Predstavnik LGBT Foruma progres Zdravko Cimbaljević najavio je da će Povorka ponosa ‘možda biti održana ove godine u Podgorici’, prenosi Radio Sarajevo.
“U tijeku su konzultacije sa zajednicom, ali i brojnim drugim faktorima koji će utjecati i koji utječu na organizaciju prvog događaja ove vrste u Crnoj Gori. Radi se o događaju koji je pod visokim stupnjem sigurnosti“, rekao je Cimbaljević.
U izvještaju o radu Ombudsmana za prošlu godinu ocijenjeno je da je Crna Gora unaprijedila odnos prema osjetljivim društvenim grupama, ali je diskriminacija i dalje prisutna prema Romima, LGBT i osobama sa invaliditetom, ženama, starijima i manjinskim narodima.
Podsjetimo, inicijativa za organiziranje Pridea u Podgorici je postojala i prije, međutim, nikada nije realizirana. Također, šuškalo se kako je tada premijer Milo Đukanović inzistirao na organiziranju Parade ponosa zbog pritiska Europske unije.
Unatoč tome što je adaptacija na malim ekranima puna golotinje, oni koji su pročitali pet knjiga koje sačinjavaju seriju romana “Pjesma leda i vatre” Georgea R.R. Martina na kojim se temelji serija, znaju da prava zanimljivost nije na prsima ženskih likova, nego u njihovim pričama. Žene iz Westerosa su više od seksualnih objekata – one su subjekti vlastite priče. A to je nešto što je Martin, kao “feminist u srcu”, učinio namjerno. Postoji razlog zašto polovicu strastvenih obožavatelja serije čine žene. Iako kraljevstvo koje je stvorio nije naklonjeno ženama, teškoće i ograničenost na koju nailaze ženske stanovnice mnogo pridonosi razvoju njihovih likova. Žene kao Cersei Lannister, Daenerys Targaryen, Brienne od Tartha, pa čak i Sansa Stark, nisu samo višeslojni likovi, već i simboli različitih načina na koje žene reagiraju kad ih se tretira kao građane drugog reda. Ono što čini njihove priče zanimljivim-sigurno puno više od priče nekoga kao Robb Stark – je način na koji preživljavaju u kraljevstvu u kojem se najviše cijeni moć, koju one posjeduju u vrlo malim količinama upravo iz razloga jer su žene.
U razgovoru s Telegraphom, Martin objašnjava “ljudskost” svojih ženskih likova svojim feminističkim stavovima, iako nije siguran da mu je dopušteno biti feministom:
“Postojalo je razdoblje u mom životu kada sam se smatrao feministom, to je bilo još u sedamdestima kada se feministički pokret počeo sve više širiti. Ali sada se pokret promijenio. Negdje u osamdesetima i devedesetima sam pročitao radove žena koje su tvrdile da niti jedan muškarac ne može biti feminist i ne bi se trebao tako nazivati jer je licemjerno, stoga sam odustao. Smatrao sam da ako trenutna feministička struja smatra da niti jedan muškarac ne može biti feminist, onda valjda nisam ni ja. Za mene biti feminist znači tretirati i muškarce i žene jednako. I muškarci i žene su ljudska bića – postoje razlike, ali većinu tih razlika je stvorila kultura u kojoj živimo, bilo da je to ona u srednjovjekovnom Westerosu ili zapadna kultura 21.stoljeća.”
U ožujku 2004. godine američki predsjednik George W. Bush održao je govor pred auditorijem od 250 žena iz cijeloga svijeta kako bi svečano obilježio Međunarodni dan žena. Njegov govor je bio fokusiran na položaj žena u Iraku i Afganistanu. Rekao je kako žene u tim zemljama sada uživaju ‘blagodati slobode’ zahvaljujući intervenciji SAD-a u njihove zemlje. Jedna izjava je posebno zapamćena.
“Svaka žena u Iraku danas je sretnija jer su zauvijek zatvorene sobe za mučenje i silovanje Saddama Husseina”, rekao je Bush.
