Ženske feminističke organizacije CESI, Babe!, Domine, Delfin i Centar za građanske inicijative – CGI organiziraju konferencije za medije koje se održavaju istovremeno u četiri grada u četiri regije, u srijedu, 24. travnja 2013. godine, s početkom u 11 sati:
Zagreb, Kuća ljudskih prava, Selska 112c
Split, udruga Domine, Bosanska 4
Poreč, Žuta zgrada,Nikole Tesle 14
Pakrac, ispred nove Gradske vijećnice (kompleks Janković), Hrvatskih velikana 2/1
Predstavnice organizacija uputit će zahtjev političkim strankama da na predstojećim lokalnim izborima poštuju Zakon o ravnopravnosti spolova te kandidiraju najmanje 40% žena. Također će još jednom upozoriti da je dužnost političkih stranaka voditi računa o interesima i potrebama žena koje čine 52% stanovništva.
U organizaciji udruge Roditelji u Akciji – Roda, a pod pokroviteljstvom Ministarstva zdravlja održana je konferencija prePOROD 2013.Izazovi i trendovi u maternalnoj skrbi u Hrvatskoj i Europskoj uniji u ponedjeljak 15. travnja. Konferencija je bila namijenjena svima koji su svojim radom uključeni u sustav skrbi trudnica i rodilja s ciljem uspostave međusobnog dijaloga temeljenog na uvažavajućoj komunikaciji i prilagodbi stečenih znanja kako bi se omogućio individualan pristup svakoj rodilji. U sklopu konferencije predstavljen je interdisciplinarni zbornik radova koji će uskoro biti distribuiran svim hrvatskim rodilištima.
Na konferenciji su se promatrali različiti pravni i teorijski okviri, institucionalni i izvaninstitucionalni modeli i programi poroda koji se nude trudnicama u Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Sloveniji i Australiji te su pokazane pozitivne promjene u kninskom rodilištu. Iznijeta je kritika klasičnog institucionalnog poroda koji lišava trudnice i rodilje prava na informacije vezane uz pripreme za porod, tijek poroda i prava koja mogu ostvariti, a samim time i na donošenje individualne odluke o tijeku njihovih poroda. Otvoreno je i pitanje odnosa, komunikacije i uvažavanja svih aktera koji sudjeluju u trudničkoj, porodnoj i postporodnoj brizi oko rodilje kako bi se kroz suradnju s majkom postigao zajednički cilj – sretan i siguran porod.
Glavni gost predavač na konferenciji bio je prof. dr. Žarko Alfirević iz Liverpoola(Velika Britanija), specijalist ginekologije, urednik Cochrane skupine za trudnoću i porod te predsjednik Znanstvene komisije Europske udruge za perinatalnu medicinu. Dr. Alfirević je usporedio britanski i hrvatski model trudničke skrbi, ističući da Hrvatska i Slovenija imaju dobre temelje za implementiranje novih modela. Zaključio je da se promjena mora dogoditi prvenstveno u načinu na koji se trenutno vodi institucionalna skrb – preispitivanjem odnosa između prenatalne skrbi od strane ambulanata i bolnica, omogućavanje izbora rodiljama koji mora biti temeljen na informiranoj odluci te postnatalna skrb koja se s bolnice premješta na zajednicu.
Elisabeth Geisel, osnivačica prve Kuće za porode u Frankfurtu 1993. godine. bila je voditeljica Njemačke asocijacije za edukaciju u porodima (GfG) 21 godinu, a sada je njezina predsjednica. Predstavila je rad kuća za porode u kojima se njemačkim rodiljama nudi mogućnost poroda u mirnijem okruženju i uz prisutsvo primalje. Predstavila je i ekstenzivno istraživanje o prirodnim porodima koje je provelo Nezavisno društvo za praćenje kvalitete skrbi pri porodu izvan bolnice (QUAG), koje je obuhvatilo, dokumentiralo i analiziralo više od 90 posto poroda izvan bolnica. Rezultati pokazuju da su prirodni porodi, uz pripremu, ne samo mogući nego i manje invazivni prema rodilji i njenom tijelu ( jer se izbjegavaju postupci poput brijanja, klistiranja, uvođenja intravenske kanile, uporaba tzv. “dripa” itd.). S obzirom na to da radi i kao edukatorica za porode po završetku konferencije održala je javno predavanje Porod kao priprema majke i bebe za odnos pun ljubavi. Predavanje je bilo namijenjeno trudnicama i njihovim partnerima i partnericama.
