Pitate me gdje sam učila o slobodi?

Većina mojih radova i tekstova fokusirana je na grozote i nepravde protiv žena, ali u ovom blogu, želim se osvrnuti na drugačiju vrstu nepravde. Nedavno mi je jedna američka novinarka poslala radnu verziju svog članka o mom uredničkom radu. U srednjem paragrafu iznijela je svoju tvrdnju kako sam imala rijetku priliku da steknem edukaciju i školujem se u SAD-u te kako mi je to iskustvo slobode sigurno osiguralo da se više nikad ne pokorim nepravdi.

U toj jednoj rečenici, primjetila sam mnogo pretpostavki o sebi i mojoj kulturi u kontrastu sa američkom kulturom.

Mnogi napisi o aktivistima/icama za ženska prava u Afganistanu pretpostavljaju da mi, Afganistanke, učimo o slobodi i jednakosti izvan naše zemlje i kulture, a u mom slučaju posebno pretpostavka je da mi je studiranje u SAD-u omogućilo da progovorim o nepravdi. Pretpostavljeno je da sam bila ugnjetavana i zbog toga žrtva u Afganistanu i kako da nisam bila u SAD-u, ne bih postala aktivistkinja za prava žena.  

Ovaj monopol nad univerzalnim vrijednostima ima mnogo negativnih posljedica. Doprinosi slici svijeta u kojoj je polovica ljudi na svijetu “progresivna” i “civilizirana”, dok je ostatak u nedostaku tih vrijednosti i karakteristika. Kao dodatak tomu, ovakva literatura doprinosi diskursu koji se koristi kako bi se delegitimiziralo aktiviste/inje za prava žena kao pozapadnjačene pojedince u Afganistanu i zemljama u sličnim situacijama. Pretpostavka da sam ja ili drugi/e aktivisti/inje, učili o slobodi u Americi postaje dvostruki mač kojim nas se etiketira na Zapadu i doma. Ideja da je sloboda ili oslobođenje samo američki ili zapadnjački koncept, da smo zbog toga svi morali naučiti o slobodi u Americi s obzirom da je naša kultura opresivna kao i da pojam slobode ne postoji doma, apsurdna je.

Nisam o slobodi naučila u Americi.

O slobodi sam učila od roditelja. Kada sam imala 6 godina, odlučili su da ne žele živjeti pod Talibanima i htjeli su slobodu školovanja za svoje kćeri. Za sobom su ostavili cijeli svoj život, sve što su imali, kako bi bili slobodni.

Učila samo o slobodi od svoje tete. Sama je naučila čitati i pisati sa 40 godina kako bi bila neovisnija. Dopustila je svojoj kćeri, jedinom djetetu, da putuje preko cijelog svijeta kako bi se školovala i bila slobodna.

Učila sam o slobodi od žena iz moje zemlje koje pjevaju o slobodi desetcima različitih jezika i dijalekata, koje pričaju svojim kćerima o slobodi.

Učila sam o slobodi od političkih zatvorenika u Afganistanu, pisaca i novinara, koji odabiru zatvor prije nego šutnju i represiju.

Učila sam o slobodi od pripadnika Afganistanske nacionalne armije kojeg sam srela prošle godine. Njegovo ime je Nadeem. On stavlja svoj život na kocku svaki dan, ne za 150 dolara mjesečne plaće, već za oslobođenje zemlje iz ruku radikala.

Učila sam o slobodi iz poezije Rabie Balkhi, princeze koja je uzdrmala temelje klasne stratifikacije i seksualne diskriminacije jer se usudila voljeti roba, ubijene jer je tražila slobodu da voli koga ona želi.

Učila sam o slobodi od Merman Parwin koja se oslobodila represivne tradicije postavši prvom ženom koja je pjevala na afganistanskom radiju.

Učila sam o slobodi od Batool Muradi koju je muž optužio za preljub, što je moglo dovesti do ozbiljnih posljedica, ali je ona odlučila da neće šutjeti.

