Spot o uličnom uznemiravanju

Vjerujemo kako obilježavanje povijesno značajnih događaja, odnosno akcije koje tim povodom  provode razni akteri civilnog društva  mogu utjecati na povećanje  aktivističkog entuzijazma i društvene promjene, te objavom našeg spota na  Međunarodni dan žena želimo tome doprinijeti.

Ipak –  aktivizam je potreban kroz cijelu godinu!

 

PREDSTAVLJAMO SPOT O RODNOM ULIČNOM UZNEMIRAVANJU:

Velik broj žena i LGBT osoba doživjelo je uznemiravanje na javnim mjestima barem jednom u životu i vrlo lako se mogu s njime identificirati – samo treba spomenuti šlatanje, dobacivanje prostota, slijeđenje od neznanaca… Za osobe koje to doživljavaju grad nije (uvijek) sigurno niti ugodno mjesto.

Međutim, čini se da sama činjenica što je uznemiravanje toliko rasprostranjeno opravdava opće prihvaćeno vjerovanje da se radi o nečemu što jednostavno moramo podnositi ako smo ženskog spola, homo/biseksualne orijentacije, ili ako odstupamo od tradicionalnih rodnih normi. Grad je sigurno i ugodno mjesto, a uznemiravanje je samo sitna neugodnost – ili?

U Hollabacku – Reagiraj! Hrvatska smatramo da je ulično uznemiravanje oblik rodno uvjetovanog nasilja za kojeg nema opravdanja. Ono ne smije biti “nešto što moramo podnositi“. S ciljem osvještavanja o tom problemu pokrenule smo sljedeće akcije…

…provele online anketu u kojoj smo potvrdile visoku učestalost raznih oblika interakcija s neznancima koje bi se mogle svrstati pod uznemiravanje. Pitale smo i za osjećaje koji se javljaju nakon tih interakcija i vidjele da se radi o uznemiravanju, jer većinom dovodi do negativnih emocija poput straha, bespomoćnosti ili nelagode; te

…osmislile spot o uličnom uznemiravanju, koji prikazuje neke od rezultata istraživanja i tri oblika uznemiravanja: uvredljivo dobacivanje ženama, uvredljivo dobacivanje gej paru i tzv. “šlatanje”. Namjera spota je prikazati ovaj fenomen i potaknuti sve na REAKCIJU. Zato vas pozivamo da s nama podijelite vaše iskustvo s uznemiravanjem!  

Spot je režirao i montirao Ivan Radović, student na Umjetničkoj akademiji u Splitu, a scene smo snimali u jesen 2012. u Zagrebu. Želimo reći VELIKO HVALA Ivanu na strpljenju s našim idejama, hirovima i nemogućnosti da ostanemo ozbiljne na snimanju. Također se ZAHVALJUJEMO našim prijateljima, amaterskim glumcima.

Iako smo se zabavili na snimanju, svjesni smo kako nije ugodno biti u situacijama koje smo pokušali dočarati spotom.  {slika}

Članice Hollabacka Hrvatska

Ženska pomoć sada

“Oprostite, gdje da nađem sve o Ženskoj pomoći sada”, prije dva mjeseca upitala sam jednu od volonterki.

“Je, mala, ne buš to našla nigdje osim u izrescima iz novina.”

“Kako to mislite? Nemate stranicu, nemate Facebook?”

“Pa imamo nekaj, ali mi se time ne bavimo. Mala, mi ti delamo, nemamo mi vremena za te moderne gluposti.”

Ovako je izgledao moj ulazak u Žensku pomoć sada, kad sam pokušala shvatiti priču hrabrih žena koje su svoju borbu započele još davne 1988. godine. Baš na današnji dan prije 25 godina!

Današnja generacija naučena je da se nije dogodilo ono čega nema na Internetu ili Facebooku. Isto tako, ako nije bombastičan i spektakularan naslov sa slikama, oči ne percipiraju niti um pamti.

Kopajući po arhivi Ženske pomoći sada shvaćam kakve je to zabluda, kako smo kao društvo pogrešno negdje skrenuli. Danas je sve obrnuto, ništa se ili gotovo ništa ne radi, a piše se o svemu kao da su te vijesti od presudnog nam značenja. Glamur, šokantni naslovi i lažno blještavilo prikrivaju priče malih ljudi koje su u ovom našem skloništu često nekome taman dostatna svjetlost da ne odu u vječni mrak. Novinski članci koje sam dobila od najstarijih volonterki, požutjeli od stajanja, pričaju povijest koja nije ni najmanje nastajala u medu i mlijeku. Puno teških borbi ove su žene prošle da bi došlo do zakonskih promjena kao i do podizanja svijesti o potrebi prestanka  nasilja nad djecom i ženama.

{slika}Među mnogim pričama, svakako treba spomenuti projekt PAŽ (Pokretna ambulanta za žene)1991 god.u kojoj je Ženska pomoć sada aktivno sudjelovala. Projekt je osmislila Gordana Cerjan Letica i realizirala ga uz pomoć naših tadašnjih volonterki, kao i uz stručnu pomoć škole narodnog zdravlja Andrija Štampar. Dio opreme bio je poklon njemačkog grada Gronaua. Naše su volonterke tada obilazile kampove i pomagale ženama da budu zdravstveno zbrinute. Na taj je način ambulanta obišla sve kampove u Zagrebu i okolici. U to su vrijeme naše volonterke priskrbile jednokratne vrijedne donacije za prognanike i izbjeglice, a za neke su uspjele dobiti i stalnu novčanu pomoć. Koliko god je tada bilo teško, iz najtežih su priča proizašla i najbolja druženja i poznanstva od kojih neka traju i danas.