Ove godine ‘obilježavamo’ desetu obljetnicu američke invazije na Irak i okupacije te zemlje, ilegalnog rata koji je ubio milijune Iračana i Iračanki, ostavio 4,5 milijuna ljudi bez doma, pokrenuo sektarijanske sukobe koji već stoljećima nije destabilizirao političku situaciju u Iraku i ojačao religijski fundamentalizam. S obzirom na situaciju u kojoj se danas nalazi Irak teško možemo reći da su žene slobodnije nego što su bile prije 2003. godine.
Stanje u Iraku prije rata
Unatoč uvriježenom mišljenju kako su Iračanke dobile veću slobodu otkad je svrgnut Saddam Hussein, to je daleko od istine. Iračanke su u vrijeme Saddama i njegove sekularne Ba’thističke vlade uživale daleko veću slobodu nego druge žene u ostalim državama Blistog istoka. Zapravo, ravnopravnost žena i muškaraca u Iraku bila su proširene iračkim Ustavom iz 1970. godine, a ona su uključivala: pravo glasa, pravo na političku kandidaturu, otvoren pristup obrazovanju i pravo na vlastito privatno vlasništvo. U današnjem Iraku kojim vlada stranka premijera Nouri Al- Malikija prava koja su postojala prije rata su sve samo ne zajamčena.
Prije Zaljevskog rata i uvođenje embarga od strane Ujedinjenih naroda koji je devastirao iračko gospodarstvo 90-ih, irački obrazovni sustav je bio jedan od najuspješnijih, a postotak pismenosti među Iračankama doživio je vrhunac 1985. (87 posto). Obrazovni sustav je bio prioritet vlade Saddama Hussseina. Zahvaljujući trudu za poboljšanjem obrazovnog sustava koji je urodio plodom Irak je 1982. primio značajno priznanje od UNESCO-a za iskorjenjivanje nepismenosti među stanovništvom. No. nakon sankcija koje su uvedene Iraku od strane zapadnih zemalja zbog napada na Kuvajt i Zaljevskog rata 1991. , obrazovni sustav je postao manje produktivan zbog nedostatka financijskih sredstava. Zahvaljujući tim sankcijama 20 posto djece ostalo je izvan sustava obrazovanja.
Danas je jedna četvrtina žena u Iraku nepismeno, s time da su ruralna područja pod posebnom ugrozom jer je tamo oko 50 posto nepismenih žena. Prije rata i uvođenja sankcija, žene u Iraku činile su integralnu ulogu u državnoj ekonomiji i držale su visoke pozicije u javnom i privatnom sektoru. To je bilo moguće ponajviše zahvaljujući Zakonu o radu koji je jamčio jednake plaće muškaraca i žena, 6 mjeseci potpuno plaćenog porodnog dopusta i zaštitu od seksualnog uznemiravanja. Neki stručnjaci i stručnjakinje su ustvrdili kako se ondašnji status žena u Iraku moglo usporediti sa statusom žena u SAD- u.
Organizacija za zaštitu ljudskih prava Human Rights Watch navodi kako su sankcije uvedene nakon Zaljevskog rata od strane UN- a imale ogroman utjecaj na žene i djevojke u Iraku. Ekonomske posljedice UN-ovih sankcija bile su pogubne; milijun Iračana je umrlo od gladi, onemogućen je pristup hrani, manjkalo je zdravstvene zaštite i devastiran je obrazovni susatv. Zakon se promijenio te je ženama zabranjena mobilnost i pristup poslovima kakvu su uživale prije rata, sada su ove privilegije bile zajamčene samo muškarcima.
Kako izgleda “liberalizacija”
Američka invazija na Irak 2003. godine bacila je milijune Iračanki u očaj. Život kakav su poznavale prije nestao je. Žene u toj zemlji postale su ranjive i nemoćne, mnoge od njih prisiljene da rade za mafiju i sex- industriju te su bile izložene nezamislivom mučenju zahvaljujući metodama koje je provodila iračka post-invazivna vlada.
Mnoge otete i mučene žene su prodane u susjedne zemlje. Iako je teško procijeniti točan broj žene žrtava seksualnog traffickinga, OWFI procjenjuje da je u prvih sedam godina rata nestalo oko 4000 žena u Iraku, a 20 posto žrtava bilo je maloljetno. Nakon američke invazije iračko državno vodstvo napravilo je zaokret prema religijskom fundamenalizmu – došlo je do masovnih ubijanja prostitutki i ostalih radnika zaposlenih u sex industriji. Od početka rata SAD je pravno bio odgovoran za zaštitu civila u Iraku, međutim taj se zakon nije provodio i zemlju je zadesila opća bijeda.
{slika}
Udovice i siročad
Ogromna pogibelj očeva i muževa tijekom posljednjeg desetljeća rezultiralo je brojkom od dva milijuna žena udovica u Iraku. Još strašniji podatak je broj od 5 milijuna iračke djece koja su postala siročad, a većina njih odrasta bez odgovarajućeg obrazovanja. OWFI je objavio podatak kako je u Iraku trenutno više od 3 milijuna žena i djevojaka bez prihoda, zaštite i potrebnog obrazovanja učinivši ih tako ranjivima i lakim metama za seksualno iskorištavanje, trafficking, poligamiju i prisilne religijske brakove. OWFI- jev predsjednik Yanar Mohammed rekao je kako je najveća tragedija koja se izrodila iz iračkog rata bespomoćnost mladih u Iraku. Mohammed kaže kako nakon 20 godina rata u zemlji , mladi veše ne pamte dobre dane u Iraku.
Prava žena kao prije 70 godina
Ne iznenađuje podatak kako većina medija u SAD-u ne daje točne informacije o pravima i edukaciji žena u Iraku. Mediji stalno naglašavaju kako u iračkom Ustavu sada postoji pravedna kvota koja jamči ženama 25 posto zastupničkim mjesta u iračkom parlamentu i koja vodi ovu zemlju prema ravnopravnosti spolova. No, mnogi uviđaju kako ovaj zakon služi zataškavanju prave situacije u Iraku i prikrivanju pravog statusa žena danas u toj zemlji. Nadje Al- Ali autor knjige “Kakvo oslobođenje!? Žene i okupacija Iraka” također kritizira navedeni zakon. Nadje tvrdi kako u Iraku ovim zakonom profitiraju jedino žene, sestre i kćeri muških konzervativnih vođa u Iraku koje glasaju jednako kao i oni te ne predstavljaju zapravo većinu žena u Iraku koje žive daleko lošije od njih. Dokaz tome je i jedina ženska ministrica u iračkoj vladi- Abtihal Alzidi koja je zadužena za resor ženskih pitanja. Ministrica je velika pobornica mizoginije i žestoko se protivi ravnopravnosti muškaraca i žena u društvu. Al- Ali je u svojoj knjizi iznijela zastrašujući podatak da su prava žena u Iraku danas jednaka kao što su bila prije 70 godina.
Povratak Saddamovih soba za silovanje
Human Rights Watch (HRW) je potvrdio 2011. godine kako se život žena u Iraku samo pogoršava i optužio je SAD kako je invazijom na Irak omogućio ovakva negativna kretanja. Prema HRW- ovom izvještaju mučenje i silovanje žena pod vladom današnjeg premijera Nouri-Al Malikija vratilo se na jednaki postotak kao prije rata 2003. Godine. Trupe američke i britanske vojske nisu uspjele u očuvanju sigurnosti žene i djecu u Iraku koji su izloženi svakodnevnom mučenju i zlostavljanju.
Rat nije gotov
OWFI se žestoko protivi zaključku američke vlade kako je rat u Iraku završen. OWFI tvrdi kako se siromaštvo u Iraku neće tako lako iskorijeniti kao ni islamski fundamentalizam i nasilje nad ženama,. Ne vidi se kraj ovim grozotama. Također ne stoji tvrdnja bivšeg predsjednika Busha kako je on oslobodio žene u Iraku ovim ratom. Naprotiv, zahvaljujući sektarijanizmu posredno je omogućio da žene u Iraku postanu građani drugog reda.
Sheryl Sandberg je 2012. uvrštena u 100 najutjecajnih ljudi prema izboru časopisa Time. Prije svega ona je iznimna žena koja od 2008. obnaša funkciju izvršne direktorice Facebooka. Zahvaljujući njezinim sposobnostima i specifičnoj talentiranosti za marketing Facebook je postao jedan od najprofitabilnijih projekata na svijetu.
Osim što je Sandberg uspješna poslovna žena, ona je ujedno i majka. O usklađivanju posla i karijere te generalno o ženama na vodećim pozicijama Sandberg je u prosincu 2010. održala TED govor na temu: Zašto imamo premalo ženskih liderica. Slijedivši ideje iznešene tijekom tog govora ove je godine objavljena i njezina knjiga koja se bavi problematikom žena i posla – Lean in.
Sandberg upozorava kako žene zabrinjavajuće rijetko dolaze do vrha bilo koje struke. Tome u prilog govori statistika prema kojoj je od 190 čelnika država samo 9 žena na toj poziciji. U parlamentima nalazimo tek 13% žena, a žene u korporativnom sektoru čine skromnih 15%. Brojke se ne pomiču, takve su od 2002. godine do danas.
Žene teško usklađuju potrebu profesionalnog uspjeha sa zahtjevom za osobnim ispunjenjem. Majke razdire grižnja savjesti kad moraju poći na poslovno putovanje ili izabrati posao pored bolesnog djeteta. Žene nisu te koje su u pozitivnoj korelaciji s uspjehom. Istraživanje provedeno u SAD-u pokazalo je kako 2/3 uspješnih muških menadžera ima djecu, dok samo 1/3 žena menadžerica igra pored poslovne uloge, ulogu majke.
Sandberg predlaže nekoliko promjena koje bi mogle na individualnoj razini povećati postotak žena na vodećim pozicijama:
Žene, sjednite za stol.
Prvim savjetom Sandberg navodi primjer iz vlastite svakodnevice. Tijekom poslovnog sastanka koji je održala s jednim direktorom pozvala je njegove dvije asistentice da sjednu za stol. Djevojke su to odbile i sjele na drugi kraj sobe. Žene podcjenjuju vlastite mogućnosti i ne znaju se izboriti za sebe na poslu. Svoj uspjeh uglavnom pripisuju vanjskim čimbenicima, za razliku od muškaraca koji postignuti uspjeh pripisuju vlastitim sposobnostima. Statistika podržava ovu pretpostavku. Na razgovoru za posao 57% muškaraca pregovara o plaći, dok to isto čini tek 7% žena.
Drugi savjet se odnosi na partnera. Sandberg kaže:
Učinite partnera pravim partnerom.
Istraživanja pokazuju kako u kućanstvima gdje partneri rade puno radno vrijeme žene rade dvostruko više kućanskih poslova od muškaraca te 3 puta više vode brigu o djetetu. To znači kako žene imaju 3 posla, dok muškarci obavljaju tek jedan. Sandberg smatra kako je to društveno uvjetovani problem. Muškarci se od malih nogu odgajaju za poslovni uspjeh, dok se djevojčicama nameće mnogo više životnih zahtjeva. Međutim podjela kućanskih poslova, osim na ženinu karijeru, pozitivno utječe i na brak. Istraživanja pokazuju kako u kućanstvima gdje muškarac i žena obavljaju jednaku količinu kućanskih poslova rjeđe dolazi do razvoda.
Nemojte otići prije nego što odete.
Treći se savjet odnosi na sklonost žena ranom planiranju djeteta i braka. Žene se u razmišljanja o obiteljskom životu upuštaju mnogo ranije nego muškarci. Boje se da neće biti sposobne ostvariti ostvarenje u oba životna izazova pa već unaprijed sa distancom gledaju na promaknuća i poslovne izazove. Godinama prije majčinstva žene podcjenjuju vlastite sposobnosti zbog straha od nemogućnosti usklađivanja posla i obitelji. Sandberg smatra kako je to izrazito pogrešno, jer da bi žena bila uspješna u poslu kao majka taj posao treba održavati potrebnim izazovima, žena treba biti strastvena oko njega. Savjetuje žene da nikad ne ispuštaju nogu s papučice gasa jer one mogu sve, a naročito pridonijeti boljem svijetu u kojima će vodeće pozicije dijeliti muškarci i žene u omjeru 50:50.
Deveti Anarhistički sajam knjiga održat će se od 5. do 7. travnja u galeriji Nova i na Zrinjevcu. Bit će predstavljeno i nekoliko izdavačkih inicijativa.
I ove godine sajam se održava u galeriji Nova, a osim već tradicionalnog okupljanja anarhističkih izdavača, grupa i pojedinaca, najavljene su i diskusije o anarhizmu i nogometu, tehnologijama i tehnikama nadzora i kako im se oduprijeti, direktnim akcijama, a biti će predstavljeno nekoliko izdavačkih inicijativa i distribucija, između kojih i projekt Anarhistička biblioteka. Na sajmu sudjeluju izdavači, grupe i projekti iz regije i svijeta.
Ove godine, program sajam obuhvaća širok spektar tema, a veći dio programa u petak će biti posvećen predstavljanju anarhističkih izdavačkih inicijativa, od Burevesnika i Active distribucije pa sve do višejezičnog projekta prikupljanja i digitaliziranja tekstova Anarhistička biblioteka.
Tijekom predstavljanja biblioteke, biti će riječi o razlozima njenog nastanka, problemima i prednostima ovog projekta, tehničkim pitanjima i svakako problemu tehnologije, jer ovdje nije riječ o još jednom prijedlogu ‘internet i tehnološke revolucije’.
Osim navedenih predstavljanja, u petak će biti govora i o nogometu iz anarhističke perspektive, o čemu će govoriti Gabriel Kuhn, autor knjige Soccer vs. the State i bivši poluprofesionalni nogometni igrač. Program u petak završava akutalnom temom i diskusijom o protestima u Sloveniji, koji traju već mjesecima.
Le Zbor je prvi hrvatski lezbejsko-feministički zbor/hor koji je nastao, kako same članice hora objašnjavaju na svojoj web stranici, iz želje da se podstakne i promoviše lezbejsko-feministička sociokulturna vidljivost. Tako je 2005. grupa aktivistikinja pokrenula inicijativu za osnivanje LGBTIQ (lezbejskog, gej, biseksualnog, transeksualnog, interseksualnog, queer) pjevačkog hora. Kao povod za kratki razgovor s Le Zborom o mogućnostima aktivističkog LGBT djelovanja kroz polje kulture i umjetnosti, jeste činjenica da je ovaj hor rodnih i seksualnih manjina činio muzički dio svečanog otvorenja jubilarnog, 50. po redu, Goranovog proljeća, cijenjene pjesničke manifestacije koja je osnovana još 1964. godine u spomen na pjesnika Ivana Gorana Kovačića i koja se održava svake godine na dan pjesnikova rođenja, 21. marta u pjesnikovom rodnom Lukovdolu.
Šta za vas predstavlja činjenica da ste pozvane da učestvujete na jednoj cijenjenoj tradicionalnoj manifestaciji kakva je Goranovo proljeće? Preciznije – kako objašnjavate sopstveni ulazak, odnosno ulazak LGBT kulture, u mainstream javni prostor, imajući u vidu činjenicu da vam ovo nije prvi put i da ste se više puta pojavljivale na nacionalnoj televiziji, na primjer.
Naša veza sa Ivanom Goranom Kovačićem datira još iz davne 2007. Naime tada smo u sklopu Queer Zagreba održale koncert povodom otvorenja Spomen ploče (samo) prijateljstvu i družbovanju pjesnika Vladimira Nazora i I. G. Kovačića. Ploča je bila postavljena u Zagrebu na križanju ulica koje nose njihova imena i namjera autora Željka Zorice je bila da ih simbolički poveže i nakon smrti. Ploča je nakon dvije godine uništena u naletu (homofobnih) vandala. Ali ideja traje i dalje. Osim toga, mi smo jedan od rijetkih zborova koji gaji antifašističko revolucionarni repertoar, te je i to možebitan razlog zašto nas goranovci i goranovke vole.
Pojavljivanje na nacionalnoj televiziji je uvijek dobar indikator stupnja ulaska u mainstream. Naše najdulje pojavljivanje u komadu je bilo prikazivanje dokumentarca Bože čuvaj Le Zbor, cijelih 25min od 23.30h nadalje. Tako da možemo reći da smo u mainstreamu, ali onom ponoćnom. Pojavljivanje u prime timeu nam je pak odlukom žirija serijala Do posljednjeg zbora uvelike skraćeno. Javnosti ste poznate po svojim obradama poznatih pjesama iz različitih perioda i geografskih prostora, različitih poetika, pa i estetika. Koji su kriteriji prema kojima birate pjesme koje obrađujete i izvodite?
Kada je Le Zbor bio na svom početku odabirale smo pjesme koje su bile vezane za prigodu. Tako se razvio primjerice naš revolucionarni dio repertoara koji se sastoji i od zaboravljenih pjesmama iz NOB-a kao što su Crveni makovi, Po šumama i gorama iliAy Carmela ili pak repertoar pjesama koje govore o ženama i kojima su one protagonistice. Uzele smo nekoliko pjesama koje su tradicijskog karaktera poput Moja mala, Jovano, Jovanke iliDodolska i uvidjele da samim time što ih pjeva Le Zbor one poprimaju drugo značenje. One s jedne strane evociraju prošla prošla vremena i njihov vrijednosni sustav koji se danas doživljava kao zastario primjerice po pitanju seksualnosti. Roditelji nisu dozvoljavali da djevojka bira partnera ili su kontrolirali njihovo viđanje. Ako se danas uloga momka zamijeni djevojkom vidi se da i u urbanijim sredinama vrijedi isti ‘zastario’ sustav i da se on u osnovi i nije bitno promijenio. S druge strane pjesme poput Moje male ili Jovano, Jovanke time nude i svojevrsnu rekoncepciju prošlosti jer evociraju prošla vremena s vizijom ljubavi između dvije djevojke o čemu te pjesme originalno ne govore i ne postoje nikakvi povijesni dokazi poput slika, pjesama ili zapisa koji dokazuju postojanje lezbijki u tom kontekstu. Ove pjesme daju viziju te imaginarne, iako zasigurno i stvarne, povijesti dvije djevojke koje zajedno peru rublje na Vardaru ili nezgodnu situaciju s majkom koja eto ne bi da njih dvije budu zajedno. Tu je još i suvremeniji ili pop repertoar s pjesmama poput Moj dečko je gej iliRiječke pičke koji je eksplicitniji po pitanju LGBT tema a odnedavno smo zahvatile i u klasike hrvatske današnjice ili evergreene poput Lijepa li si ili Ostala si uvijek ista, pjesme kojima smo se željele približiti dosad ne tako pristupačnom dijelu hrvatske publike i proširiti našu poruku ljubavi i tolerancije. Na kraju ispada da možemo uzeti bilo koju pjesmu i opjevati je i ona će uvijek naći put do nekog uha i uvijek će zadobiti neko novo značenje.
{slika}
Da li umjetnost i kultura mogu biti saveznice u borbi za ljudska prava LGBT osoba? Kakva su vaša iskustva o efikasnosti udružene borbe aktivizma i kulture, kroz iskustvo onoga što vi godinama radite?
Da bi udruženi aktivistički pothvat bio što učinkovitiji nužno je djelovati svim raspoloživim sredstvima. Kultura i umjetnost po nekoj svojoj definiciji bi trebala biti staništa slobodne misli i naprednih ideja. Nažalost, savezništvo na polju borbe za ljudska prava nije onoliko široko koliko bi moglo biti. Uzmimo primjerice sport, koji uvjetno rečeno ima veći broj konzumenata i samim tim veći doseg, prilično kaska na ljudskopravaškom polju. Borba protiv rasizma, ksenofobije i homofobije u sportu počinje na papiru i prestaje na tribinama. Da, trenutno umjetnost i kultura jesu glavne saveznice u borbi za LGBT prava, no bila bi šteta da ostanu i jedine.
Naša su iskustva po tom pitanju pozitivna, jer se glazba pokazala kao dobar medij za progovaranje o društvenim tabuima. Ako se ljudima svidi pjesma Le Zbora imati će pozitivnije mišljenje o činjenici da je taj zbor lezbijsko-feministički. Ili će jednostavno biti potaknuti na razmišljanje o onome o čemu pjesma govori. To nije naša strategija nego iskustvo. Super je što te prepoznaju drugi umjetnici i umjetnice pa nas zovu da se priključimo u njihove projekte: tako smo sudjelovale na modnoj reviji na Cro-a-Porteru s Ivanom Popović, pjevale s Kimiko i Let 3, surađivale s redateljicom Dubravkom Crnojević Carić na Vagininim monolozima, bile dio rada Poppy fields Sanje Iveković, ili se pojavile na slikama i u stripu Helene Janečić. Sve te suradnje omogućile su nam da u drugim medijima razvijamo ideje koje inače izražavamo pjesmom kao i da dopremo do novog dijela ili tipa publike.
Da li je na početku vaše karijere, tj. vaših javnih nastupanja bila potrebna hrabrost da se pojavljujete u javnom prostoru s obzorom na feministički i lezbejski kontekst iz kojeg djeluje vaš hor? Možete li nam objasniti kako se mijenjala javna percepcija vas i vašeg rada.
S obzirom na to da je naš primarni medij pjesma, pojavljivanje u javnom prostoru uvijek je bilo veselo i osnažujuće kako po slušatelje/ice i sudionike/ice raznoraznih događanja, tako i po same članice zbora. Samo pojavljivanje u kontekstu lezbijsko-feminističkog kolektiva traži određenu dozu hrabrosti, ali nas je mnogo i zajedno smo jače od svake predrasude, a kad tome još nadodamo anđeoski pjev koji proizvodimo, teško je ostati ravnodušan. Tako da se često događa da naš predznak pada u drugi plan kad mu se pretpostavi pjesma. Kao što je prije rečeno, svaka pjesma koju Le Zbor pjeva ima politički predznak, makar i najjednostavnija ljubavna pjesma, pa se javna percepcija našega rada otprilike razvijala s našim pjesmama. Trenutno smo u stanju prisustvovati svakom aktivističkom događaju jer imamo repertoar i političku snagu za svaku priliku. S jedne strane, to pokazuje tužno naličje našega društva koje uvijek ima ‘asa u rukavu’ za svaku priliku, a sebe rješava svake potrebe djelovanja, no s druge strane, i nama to omogućuje pristup širim krugovima društva koje na nas pozitivno reagira. Trenutno je najmanje važno što smo lezbijsko-feministički zbor u Zagrebu ili Rijeci, važna je snaga koja iz nas proizlazi, no kad se pojavimo (opet) u Splitu ili (prvi put) u Osijeku, vjerujem da će i ta komponenta postati važnija. Dok i njih ne osvoji poruka koju širimo i dok ne shvate da je svaka ljubav – ljubav.
I za kraj, želite li nam najaviti šta trenutno radite, i kada ćemo vas moći opet slušati i gledati u Sarajevu?
Le Zbor je dosad nastupao dva puta u Sarajevu – 2009. godina na PitchWise festivalu i 2010. na Akademiji scenskih umjetnosti u Otvorenoj sceni obala. Oba su koncerta bila vrlo emotivna i sarajevska publika je divna. Postoje ideje i planovi da se uskoro pojavimo u i u Sarajevu, jer nam je velika želja predstaviti album Hrvatske budnice kojim ne bismo htjele probuditi samo Hrvatsku već i sve druge zemlje a pogotovo regiju. Čini se da je s aktivnošću udruga po pitanju LGBT prava učinjen veliki korak ka tome da se LGBT zajednica što više integrira u društvo. No vlastitim bi djelovanjem htjele potaknuti i druge ljude da i sami krenu u produkciju umjetničkih djela bilo amaterskih bilo profesionalnih. Le Zbor je dokaz da bavljenje umjetnošću ima potencijal da na neposredan način ljudima približi teme koje im se čine strane. Neki ljudi misle da lezbijke ne postoje ili da su feministkinje nabrijane žene koje žele da muškarci nestanu. Te predrasude padaju u vodu kada se na sceni pojave djevojke koje za sebe tvrde da su i jedno i drugo i zapjevaju neku pjesmu koja im je draga. Ljudi nisu navikli da je aktivizam nešto što može u svojoj pojavnosti biti i nježno a ne samo nametljivo.
