Prva direktorica na čelu američke Tajne službe

Dužnosnici Bijele kuće u utorak su izjavili kako će predsjednik Obama za direktoricu Tajne službe po prvi put imenovati ženu, sposobnu agenticu i visoku dužnosnicu američke Tajne službe, Juliu Pierson. Pierson je svoju karijeru započela u Miamiju još prije tri desetljeća kao agentica Tajne službe gdje obnaša dužnost direktorice kadrovske službe.

Za postavljanje na novu poziciju, koje će dužnosnici Bijele kuće najaviti u utorak, nije joj potrebna potvrda Senata.

Obamin izbor Piersonove uslijedio je nakon izuzetno teške godine predsjedničke službe i usred apeliranja da sljedeći vođa poduzme promjene unutar službe čija je maskulinost  došla do izražaja tijekom prošlogodišnjeg prekomorskog putovanja.

U travnju, pripremajući se za Obamin posjet Cartageni u Kolumbiji u kojoj je bio održan samit lidera američkog kontinenta, nekolicina agenata Tajne službe dovela je prostitutke u svoje hotelske sobe u kojem se odvijala rasparava.

U skandal, koji je naposlijetku zasjenio predsjednikovo sudjelovanje na samitu, a na vidjelo iznio mačističko ponašanje dužnosnika Tajne službe, bilo je uključeno 13 agenata čije su primarne zadaće štiti predsjednika, njegove podatke, kao i  istraživati o evenutalnim krivotvorinama i prevarama.

Mark Sullivan, direktor Službe koji je tu dužnost obnašao posljednjih sedam godina, ispričavši se za sklandal, najavio je svoje umirovljenje prošli mjesec.

U očitovanju o budućem imenovanju Piersonove izjavio je: “Poznajem Juliu i radim s njom gotovo trideset godina. Ona je izvrsna pomoćnica direktora i direktorica kadrovske službe, iskazuje čvrstu prosudbu, vodstvo, karakter i predanost našoj zemlji, muškarcima i ženama američke Tajne službe i onima kojima služimo i koje štitimo. Ovo je povijesno i uzbudljivo vrijeme za Tajnu službu i znam da će Julia obavljati izvanredan posao.”

Prevela i prilagodila: Sara Sharifi

MMH izabrala novo vodstvo i proslavila 10 godina djelovanja

U Topuskom se proteklog vikenda, 22. i 23.3. 2013., održala godišnja Skupština Mreže mladih Hrvatske, krovne organizacije mladih u Hrvatskoj, koja broji preko 60 organizacija članica i koja je punopravna članica Europskog foruma mladih. Obzirom da je ova Skupština bila i izborna, delegati organizacija civilnog društva u članstvu MMH su, osim usvajanja strateških i pozicijskih dokumenata bitnih za daljnji rad i razvoj Mreže, izabrali i njezino novo vodstvo, na mandat od dvije godine.

Tako su u peteročlani Upravni odbor izabrani Karlo Kralj (Centar za mirovne studije), Marijana Rimanić (Multimedijalni institut), Boris Vujnović (Savez izvidača Hrvatske), Sven Janovski (Zelena akcija) i Marko Boko (Mladi europski federalisti), među kojima će Janovski obavljati funkciju potpredsjednika, a Boko će na predsjedničkoj funkciji zamijeniti dosadašnju predsjednicu MMH, Katarinu Pavić. Ovom Skupštinom dio MMH postale su i tri nove članice: CINAZ – Udruga za izvannastavne i izvanškolske aktivnosti iz Zadra, HERMES – Hrvatska edukacijska i razvojna mreža za evoluciju sporazumijevanja i Otvorena medijska grupacija iz Zagreba. Punopravne članstvo u Mreži, čime dobivaju i pravo odlučivanja i kandidiranja svojih delegata na različite funkcije, stekli su: Hrvatsko debatno društvo iz Zagreba, Idem i ja – Centar za zdravo odrastanje s Malog Lošinja i M:A:K: Mladi:Akcija:Kultura iz Koprivnice.

Ovom je Skupštinom obilježeno i 10 godina djelovanja MMH te je tim povodom upriličen i panel pod nazivom “10 godina djelovanja mladih” i međusektorsko tematsko umrežavanje na kojem su gostovali predstavnici Ministarstva socijalne politike i mladih, Ministra rada i mirovinskog sustava,Ureda za udruge Vlade RH, Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, ali i partnerskih organizacija iz regija s kojima MMH blisko surađuje: predstavnici nacionalnih vijeća mladih iz Srbije i Slovenije. .

