je 43-godišnjak napao i maltretirao trudnu ženu, na temelju, kako je izvijestila policija, njezinog pokrivala za glavu.

Kontinuitet nasilnih muškaraca odlučila je prekinuti 16-godišnjakinja iz Glasgowa koja je nasilno strgnula hidžab s glave jedne Sudanke te je također optužena za zadavanje višestrukih udaraca trudnoj ženi, također pokrivenoj hidžabom. Ovaj su napad također zabilježile nadzorne kamere, a počiniteljica će 2 godine i 8 mjeseci svog mladog života, zbog rasističkih napada, potratiti u zatvoru. 

Pogreške policije

U izvješću se također navode i brojne greške policije koja nije učinila puno kako bi se zauzela za žrtve rasističkih napada ili spriječila buduće incidente. Policija vrlo često ne uzima izjave žrtava, ne vodi zapisnik o prijavljenim incidentima, ali ni računa o nanesenoj emocionalnoj šteti. Velik dio policijskih službenika islamofobiju uopće ne smatraju relevantnim prekršajem vrijednim bilježenja. Tijekom 2010. godine prijavljeno je 2.000 zločina iz mržnje prema različitim religijama, ali iz policije su priznali kako nemaju podatke o tome koliko ih je povezanih s islamofobijom jer su svi bilježeni i svrstavani u zajedničku kategoriju.

Vođa muslimanske manjine poziva na povećanu odgovornost policije pri bilježenju i procesiranju zločina iz islamofobije. Smatra kako je, unatoč financijskim rezovima, nužno educirati i trenirati policajce po pitanju rasnih zločina usmjerenih protiv muslimana te nadzirati govor mržnje na internetu, kao i aktivnosti radikalno desničarskih organizacija. Poziva policiju i političare na veći angažman kako bi se iskorijenio trenutni val straha i predrasuda koji je zahvatio britansko društvo, a koji nerijetko služi kao opravdanje sve učestalijim napadima na žene muslimanke.

Održana tribina “Život u transu”

Posted on by sdadmin

U srijedu, 24. travnja, u Književnom klubu Booksa održana je četvrta Roza hipnoza, ciklus tribina koje je pokrenulo Udruženje Zagreb Pride, s financijskom podrškom Veleposlanstva SAD-a. Tribina se bavila pitanjem transrodnosti i trans* identiteta, teme koja je dosad bila zanemarena u javnosti, a donekle i u samoj LGBT zajednici. U okviru tribine gošće su se dotaknule pitanja predrasuda s kojima se suočavaju trans* osobe, usporedbe rodnog i trans* identiteta, ali i pitanja samog definiranja transrodnosti i trans* identiteta. 

Na tribini su sudjelovali  Ante Prša, član Organizacijskog odbor Povorke ponosa Zagreb Pridea 2013., Ari Kajtezović, supredsjednik udruge Trans Aid Croatia te Saša Iris Pavan i Morana Biljaković, članice udruge Trans Aid Croatia. Tribinu je moderirao Nikola Zdunić.

Gošće su tribinu otvorile svojim viđenjem transrodnosti, pa je Kajtezović napomenuo da smo svi na neki način transrodni, što ponajviše ima veze sa stereotipima koji se vežu uz predodžbu žene, odnosno muškarca, zbog čega oni koji se ne uklapaju u društveno zadan okvir žene/muškarca upadaju u područje transrodnosti.” Kada govorimo o transrodnosti, glavno pitanje koje se postavlja jest je li ono što nam je dodijeljeno rođenjem ispravno za nas osobno”, dodao je Kajtezović. Također, napomenuo je kako je naše određenje sebe, ali i drugih, kulturno i društveno definirano, s čime se složio i Prša, napomenuvši da je za njega pojam transrodnosti vezan uz sve ono što nema direktno veze sa spolom. Na njih se nadovezala Iris, koja je istaknula da na poimanje transrodnosti, kao i na poimanje roda, znatno utječe patrijarhalno okruženje.

Na pitanje je li rodni identitet uvjetovan društveno, biološki ili je to individualna odluka, gošće su se jednoglasno složile da se u većini slučajeva radi o sva tri faktora u kombinaciji. Biljaković je istaknula kako je od presudne važnosti kako će se osoba definirati to hoće li se sva tri područja preklopiti i hoće li imati isti utjecaj na poimanje samog/same sebe. “Tu se najčešće ne radi samo o jednom ili o drugom, fizičkim katakteristikama ili društvenim okruženjem, već se uzima sve u obzir”, rekao je Kajtezović.