Da je za prve pozitivne promjene potrebna dobra volja i humanost pokazala je voditeljica odjela ginekologije i porodništva u Općoj bolnici Knin dr. Mira Hemerich. Na njenu inicijativu kninsko rodilište ne forsira medicinski program poroda, nego se u suradnji s rodiljama prilagođava porodni program sukladno željama majke i mogućnostima bolnice pri čemu se čuva dostojanstvo rodilje kao žene i buduće majke.
“Rodilje zaista ne traže puno: blisku osobu, ugodno, prijateljsko okruženje i porod kakav je oduvijek bio – u skladu s pravilima prirode, s uplitanjem struke tek u slučaju medicinske potrebe”, istaknula je.
Praćenje poroda u kninskoj bolnici pokazalo je da je drastično pao broj medicinskih zahvata koji se prije rutinski vršio nad rodiljama (prvenstveno epiziotomija) dok je istovremeno primijećeno da su djeca rođena vaginalnim putem mirnija te rjeđe završavaju na dječjim odjelima zbog stenjanja i jecanja.
Pozitivni primjeri učinjeni u kninskoj bolnici te korak dalje, uspostava kuća za porode pri manjim rodilištima kao sljedeći korak smjernice su koje dr. Hemerich smatra poželjnim prijelaznim alternativama dok se ne riješi pravna i provedbena regulativa za omogućavanje poroda kod kuće.
“Cijeli zapadni svijet traži promjene u sustavu maternalne skrbi, a Hrvatska i susjedne zemlje su sudionice u tom pokretu. Sve je očitije da se stanje poput nemogućnosti različitih modela skrbi, povećanja stope carskih rezova, nedostatka skrbi usmjerene na majku i obitelj pa i mobbinga koji trpe zdravstveni djelatnici sustava koji žele uvesti nove politike rada mora mijenjati”, naglasila je Daniela Drandić iz udruge Roda u uvodnoj riječi Zbornika radova s konferencije koji ujedno predstavlja i zaključak ove konferencije.
Dio predavanja s konferencije mogu se pogledati na Rodinom youtube kanalu, a uskoro počinju opsežne pripreme za novi susret 2014. godine.
“Trenutno imamo poplavu jako lijepo napisanih zakona s dobrima idejama i namjerama, ali nigdje se ne osporava kapitalizam. Ono što trebamo napraviti jest srušiti truo i koruptivan sustav. Iscijedit će vas, niste bitni”, zaključila je Gordana Stojaković tribinu u prostorijama SABA-e i zaslužila veliki pljesak svih koji su prošlog petka došli raspravljati o ekonomskom položaju žena u razdoblju od samoupravnog socijalizma do kapitalizma.
Tribinu pod nazivom “Eksploatacija u naša četiri zida – neproduktivni ženski rad od socijalizma do danas” organizirale su Mlade antifašistkinje Zagreba i Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID). Razgovor je moderirala Iva Marčetić, koja je objasnila kako je ovo nastavak osmomartovske tribine u organizaciji BRID-a i Centra za ženske studije na Filozofskom fakultetu te kako im je cilj “uspostaviti redovitu razmjenu znanja o tome kako proizvodni odnosi utječu na položaj žena i kako je nužno u raspravu o feminizmu uvesti i raspravu o klasnoj borbi i obratno”. Istaknula je, prije svega, nužnost afirmacije lijevog progresivnog feminizma.