Sudionici panela su zajednički promišljali ostvarene rezultate, poteškoća na koje su organizacije mladih na tom putu nailazile, uloge koju je krovna organizacija mladih zauzimala u procesu, kao i smjerova u kojima se sektor dalje razvija.

MMH je, kao krovna organizacija mladih sudjelovala u nizu zagovaračkih akcija i kampanja kojima je nastojala poboljšati kvalitetu života mladih u RH kroz izgradnju transparentnih, učinkovitih i pravednih politika za mlade na nacionalnoj i lokalnoj razini, pri čemu svakako valja izdvojiti njezinu ulogu u izradi i donošenju Nacionalnog programa djelovanja za mlade 2003.- 2008, prvog strateškog dokumenta politike za mlade u RH, te Zakona o savjetima mladih, zakonskog akta kojim se regulira pravo mladih da utječu na rad predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne samouprave. Osim toga, MMH je provela brojne edukativne aktivnosti diljem zemlje, osnažujući mnoge mlade ljude za djelovanje u područjima ljudskih prava, aktivnog sudjelovanja, zagovaranja, politika za mlade, volonterstva i sl. Njezini su predstavnici djelovali i djeluju u nizu savjetodavnih odbora i radnih tijela, a zbog svojeg je rada, MMH postala prepoznatljiva i na međunarodnoj razini, prvenstveno kroz članstvo i djelovanje u Europskom forumu mladih, ali i zbog svoje iznimno proaktivne uloge u pokretanju programa Mladog delegata/kinje pri UN-u te razvoju sektora i nacionalnih vijeća mladih u regiji jugoistočne Europe.

Ujedinjeno Kraljevstvo: muslimanke u unakrsnoj vatri zadrtih

Muslimanke su uvijek bile više izložene antimuslimanskom nasilju nego muškarci. Potvrdila je to Tell Mama – državna agencija za pomoć  žrtvama koja mjeri nasilje prema muslimanima.  Utvrdili su da se 58 % incidenata odnosi na žene. Među žrtvama se nalaze žene svih dobi, od petogodišnjakinje koja je namjerno pregažena autom, do 89-godišnje umirovljenice.

U 75% slučajeva počinitelji su muškarci, a  54% slučajeva na neki je način povezano s ekstremno desnim grupama, poput Britanske nacionalne partije ili Engleske obrambene lige (EDL).

 Pristaše Engleske obrambene lige ističu svoju mržnju prema islamu napadom na žene islamske vjeroispovijesti.  S druge strane, ističu kako vjeruju u jednaka prava muslimanki i kako se protive svakoj represiji žena. Ovo je samo još jedan proračunati licemjerni pokušaj koji u fokus želi staviti “potlačene” muslimanke koje treba spasiti.  To je česta strategija ekstremno desnih i antimuslimanskih pokreta.

Od obmanljivog narativa Pamele Geller o ubijanjima iz časti do iskrivljavanja islamske teologije ekstremno desnih pokreta;  sve ovo ima svoju taktičku svrhu –  regrutirati ljude za postizanje vlastitih ciljeva i učvrstiti ideju da islam tlači žene  (u što vjeruje 69% britanske javnosti).

 Ironično,  oni koji se navodno bore protiv džihada koriste iste postupke kao i islamski ekstremisti – promoviraju doslovnu, dekontekstualiziranu i patrijahalnu interpretaciju islama. Radikalni islamisti propovijedaju kako je važno da je žena posvećena privatnoj sferi života i da je jedina važna uloga žene ona majke i supruge. Takvi ekstremistički propovjednici, uvjeravajući žene da se povuku iz javnog života,  uskraćuju ženama njihovo ekonomsko samoopredjeljenje i ušutkavaju ih kroz njihovu nevidljivost.

 Ovakav ideološki stav nema osnove u Kuranu i odbacila ga je većina britanskih muslimana. Iako organizacije koje se bore protiv džihada sebe stavljaju nasuprot islamskih ekstremista i njihove ideologije  i same podupiru ovakvu verziju islama i  stav o islamu koji se odnosi loše prema ženama.