Ne. Nisam učila o slobodi u Americi. Potreba za slobodom nije ona zapadnjačka, i Sloboda je u mojoj krvi, kao i krvi milijuna žena i muškaraca koji nisu nikada bili u SAD-u, ali znaju da kao ljudska bića imaju pravo udisati  svježi zrak i reći svoje mišljenje bez straha od progona. Sa robovlasnicima kao osnivačima, stoljetnim ropstvom i segregacijom, kolonijalističkom i imperijalističkom politikom te velikom stopom zatvaranja ljudi sa crnom i smeđom bojom kože, Amerika ne bi mogla biti moja inspiracija za slobodu.

Prevela i prilagodila: Ana-Marija Špehar

A ili p ili seksualna politika u LGBTIQ zajednici

U srijedu, 27.ožujka, u Književnom klubu Booksa održana je treća Roza hipnoza, ciklus tribina koje je pokrenulo Udruženje Zagreb Pride, s financijskom podrškom Veleposlanstva SAD-a. Tema ove Roze hipnoze bila je  seksualna politika u LGBTIQ zajednici, koja se dotaknula pitanja poput sigurnog seksa u monogamnim, odnosno otvorenim vezama,položaja biseksualnih osoba u seksualnoj hijerarhiji LGBTIQ zajednice, uloge sauna i cruisinga u oslobađanju seksualnosti u hrvatskom kontekstu, utjecaja pornografije na seksualnu praksu i tome slično.

Gošće tribine bili su Gabrijela Gabe Ivanov, koja uređuje portal VoxFeminae, Zoran Dominković iz nevladine udruge Iskorak, te Igor N. Ries, iz Sauna Gymcafe. Ciklus  tribina uređuju, organiziraju i moderiraju Zvonka Barbir, Gordan Duhaček i Nikola Zdunić.

Tribinu je otvorio Zoran Dominković,  čije je gostovanje iznimno pozitivno u kontekstu suradnje među hrvatskim LGBT udrugama, ukratko opisujući ciljeve Iskoraka, među kojima je i promicanje sigurnog seksa putem raznih promotivnih materijala, dijeljenja kondoma te poticanje testiranja na HIV. Povezano s time, osvrnuo se na istraživanja u Velikoj Britaniji koja ukazuju na blagi porast gay i bi muškaraca zaraženih HIV-om. U kontekstu Hrvatske, u populaciji onih koji se testiraju na HIV, 52 posto čine gej i bi muškarci, a neka istraživanja pokazuju da se taj broj kroz godine povećava. Upravo iz tog razloga, Dominković naglašava važnost korištenja zaštite pri seksualnom odnosu, kako bi se taj trend povećanja zaraženih regulirao. “Idealna situacija za sprječavanje širenja infekcije jest seks sa samo jednim partnerom i testiranje na HIV prije odnosa s novim partnerom, no budući da se radi o idealnoj, a ne realnoj situaciji, kondomi ostaju neizostavan dio priče“, naglašava Dominković.

Gošće su se dotaknule i teme seksualne etike, prvenstveno pitanja treba li partneru reći ukoliko zaraza HIV-om postoji ili je to stvar osobnog odabira. Ivanov je naglasila kako je za nju tajenje infekcije odraz nepovjerenja, te da je pravo svakog pojedinca da tako nešto zna i u skladu s time odluči hoće li se upuštati u seksualne odnose sa zaraženom osobom. Također, spomenula je kako zdravstveni problemi koje najčešće imaju gay i bi muškarci zaobilaze lezbijke, zbog čega su one, barem u tom pogledu, sigurnije, no dakako ne i u potpunosti sigurne.

Definiranje kroz seksualnu orijentaciju utječe i na seksualnu praksu, s čime su se svi složili, a Ivanov je još dodala kako je seksualnost vrlo fluidna te se mijenja tijekom cijelog života kroz spoznavanje samog/same sebe. “Stavljanjem u kalupe poput gej, strejt, bi ograničava se pojedinčeva seksualnost, što može dovesti do nepotrebnih frustracija“, istaknula je Ivanov. Dominković je dodao kako u posljednje vrijeme biseksualnost kod muškaraca polagano nestaje jer ljudi postaju sve specifičniji u traženju partnera i samim time određeniji po pitanju koji ih spol (više) privlači. No, isto tako je česta predrasuda da biseksualni muškarci “samo ne žele priznati da su gej”, što nije nužno točno – neke i dalje oba spola podjednako privlače.