Kada se radi o broju transrodnih identiteta, nema nekih strogo definiranih kategorija u koje se trans osobe moraju smjestiti. Prša je spomenuo kako se tu radi o individualnoj odluci o kojoj svaka osoba odlučuje za sebe te da se svatko može pronaći u nekom drugom identitetu, u čemu je upravo i čar transrodnosti. S njim se složila i Biljaković, koja je istaknula da “trans identiteta ima koliko i samih identitea, a podjele služe da bi sami sebi pomogli u određivanju, više nego da bi postavili neke jasne granice između pojedinih identiteta”. Nadovezujući se to, gošće su se složile kako bi uvođenje rodno neutralne zamjenice znatno olakšalo identifikaciju svakog/svake osobno, što je i Kajtezović potvrdio svojim primjerom, spomenuvši da je prije na razne načine nastojao izbjegavati uporabu zamjenica u govoru.

Iako mnogi ne vide razliku između seksualne orijentacije i rodnog identiteta, Kajtezović naglašava da razlika postoji i da te dvije stvari ne moraju nužno biti jedna uz drugu vezane. Biljaković se s njim složila, usporedivši to s religijskom identifikacijom i političkom orijentacijom – religiozna osoba će u većini slučajeva imati desnije svjetonazore od nereligiozne, ali to nužno ne mora biti tako.

Gošće su se osvrnule i na jednu od najvećih poteškoća kada se radi o transrodnosti, a to je tranzicija, odnosno promjena spola. Kajtezović je istaknuo kako se tu ponajviše radi o prilagodbi spola sebi i onome kako se osobno osjećamo, te da se takve promjene ne događaju od danas do sutra, već da je to dugotrajan proces. Što se tiče promjene spola operacijom, takva opcija u Zagrebu (još) ne postoji, na raspolaganju je trenutno samo hormonska terapija, dok je u Beogradu otvorena privatna klinika koja se kompletno bavi promjenom spola.

Biljaković je napomenula da u Hrvatskoj ne postoji liječnički tim koji bi obuhvatio sve aspekte tog procesa i da najviše treba raditi na senzibilizaciji liječničkog osoblja koje nije educirano i ne zna kako se ponašati u takvim situacijama, što često rezultira traumatičnim iskustvima za osobe koje traže njihovu pomoć. Iris se nadovezala da je podrška stručnog osoblja od izuzetne važnosti u takvim trenucima jer mnogi dolaze zbunjeni i trebaju pomoć pri usmjeravanju.

Na pitanje jesu li doživjeli transfobne ispade, Prša je odgovorio da mu se to dogodilo više puta te da je većina napada usmjerena prema tome što je, uz transrodni identitet, i gej. Biljaković je napomenula da transfobija i homofobija ne moraju nužno biti povezane te da mnogi ljudi jedno prihvate bez problema, no drugo ne mogu. Prša je istaknuo kako se s transfobijom često susretao u LGBT zajednici, uz kritike da “oni zapravo samo žele biti strejt”, za što kaže da apsolutno nije istina.

Kada se radi o tranziciji F2M i M2F, gošće su se složile da se na F2M tranziciju gleda mnogo blagonaklonije nego na M2F, što je opet povezano s patrijarhalnim društvom u kojem se demaskulinizacija promatra kao nešto strašno, dok je pozicija žene nanovo omalovažavana jer, kako je Iris ironično rekla, “pa tko bi još htio biti žena?”

Zadnje pitanje koje se pokrenulo na tribini bili su zakoni u Hrvatskoj koji se tiču trans osoba. Kajtezović je napomenuo kako postoji pravilnik koji bi trebalo regulirati promjenu spola, ali da u praksi ne funkcionira. U okviru Trans Aida pokrenute su inicijative o prilagodbama zakona, kako bi trans osobe mogle dobiti novi rodni list s novim podacima te kako bi se i bez promjene spola operacijom mogao pravno omogućiti život u drugom rodnom identitetu.

Na pitanje iz publike o tome što misle o percepciji trans osoba u popularnoj kulturi, Iris je istaknula kako je svaka promocija dobra, ali da je javnost još uvijek prezatvorena i opterećena okvirima i definicijama. Na nju se nadovezala Biljaković naglasivši da se premalo pažnje posvećuje osobi individualno te da je prezentacija transrodnosti u medijima prepovršna. Ipak, situacija se s vremenom polako mijenja na bolje, a najvažnije je da se tome počelo otvorenije govoriti.

Gošće su tribinu zaključili naglašavanjem potrebe za edukacijom jer ljudi zbog neznanja imaju krivu predodžbu o transrodnosti i transrodnim identitetima, u čemu nastoji pomoći i Trans Aid svojom grupom podrške. Pritom je bitno okružiti se ljudima koji im tu podršku daju, povezati se s drugim trans* osobama i distancirati se od negativnih reakcija okoline. I prije svega, postati siguran u sebe i svoj identitet jer smo sami sebi na kraju najvažnija podrška.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org