 Nažalost, britanske se muslimanke moraju suočiti s puno izazova. Sedam od deset muslimanki neaktivne su u ekonomskom smislu, lošijeg us zdravlja nego pripadnice drugih vjerskih skupina, mogu biti žrtve kulturološki uvjetovanih zločina poput prisilnih brakova i napada zbog obrane časti. Također,  u islamskim organizacijama nema žena na visokim položajima. Ništa od navedenog nije uzrokovano samim islamom već proizlazi iz socioekonomskih barijera i zastarjelih kulturalnih praksi.

 Zbog ovakve situacije ranjivije muslimanke mogu doživjeti nasilje na više frontova;  susreću se s antimuslimanskim napadima raznih rasista, a rodnu nejednakost doživljavaju unutar vlastitih zajednica.

Da stvar bude gora, mnoge žene ne žele govoriti o rodnoj nejednakosti i diskriminaciji jer se boje da bi to samo dodatno moglo rasplamsati mržnju prema muslimanima, a tada će one najvjerojatnije biti žrtve te mržnje.

 Nakon dugogodišnjeg rada s britanskim muslimanskim organizacijama rastužujuće mi je čuti zaglušujuću tišinu o rodnim pitanjima.  Muslimanskim organizacijama i zajednicama mora biti prioritet uhvatiti se u koštac s rodnom diskriminacijom ženskih članova svoje zajednice.

 Muslimaske organizacije ne samo da moraju o tim pitanjima više govoriti nego moraju aktivno dodirnuti probleme socioekonomske i kulturološke diskriminacije i suočiti se s islamskim propovjednicima koji promiču neprihvatljive i ekstremne poglede na ulogu žene u islamu.

Mržnja prema muslimanima i rodna diskriminacija dvije su strane iste medalje, one su nepravedne, nebritanske i nedemokratske.  Moja organizacija smatra kako ne možemo govoriti protiv mržnje prema muslimanima, a šutjeti o islamskom ekstremizmu i kulturološkim zločinima prema muslimankama.

 Krivo postavljena ideja  da se ne smije dirati u kulturnu senzibilnost društva nauštrb muslimanki ne može se braniti. Kao zemlja čije zakonodavstvo cijeni jednakost, svim ženama moramo pružiti istu zaštitu.

 Upravo u ovim vremenima moramo dopustiti muslimankama da govore same za sebe, njihovi se glasovi trebaju čuti.  Trebamo prepoznati djelovanje muslimaki i priznati im pravo na dostojanstven život, oslobođen političke eksploatacije u ime mržnje.

 Ekstremistički stavovi s obje strane uništavaju život Britankama i oslabljuju našu zemlju. Kao država koja se zalaže za jednakost, pravdu i ženska prava, ne smijemo dozvoliti ekstremistima bilo koje vrste da britanskim ženama uskraćuju njihova prava.

Prevela i prilagodila: Ela Tončić

Japan: razvijena zemlja s nerazvijenim uvjetima za majčinstvo?

U Japanu je češći slučaj da žene imaju fakultetstke diplome, nego muškarci, a postotak zaposlenih žena u stabilnom je porastu proteklih deset godina. Međutim, zbog određenih okolnosti, žene koje odluče postati majkama vrlo teško dolaze do dobro plaćenih poslova.

 Nobuko Ito čini klasičan primjer moderne japanske poslovne žene. Ona je kvalificirana pravnica s tečnim znanjem engleskog jezika i ima iza sebe godine iskustva rada u sklapanju međunarodnih pravnih ugovora.

Međutim, Nobuko više nije zaposlena u velikoj međunarodnoj tvrtci. Zapravo, vrlo rijetko se bavi pravnim poslovima u posljednje vrijeme. Umjesto toga ona je majka troje djece, a u Japanu i dalje prevladava praksa nespojivosti majčinstva s poslovnom karijerom. Obnašanje obaju uloga pokazalo se vrlo teškim.

 “Prije nego što sam rodila prvo dijete sjećam se jednog pretrpanog mjeseca u kojem sam naplatila klijentu rad od 300 sati!”, kaže Nobuko. “Dolazila bih na posao u 9 sati i odlazila u 3 ujutro a na posao bih dolazila i subotom i nedjeljom. Ukoliko želite zadržati svoja radna mjesta, zaboravite na djecu jer morate svoje živote u potpunosti posvetiti kompaniji. A ja to ne mogu učiniti, nemoguće je.”

{slika}

Kao što primjer Nobuko pokazuje, japanska kultura rada može biti vrlo brutalna zbog čega 70 posto Japanki odustaje od posla nakon što dobije prvo dijete.