Gošće Gordana Stojaković, Vedrana Bibić, Katarina Perković i Karolina Leaković te gost Domagoj Mihaljević u uvodnim su izlaganjima imali zadatak usporediti ekonomski položaj žena od samoupravnog socijalizma do kapitalizma, njihove zakone i posljedice kao i utjecaj na obiteljski život u tim dvama razdobljima na području bivše Jugoslavije i Hrvatske.
Gordana Stojaković, osnivačica brojnih ženskih inicijativa u Vojvodini, dala je prikaz djelovanja i borbe Antifašističke fronte žena (AFŽ) prije i poslije 1950. godine i uspostave samoupravnog sustava. Istaknula je kako su žene besplatnim radom ili kako ga ona naziva “ekonomijom njege i brige” u poslijeratnom periodu kolektivizacije uvelike pomogle izgradnji zemlje, ali su ušle i u politiku, privredni život zemlje te upravljačka tijela. AFŽ se od 1950. godine političkom odlukom počinje gasiti, jer se uvođenjem samoupravljanja od poduzeća traži da pokažu pozitivan ekonomski rezultat, a time projekt do tada ustanovljenog društvenog standarda postaje skup. Kod racionalizacije radne snage, kaže Stojaković, prve su otkaz dobivale žene. U tom mirnom razdoblju žene se opet pokušava vratiti kući uredbom o visokim dječjim doplatcima i ukidanjem jednog broja vrtića i jaslica, u kojima su do tada djeca socijalizirana pod istim uvjetima. Stojaković je istaknula kako se reforma u bivšoj državi ipak zaustavila na obiteljskom pragu, jer se nisu napali kapitalistički rudimenti ženskih i muških uloga unutar obitelji.
Ekonomski kontekst vojvođanskog primjera dao je Domagoj Mihaljević iz BRID-a. On je pružio prikaz položaja žena u Jugoslaviji i Hrvatskoj istaknuvši kako su prije rata vladali polufeudalni odnosi, koji se tada radikalno mijenjaju uz progresivni utjecaj Narodno-oslobodilačke borbe protiv drugih struktura, poput klera. Mihaljević je rekao kako je 70-ih Jugoslavija dostigla zapadne zemlje po udjelu žena u zapošljavanju, ali je nezaposlenost tijekom 80-ih i krize porasla te se žene opet “guralo” doma. 1990. godinu okarakterizirao je kao godinu “potpune katastrofe” za žene, jer tada dolazi do reprodukcije tradicionalnog patrijarhalnog autoriteta i povratka utjecaja crkvenih krugova na obiteljski život. Istaknuo je i kako ulaskom u kapitalizam dolazi do povećanog nasilja u obitelji zbog toga što izrabljivani muškarac u sve težim uvjetima rada prvo napada ženu i djecu.
Vedrana Bibić uvela je u priču temu neplaćenog kućnog rada žena koju, kako tvrdi, uspješno izbjegavaju i ljevica i mainstream feminizam današnjice. Objasnila je kako je većina tekstova koji su se bavili nadnicama za kućanski rad nastala 70-ih godina, a pokret se širio Italijom. “Ispunjavanjem zahtjeva za nadnicu za kućni rad, žena će se opet ukopati u kućnu sferu”, pojasnila je Bibić jednu od najvažnijih kritika upućenu ovom zahtjevu. Pobornice zahtjeva isticale su kako kod kućnog rada žena jednostavno nije prepoznata kao radnica te kako on nikad nije bio dio društvenog ugovora. Smatrale su da se ova problematika neće riješiti izlaskom u proizvodne odnose. Bibić je istaknula kako se cijela priča oko nadnica iscrpila unutar debate o naravi kućnog rada tj. oko pitanja je li on produktivan ili neproduktivan.