A kako je sve počelo…?

Ženska grupa Trešnjevka 3. ožujka 1988. godine osnovala je SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja, prvi takve vrste u Istočnoj Europi. Godine 1989. registrirale su se kao udruženje građanki pod imenom Ženska pomoć sada. Prva takva udrugu na ovim prostorima, nastala s ciljem zaštite ženskih ljudskih prava, bila je i rasadište aktivistkinja  koje su kasnije osnovale brojne ženske grupe te stvorile jaku žensku scenu. Ženska pomoć sada nastavila je svojim putem, sa svjetlijim i manje svjetlijim trenucima, postepeno se razvijajući u uspješnu udrugu sve do današnjih dana. Osim SOS telefona, danas postoji i savjetovalište i sklonište za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja. Jedno od vrlo nam važnih priznanja jest ono Ženske mreže Hrvatske 2006. godine za “uspješan dugogodišnji rad i predanost ideji ljudskih prava žena, za razne oblike podrške ženama koje trpe nasilje, za ustrajni aktivizam i doprinos razvoju drugih organizacija”.

Danas, 25 godina od otvaranja skloništa, možemo reći da imamo novih problema. Sredstva kojima raspolažemo često nisu dovoljna da priuštimo sve što bi trebalo našim štićenicima. Najveći je problem uvođenje besplatne linije jer u ovim teškim vremenima neke žene nemaju dovoljno novaca ni da nas nazovu kada im je najpotrebnije. Često tražimo sponzore ili donatore koji bi nam pomogli sitnicama, a koje nama puno znače. Nije da se možemo požaliti – ima ljudi, ostat će ljudi dok je i svijeta i hvala svima koji su već pomogli!

Da uvijek netko prepozna plemenitu priču dokazali su već mnogi koji su nam pomogli svojim angažmanom. Trenutno nam redizajn web stranice rade čak dva studija (Fritula d.o.o. iz Rijeke i Marker d.o.o iz Varaždina) koji su ponudili svoje sponzorstvo. Tako da bez obzira na to što nam je sve ove godine bilo jedino važno jesu li i kako su nam štićenice zbrinute, ipak smo odlučile svoje bogato iskustvo skupljano 25 godina i ispričati, tako da ćete uskoro moći pročitati sve o nama i našem radu na našoj novoj web stranici www.zenskapomocsada.hr. Do tada smo aktivni na našem novom profilu https://www.facebook.com/pages/%C5%BDenskaPomo%C4%87-Sada/105068659663590

Pored mnogih tvrtki (Gradsko komunalno poduzeće Zagreb,Robni terminali Zagreb, Ina, Lions club Zrinjevac,FA “Zagreb-Markovac” ,Lidl Hrvatska, Dm, Gloria, Suzy modna agencija…) pojedinaca, Grada Zagreba koji je ustupio na korištenje stan za naše sklonište, najveću zahvalu želimo ovim putem izraziti onima koje su bile uz nas i koje i dan-danas dežuraju 0-24 na telefonima i u skloništu, a to su naše volonterke: Eva, Nuša i Nevenka, a kasnije su se pridružile Marjana, Biserka, Ela, Ljubica, Lana, Romana, Sonja, Silvija, Jasenka, Nina i ostale…hvala vam od srca svima.

Njemačka protiv kvota za žene

Njemačka se namjerava usprotiviti inicijativi povjerenice za pravosuđe i temeljna prava Viviane Reding o kvoti za žene u upravnim odborima velikih kompanija.

Njemački list Suddeutsche Zeitung piše da već i prije nekoliko zemalja članica EU-a izrazilo protivljenje toj inicijativi, a Njemačka bi s njima željela formirati blokirajuću manjinu kako plan ne bi prošao.

Njemačka vlada smatra, piše list, da pravila o kvotama nemaju temelja u europskom zakonodavstvu i da se to pitanje zbog toga treba rješavati na nacionalnoj razini, a ne na europskoj.

Europska komisija predložila je da se uvedu obvezne kvote za žene u nadzornim odborima korporacija od 40 posto. Reding godinama pokušava prisiliti europske kompanije na ravnopravnost spolova na najvišim pozicijama.

Šokantan nedostatak žena u javnom životu Ujedinjenog Kraljevstva

Broj žena u Ujedinjenom Kraljevstvu u višim nivoima pravosuđa, obrazovanja, umjetnosti, financija, civilnih servisa i vlade pada, prema novom izvješću zvanom “Sex and Power” iz 2013. godine. Reprezentativnost žena je otišla u nepovrat, a time i oštetila socijalni, kulturni i politički život zemlje.

Izvještaj govori o tome kako žene gube pozicije moći.

Napredak žena u višim nivoima politike (što je postalo evidentno prije nekoliko godina kada je Gordon Brown imao osam kabinetskih ministrica i 31 ženu u vladi) je otišao u nepovrat, a Britanija ubrzano pada na internacionalnim okruglim stolovima za žensku demokratsku reprezentativnost.

Zemlja je pala za 37 mjesta, odnosno s 33. mjesta u 2001. godini na 60.  mjesto 2010. godine. U zapadnim vladama, samo su Irska i Italija imale manje ženskih predstavnica 2010. godine.

Dokaz šokantnog brisanja žena iz javnog života (uključujući više pozicije u pravosuđu, obrazovanju, umjetnosti, financijama, civilnoj službi, gradu, medijima i vladi) je prezentirano u istraživanju “Sex and Power” iz 2013. godine pod nazivom: “Tko vodi Britaniju?” Izvještaj je dopunjen s “Counting Women In” koalicijom koja objedinjuje pet organizacija, kao na primjer “Fawcett Society” i “Hansard Society“.

Grupa je kreirana nakon nacionalnih izbora 2010. godine, u kojima su ženske kandidatkinje bile rijetke. “Sex and Power” izvještaj je modeliran po revizijama javnog života koje je izdala Komisija za jednake prilike.

Izvještaj pokazuje šokantan nedostatak žena iz moćnih uloga u Britaniji, rekao je Nan Sloane iz Centra za žene i demokraciju. “Rečeno nam je da se promjene ne događaju preko noći; pa ispostavilo se da je ovo jedna jako duga noć. Kvaliteta donošenja odluka u našoj demokraciji nije reprezentativna i pati kao rezultat toga”, kaže Sloane.

Izvještaj naglašava kako žene čine samo 22.5 posto zastupnika u parlamentu, a od toga su 12.3 posto voditeljice vijeća (u Engleskoj) i 17.4 posto voditeljice kabineta. Samo trećina javnih imenovanja su žene, odnosno 15.6 posto sutkinja na visokom sudu i pet posto urednica dnevnih novina. U mnogim područjima, napredak je išao unazad, pa tako se naprimjer u regionalnim političkim tijelima manje žena vratilo na posljednjim izborima.

I u Walesu je postotak žena pao s 50 posto 2004. godine na 40 posto prošle godine, a u Škotskoj s 39.5 posto na 34.9 posto. U šačici drugih područja je napredak napravljen, ali još je dugi put pred nama.

Žene sada vode u tri od 10 sindikata, a članstvo po spolu je 50-50. Frances O’Grady, generalna sekretarica TUC-a, je rekla: “Užasno je što žene padaju na okruglom stolu za žensku demokratsku reprezentativnost. Ministri i vođe businessa često govore o potrebi da se vidi više žena na vrhu odlučivanja, no ne prijeđu s riječi na djela, već se usprotive mjerama poput jačih obiteljsko-prijateljskih prava i kvota.”

Nedostatak reprezentativnosti nije samo demokratski deficit, već se time ignorira bazen talenta i različitih pogleda koji obogaćuju ekonomiju. Deloittov izračun je pokazao da su 2011. godine europske kompanije sa ženama managerima i ženama u upravnim odborima imale 10 posto veći povrat uloženog novca od kompanija u kojima žene nisu bile na većini visokih pozicija.

“Žene su većina (51 posto) populacije, ali je moć koncentrirana u rukama manjine” kaže izvještaj. “Time se šteti interesima i muškaraca i žena kao i zemlji kao cijeloj”.

Izvještaj daje savjete bazirane na poboljšanju puta ka moći, uključujući poboljšanje civilnog obrazovanja u školama, stvaranje proaktivnih prvaka manjinskih grupa koji bi poticali participaciju, ustanovljavanje jednake reprezentativnosti u medijima, uvođenje kvota u izbor kandidata, te lansiranje vladine kampanje za povećanje reprezentativnosti žena u državnim izborima 2015. godine i poboljšati monitoring za postajanje kandidatom.

Claire Annesley predaje političku znanost na Manchesterskom sveučilištu. Rekla je da je 2008. godina obilježila provirivanje žena na visokim političkim pozicijama i to kada je Brown imenovao Jacqui Smith prvom ženskom sekretaricom, te promaknuo nekoliko žena u vladi.

Prije prvog premijerskog mandata Tonyja Blaira, samo je 40 žena ikada držalo ministarske urede. Do početka trećeg njegovog mandata, broj se poduplao na 80, a žene su držale 1/3 svih vladinih mjesta.

Danas je situacija bitno drugačija. Annesley kaže da danas mnogi odjeli nemaju žena, uključujući odjel državne blagajne.

Puno resursa za promoviranje participacije žena je napušteno ili stavljeno po strani: Uredu za jednakosti su srezana sredstva, Ženskoj nacionalnoj komisiji također, Komisija za jednakost i ljudska prava je unazađena, a zaboravljen je i inspiracijski cilj od 50 posto žena u javnim odborima do 2015. godine.

A-lista Davida Camerona s kandidatkinjama za posljednje izbore je napuštena, a nije se mnogo čulo ni od Laure Trott – njegove savjetnice o ženama, a njegovo obećanje da će kabinet činiti 1/3 žena je samo san. Usprkos velikom ulijevanju žena u sve profesije, stakleni strop nije puknuo. Lady Hale je ženska sutkinja na najvišoj poziciji, te smatra da Ujedinjeno Kraljevstvo gubi korak sa svijetom kada se radi o pozitivnoj diskriminaciji. Što je napravilo razliku drugdje u svijetu?

Puno zemalja ima sada zakonske spolne kvote. U Irskoj je određeno da 30 posto političkih kandidata moraju biti žene. U Belgiji je to 40 posto a ako se ne poštuju kvote sankcije su novčane. Da li su kvote poštene?

Sloan kaže: “Od žena se uvijek traži da se opravdavaju. Nitko ne pita muškarce jesu li dovoljno dobri. Imamo 650 zastupnika u parlamentu i populaciju od 30 milijuna žena. Tražimo samo 325 žena koje su kompetentne. Je li to moguće?” Ironično, ono što je napravilo razliku u promociji žena u drugim europskim državama je politička volja jakih, uglavnom muških vođa.

U Francuskoj, Španjolskoj i Čileu vlade s jednakom zastupljenošću oba spola su postignute jer predsjednik ili premijer treba ili želi imenovati žene, tvrdi Annesley. Kada to žele, postiže se veliki napredak. Izvještaj još tvrdi da je praćenje napretka žena i etničkih manjinskih grupa bespotrebno ograničen. “U puno slučajeva, statistike potrebne za razumijevanje onoga što se događa u našoj demokraciji ne postoje. To također šalje poruku.”, rekla je Charlie Woodworth iz Fawcett Society-ja.

Cheri Goddard, također iz Fawcetta, dodaje: “Ne manjka rješenja, nego političke volje. Nakon godina polaganih promjena ovaj izvještaj i svi koji slijede će osigurati da pomanjkanje akcija neće proći bez provjere.”

Sloane je rekla: “Sve stranke su se obvezale da će postati više reprezentativne, ali ne rade ono što je potrebno da to i uspiju. To uključuje moć, a moć se nikada ne daje spremno. To se mora promijeniti.”

Žene imaju što reći na to.

Heather McGregor vodi uspješnu firmu za “lov na glave” i također je autorica knjige “Mrs Moneypenny’s Careers Advice for Ambitious Women” (Savjeti gospođe Moneypenny za ambiciozne žene).

Kaže da voli sve preporuke – imaju sve smisla. Sve organizacije moraju uložiti više truda. Ali ono što nedostaje u drugoj polovici argumenta je to da žene moraju same podići ruke za određene uloge. 50 posto odgovornosti za napredak u karijeri leži na ženama samima.

Sigurna je da svi razumiju i vjeruju da problem postoji, Britaniju vode muškarci. Ali možda ljudi ne razumiju koliko akutno to jest, koliko ukorijenjeno. Na primjer, pogledajte činjenicu da ne postoje ženski biskupi, a kada se bolje razmisli: biskupi sjede u House of Lords (op. a. Gornji dom britanskog parlamenta) i prema tome muškarci imaju ugrađenu spolnu pristranost na svojoj strani.

Stella Creasy je zastupnica Laburističke stranke za londonski okrug Walthamstow u parlamentu. Izabrana je kao kandidatkinja s liste na kojoj su bile samo žene.

Misli da su žene ispustile loptu. Bile su uvjerene da su na konju nakon eksplozije aktivizma, no ovo je otrijeznujući podsjetnik da ova generacija feministica ima još mnogo posla za napraviti. Imamo 80-20 društvo, a trebali bismo imati 50-50 društvo, društvo jednake reprezentativnosti. To je u interesu svih. Pomaknule smo se od staklenog stropa do staklene menadžerije gdje je jedna mala grupa žena kojima ide dobro, no domet se ne proširuje na druge žene. Nije samo politika problem – politika se ne događa u vakumu. To su i mediji, panel emisije, sport i sportske emisije – svugdje dominiraju muškarci. Moramo koračati u promjenu.

Samantha Mangwana je zaposlena odvjetnica u firmi Slater Gordon.

Smatra da je generalna percepcija ljudi o problemu takva da vide nejednakost kao nešto što se dogodilo u 70-ima, a danas više nije problem. No zapravo je sve gore.

Nakon financijskog kraha kroz vrata njenog ureda konstantno prolaze žene koje su bolje u poslovima od muškaraca iz njihovog tima, no često završe kao suvišne, za razliku od muškaraca. Jedna je žena rekla da se zaručila, pa postoji rizik od trudnoće. To su simptomi okruženja u kojem žene jesu.

To su stvari koje viđamo stalno ispočetka – a tiču se majčinstva i plaće.

Žene su jako dobre u svojim karijerama dok ne zatrudne, a onda dolazi do pretpostavke da se njihova obveza prema poslu smanjila.

Kenny Frederick je ravnatelj škole George Green u Londonu.

Navodi kako oko nas ima puno uspješnih žena čija postignuća treba slaviti i dopustiti im da mentoriraju naše mlade ljude, ali također moramo preusmjeriti naš trud u školama i fakultetima i vratiti na dnevni red ženska pitanja, te izazvati stereotipe i tradicije koje drže žene postrani. Postoji toliko puno žena koje neće moći dosegnuti svoje potencijale u svijetu, jer svijet debelo ide u korist muškarcima – a to je stvarno uzaludno traćenje resursa.

U njegovoj školi se je mnogo vremena radilo na obrađivanju problema rasizma i homofobije. Shvatili su da nisu dovoljno gledali na seksizam i nisu osigurali da se djevojke osjećaju udobno takve kakve jesu, a ne da se ograničavaju karijernim izborima po tome kako očekuju da će ih muškarci tretirati. Šokiralo ga je negativno ponašanje djevojaka. Dječaci također moraju biti izazvani da shvate da njihovo ponašanje nije primjereno.

Jude Kelly je direktorica u kazalištu i trenutno umjetnička direktorica Southbank centra u Londonu.

Bila je šokirana kada je vidjela ovaj izvještaj. Toliko posla se napravilo u posljednjih 10 godina oko pitanja reprezentacije, no čini se da se je nazadovalo.

Snažne žene se probijaju u umjetnosti, gleda ih kako se razvijaju, no podsjeća ju to na činjenicu da i dalje postoje snažne muške tradicije i mreže.

Ne postoje ženske mreže koje promoviraju, mentoriraju i ohrabruju žene da slijede ove uloge. Također se ne može pobjeći od ravnoteže posao – život i činjenice da su žene uvijek češće nego muškarci ostavljeni da balansiraju te dvije stvari.

Ali najvažnije je da jednakost i reprezentativnost zahtijevaju muškarce i žene zajedno. Ne može biti samo ženska pažnja usmjerena na ta pitanja, mora biti pažnja cijeloga društva. Pitanje je kada to prestaje biti ženska briga i počinje biti pitanje svih. Žene to ne mogu same.

 

Prevela i prilagodila: Ela Naranđa

“One su među nama” – performans u Tvornici kulture

U Tvornici kulture u Zagrebu, 6. ožujka obilježeno je približavanje Međunarodnog dana žena, u organizaciji Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Višnje Ljubičić i tri ženske sindikalne grupe: Ženske sekcije Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, Odbora žena Nezavisnih hrvatskih sindikata te Koordinacije žena Hrvatske udruge sindikata.

Tom prilikom izveden je performans pod nazivom “One su među nama”, koji je osmislio Mario Kovač u dramaturškoj suradnji s Petrom Radin. U sklopu performansa nastupale su i žene iz javnog života, kulturne i glazbene scene: Sanja Doležal, Mia Begović, Ivana i Marija Husar, Bernardica Juretić, Marija Khon, Mirela Priselac Remi, Maja Sever, Mia Begović, Željka Ogresta i druge. Uoči performansa, pravobraniteljica i sindikati su promovirati letak i vodič za sindikalne povjerenice/ke i pravnice/ke “Spolna diskriminacija i uznemiravanje na području zapošljavanja i rada”, koji su gosti dobili pri ulasku.

Uvodnu riječ i pozdrave uputile su Božica Žilić, predsjednica ženske sekcije Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, Katarina Perković, Koordinacija žena Hrvatske udruge sindikata, te Višnja Stanišić, predsjednica Odbora žena Nezavisnih hrvatskih sindikata. Istaknule su kako ih Međunarodni dan žena uvijek iznova podsjeća na konzistentnu diskriminaciju žena, te naglasile važnost izdavanja vodiča “Spolna diskriminacija i uznemiravanje na području zapošljavanja i rada”, koji je izdan u suradnji s pravobraniteljicom. Pravobraniteljica Višnja Ljubičić u svom je obraćanju istaknula kako je cilj vodiča informiranje sindikalnih povjerenica/ka i pravnica/ka, jer se upravo njima žrtve diskriminacije najčešće prvo obraćaju.Naglasila je kako vodič daje bolji uvid u ovlasti same pravobraniteljice, čija je zadaća između ostalog savjetovanje i konzultacije sa žrtvom prije obraćanja poslodavcu, sudu ili nekoj drugoj instanci. Također se zahvalila francuskom ministarstvu rada i Veleposlanstvu Francuske u Zagrebu na sufinanciranju vodiča.

Neki govornici i govornice naglašavali su negativan “trend” položaja žena. Od polovice devetnaestog stoljeća sa ženskim prosvjedima u New Yorku i osnivanjem sindikata, preko marševa i zahtijevanja prava na početku dvadesetog stoljeća pa sve do dobivanja prava glasa i proglašavanja Međunarodnog dana žena od strane Ujedinjenih naroda 1975. godine… kakva je situacija danas? Od 1970- ih godina do danas – koliko se položaj žena uistinu promijenio? Dovoljno je pomisliti na slučaj Kamensko, dovoljno je pogledati u oči blagajnici koja radi za minimalnu plaću… Da, žene formalno imaju jednaka prava kao i muškarci, no svi znamo da je realnost drugačija. Predsjednik Hrvatske udruge sindikata Ozren Matijašević istaknuo je težinu opće društveno- ekonomske situacije u Hrvatskoj, a i u svijetu. “Nepravedno društvo generira jaz između nekolicine odabranih, i ostalih” rekao je, “i to se reflektira na povećanoj diskriminaciji žena”. U Europskoj uniji, žene primaju u prosjeku 15 posto nižu plaću za isti posao koji obavljaju muškarci. Ipak, Matijašević je završio govor s nadom u to da ćemo za godinu dana ovaj dan obilježavati u pozitivnijem ozračju. Predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever posebno je naglasio problem seksualnog uznemiravanja žena na radnim mjestima. Pogotovo u vrijeme krize, takav tip uznemiravanja “buja”, jer su žene često ucjenjivane za dobivanje zaposlenja, zadržavanje zaposlenja i sl. “Upravo je zadaća sindikata zaštititi žene” zaključio je Sever.

Sam performans “One su među nama” problematizira neke vrste spolnog diskriminiranja i spolnog uznemiravanja kroz koje žene svakodnevno prolaze. Nekolicina žena prekrivenih bijelim maskama sjedile su na pozornici, skrivajući iza tih maska svoje lice, ali i svoju priču. One nisu govorile. Umjesto njih priču su publici ispričale brojne poznate sudionice, od kojih su sve sjedile u publici – među nama. Žena koju muž svakodnevno fizički i psihički maltretira pokušava s djetetom pobjeći, no ipak odustaje, jer ipak- “čudan bi bio dan bez batina”. Trudnica koju na temelju trudnoće proglašavaju “nezapošljivom”, javne službe sigurnosti koje banaliziraju obiteljsko nasilje, seksualno uznemiravanje na radnom mjestu samo su neke od priča ispričanih na performansu. Tako tipične priče, tako svakodnevne i među nama. Nakon ispričanih priča za svaki od “tipova” diskriminacije pročitan je članak zakona koji je i napravljen s ciljem zaštite od istih. Gorčina je ostala u zraku – što nam vrijede svi ti zakoni, ako je na kraju ipak “bolje šutjeti”?

Program je završio uručivanjem zahvalnica pravobraniteljice svim sudionicama u performansu. 

Kako pomoći žrtvi seksualnog nasilja

Zamisli ovo – ležiš u sigurnosti svoje sobe sa šalicom toplog čaja rukama, uživaš gledajući Kako sam upoznao vašu majku, ili bilo koju druge seriju koju pratiš, i odjednom ti zazvoni mobitel. Na ekranu se pojavi ime tvoga/tvoje prijatelja/prijateljice, i trenutak oklijevaš prije no što se javiš.

Nakon dugog trenutka tišine, drhtavim ti glasom kaže da je nedavno silovan/a.
Srce ti stane. Ne znaš što napraviti, što reći, kako reagirati.

Osjećaš nevjerojatnu mješavinu osjećaja – ljutnju prema počinitelju, strah za vlastitu sigurnost, tugu jer ti je draga osoba doživjela nešto ovako nezamislivo teško, ponos jer ti vjeruje dovoljno da ti se obrati.

Ili možda ne osjećaš baš ništa.

U tom trenutku ne postoje ispravni i neispravni osjećaji.

To je, ne samo nevjerojatno teško razdoblje za vas oboje, nego i kritično vrijeme: način na koji reagiraš može imati značajan utjecaj na žrtvu i odnos koji ćete imati tijekom vremena.
Slijede neki savjeti kako se suočiti sa ovakvom situacijom. No prije nego što prionemo na praktične savjete, naglasit ću nekoliko stvari koje se prečesto zaboravljaju:

1. Bilo tko, bez obzira na spol, može biti žrtva seksualnog zlostavljanja.
U društvu je opće prihvaćena ideja da samo žene mogu biti zlostavljane, ali istina je sasvim drugačija. Žene, muškarci, transrodne osobe – svi, bez obzira na spol mogu biti žrtve zlostavljanja. Dakle, ako žrtva silovanja nije žena, ne znači da ne treba tvoju pomoć.

2. Bilo tko, bez obzira na spol, može biti silovatelj.
Društvena predodžba silovatelja je najčešće heteroseksualni muškarac koji siluje žene. Iako je ova situacija najčešća, to ne znači da ljudi drugih spolova (uključujući žene), i ljudi drugih seksualnih orijentacija, poput LGB osoba ne mogu bit počinitelji ovako monstruoznog čina.
Dakle, ako ti prijatelj/ica kaže kako ga/ju je silovala osoba koja nije heteroseksualni muškarac, ni to ne znači da ne treba tvoju pomoć.

3. Kako bi postao/la dovoljno osjetljiv/a, moraš shvatiti što silovanje znači za žrtvu.
Silovanje je nasilan čin koji osobu rani do srži. Oduzme joj osjećaj dostojanstva, autonomije i kontrole. To je nasilje nad najintimnijim i najosobnijim.
Devastira na svaki mogući način.
Prije no što joj/mu pokušaš pomoći, moraš to shvatiti.

4. Postoje strukturalne i socijalne barijere koje žrtvama silovanja otežavaju traženje pomoći.
Termin kultura silovanja savršeno utjelovljuje ove barijere. Mnogim žrtvama silovanja se ne vjeruje, krivi ih se, i posramljene su zbog ove užasne nepravde počinjene nad njima. Nažalost, to su stvarne prepreke na koje će tvoj/a prijatelj/ica naići govoreći o svom iskustvu, a iznimku ne moraju predstavljati ni ljudi koji su tu da žrtvama pomognu.
Sudac koji neće dopustiti da riječ silovanje bude upotrijebljena na suđenju, mediji koji silovanja predstavljaju kao neobične vijesti – to su samo dva primjera većih prepreka u traženju pomoći nakon silovanja. Kako se osoba može osjećati sigurno tražeći pomoć od institucija koja javno umanjuju neljudskost čina silovanja?
Dakle, ako osoba nije spremna obratiti se policajcu ili bilo kojoj drugoj stručnoj osobi, nemoj je nagovarati na to. Iako to činiš s dobrom namjerom, nagovaranje će samo rezultirati osjećajem prisile da radi nešto što ne želi.
A to je posljednja stvar koju trebaju nakon silovanja.

Što učiniti odmah nakon silovanja?
Ukoliko si za silovanje saznao/la u roku od 7 dana, postoji nekoliko stvari koje bi trebao/la poduzeti u vezi prikupljanja dokaza u slučaju da žrtva, u tom trenutku ili kasnije, odluči prijaviti silovanje.
Prijatelj/ica može željeti, može biti nesiguran/na ali i nezainteresiran/a za prijavljivanje silovanja. Tu odluku mora donijeti sam/a.
Zapamti, dokazi mogu biti prikupljeni samo u tom razdoblju, a odluka o prijavi može se donijeti i kasnije.
Dakle, ako je osoba zainteresirana ili nesigurna, dobra je ideja otići u najbližu Hitnu medicinsku službu  jer na taj način postoji mogućnost kasnije prijave. Dobro je znati neke od sljedećih stvari:

  • Osoblje Hitne pomoći može provesti medicinski pregled i prikupiti dokaze protiv počinitelja 7 dana nakon silovanja.
  • Kako bi se prikupila većina dokaza, preporučljivo je da se žrtva ne tušira, ne koristi WC, ne jede ili pere zube te da ne presvlači odjeću koju je nosila za vrijeme silovanja.
  • Žrtva također ima mogućnost donijeti bilo koji drugi dokaz na kojem bi se mogao pronaći DNA počinitelja, poput plahti ili deka.
  • Bolnica će zadržati dokaze, pa prijatelju/ici ponesi duplu odjeću ako bude potrebno.
  • U slučaju genitalnog silovanja, preporučljivo je testiranje na spolno prenosive bolesti.
  • Doktor također može propisati  hitnu kontracepciju ukoliko postoji mogućnost trudnoće.
  • U većini bolnica postoje odvjetnici za žrtve seksualnog zlostavljanja koji im pružaju potporu tijekom cijelog procesa. U slučaju da odvjetnik nije automatski dodijeljen, njegovu prisutnost možeš zahtijevati u Kriznom centru za silovanje. Odvjetnik će žrtvu upoznati o njezinim pravima i mogućnostima, a može pomoći i tebi. Ovi su odvjetnici, naime, uvježbani za pružanje potpore prijateljima i članovima obitelji, tako da im se možeš uvijek otvoreno obratiti.

Kako pružiti podršku prijatelju/ici
Bez obzira na to kada je počinjeno silovanje, ovi će savjeti bit korisni u pružanju podrške:

1. Slušaj
Naravno, slušanje je prvo na popisu. Same old, same old – svi to već znamo.
Ali potrebno je slušati na pravi način.
Inače kada sjednemo kako bi poslušali prijatelj/icu, imamo određeni “plan razgovora”. Želimo čuti nešto određeno, nesvjesno tražimo izlaz pokušavajući naći savršen odgovor.
Očajnički želimo shvatiti situaciju, i onda, umjesto da smo duhovno prisutni i zaista, istinski slušamo njegove/njezine riječi, planiramo što ćemo sljedeće reći.
Ljudski mozak ne može simultano slušati, shvaćati i planirati. Trebamo pažljivo slušati i ostati sasvim prisutni u trenutku, bez planiranja sljedećeg poteza ili razmišljanja o tome što želimo čuti.
Tvoj/a prijatelj/ica zaslužuje pažljivog slušatelja – svi mi to zaslužujemo, ali nakon ovako nasilnog čina, ta je potreba veća no ikada.
Tišina uopće nije loša.  Kada ti je osoba rekla sve, uzmi trenutak da posložiš misli prije no što išta kažeš. Na taj ćeš način moći razmisliti o svemu izrečenom i moći ćeš se skoncentrirati na važne stvari.

2. Podsjeti žrtvu kako nije kriva za silovanje
Sljedeće rečenice NIKADA ne bi trebao/la reći žrtvi silovanja:

  • Kakvu si odjeću nosio/la?
  • Kako si silovatelja naveo/la na taj čin?
  • Jesi li bio pijan/a?
  • Jesi li se branio/la?
  • Jesi li koketirao/la s počiniteljem? Jesi li ostavi/la krivi dojam?
  • Zašto se nisi branio/la?
  • Lažeš li?

Izbjegni sve varijacije ovih fraza koje krivnju svaljuju na žrtvu i podsjeti ih da oni NIKADA nisu krivi.
Ne postoji ništa što su mogli učiniti da bi se moglo reći da su zaslužili ili tražili da ih se siluje. Krivnja je uvijek i isključivo počiniteljeva.
Kao i kod pljačke, pljačkaš je jedini odgovoran. Čak i ako je opljačkana osoba nosila skupu odjeću, hodala sama po mrku, držeći torbicu punu novca – nije njihova krivnja što su opljačkani. U krajnjem slučaju, moguće je smanjiti rizik od pljačke, ali krivnja je, i dalje, isključivo pljačkaševa.

3. Postavljaj pitanja na osjetljiv način
Najvažnije je postavljati pitanja bez osude. Naravno, možeš postaviti pitanje kako bi bolje shvatio što se dogodilo, ali budi iskren ako se radi o tome.
“Pitat ću te ova pitanja zato što želim zbilja razumjeti tvoje iskustvo, a ne zato što mislim da si učinila išta loše, je li to o redu?” je odličan način iznošenja svojih namjera prije postavljanja pitanja.
općenito je dobra ideja izbjegavanje postavljanja pitanja koja započinju sa “zašto”, iz jednostavnog razloga što takva pitanja ostavljaju dojam osude. Postoji bolji način za formuliranje pitanja.

4. Poštuj njegovu/njezinu samostalnost
Vrlo je važno poštovati prijateljevu samostalnost i sposobnost donošenja odluka o vlastitom životu. Zbog toga smatram da, unatoč najboljim namjerama,  nikada nije dobra ideja žrtvi reći da mora potražiti pomoć, bilo od psihologa, policije ili roditelja.
Za vrijeme silovanja, nasilno mu/joj je oduzeta sposobnost donošenja odluka, oduzeto mu/joj je pravo da budu potpuna osoba s kontrolom nad vlastitim životom.
Iako ti to nije namjera, kada osobi kažeš da nešto mora učiniti, oduzimaš joj moć, baš kao što je to učinio i silovatelj.
Ako si zaista uvjeren/a kako bi ti osoba mogla imati koristi od razgovora s profesionalcem  (a vjerojatno si u pravu), postoje bolje formulirane fraze kojima se izbjegava korištenje riječi “moraš“.
Pitanje je li osoba ikada razmotrila ideju obraćanja stručnoj osobi, postavljeno iz iskrene znatiželje, odličan je početak,  ali nemoj zaboraviti da odgovor možda neće biti onaj koji priželjkuješ.

5. Pokušaj shvatiti složenost žrtvinih reakcija
Svatko seksualno zlostavljanje doživljava na drugačiji način.  Reakcija tvog/tvoje prijatelja/ice može se sastojati od više slojeva i njihov oporavak zasigurno neće biti linearan. Može ostaviti dojam da je sasvim u redu u svibnju, a u kolovozu opet može biti potpuno shrvan/a. Jedan se dan mogu osjećati sasvim hladnokrvno, a drugi neopisivo gnjevno. To je sasvim normalno.
Važno je da i ti i tvoj/a prijatelj/ica shvatite da je svaka reakcija sasvim normalna reakcija. Krucijalno je shvatiti kompleksnost ovoga iskustva. Ova je točka povezana s prvom i drugom, ali je mnogo šira od toga. Evo nekih razloga zbog kojih tvoj prijatelj/ica mogu biti više no što je uobičajeno, gotovo nezdravo i neprimjereno pogođeni ovim užasnim iskustvom.

  • Je li je žrtva ortodoksni katolik koji ne podržava prakticiranje seksa prije braka?
  • Je li tvoja prijateljica transseksualna osoba koja je na ovaj način autana?
  • Je li tvoj prijatelj osoba koja se srami  društvene predodžbe o žrtvi i silovatelju?

Shvaćanju kompleksnosti iskustva koje je osoba doživjela može znatno doprinijeti shvaćanje političkih i kulturoloških implikacija te što te iste implikacije mogu značiti za zlostavljanu osobu. Ukoliko ne shvaćaš, istraži. Reci prijatelju/ici da još uvijek učiš i da si znatiželjan/a. Onda slušaj.

6. Pomogni u stvaranju sigurnog okruženja
Pomoći ćeš u stvaranju emocionalne sigurnosti slušajući osobu i ne govoreći joj krive stvari, no postoji još jedna vrlo važna komponenta sigurnosti.
Osoba će ispočetka morati steći fizičku sigurnost. Boji li se ići sama na posao ili faks? Osjeća li se sigurno ulazeći ili izlazeći iz auta ili autobusa, u gužvi ili sama?
Jedan od najvažnijih dijelova stvaranja sigurnog ozračja jest pronaći način kako nastaviti živjeti. Ako strah od svakodnevnih zadataka postane prevelik za nju/njega, postoje načini kako im možeš pomoći.
Ponudi se da osobu pratiš u svakoj situaciji koju vidi kao obeshrabrujuću ili zastrašujuću. Ako ga/je pratiš doma, upali svjetla prije nego što uđe. Možda će trebati pomoć kako bi se opet osjećao/la sigurno u vlastitoj koži, a postoji mali milijun načina da im pomogneš, ovisno o tome kakav odnos imate.

7. Predloži mu/joj kako da se informira
Ali samo ako osoba to želi! Najbolji način da saznaš je li zainteresirana jest da – pitaš. Ako nije, ne inzistiraj.
Ako je osoba zainteresirana, evo nekoliko stranica za početak.

 

8. Vodi brigu o sebi
Briga o sebi je najvažniji dio brige o drugima.
Ne možeš biti iskren s prijateljima ako nisi iskren prema samom sebi.
Naravno, ovaj će savjet svatko shvatiti na svoj način.
Za tebe, to može značiti da trebaš naučiti kako se ponašati u blizini silovatelja. (Savjet: Pitaj prijatelja/icu kako žele da se ponašaš!)
Ili da trebaš naučiti kako se osjećati sigurno u vlastitoj koži.
Ili naučiti cijeniti ljepotu života, unatoč tome koliko okrutan može biti.
Što god da ti briga o sebi predstavlja, važno je da se naučiš brinuti o sebi.

Briga o voljenoj osobi koja je preživjela traumu bilo koje vrste može biti iscrpljujuća. Suočavaš se sa stvarnošću, stravom  i sirovim emocijama.
Kako bi zaista mogao/la pomoći osobi, moraš biti emocionalno zdrav/a. Ne možeš joj pomoći ako si opterećen/a više od nje.
Pomogni, dakle, sebi da bi mogao pomoći drugima.

 

Prevela i prilagodila: Iva Bucić