 Situacija je drukčija kad su u pitanju muškarci. Naime, Japanci zaostaju za europskim i američkim muškarcima kad je riječ o kućanskim poslovima – u Švedskoj, Njemačkoj i SAD-u muškarci u prosjeku provedu tri sata dnevno pomažući svojim partnericama s djecom i kućanskim poslovima dok u Japanu ta brojka iznosi jedan sat u kojem muškarci provedu svega petnaest minuta dnevno sa svojom djecom.

 Što se tiče porodiljnih dopusta, muškarci u Japanu imaju pravo na tu opciju za koju se, prema podacima iz Ministarstva zdravlja i socijalne skrbi, opredjeljuje tek sićušna manjina od 2.63 posto Japanaca.

“Moj suprug nije uzeo porodiljni dopust”, kaže Nobuko. “Većina muškaraca u Japanu oklijeva iskoristiti ovu mogućnost. Neki možda žele pomoći svojim obiteljima, ali boje se da će ostati prikraćeni za promaknuća ili otpušteni s radnih mjesta ukoliko ne budu radili najviše što mogu.”

 Unatoč svemu ovome velik broj žena u Japanu želi nastaviti raditi nakon što postanu majkama, no tada slijedi suočavanje s idućim problemom – nedostatak adekvatne skrbi za njihovu djecu. Naime, prema državnim statistikamau u Tokiju 20 000 djece čeka mjesto u dječjim vrtićima i ostalim centrima za dnevnu dječju skrb. Čak i kada su ta mjesta osigurana za njih je potrebno izdvojiti velike novčane svote. “Morala bih platiti oko 1000 dolara mjesečno po djetetu boravak u vrtiću”, napominje Nobuko Ito. “Privatni dječji vrtići koštaju oko 2000 dolara mjesečno po djetetu, ali uvjeti su im vrlo dobri!”, dodaje kroz smijeh.

 Sve ovo ima u, u konačnici, za rezultat dvije varijante u jednakoj mjeri loše za budućnost Japana; – žene s djecom ne rade, zaposlene žene nemaju djecu. Kathy Matsui, japansko-američka ekonomistica ističe kako bi poticaj japanskim majkama da zadrže radna mjesta trebao biti nacionalni prioritet koji bi zemlji donio jednaku gospodarsku korist koliko i porast od 15 posto GDP-a. No Matsui ukazuje i na drugi, vrlo aktualan problem – smanjivanje japanske populacije. “Iako je niska stopa nataliteta zajednička među drugim razvijenim zemljama, Japan je vjerojatno jedina članica OECD-a u kojoj je brojka kućnih ljubimaca premašila broj rođenih.”

 Stopa nataliteta u Japanu iznosi svega 1.37 poroda po ženskoj osobi, vidljivo ispod postotka od 2.1 potrebnog za očuvanje stabilnog porasta populacije. Također, podaci iz Europe i SAD-a ukazuju kako pomaganje ženama da zadrže radna mjesta pomaže u povećanju stope nataliteta.

 Isto tako, moguće je povući paralelu između udjela zaposlenosti kod žena i porasta nataliteta. U zemljama s visokom udjelom zaposlenosti među ženama, poput Švedske, Danske i SAD-a, stope nataliteta također su više dok u zemljama s niskim udjelom zaposlenosti među ženama, poput Italije, Južne Koreje i Japana  stope su niže.

 Demografska kriza nije novost u Japanu; drastično smanjivanje populacije primjećeno je još 2006. godine. No, ukoliko se nastave aktualni trendovi Japan bi u sljedećoj polovici stoljeća mogao izgubiti trećinu svoje populacije!

Prevela i prilagodila: Iva Esterajher

Što nas sve one “Djevojke” na TV-u uče o starenju?

Ako vas zanima zašto na televiziji vidimo tako mali broj potpuno realiziranih ženskih likova starijih od 50 godina, samo pogledajte emisije o onima mlađim od 35.

Ne trebaju nam likovi od preko 50 godina kako bi nam pomogli da se riješimo straha od starenja. Naše dvadeset i tridesetogodišnjakinje u Girls, 2 Broke Girls, New Girl, i The Mindy Projectu su se za to pobrinule.

Teško je zamisliti da i jedno ljudsko biće s prihvatljivim ugodnim životom može voljeti starenje, no čini se da smo naišli/e na puno raskrižja kada je riječ o našem stavu o starenju. Nigdje taj strah nije toliko vidljiv koliko u trenutnim emisijama o mladim ženama – ili kako je naglašeno u njihovim nazivima – djevojkama.

 The Mindy Project se bavi o ovom temom više od ikog drugog, možda zato što njegova kreatorica i glavna ličnost Mindy Kaling blago podsmjehuje svaki oblik straha od strarenja koji se nameće modernim mladim neudanim ženama (slično kao što je to činila Tina Fey u 30 Rocku). Pilot epizoda The Mindy Projecta potpuno je bila posvećena glavnom liku i njezinom strahu od starenja. U toj epizodi, Mindy njezin dečko iz snova ostavlja zbog mlađe i gluplje žene. Poludi kada je poslije na teško dobivenom spoju prekine poziv s posla, “Znaš li kako je teško bucmastoj 31-o godišnjoj ženi otići na pravi spoj s muškarcem koji je diplomirao ekonomiju na Dukeu?” To je posebno značajan detalj jer je Kaling lik na spoju s muškarcem kojeg glumi Ed Helms, koji u stvarnom životu ima 38, dok Kaling ima 33 godine. U očaju, završi u krevetu sa svojim suradnikom koji odbije njezin prijedlog da sa seksom pričekaju govoreći, “Neću htjeti s tobom spavati kad budeš u četrdesetima ili pedesetima.”

Nedavno je The Mindy Project dodao jedini lik starije žene, stariju recepcionarku u liječničkoj ordinaciji koja se ne razumije u računala i inače jedva shvaća što se događa oko nje. Možda je to još jedan način na koji Kaling rješava svoje strahove o tome hoće li njezina važnost trajati još nekoliko desetljeća.

 S druge strane, 2 Broke Girls,koja zapravo nije ni u pola domišljata kao Mindy Project, ima glavne likove koji su kasnim dvadesetima i koji pokreću “cupcake” posao pod mentorstvom nevjerojatne, ali ponekad neshvatljive istočnoeuropske imigrantice Sophie koju glumi 51-o godišnja Jennifer Coolidge. Dok je Sophie na neki način u središtu vica zapravo su to i svi ostali u ovoj seriji, a Sophie daje najbolje od sebe. Također ima veseo seksualni život s Olegom, poslovnim suradnikom djevojaka. Sve bi ove serije mogle imati “više Sophiea”: starijih žena koje mlađima nude smjernice, potporu i viziju života nakon 40-e.  

New Girl to nema, ali nudi možda najuravnoteženiji pogled na starenje od svih serija sa ženama u  tridesetima. U jednoj je epizodi lik Zooey Deschanel, Jess, i njezine muške cimere izbezumila skupina dvadesetogodišnjaka koja se uselila u njihov hodnik i koja ih zbunjuje svojom hipsterskom odjećom, imenima i jezikom. Nove klinci spomenu kako će organizirati party, ali kako Jess i njezino društvo vjerojatno ne želi na njega doći ” jer će tamo biti samo hrpa mladih ljudi”. Glavna razlika između ove i drugih serija: Jess i njezina tri muška cimera nose se s ravnopravnim starenjem. Dok je iduća epizoda, s odgovarajućom razinom nemira, bila posvećena Jess i njezinim promišljanjem o zamrzavanju jajašaca. To je legitimno pitanje svake žene u tridesetim godina koja želi imati djecu, ali ne želi ih imati sada, ali Jess u svojim ranim tridesetima nema razloga za paniku.

 Fenomen HBO-a, Girls, vodi nas korak dalje u spektru anksioznosti od starenja, možda zato što su njezine naslovne dame tako mlade. Tek izašle s faksa, četiri žene koje se nalaze u središtu serije srećom imaju još vremena za brigu o svom “roku trajanja”. Previše su zaokupljene svojim trenutnim životima. One su doslovno još uvijek “djevojke”,  što je jako dobro naglašeno u prvoj sezoni Shosanninom adolescentskom izradom “ploče snova” i uzrujavanjem zbog gubitka nevinosti. Ako se s njima usporedimo možda se i možemo osjećati starima, no unatoč tome šalju važnu poruku svima nama koje imao preko 25: starenje na neki način može biti fora ako te oslobađa od noćne more tvojih ranih dvadesetih. Kao što je napisala 51-o godišnja blogerica Sharon Greenthal, “Ne zanima me ako sam stoljećima udaljena od publike kojoj je serija namijenjena, jer dotakle je i mene. Polažem velike nade u Hannah i njezine prijateljice da će postati sretne kada osjete sve.”

{slika}

 Ne znam jesam li toliko optimistična, ali se nadam i zahvalna sam kreatorici i glavnoj zvijezdi Leni Dunham što je učinila da se osjećamo bolje, koliko god godina imale. 

                            Prevela i prilagodila: Mirna Šimunović

DOMA i Prop 8 na Vrhovnom sudu SAD-a

Američki Vrhovni sud u utorak i srijedu razmatrat će ustavnost kalifornijskog zahtjeva za zabranom istospolnih brakova (Prop 8) te zakona DOMA koji brak definira kao zajednicu muškarca i žene i zato istospolnim partnerima uskraćuje prava što ih uživaju heteroseksualni parovi.

Američka je javnost podijeljena oko legalizacije istospolnog braka o čemu će svjedočiti najavljeni prosvjedi pristaša i protivnika u Washingtonu.Podnesak iz Kalifornije Proposition 8, popularno nazvan ‘Prop 8’,zabranjuje istospolne brakove što je u Kaliforniji izglasano 2008.

Zakon DOMA (The Defense of Marriage Act, Obrana institucije braka) što ga je 1996., izglasao Kongres, a potpisao tadašnji predsjednik Bill Clinton, uskraćuje istospolnim partnerima povlastice zajamčene heteroseksualnim parovima kao što su pravo na zajednički povrat poreza ili automatsko nasljeđivanje.

Profesor prava na Sveučilištu Južna Kalifornija David Cruz drži malo vjerojatnim da će devet sudaca ozakoniti istospolni brak u svim saveznim državama jer Vrhovni sud radi postupno, piše agencija AFP .

‘Ako bi legalizirali istospolni brak u svim saveznim državama suci bi morali prihvatiti najšire moguće tumačenje ustava koji jamči svakome slobodan izbor partnera. Tada bi neustavnima bili proglašeni zakoni u 41 državi koje ne dopuštaju istospolnim partnerima sklapanje braka’, kaže Cruz.

Objašnjava da je ‘tradicija Vrhovnog suda napredovati po etapama’, piše agencija AFP. Suci bi mogli odlučiti da će raspravljati samo o Kaliforniji. Mogli bi odbaciti ‘Prop 8’ uz obrazloženje da protivnici nisu pretrpjeli štetu, da nemaju osobnog interesa za zabranu već samo ideološki interes. U tom bi slučaju potvrdili odluku nižestupanjskih sudova koji odbacuju ‘Prop 8’ i Kalifornija bi postala 10. država koja legalizira istospolni brak.

U srijedu će Vrhovni sud raspravljati o DOMA-i koji brak definira kao ‘zajednicu između muškarca i žene’. Suci bi mogli reći da je taj zakon neustavan, diskriminatoran. Ako bi ukinuli DOMA-u to bi značilo da bi devet država koje su legalizirale sklapanje istospolnog brka, morale primijeniti na te zajednice jednaka materijalna i druga prava što ih uživaju heteroseksualci.

Što to znači u praksi govori primjer 83-godišnje Edith Windsor, lezbijke i udovice iz New Yorka koja godinama pokušava srušiti DOMA-u. Kada je umrla njezina dugogodišnja partnerica, vlasti su od Edith Windsor zatražile da plati 363.000 dolara ako želi naslijediti pokojničin njujorški stan. Takav porez ne bi nikada morala platiti da je bila udovica iz heteroseksualnog braka.

Do danas je 31 savezna država u svoje zakone upisala brak kao zajednicu muškarca i žene. Niz udruga koje brane tradicionalnu bračnu zajednicu prosvjedovat će u Washingtonu u obrani interesa djece. Žele zabraniti i posvajanje djece istospolnim partnerima.
Do danas je pet država zabranilo posvojenje, a odobrilo ih je 18 država te Washington.
O svojim će iskustvima govoriti Robert Oscar Lopez, ‘biseksualac odrastao u domu dviju lezbijki’, od kojih je jedna bila njegova biološka majka. Ispričat će svoje teškoće odrastanja uz osobe istog spola ‘što mu je onemogućilo da nauči muške i ženske društvene mehanizme’ te je zbog toga bojažljiv i usamljen.

Prema studiji Instituta Williams, više od polovice žena i petina gay-muškaraca mlađih od 50 godina odgaja dijete. Od 650.000 istospolnih parova, od kojih je 130.000 vjenčanih, u 125.000 domova živi 220.000 djece biološke ili posvojene.