Predsjednica Koordinacije žena Hrvatske udruge sindikata Katarina Perković razgovor je, pak, vratila na današnje nesigurno tržište rada te položaj žena na takvom tržištu. Istaknula je da su nesigurni svi nezaposleni/e, svi oni koji rade, a ne primaju plaću, svi koji rade na crno te na ugovoru na određeno vrijeme ili ugovoru o djelu. “Prema statistikama u Hrvatskoj je trenutno 360.000 nezaposlenih, od toga 53.1% žena, a procjenjuje se da više od 90% žena koje se ipak zaposle, dobiju ponudu ugovora o radu na određeno vrijeme. Posljedice toga su nesigurnost i nezaštićenost žena, bez zakonom zajamčenih prava i s prosječno nižim plaćama”, naglasila je Perković dodavši kako se zapošljavanjem radnika/ca u nesigurnim oblicima rada samo fiktivno smanjuje vojska nezaposlenih na Zavodu za zapošljavanje.
“Dotaknut ću se pitanja socijalne uloge države, javno financiranih i svima dostupnih usluga , ponajprije za djecu predškolske dobi te potom na evidentan trend komodifikacije ili potržišnjenja sustava pružanja tih usluga, što se nesumnjivo odražava na status žena općenito”, rekla je potpredsjednica Socijaldemokratskog foruma žena SDP-a Karolina Leaković uvodeći u raspravu temu Zakona o dadiljama. Istaknula je kako je ekonomska kriza 2008. godine zadala veliki udarac ulozi države u osiguravanju Ustavom zajamčenih prava poput prava na obrazovanje, zdravstveno osiguranje, a u konačnici i prava na rad, a žene su toj priči najteže pogođene. Zakon o dadiljama smatra spornim iz nekoliko razloga, prije svega zato što se njime žene opet stavlja u stereotipne i tradicionalne okvire kojima one, tobože, prirodno naginju. Spornom smatra i ideju da dijete bude “čuvano i očuvano”, umjesto da naglasak bude na pravu na obrazovanje od najranije dobi. I za kraj, Zakon o dadiljama vidi kao prijetnju i veliku konkurenciju javnim vrtićima, jer smatra da će teško bilo koji grad uopće razmišljati o izgradnji vrtića ako im se više isplati dati određenu vrstu poticaja ženama koje će otvoriti obrte.
Proteklih mjeseci, “sekstremistička” feministička grupa aktivistikinja FEMEN uvelike privlači pozornost svojim protestima kojima pokušava ukazati na seksualnu i društvenu nejednakost utemeljenu u patrijarhalnim odnosima. Njihova taktika je specifična i direktna – “golim grudima” protiv diktatora, crkve i seks industrije na globalnoj razini.
Posljedično, njihova zadnja akcija, “Međunarodni dan topless džihada”, privukla je pozornost medija, drugih feminističkih skupina, te samih žena muslimanske vjeroispovijedi koje su se žestoko oduprle ovoj akciji. Unatoč eksplicitnom odgovoru ovih žena FEMEN-u kako je njihova vlastita želja nositi hijab odnosno u skladu s njihovom vlastitom voljom i vjerom, FEMEN je otišao korak dalje izjavom: “… kroz cijelu povijest čovječanstva, robovi su negirali da u robovi…One kažu da su protiv FEMEN-a, ali mi i dalje stojimo iza njih. One pišu da im ne treba oslobođenje, ali njihove oči govore: ‘Pomozi mi'”.