Na pitanje o prikazivanju seksa u medijima ponuđen je odgovor kako se u mainstream medijima pitanje seksa još uvijek obrađuje na jedan određen način, gdje se u fokus stavlja odnos između žene i muškarca, točnije, kako bi žena mogla/trebala zadovoljiti muškarca. Dominković naglašava kako se o seksu treba više pričati jer je to jedna od tema koje se konstantno guraju pod tepih. Nastavljajući  u tom smjeru, govorio je i o Iskorakovoj brošuri “Stražnja strana”,koja je izazvala očekivano negativne reakcije u javnosti, prvenstveno zbog korištenja vulgarizama  pri pisanju. No, istaknuo je Dominković, ta vulgarnost ima smisao i svrhu – pisana je na taj način kako bi brošura bila razumljiva svima koji ju pročitaju.

Na Dominkovića se nadovezao Ries, govoreći o ulozi pornografije u seksualnoj praksi. “Gledajući iz medicinske, zdravstvene perspektive“, smatra Ries, “utjecaj je negativan jer mnogi oponašaju ono što vide, ne imajući na umu zdravstvene posljedice koje s time dolaze“. No,ako se koristi u “normalnim granicama”, pornografija može imati izuzetno pozitivan utjecaj na seksualni život pojedinca. Dominković je kao negativnu stranu još spomenuo i nedostatak emotivne dimenzije u pornografiji, koja ima značajnu važnost u seksu za velik broj ljudi.

Na samom kraju tribine, pitanja iz publike pokrenula su veoma zanimljivu raspravu. Jedno od pitanja bilo je zašto se žena, i u ovom kontekstu, opet stavlja u pasivan položaj nasuprot muškarca (pitanje analnog seksa u kojem ne uživaju isključivo muškarci, već i žene i to na svoj zahtjev, a ne zato što se to “muškarcu prohtjelo”), te pitanje ograničenosti rodom – zašto se muškarac nameće u svojoj seksualnosti, i na to ima pravo, dok bi žena trebala biti monogamna jer se uz nju promiskuitet veže kao nužno negativna pojava. Još zanimljivije reakcije izazvalo je pitanje  treba li priznati infekciju HIV-om svom partneru ili ne te koje su posljedice (ne)priznavanja. Stavovi su bili vrlo podijeljeni – s jedne strane, nepriznavanje zaraženosti izraz je nepoštivanja partnera kojeg se time izlaže opasnosti od zaraze i koji mora moći imati mogućnost izbora hoće li se upuštati u seksualne odnose sa zaraženom osobom ili ne, dok s druge strane, prisiljavanje HIV pozitivne osobe da isto prizna može biti diskriminirajuće jer se ipak radi o individualnoj odluci. Bez obzira kojeg mišljenja bili, svi se slažu u jednom – siguran seks najbolji je način za potpuno opuštanje i uživanje u istom.

Što želimo od feminista?

Prošlog tjedna obilježena je obljetnica rođenja frontmena Nirvane Kurta Cobaina (da je živ, navršio bi 46 godina), tipa koji je bio cool u vezi puno stvari – gitara, boja kose, dobro isfuranih vesti, refrena koji lako ulaze u uho – ali ono po čemu je bio najviše cool bile su žene. Ili bolje rečeno, gorljiva potpora njihovoj apsolutnoj jednakosti. Kurt Cobain bio je deklarirani feminist, ne i jedini u svojoj eri. I druge ikone alternativne glazbe, poput Thurstona Moorea iz Sonic Youtha, također su se pridružile ekipi feminista, a nije odmoglo ni to što su bili u vezama s eksplozivnim buntovnicama Courtney Love i Kim Gordon. Kad sam bila u srednjoj školi, sam pojam toga – muškarca voljnog, u inat ismijavanju, pa čak i fizičkoj šteti, identificiranju s pokretom s kojim se mnogo žena bojalo (i još se boji) poistovjetiti – bio je toliko radikalan da je bio gotovo sumnjiv. I na neke načine još uvijek jest. Zbog toga se pitam: koristeći kao mjerilo otvoreno feministički orijentirane tipove poput Cobaina, što uostalom želimo od muškaraca feminista?

 Da ima smisla za humor

Hajde, nabacite šale o feministkinjama bez imalo smisla za humor. No, čak i navodno nimalo zabavne feministkinje priznaju kako borba protiv seksizma zna biti ekstra suhoparna pa se nadamo da će i muškarci, kad nam se pridruže, biti u stanju se ne shvaćati ozbiljno baš uvijek i biti se u stanju smijati rodnim ulogama i komplikacijama pri nastojanjima da svi imaju jednake šanse za uspjeh.

 Da bude i nadrkan

Unatoč prethodno navedenome, lijepo je kad tip uviđa kako je ovakav način tretiranja žena diljem svijeta apsolutno nepravedam i da katkad bude malo nadrkan zbog toga. Kathleen Hanna, pjevačica benda Bikini Kill, donosi zabavnu priču o tome kako se pridružila Cobainu, svom “ljutitom mladom feminističkom” prijatelju kad je jednom razorio zgradu lažne kliniku za pobačaje i iznjedrio infamne stihove pjesme “Smells Like Teen Spirit.” Ne odobravam vandalizam, ali sviđa mi se spremnost da se malo potrese seksistički svijet.

 Da ne bude opterećen imenom

Ne morate sami sebe nazivati feministom da biste bili dobrodošli u njegov svijet. Neće svaki tip ponosno razviti feministički barjak i to je skroz cool (a da ne spominjemo velik broj zakon žena koje se također ne deklariraju kao feministkinje). Na fakultetu sam poznavala jednog prosvijećenog dečka čija je djevojka bila frustrirana zbog činjenice da se odbijao deklarirati kao feminist. iako je tvrdio da uviđa ogromnu nepravdu zbog koje je ona toliko uzrujana. “Ja sam humanist”, inzistirao je. “Mislim da je svatko diskriminiran.” Ima pravo. Cobain je također bio humanist i, iako bi se mogla voditi zasebna, posve relevantna rasprava o značenju promjene termina, ono što je za muškarce i žene doista bitno jest djelima pokazati u što se vjeruje.

 Da misli ozbiljno

Nije nam bitno kako ste ovamo došli dokle god mislite ozbiljno. To znači bez stava osjećajnog muškarca s konjskim repom kako biste zbarili više trebica. Sigurna sam da je više od jedne žene upoznalo feminista koji se čini malo prezabrinut za našu sigurnost, malo pretjerano spreman uskočiti i spasiti nas, malo previše zagrijan za priču o ranjivoj ženi i muškarcu koji je tu da joj pokaže kako on nije kao “oni drugi”. Odvratno. Žene trebaju muškarce koji žele raditi kao nama jednaki i kao prijatelji spremni pomoći, ne kao naši zaštitnici i čuvari. I pogotovo, nemojte biti jedan od onih tipova koji dobiju kćer i postanu najprosvjećeniji feministi na planeti kad se radi o nepravdi prema ženama. Osim ako je to doista istina i nije da to samo tako govorite i iskustvo je doista promijenilo način na koji tretirate stvarne žene na radnom mjestu i u osobnom životu.

 Ne mora biti savršen

Nitko ne govori kako je Kurt Cobain bio jednorog ili muško savršenstvo. Očito je imao problematičan život i ne možemo točno znati kako je vodio svoj privatni život. Barem jedna biografija oslikala je na manje nego laskav način njegov odnos prema ženama iz njegove prošlosti. No opet, tko smo mi da raspravljamo o tome kako muškarci istinski dolaze do feminizma? Ili žene, što se toga tiče? Betty Friedan u početku je odbijala dopustiti lezbijkama da se pridruže organizaciji NOW. (Kasnije se predomislila.) Bit feminizma je u promjenama i napretku i na rasterećivanju od predrasuda, ne na cjepidlačenju oko pozadinske priče svake osobe koja javno djeluje govoreći dobre stvari. Osim toga, misionari ciljaju na nevjernike, sjećate se? Ne možemo biti licemjerni kad se radi o utjecaju te promjene na stvarne, pojedine muškarce koji uviđaju grešku svog razmišljanja i ponašanja u prošlosti i žele ispraviti pogreške.

 Bilo bi lijepo kad bi progovorio o tome pred drugim dečkima

Ako je feminizam grupa malih izviđačica, njegova poruka su njihovi kolačići i nama je potrebno da idete od vrata do vrata govoreći kako su jako fini. Nemaju svi priliku za izricanje svojih mišljenja kakvu je imala megazvijezda Cobain kad je prozvala seksizam u metalu ili rekla Axlu Roseu da je homofob. No, dečki imaju važan utjecaj na druge dečke kad se radi o mijenjanju toga kako nas rod razdvaja pa se muškarci koji podupiru taj napredak ne bi trebali bojati istaknuti kad primijete da je nešto s čime se susreću potpuni seksizam i sranje.

{slika}

 Da ono što govori podupre djelima

Cobain je jednom rekao da će otići iz Nirvane kako bi svirao gitaru u bendu Courtney Love, Holeu. U svojim je dnevnicima napisao da su žene jedina budućnost rock and rolla. Feministi pokazuju potporu ženama tako da zaista vrednuju njihov rad i podupiru njihov napredak ne samo riječima, nego i djelima. Dokazuju to u svojim obiteljima angažirajući se – po kući, oko podizanja djece, financijski – kako bi nam pomogli da postanemo ravnopravne. I vide da naš rad nije završen danas kad naginjemo tome da vjerujemo da smo postigle ravnopravnost u kompromisu posao-obitelj, a zapravo samo zavaravamo sebe same.

 Podupire napredak pro-feminističkih argumenata u područjima kojima se bavi, posebno u umjetnosti

Nema svatko priliku za iskazivanje svojih stavova, da se razumijemo, ali važno je da žene nisu jedine koje nastoje izokretati, radije nego perpetuirati, iste stare stereotipe u popularnoj umjetnosti. Spot za “Smells Like Teen Spirit” uzima klasičnu figuru zgodnih cura u spotu i umjesto nje donosi anarhističke navijačice. Kao što Amanda Marcotte piše u odličnom tekstu o Nirvaninom “tajnom feminizmu” povodom 20. obljetnice albuma Nevermind 2010.godine, te pankerske navijačice, među velikim brojem slika/poruka iz njihovih pjesama koje su rušile tradicionalne rodne uloge, bile su “brzo, ali brutalno odbacivanje svih slika prihvatljive ženstvenosti s kojima je prosječni tinejdžer iz predgrađa u to vrijeme živio. Zaboravite obožavateljice kosmatih metalaca ili živahne ljepotice navijačice. Za djevojke koje su gledale taj spot on je bio otkrivenje: umjesto toga možete odlučiti biti opasne face.”

 Biti nam prijatelji

Ne, stvarno. Cobain je bio prijatelj velikom broju žena iz Riot Grrl pokreta, uključujući ranije spomenutu Kathleen Hanna. Jedan od prvih rodnih mitova jest da muškarci i žene ne mogu biti prijatelji, bilo zbog seksa, bilo zbog pukog uvjetovanja djeci još od školske dobi. Odvajanjem rodova obeshrabrujemo muško-ženska prijateljstva i perpetuiramo iznimno pretjeranu drugost koja ne postoji. Žene i muškarci trebali bi njegovati prijateljstva u svakoj dobi, otvoreno, kako bi pokazali da svaka interakcija nije preludij udvaranju, nego da, što je puno važnije, razvija razumijevanje, poštovanje i zahvalnost za to da se rodne razlike mogu nadopunjavati.

 Ne boje se izazivati tradicionalni maskulinitet

Cobain je smatrao da je tipično macho ponašanje ugrožavajuće, eksperimentirao sa sređivanjem i sve u svemu ispadao više androgin, nego išta drugo. Kad muškarci pokazuju određenu dozu udobnosti sa širokim spektrom rodova, to drugim muškarcima pokazuje da rod nije binaran te redefinira što uopće znači biti “muškarac”. I to nam pokazuje da ste vi jedan od dobrih dečki, jedan od onih neustrašivih. Ili, kako je Marcotte napisala, da birate da budete opasne face.

Prevela i prilagodila: Ana Stipković

Napadnuti aktivisti i aktivistkinje Udruženja OKvir!

U nedjelju, 24.3. u Sarajevu napadnuto je sedam osoba od kojih su pet aktivisti i aktivistkinje Udruženja OKvir, povodom napada njihovo priopćenje za javnost prenosimo u cijelosti, naglašavajući pri tom apsolutnu solidarnost s napadnutima i izražavajući podršku ciljevima organizacije kao i svim hrabrim pojedincima i pojedinkama koje iste pokušavaju ostvariti.

 Udruženje Okvir želi obavijestiti javnost o tome da je borba za slobodu, sigurnost i ravnopravnost konstantna i da smo svi/e odgovorni/e za njeno sprovođenje kao i prijavljivanje, procesuiranje i sankcioniranje zločina počinjenim iz mržnje.

 U nedjelju, 24.3.2013. godine, iza ponoći napadnuta je grupa od sedam osoba, od kojih su pet aktivisti i aktivistkinje udruženja Okvir. Fizički napad se desio u zoni zaštićenog objekta zgrade Predsjedništva u Sarajevu, BiH. Nepoznata grupa od 10-15 muških osoba starosne dobi između 18 i 25 godina uz skandiranje uvredljivih parola “Ubij pedere!” i “Pola stranci, pola pederi!” pratila je, opkolila, te fizički napala grupu aktivista/kinja Udruženja Okvir dobacivajući seksističke, ksenofobne i homofobne komentare tokom nanošenja fizičkih povreda.

 Po dolasku policijske jedinice, cijeli slučaj nasilja je evidentiran i podnesena je prijava protiv počinioca, te je slučaj u daljoj obradi nadležnih organa Ministarstva Unutrašnjih Poslova. O cijelom slučaju su obaviješteni Amnesty International, Vijeće Evrope, OHR i OSCE.

 Nasilje na osnovu spola, roda i seksualne orijentacije iako sankcionisano zakonom se sve češće svjedoči danas: kroz monstruozno nasilje nad trogodišnjom djevojčicom, hladnokrvno ubistvo 17-godišnje djevojke na Palama, i brutalno nasilje nad aktivistima/kinjama civilnog sektora uključujući Udruženje Okvir.

 Pored zločina počinjenih iz mržnje nad LGBTIQA osobama, govor mržnje sa otvorenim prijetnjama smrću u javnom prostoru: “SMRT PEDERIMA!”, “NA KOLAC! HZ!”, “PEDERI I LEZBE NAPOLJE! BNF!” doprinosi marginalizaciji LGBTIQA zajednice i podsticanju širenja mržnje prema istoj, ali istovremeno vodi marginalizaciji svih onih koji/se se zalažu za slobodu i ravnopravnost.

 Ovim putem Udruženje Okvir šalje jasnu poruku da javna šutnja neće nikoga zaštititi, te podsjećaju vlasti da trebaju aktivno da se zalažu za poštivanje osnovnih ljudskih prava i sloboda. Naša je odgovornost da individualno i kolektivno osudimo otvoreno kršenje i ugrožavanje osnovnih prava te da promovišemo i branimo različitost bez obzira na rod, spol, klasu, rasu, etnicitet, starosnu dob i sposobnost, jer smatramo da svi/e imamo jednako pravo da izrazimo i uživamo svoje slobode bez straha od nasilja, diskriminacije i ugnjetavanja.

Udruženje Okvir se zalaže za slobodu i ravnopravnost svih osoba i zajednica u Bosni i Hercegovini te vas poziva da ponudite svoju podršku i date svoj doprinos u građenju slobodne i ravnopravne BiH tako da sve osobe bez obzira na njihov spol, rod, rasu, etnicitet ili seksualnu orijentaciju imaju pravo na slobodu kretanja i djelovanja kako i slobode i ravnopravnosti.

 Udruženje Okvir

Ostale/i potpisnice/i

Udruženje Q (Sarajevo)

OneWorldSEE (Sarajevo)

 

Centar za mlade “KVART” (Prijedor)

Akcija građana (Sarajevo)

Ženska posla (Sarajevo)

Oštra Nula  (Banja Luka)

U.G. Budućnost (Modriča)

UNSA Geto (Banja Luka)

Udruženje Priroda (Bratunac)

Fondacija Cure (Sarajevo)

Centar Žena i društvo (Sarajevo)

Prava za sve (Sarajevo)

Udružene žene (Banja Luka)

Udruženje Žene Ženama (Sarajevo)

INFOTEKA – ženski informaciono dokumentacioni centar (Zenica)

Udruženje žena MAJA (Kravica)

Home (Budimpešta)

NLO-Novosadska lezbejska organizacija (Novi Sad)

Zagreb Pride (Zagreb)

Lezbejski kolektiv Dajks (Beograd)

LGBT United Macedonia (Makedonija)

Žene u crnom (Beograd)

Amazonke (Beograd)

LORI (Rijeka)

Labris (Beograd)

SOS Konsultacije za lezbejke (Beograd)

Juventas (Crna Gora)

Queer Brigada (Crna Gora)

 

Zlatiborka Popov Momčinović

Lamija Kosović



Građani i građanke sami/e će odlučiti o golfu na Srđu

Ministarstvo uprave odoljelo je svim pritiscima i odobrilo referendumsko pitanje o usvajanju Urbanističkog plana uređenja za projekt na Srđu, pa će Dubrovčani i Dubrovčanke sami/e odlučiti žele li megalomanski projekt iznad svojih glava ili ne.

Iako su se prije par dana pojavile informacije kako je čak i predsjednik Europske komisije José Manuel Barroso vršio pritisak na premijera Zorana Milanovića da riješi spor oko Srđa u investitorovu korist, Ministarstvo uprave je odobrilo referendum o spornom projektu iznad Dubrovika.

“Ministarstvo uprave donijelo je Odluku kojom se utvrđuje ispravnim Prijedlog za raspisivanje referenduma od 20. veljače 2013. godine, dostavljen od Gradskog vijeća Grada Dubrovnika, u kojem je sadržano sljedeće referendumsko pitanje: ‘Jeste li za usvajanje urbanističkog plana uređenja kojim se, uz izgradnju igrališta za golf, dozvoljava i izgradnja smještajnih kapaciteta s ležajevima (vila, hotela i apartmana) na platou brda Srđ’“, stoji u priopćenju Ministarstva uprave koje je objavljeno na njihovim službenim stranicama.

U obrazloženju odluke stoji kako je prikupljeno 9.085 potpisa, što je više od 22,5 posto ukupnog broja birača u Dubrovniku. Točnije 2,5 posto više od zakonskog minimuma.

Grad Dubrovnik mora u roku od 30 dana raspisati referendum, a žalba na rješenje nije moguća.

Prva direktorica na čelu američke Tajne službe

Dužnosnici Bijele kuće u utorak su izjavili kako će predsjednik Obama za direktoricu Tajne službe po prvi put imenovati ženu, sposobnu agenticu i visoku dužnosnicu američke Tajne službe, Juliu Pierson. Pierson je svoju karijeru započela u Miamiju još prije tri desetljeća kao agentica Tajne službe gdje obnaša dužnost direktorice kadrovske službe.

Za postavljanje na novu poziciju, koje će dužnosnici Bijele kuće najaviti u utorak, nije joj potrebna potvrda Senata.

Obamin izbor Piersonove uslijedio je nakon izuzetno teške godine predsjedničke službe i usred apeliranja da sljedeći vođa poduzme promjene unutar službe čija je maskulinost  došla do izražaja tijekom prošlogodišnjeg prekomorskog putovanja.

U travnju, pripremajući se za Obamin posjet Cartageni u Kolumbiji u kojoj je bio održan samit lidera američkog kontinenta, nekolicina agenata Tajne službe dovela je prostitutke u svoje hotelske sobe u kojem se odvijala rasparava.

U skandal, koji je naposlijetku zasjenio predsjednikovo sudjelovanje na samitu, a na vidjelo iznio mačističko ponašanje dužnosnika Tajne službe, bilo je uključeno 13 agenata čije su primarne zadaće štiti predsjednika, njegove podatke, kao i  istraživati o evenutalnim krivotvorinama i prevarama.

Mark Sullivan, direktor Službe koji je tu dužnost obnašao posljednjih sedam godina, ispričavši se za sklandal, najavio je svoje umirovljenje prošli mjesec.

U očitovanju o budućem imenovanju Piersonove izjavio je: “Poznajem Juliu i radim s njom gotovo trideset godina. Ona je izvrsna pomoćnica direktora i direktorica kadrovske službe, iskazuje čvrstu prosudbu, vodstvo, karakter i predanost našoj zemlji, muškarcima i ženama američke Tajne službe i onima kojima služimo i koje štitimo. Ovo je povijesno i uzbudljivo vrijeme za Tajnu službu i znam da će Julia obavljati izvanredan posao.”

Prevela i prilagodila: Sara Sharifi