Ovakav način dijaloga feministkinja, na žalost, još jednom ukazuje koliko su ostaci drugog vala feminizma usmjerenog i utemeljenog na bijelim ženama srednje klase Zapada živi. Simplifikacija i generaliziranje o jedinstvenoj skupini žena s jedinstvenim skupom interesa utemeljenog na zapadnjačkim idejama i vrijednostima je zastarjeli i opasan koncept. Islamofobija koju potenciraju ove aktivistkinje, a koja je vidljiva kroz ismijavanje stereotipa o muslimanima (pogledaj sliku) i apsolutno patroniziranje žena muslimanske vjeroispovijesti vidljive kroz izjave o njihovoj bespomoćnosti čak i kad kažu da nisu bespomoćne ide uz dlaku diskursu koji čestu vežemo za kulturu silovanja i zanemarivanje uskrate pristanka. Rasističke konotacije ovakvog aktivizma podsjećaju i na kolonijalni, orijentalistički jezik kojim se upućivalo na superiornost jednog načina života, ideja i vrijednosti naspram Drugog, inferiornog svijeta kojem se te iste ideje trebaju implementirati, a “nehumane islamističke zvijeri” podučiti. Mora da sam prespavala pobjedu nad patrijarhalnim odnosima, brisanje svake nejednakosti na temelju spola i trgovanje robljem duž europskog kontinenta…
Istovremeno, sama taktika “golim grudima” protiv patrijarhata zanemaruje činjenicu da golo tijelo u javnosti nije revolucionarno, te da ono u postojećim patrijarhalnim odnosima i porno kulturi prelako postaje još jedan objekt u nizu bez imena i poruke usprkos najboljoj namjeri, a koji služi “muškom interesu”. Vezivanje koncepta slobodne volje isključivo sa “razotkrivenim tijelom” čime se u startu negira mogućnost subverzivnog djelovanja samih muslimanki kroz nošenje hijaba kao načina oslobođenja je opasan presedan koji se aktivno provlači kroz feministički aktivizam već godinama.
Zanemarivanje različitih taktika nošenja hijaba od strane muslimanki kako bi iskazale svoj protest protiv postojećeg sustava u kojem žive ili kako bi se osjećale (sic!) oslobođene pokazuje u kojoj mjeri je zapravo FEMEN-ov diskurs promašen i potpuno nesposoban uočiti složenost i specifičnost kultura u kojima žene žive diljem svijeta. Upravo zato je treći val feminizma utemeljen na važnosti prepoznavanja različitih aspekata života i problema s kojima se žene suočavaju. Interakcije rase, klase, vjere, roda i seksualne orijentacije postaju krucijalni orijentiri u lociranjima problema, rješenja,a samim tim i aktivizma koji zahtijevaju ta rješenja. Problemi koji postoje u islamskim društvima, ali i “zapadnjačkim” trebaju biti razmotreni s tih pozicija, a ne simplificirani do tragikomičnih razmjera u kojima akcija izaziva još snažniju protureakciju onih na koje je prvotno usmjerena. Samim tim, borba protiv patrijarhata rasizmom ne donosi ništa drugo doli Pirove pobjede samo i isključivo Zapada, te postojećih hegemonijskih ideja na geopolitičkoj razini.
LGBT aktivisti i aktivistkinje u ponedjeljak su na Rivi dijelili edukativne letke o tome što je zločin iz mržnje i kako se žrtve mogu zaštiti. Nacionalnu kampanju “Prijavi zločin iz mržnje” financira Veleposlanstvo Kraljevine Nizozemske, a provode je udruge “Kontra” i “Iskorak” u suradnji s Ministarstvom unutarnjih poslova i to u u Zagrebu, Splitu, Puli i Osijeku kao dio projekta “Suzbijanje homofobičnih i transfobičnih zločina iz mržnje”.
Kako je kazala Sanja Juras, koordinatorica “Kontre”, cilj je da se državne institucije senzibiliziraju kroz veći broj prijavljenih slučajeva. MUP će distribuirati letke “Prijavi nasilje!” po svim policijskim postajama u RH, a LGBT udruge po gay friendly mjestima.
“Suradnju s Viskom policijskom školom imamo od 2006. godine, što je ove akademske godine rezultiralo uvođenjem edukacije o zločinima iz mržnje nad LGBT osobama u njen kurikulum”, kazala je Juras.
Nastavlja kako je splitska LGBT zajednica osnažila, zbog čega će sljedeće godine udruga “Rišpet”, koja se bavi zaštitom ljudskih prava, preuzeti organizaciju splitskog Gay Pridea.
Novi Zeland je 17. travnja 2013. postao prva azijsko- pacifička država koja je legalizirala istospolne brakove, što ju je učinilo trinaestom zemljom u svijetu koja je to napravila. The Marriage Amendement Bill, koji je predložila laburistička zastupnica Louisa Wall prošle godine, prošao je na trećem i zadnjem izglasavanju (podržan s 77/121 glasova), što znači da zakon stupa na snag polovicom kolovoza ove godine. Parlamentarci/ke koji su podržali/le zakon spontanu su zapljeskali/le, a nekolicina njih je i zapjevala.
“To, uspjeli/le smo!” prokomentirala je povijesno glasovanje Wall, inače i sama lezbijka. Njezin kolega, parlamentarac Nacionalne liste, Tau Henare, izrazio je nadu da će ovaj zakon ohrabriti i susjednu Australiju da usvoji sličan zakon. Novozelandski zakon usvojen je točno tjedan dana nakon što je Urugvaj postao dvanaesta država koja je legalizirala istospolne brakove.
Povijest legalizacije istospolnih brakova počinje prije 12 godina u Nizozemskoj, iako borba za jednakost traje desetljećima. Nešto nakon ponoći 1. travnja 2001. godine, četiri su ženska para, Anne- Marie Thus i Helene Faasen, uz još tri muška para- vjenčani/ne u prvoj legalnoj istospolnoj bračnoj ceremoniji u svijetu, koju je predvodio gradonačelnik Amsterdama.
“Mi smo tako obične, da nas vidite na cesti samo biste prošli pored nas”, izjavila je Thus za medije koji su popratili ceremoniju. “Jedino na što se moram naviknuti je nazivati ju svojom suprugom”.
Inače, Danska je 1989. godine bila prva zemlja koja je uvela civilno partnerstvo za istospolne partnere, a tek je 23 godine kasnije legalizirala brak.
Neke države, uključujući Norvešku, Švedsku i Island, slijedile su nizozemski primjer, te su omogućile partnerstvo, no ono nije uključivalo puni spektar prava. Nizozemska je imala (ili još uvijek ima) funkciju države “vodilje” na putu ka istospolnom braku, što uključuje i pravo na posvajanje djece.
Nakon što je u lipnju 2003. godine Belgija, slijedeći nizozemski primjer, legalizirala istospolne brakove, Vatikan je pokrenuo globalnu kampanju protiv legalizacije istospolnih brakova, kako bi zaustavio daljnju legalizaciju. Papa Ivan Pavao II, zajedno je sa svojim glavnim savjetnikom za teološka pitanja kardinalom Josephom Ratzingerom, na dokumentu od desetak stranica oštrim riječima upozorio da su istospolne zajednice nemoralne, neprirodne i štetne.
Dvije godine kasnije 2005. godine, usprkos peticiji od 600 000 potpisa organiziranoj od strane katoličkih udruga, istospolni brakovi su legalizirani u Španjolskoj, većinski katoličkoj zemlji. Emilio Menendez i njegov partner Carlos Baturin 11. srpnja 2005. godine postali su prvi vjenčani istospolni par u Španjolskoj. Nakon nekoliko dana, Kanada je postala četvrta država koja je uvela nacionalnu legalizaciju (od 2003. istospolni brakovi su bili legalni u nekim provincijama). Upravo su tisuće istospolnih parova iz Sjedinjenih Američkih Država odlazile u Kanadu kako bi se vjenčali, jer federalni zakon SAD- a još uvijek nije legalizirao istospolne brakove (koji su legalni u samo 9 američkih država i u okrugu Kolumbije).
{slika}
Južnoafrička Republika u studenom 2006. postala je prva afrička zemlja koja je legalizirala istospolne brakove, iako je na ostatku kontinenta homoseksualnost tabu.
Norveška je u siječnju 2009. postala šesta država koja je legalizirala istospolne brakove, a dva mjeseca kasnije isto je učinila i Švedska.
Razvedene majke Teresa Pires i Helena Paixao u lipnju 2010. godine, postale su prvi istospolni par koji se vjenčao u Portugalu.
Lijeve vlade u katoličkim državama bile su suočene s jakom opozicijom i protivljenjem katoličkih udruga i građana/ki, koji u konačnici nisu uspijevali prikupiti dovoljno potpisa kako bi zakon išao na referendum.
Nakon prvog istospolnog portugalskog vjenčanja, istog mjeseca uslijedilo je ono u Islandu- Johanna Sigurdarottir, islandska premijerka, vjenčala se za svoju partnericu, spisateljicu Jonina Leosdottir, na dan kada je legaliziran brak.
U srpnju 2010. godine, Argentina je postala prva država u Latinskoj Americi koja je legalizirala istospolne brakove (do tada je Mexico City predstavljao jedino mjesto u regiji koje je to dopuštalo).
U lipnju 2012. godine Danska je postala jedanaesta država koja je legalizirala istospolne brakove, čak 23 godine nakon što je prva u svijetu prepoznala istospolno civilno partnerstvo. U zadnjih par tjedana Urugvaj je postao dvanaesta država koja je prepoznala bračnu jednakost.
U veljači ove godine, zastupnici Donjeg doma britanskog parlamenta izglasali su u korist zakona o legalizaciji istospolnih brakova, no zakon sada ide na čitanje u Gornji dom, kojeg čine brojni konzervativci koji se protive zakonu.
Početkom travnja ove godine, zakon o istospolnim brakovima “prošao” je u francuskom Senatu, te ga se sada razmatra u Nacionalnoj skupštini (donjem domu parlamenta). Smatra se da bi prijedlog zakona mogao proći i biti izglasan. No, javno mnijenje je podijeljeno, dok dio građana/ki podržava zakon, desetci tisuća ljudi marširaju ulicama Pariza kako bi pokazali svoje neslaganje.
Ovo je kratak pregled legislativnog stanja istospolnih brakova u državama:
Države koje su legalizirale istospolne brakove (i izjednačile status prava s heteroseksualnim brakom)– Nizozemska (2001.), Belgija (2003.), Španjolska (2005.), Kanada (2005.), JAR (2006.), Norveška (2009.), Švedska (2009.), Portugal (2010.), Island (2010.), Argentina (2010), Brazil (2011. civilno partnerstvo s mogućnošću pretvaranja u u brak nekim brazilskim državama), Danska (2012.), Urugvaj (2013.), Novi Zeland (2013.).
Države koje su na nekim lokalnim razinama omogućile istospolne brakove– SAD u Massachusetts, Connecticut, Iowa, Vermont, Kolumbijski distrikt, New Hampshire, država New York, država Washington, Maine, te Mexico u Mexico City- u.
Države koje prepoznaju istospolne brakove, no ne vrše ih– Aruba, Curacao i Saint Maarten u Nizozemskoj, Izrael, Mexico (osim Mexico City- a), Kalifornija, New Jersey, Rhode Island;
države koje daju prava istospolnim zajednicama slična onima u heteroseksualnom braku– Andorra, Austrija, Kolumbija, Češka, Ekvador, Finska, dijelovi Francuske, Njemačka, Grenland, Mađarska, Irska, Luxembourg, Slovenija, Švicarska , Velika Britanija
Države koje jamče prava istospolnim parovima koji žive u neregistriranoj kohabitaciji– Australija, Brazil, Hrvatska, Izrael, Maryland i Rhode Island (SAD);
Države koje su trenutno u procesu donošenja zakona– Francuska (u travnju 2013. konačno glasovanje o zakonu), Ujedinjeno Kraljevstvo (zakon je proslijeđen Gornjem domu parlamenta).
Pogledajte kako su parlamentarci i parlamentarke zapjevali/e tradicionalnu maorsku ljubavnu pjesmu u čast istospolnim brakovima:
