sdadmin

Važno je da u lokalnoj politici sudjeluju žene

Posted on by sdadmin

Stranke stalno govore da nema žena zainteresiranih za politiku, pa da ih zato i nema na izbornim listama, a pri tom ne rade dovoljno da žena bude aktivna članica stranaka, kaže poznata feministkinja Rada Borić.

Ne bih htjela da Milijarda ustaje postane samo još jedan dan za obilježavanje, tako da neću čekati sljedeće Valentinovo. Planiram još neka iznenađenja, poručuje Rada Borić

Hrvatska kampanja “One Billion Rising” održana prije dva tjedna u mnogim hrvatskim gradovima bila je vrlo uspješna, a organizatorica te kampanje, poznata hrvatska, ali i svjetska feministkinja Rada Borić govori kako će krajem ožujka u New Yorku s 12 koordinatorica iz svijeta promišljati kako One Billion Rising učiniti revolucijom, ali i o nedostatku cjelovitog programa žensko-studijskog obrazovanja na hrvatskim sveučilištima, pravima žena u Hrvatskoj, nedostatku žena u politici, sigurnim kućama i mnogim drugim temama i pravima za koje će se žene u Hrvatskoj tek morati izboriti. 

Nema političke volje za Ženske studije

* Godinama se zalažete za utemeljenje Ženskih studija pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Hrvatska je jedina država u Europi uz Albaniju koja nema takav vid obrazovanja. Koliki je interes za ovim smjerom obrazovanja? Nazire li se ostvarenje vašeg plana?

– Nažalost, Hrvatska nema cjelovit program žensko-studijskog obrazovanja na sveučilištu, a interes za ženske i/ili rodne studije postoji, o tome govori i podatak da se prošle jeseni u obrazovni program Centra za ženske studije prijavilo 85 polaznica i polaznika. Nema  prepreka da se studij uvede – 20-tak godina zagovaranja žensko-studijskih tema i četiri stotine studentica koje su prošle naše programe govore da je feministička epistemologija značajna. K tomu, rodni studiji su prepoznati kao ‘znanstveno polje’, a već godinama postoji veći broj  pojedinačnih kolegija na različitim odsjecima, te bi sada trebalo sve to ‘posložiti’ u cjeloviti program, a ima različitih modela koji bi mogli biti prihvatljivi. No, nema političke volje da se  ženski/rodni studiji uvedu na sveučilište. S nedavnim prijeporima, tj. nerazumijevanjem oko rodne ideologije bojim se da će te političke volje biti još i manje. A kad bih parafrazirala Mariju Jurić Zagorku koja je 1919. zagovarala pravo glasa za žene i obraćajući se Hrvatskom saboru rekla da će žene dobiti pravo glasa prije ili kasnije, ali da povijest neće zaboraviti onima koji odlučuju što nisu ženama ta prava dali već tada, tako bih mogla reći da povijest neće zaboraviti onima koji danas odlučuju o položaju ženskih studija što ih već nisu uveli, jer imati ženske studije na sveučilištu pitanje je demokratskih dosega.

* Puno držite do autonomnosti Centra za ženske studije koji i dalje djeluje kao neprofitna udruga. Žene koje su uključene u rad te pohađaju vaše programe zasigurno dobiju sva potrebna znanja, informacije i spoznaje. No, jesu li “zakinute” zbog toga što taj program nije institucionaliziran? I je li to uopće bitno?

– Žene koje studiraju u Centru za ženske studije znaju da pohađaju izvaninstitucionalni obrazovni program i da na kraju  dobijaju naše, feminističke, ljubičaste diplome. No, stečena znanja im koriste, kao najbolja preporuka, spoznajna, a ne ‘papirnata’,  za nastavak studija na sveučilištima u Europi ili svijetu. Primijetila sam da mnoge u svojim biografijama navode i studij u Centru za ženske studije, dakle, same daju ovjeru onome što su naučile s nama.

* Centar nije otvoren za muškarce što ste jednom pojasnili  protutezom da “Nitko ne propituje zašto nema žena u lovačkom društvu ili u Rotary klubovima”. Zašto nema žena među lovcima ili u Rotary klubovima? Zašto nema muškaraca u Centru za ženske studije? 

– Kada sam  branila ‘autonomnost prostora za žene’  branila sam pravo da žene mogu, ako tako odluče,  imati prostor  u kojemu same, između sebe,  dijele iskustva i stječu znanja. Prošlu smo jesen u razgovoru sa studenticama odlučile da ćemo taj prostor podijeliti  i sa studentima. Tako da više ne možemo govoriti da nema muškaraca  u centru za ženske studije. Inače, da ne bi bilo zabune, muškaraca je bilo u našim različitim programima, oni su naši suradnici i podržavatelji, ali nisu bili studenti obrazovnog programa. 

* Ne mislite li da bi muškarcima koji bi sudjelovali ravnopravni ženama u radu Centra bilo omogućeno sagledavanje ženskih problema s drugog aspekta? Ne bi li se i na taj način pojačala borba za ravnopravnošću jer se ipak ne bi radilo o  muškarcima koji su “u startu” zatvoreni za ženske teme i koji nisu spremni za daljnje rasprave i promišljanje.

– Muškarci, ako žele, mogu naučiti o ‘sagledavanju  ženskih problema’ i ravnopravnosti na mnogim mjestima, jer čak i jednaki broj studenata i studentica u našim programima ne može biti  dovoljan da se ‘pojača borba’ ili da se dokine nejednakost. Učenje o rodnim temama koje bi omogućilo razumijevanje problema i težilo, akcijski, aktivistički, promjenama, treba biti na svim razinama.

Politika nema poticajne mjere

* Gdje su ženska prava u Hrvatskoj u odnosu na prava žena u zemlja Europske unije? Koja su prava žena najviše ugrožena? Hoće li se što promijeniti ulaskom u EU?

– Ovo je, dakako, pitanje o kojemu bih mogla iscrpno govoriti. Prava žena u Hrvatskoj se nominalno ne razlikuju u mnogome od prava žena u Europi, a ponekad imamo i bolja zakonska rješenja no u mnogim europskim zemljama. Ponekad je tomu tako upravo zahvaljujući ‘pretpristupnim uvjetima’. Najviše su ugrožena ekonomska prava žena, nezaposlenih je žena više od muškaraca, u odnosu na njihov sveukupni broj, kao što ih više radi na crno ili u nesigurnim poslovima, manje su plaćene, ili rade mjesecima bez plaće i sl. Bojim se da će se ulaskom u  EU promijeniti samo dostupnost poslova, te da će visokokvalificirane žene raditi poslove niže složenosti, tj. slabije plaćene poslove. A i naše žene, kao i one u EU godišnje rade,  59 dana besplatno, naime, toliko su manje plaćene, za iste poslove, od muškaraca.

* Sve je manje žena i u politici. Kvote postoje, ali ih se nitko ne drži. Sankcije se uvode tek nakon idućih parlamentarnih izbora. Kako objašnjavate takvu politiku vladajućih? 

Nažalost, naše zagovaračke politike o 50:50 participaciji u politici čine se utopijom. K tomu je  Vlada odustala, rekla bih da sama krši vlastiti zakon, Zakon o ravnopravnosti spolova, od uvođenja obaveznih kvota na ovim lokalnim izborima. I ovi  će izbori pokazati da nema interesa da na listama bude žene, tj. da one budu i birane,a na lokalnoj razini je iznimno važno da u vlasti, u odlučivanju sudjeluju žene, jer na lokalnoj razini odlučujemo o našoj svakodnevici: vrtićima, rasvjeti, cestama… Stranke stalno govore da nema žena zainteresiranih za politiku, pa da ih zato i nema na izbornim listama, a pri tom ne rade dovoljno da žena bude, tj. ne omogućuju, potiču, da budu aktivne članice stranaka, da im se omogući da sudjeluju u radu stranaka, a ne samo da su dobre u vrijeme izbora kada kisnu na kiši skupljajući potpise. Ili pak, da kao društvo promičemo vrijednosti ravnomjerne raspodjele poslova u kući, koja bi omogućila i veći angažman žena u javnom životu.

Država je odgovorna za obrazovanje

* Zdravstveni odgoj je nakon velike bure ipak uveden u škole. Centar za ženske studije je uz Žensku mrežu Hrvatske burno reagirao i na dolazak Judith Reisman u Sabor RH. Na koji se način ugrožavaju ljudska prava, a onda i prava žena odobravanjem i nekomentiranjem javnih nastupa kao što je nastup g. Reisman od strane Vlade RH, hrvatske politike, civilnog društva i javnih osoba, ali i uplitanjem Crkve u uvođenje zdravstvenog odgoja u škole? 

– U vrijeme posjete pseudoznanstvenice Judith Reisman vidjelo se da živimo iznimno šizofrenu situaciju. Za mene je nevjerojatno da Ministarstvo znanosti nije bilo u stanju iznijeti jasnu argumentaciju za izbor svog programa. Znanstvenu argumentaciju. A da je Crkva sebi uzela za pravo odlučivati, dakle nije bila riječ o nuđenju dijaloga,  o obrazovanju o kojemu odlučuje država. Državi ne pada na pamet da odlučuje o sadržaju vjerskog odgoja, zar ne? U isto je vrijeme nekoliko obitelji iz Njemačke izgubilo  spor na sudu u Strasbourgu – bunili su se protiv spolnoga odgoja, tj. zahtijevali ‘roditeljska prava’. Zašto se Ministarstvo nije pozvalo na tu presudu kojom se roditeljima jasno daje do znanja da su djeca izložena raznim znanjima, da roditelji imaju prava obrazovati svoju djecu, ali da je država odgovorna za obrazovanje.

Crkva se, preko svojih ‘izaslanika’ obrušila na ‘rodnu ideologiju’, ne razumijevajući, tj. ne želeći razumjeti rodne teorije, jer svako razumijevanje prijepora spola/roda ugrožava osnovne crkvene postulate, a čuvanje jasnih rodnih podjela odgovara Crkvi, jer se tako čuva poredak.  

* Prema vašem mišljenju, jesu li organizacije civilnog društva trebale biti više uključene u organizaciju uvođenja zdravstvenog odgoja u škole ili barem u raspravu o toj temi? 

– Organizacije civilnog društva su bile uključene u raspravu oko zdravstvenoga odgoja i u mandatu bivše vlade, i tada je bilo rasprava oko ponuđena dva programa, onaj Grozda i onaj Foruma za slobodu odgoja, te niti jedan nije bio prihvaćen. Nekoliko organizacija, od CESI do dr. Lepušića i njegovog programa Znanjem do užitka, godinama uspješno rade alternativne programe zdravstvenog i seksualnog odgoja u školama. Dakako, rasprava, razgovora uvijek nedostaje i mi tek učimo, posebice politika i oni koji odlučuju, da razgovori pospješuju donošenje odluka i daju osjećaj sudjelovanja i dakako daju bolje rezultate. 

Zamka socijalnog poduzetništva

* Među sve većim brojem nezaposlenih je i sve veći broj žena pa se sve češće govori o promociji ženskog poduzetništva. Što društvo treba napraviti za žene koje su naprasno ostale bez posla? Što te žene mogu napraviti za sebe? 

– Postoje programi samozapošljavanja, no oni  nisu dovoljni zbog masovnog gubitka posla žena. S druge strane, prebacuje se odgovornost na pojedinca/ku, kao da su one/i odgovorni za gubitak posla, pa je država nudila neke ‘nadomjestke’. No, direktni programi za žene poduzetnice su dokinuti ove godine pa se žene moraju natjecati za zajedničke oskudne programe. Toliko o promociji ženskog poduzetništva.

Nezaposlene žene mogu vrlo malo same učiniti za sebe.  A vidimo da posebnih poticaja i mjera nema. Možda ima budućnosti u zajedničkim projektima nekoliko žena, ima primjera malih uspješnih firmi s dvije-tri žene koje rade inovativne stvari. Socijalno poduzetništvo nudi prostore za žene, ali i tu vidim ‘zamku’, jer će žene preuzeti poslove koje treba raditi uređena država. Radije bih da žene  kreiraju inovativne poslove. I da upravljaju, vode poduzeća. Vjerujem da bi se promjene ubrzo vidjele.  

Premalo sigurnih kuća

* Prema Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji jedna od zaštitnih mjera je udaljenje nasilnika iz stana, kuće ili nekog drugog stambenog prostora. No, ovaj se zakon ne primjenjuje u praksi, sigurne kuće su pune zlostavljanih žena, a nasilnici ih i dalje “čekaju kod kuće”. Što se može napraviti po tom pitanju?  

– Ukoliko se ne poštuje zakon, teško da mi, kao aktivistkinje, možemo učiniti  išta više do upozoravati na, s jedne strane, nepoštivanje zakona, a s druge zagovarati da se i drugim mjerama prevenira nasilje nad ženama i djecom ili pak osiguraju sredstva za zaštitu žena, kao što su to sigurno financiranje autonomnih ženskih skloništa. Dodatno, nepoštivanjem zakona učvršćuje se uvjerenje da se može biti zlostavljačem bez posljedica i da će i dalje žene s djecom morati napuštati dom i sklanjati se u ionako malobrojna skloništa (ne treba zaboraviti da Hrvatska ima samo 7 autonomnih skloništa za žene i djecu, s jedva 137 kreveta  – dok Europska unija propisuje da mjesta koja imaju više od 7000 stanovnika, moraju osigurati na svakih 7000 stanovnika jedan krevet za ženu koja je proživjela nasilje i posebno krevet za djecu. 

Žrtve ratnog zločina silovanja

* Najavljeno je i donošenje zakona o žrtvama ratnog zločina počinjenog silovanjem. Smatrate li nacrt prijedloga ovoga zakona kvalitetnim i hoće li on što promijeniti za žrtve silovanja? Na čemu je još potrebno raditi osim na samom donošenju zakona? 

– Vrlo je važno što je Hrvatska odlučila donijeti zakon o žrtvama ratnog zločina silovanja kojim bi se pokušala kompenzirati ratna trauma ženama koje su preživjele seksualno nasilje. Osim donošenja zakona, važno je, jer do sada nije bilo specijaliziranih mjesta, osnovati centre za traumu, kao što se planira u Osijeku, namijenjene ženama, jer se na traumi ratnog silovanja nije sustavno radilo ili se radilo ne vodeći dovoljno računa o specifičnom  ženskom iskustvu, a poznato je iz iskustva u drugim zemljama da žene koje su preživjele  silovanje trebaju godine i godine oporavka, često desetljeća kako bi zaliječile traumu.

Također, treba raditi i na senzibiliziranju javnosti za temu silovanja u ratu. Omogućiti ženama da u, sigurnom okruženju, govore o silovanju. Zajedno s kolegicama iz zemalja bivše Jugoslavije već dvije godine radimo na pripremama za organiziranje Ženskog suda, s feminističkim pristupom pravdi, koji će, zasigurno, kao jednu od tema imati i temu ratnog i poslijeratnog silovanja.

* Jeste li zadovoljni hrvatskom kampanjom “One Billion Rising” ? Imate li već ideja za iduću godinu? 

– Zadovoljna sam zajedničkom suradnjom ženskih udruga, Zajednice saveza osoba s invaliditetom i dvjema agencijama UN-a, Uredom predsjednika, jer smo pokazale/i da je savezništvo u borbi protiv nasilja nad ženama važno. Zadovoljna sam i odazivom pjevačica i glazbenica i glazbenika i osoba iz kulturnog i javnog života grada, koji se često odazivaju na akcije civilnoga društva, dovoljno je samo spomenuti Vilija Matulu ili Le Zbor, ali bih ih najradije sve spomenula, jer su zajedno s nama aktivistkinjama, i neumornim plesačicama na ‘himnu’ Break the chain, unatoč hladnom Valentinovu, na Zrinjevcu pokazali solidarnost sa ženama, ne samo u Zagrebu i u Hrvatskoj već i u svijetu. Milijarda ustaje protiv nasilja najveći je ikada globalni prosvjed i drago mi je da je Centar za ženske studije sudjelovao i u organizaciji plesnog ustanka i u Hrvatskoj i u regiji.

Moram pohvaliti i medije koji su, zahvaljujući opet podršci žena i muškaraca koji razumiju značaj aktivizma, odlično popratili četverosatno događanje.

Ne bih htjela da Milijarda ustaje postane samo još jedan dan za obilježavanje, tako da neću čekati sljedeće Valentinovo. Planiram još neka iznenađenja. Krajem mjeseca idem u New York gdje ću s 12 koordinatorica iz svijeta promišljati kako One Billion Rising učiniti revolucijom.

Stvaranje sigurnijih gradova za žene i djevojke

Posted on by sdadmin

Svjetski savez gradova protiv siromaštva fokusiran je na borbu protiv nasilja nad ženama i djevojkama na javnim mjestima.

Na svijetu ne postoji niti jedan grad ili država u kojoj žene i djevojke žive bez straha od nasilja. Niti jedan vođa ne može tvrditi da se takve stvari ne događaju u njegovom dvorištu.

Tijekom 2012. godine dva medijski eksponirana slučaja u njihovim su zemljama izazvali bijes javnosti koji se proširio diljem svijeta: ranjavanje pakistanske učenice i aktivistice za žensko obrazovanje Malale Yousafzai, te grupnog silovanja i tragične smrti 23-godišnje studentice u New Delhiju. U svakoj regiji diljem svijeta bilo je bezbroj takvih slučajeva koji nisu dospjeli na globalne naslovnice.

Bilo u šetnji ulicom, korištenjem javnog prijevoza, odlaskom u školu, ili prodavanjem robe na tržnici, žene i djevojke podložne su opasnosti od seksualnog uznemiravanja i nasilja. Ova stvarnost svakodnevnog života ograničava žensku slobodu da se obrazuje, radi, sudjeluje u politici, ili da samo uživa u svom susjedstvu.

Ipak, unatoč svom djelovanju, nasilje i uznemiravanje žena i djevojaka na javnim mjestima i dalje ostaje zanemarena tema, sa samo nekoliko zakona i politika usmjerenih na njezino rješavanje.

Ovoga tjedna u Dublinu okupilo se oko 600 delegata, od gradonačelnika, do vođa iz privatnog sektora i civilnog društva, na osmom forumu Saveza gradova protiv siromaštva. Došli su iz svih krajeva svijeta kako bi raspravljali o inovativnim pristupima stvaranja pametnih, sigurnih i održivih gradova.

Jedan pristup je globalna inicijativa “sigurnog grada”. Ovo partnerstvo općinskih vlasti, lokalnih zajednica i organizacija, i UN-a, radi na stvaranju sigurnije urbane sredine za djevojke i žene.

Inicijalno pokrenuta od strane UN Women (entiteta Ujedinjenih naroda za rodnu jednakost i ženska prava) i UN-Habitat (agencije Ujedinjenih naroda za ljudska naselja) s pet pilot gradova – Kairo, Egipat; Kigali, Ruanda; New Delhi, Indija;  Quito, Ekvador; i Port Moresby, Papua Nova Gvineja – inicijativa se proširila na više od 20 gradova i taj broj nastavlja rasti.

Da je svaki grad jedinstven i zahtijeva lokalnu odgovornost, jedna je od najvažnijih lekcija koju smo naučili. To se može postići samo provođenjem dijagnostičkih istraživanja, potkrijepljenih podacima i dokazima, te sudjelovanjem članova zajednice. Gradovi su poduzeli akcije poboljšanja rasvjete te dizajna ulica i zgrada, obuku i senzibilizaciju policije te zapošljavanje više žena u policiji. Ova praktična rješenja mogu rezultirati velikim promjenama.

Na primjer, dijagnostička studija u New Delhiju otkrila je kako je zajednička strategija protiv nasilja imala za cilj žene i djevojke zadržati u kućama. Jedna je djevojka objasnila: “ako kažemo našim roditeljima da nas dečki uznemiruju oni će okriviti nas … čak bi nam mogli zabraniti da izlazimo iz kuće”.

Ovakva otkrića potvrđuju akciju, s obzirom na to da zadržavanje djevojaka i žena u kućama nije rješenje. Stanovnici su organizirali kolektivne zajednice za izgradnju svijesti, prijavu zločina i rad s autoritetom kako bi se poboljšala pravednost i javna sigurnost.

U Quitu, žene su kroz kampanju Cartas de Mujeres (Pisma žena) ohrabrene da prekinu šutnju o svojim iskustvima, te je provedeno istraživanje. Gradske vlasti su promijenile odredbu o uklanjanju nasilja nad ženama i u nju uključile nasilje na javnim mjestima. Vlada je primila oko 10.000 pisama.

U Port Moresbyu, 55 posto prodavačica na tržnici prijavilo je kako je u posljednjih godinu dana doživjelo nasilje. Kao odgovor, lokalne vlasti surađuju s udrugom prodavačica na tržnicama kako bi se poduzele određene akcije.

U Kairu, nacionalna je vlada usvojila reviziju ženske sigurnosti, gdje lokalne žene identificiraju sigurnosne uvjete u svojem susjedstvu, koja je uključena u urbanističko planiranje.

U Riu de Janeiru, zajednice identificiraju sigurnosne rizike u 10 gradskih visokorizičnih slamova (favela). Školovane žene i adolescentice koriste svoje smartphoneove kako bi naznačile sigurnosne rizike kao što su rizična infrastruktura ili usluga, mračni pješački putevi i nedostatak rasvjete. Ova su početna otkrića prezentirana lokalnim vlastima i koriste se kako bi se razvila rješenja.

UN Women surađuje s Microsoftom kako bi se pronašao način za korištenje mobilne tehnologije u cilju sprečavanja seksualnog uznemiravanja i nasilja na javnim mjestima.

{slika}

Očekuju se daljnji napori u razvoju partnerstva između UN Women i United Cities and Local Governments organisation (Organizacije ujedinjenih gradova i lokalnih vlasti). Napori će biti fokusirani na prikupljanje podataka o zastupljenosti žena u lokalnoj politici i proširivanju uspješne aktivnosti “sigurnog grada”.

Drago mi je čuti ovdje u Dublinu kako je lord Mayor Naoise O Muiri izrazio interes za partnerstvo s inicijativom “sigurnog grada” i da će Dublin biti prvi grad zapadne Europe koji će nam se pridružiti.

Promjena će se dogoditi kada još veći broj žena, muškaraca i mladih ljudi kažu svoje mišljenje i postanu aktivni u lokalnoj samoupravi, i kada veći broj lokalnih vođa poduzme mjere za sigurnost žena i djevojaka.

Na ovotjednom sastanku prepoznato je kako stvaranje pametnih, sigurnih i održivih gradova podrazumijeva suradnju i partnerstvo stanovništva, vlasti, privatnog sektora i civilnog društva. Uključivanjem žena u proces donošenja odluka gradske će vlasti biti u boljoj poziciji za ispunjavanje svoje uloge zaštitnika sigurnosti svojih građana, osobito žena i djevojaka.

Prevela i prilagodila: Mirna Šimunović

 

 *Michelle Bachelet, izvršna je direktorica UN Women i bivša predsjednica Čilea.

Obilježena 140. obljetnica rođenja Marije Jurić Zagorke

Posted on by sdadmin

Memorijalni stan Marije Jurić Zagorke na zagrebačkom Dolcu mjesto je u kojom se u periodu od 1. do 3. ožujka obilježava 140-ta obljetnica rođenja novinarke i najčitanije hrvatske književnice. Uvodni razgovor o filmu “Zagorka” vodile su redateljica Biljana Čakić Veselič i izvršna direktorica Centra za ženske studije Rada Borić. Dotakle su se detalja o razvoju događaja tijekom snimanja, te svim prisutnima dale priliku da odgledaju i sam dokumentarni film.

Zagorka je još od ranih dana bila dio Biljaninog života, bilo je samo pitanje vremena kada će odlučiti uzeti knjigu koja je godinama stajala na polici i početi dokumentirati detalje njezinog života. Počeci pokušaja snimanja “Zagorke” bili su puni nekih neobjašnjivih događaja koji su se nizali jedan za drugim. Nekoliko suradnika s kojima je dogovarano snimanje filma ubrzo je preminulo, tako da je prošlo tri – četiri godine od prvog pokušaja koji je urodio plodom. Jedan dan ušla je u vlak koji je vozio iz Zagreba za Vinkovce, upoznala je Radu i stvari su se počele razvijati.

“Zagorku su jako iskorištavali kroz život i činilo mi se kao da njezin duh ne dozvoljava da se ponovno iskoristi”– navodi redateljica osvrćući se na čudnu zbrku koja se stvorila oko Zagorke tijekom snimanja, što ju ipak nije omelo da nastavi putem kojim je krenula. Otišla je na Zagorkin grob, zapalila svijeću i zahvalila  joj se na utjecaju na njezin život kao umjetnice.

Biljana danas studira za psihoterapeuta i osjeća se počašćenom za sve u što ju je Zagorka uputila i što je naučila kroz istraživanje o njoj. Film je završen 2007. godine. Kratak i populistički, ali s pečatom na ono najvažnije: Zagorkino djetinjstvo i odnos prema njoj kao ženi.

Da ima priliku danas ponovno snimati Zagorku redateljica naglašava kako ne bi ušla u taj projekt bez dovoljno sredstava, jer je zbog nedovoljno novaca film imao puno tehničkih nedostaka i tako ostao nedostupan za šire gledateljstvo i mogućnost odlaska na festivale. Većina scena nije mogla biti dokumentirana nego igrana, a glumci su radili besplatno. “Odjenuti 62 glumca i statiste, raditi uz pomoć prijatelja kad je TV otkazao rasvjetu i sve ostalo, bilo je jako teško”– prisjeća se redateljica. Ali čini se kako je upravo taj spoj dokumentarno- igranog nastao iz neimaštine, filmu dao nešto stvarnije i realističnije. Ima vrijednost takav kakav jest.

O životu Marije Jurić Zagorke možda znamo mnogo, ali još uvijek nedovoljno. Postoji još toliko detalja koji se trebaju istražiti, oživjeti i sačuvati u spomen na jednu od najvažnijih ličnosti hrvatske književnosti. “Ja se nadam da će ljudi snimati film o Zagorki, o njezinom književnom radu. Da će netko detaljnije napraviti film o njoj. To mi je želja.” – misao je kojom je redateljica Biljana Čakić Veselić završila  razgovor i kojoj se vjerujem, pridružuju svi/e poklonici/e lika i djela Marije Jurić Zagorke.

Mlade žene odlučile su svijet učiniti zdravijim i ravnopravnijim mjestom za život

Posted on by sdadmin

Kažu da na mladima svijet ostaje. Upravo su to uočile i mlade žene iz Hrvatske, BiH i Srbije koje su, svaka u svojoj regiji, odlučile dati svoje doprinose mijenjanju svijeta. Da bi tu misiju uspješno provele u djelo, pobrinule su se Fondacija CURE iz BiH, CESI iz Hrvatske i Autonomni ženski centar iz Srbije, organizirajući niz seminara, treninga i radionica pod nazivom Mlade žene mijenjaju svijet. Trajanje je projekta 15 mjeseci, s početkom od 1.10.2012., zaključno s 31.12.2013. Donatori su projekta UN WOMEN, a u Hrvatskoj i Ministarstvo socijalne politike i mladih.

Dio projekta čine i treninzi o važnim i aktualnim pitanjima rodne ravnopravnosti, seksizma, ženama na tržištu rada i u političkoj participaciji, ali i osnaživanju mladih žena kroz učenje komunikacijskih vještina i asertivnosti u segmentima kojima se bave. Treninzi se održavaju istodobno u Hrvatskoj, BiH i Srbiji. Prva se sesija treninga u Hrvatskoj održala u Tuhelju, u razdoblju od 21.-24.2.2013. Trening je pohađalo 25 djevojaka u dobi od 16-29 godina, a voditeljice prve sesija treninga bile su Nataša Bijelić, Anamarija Tkalčec i Tajana Broz iz CESI-ja te Ivona Beus Richembergh, trenerica programa Žene to mogu.

Gdje se sakrila rodna ravnopravnost, zapitale su se sudionice treninga, koje su zajedno s voditeljicama dale bitan doprinos raspravi o ženskim pravima, stereotipiziranom predstavljanju roda i spola te rodno-uvjetovanom nasilju. Kroz zanimljiva predavanja voditeljica, ali i niz praktičnih zadataka radioničkog tipa, sudionice su sa sobom ponijele nova znanja i spoznaje, ali i bolje se međusobno upoznale i zbližile te dobile priliku staviti se u tuđe cipele i na taj način pokušati pridonijeti boljem razumijevanju svijeta oko nas. Ono što je također bitno za aktivno sudjelovanje mladih žena u procesima donošenja odluka na lokalnom i nacionalnom nivou jest i sposobnost pregovaranja i odupiranja tehnikama dominacije kojima su nerijetko izložene. I pored toga zahtjevnog zadatka koji je pred njima, sudionice nakon prve sesije treninga mogu staviti kvačicu kao znak uspješno savladane prepreke.

Drugi je dio treninga planiran za sredinu travnja, a bit će pretežito vezan uz aktivizam i uvijek prisutne – medije. Sudionice će, kako je najavljeno, osmisliti vlastite projekte i različite akcije koje će uz podršku CESI-ja provesti u svojim lokalnim zajednicama, a kojima je cilj promocija rodne ravnopravnosti. Također, najaktivniji će dio sudionica projekta kroz studijsku posjetu, imati prilike razmijeniti iskustva s mladim lidericama iz Srbije i BiH. Regionalna konferencija za mlade liderice održat će se u Sarajevu za vrijeme festivala ženske umjetnosti PitchWise. Sudionice će imati prilike raspraviti o aktualnim problemima s kojima se susreću, svaka u svojoj zajednici te zajedničkim snagama osmisliti na koje sve načine promovirati rodnu ravnopravnost, s osobitim naglaskom na rad s mladima i suzbijanje rodno uvjetovanog nasilja. 

To dakako nije sve. Tijekom treninga, bit će kreirana online platforma za razmjenu znanja, iskustava i dobrih praksi aktivistkinja iz regije, a u svrhu umrežavanja i na taj način, osnaživanja i boljeg povezivanja ovih uspješnih mladih nada. Također, u sklopu čitavog projekta Mlade žene mijenjaju svijet, bit će provedeno i istraživanje usmjereno na analizu legislative i politika, akcijskih planova i ostalih dokumenata koji se vežu uz područje mladih i rodne ravnopravnosti.

Poučene (ne tako dobrim) iskustvom, mlade su žene ovog puta zaista odlučile uzeti konce u svoje ruke i promijeniti svijet u mjesto jednakih mogućnosti za sve, bez obzira na rod, spol, dob, vjeru i ostale, za osiguranje ljudskih prava, irelevantne kategorije. Na institucijama je demokratskog poretka i demokratskom, civiliziranom društvu u cjelini, da im put ka  promjenama i omoguće. 

Razgovor s Ilyse Hogue – pro-choice aktivistkinjom

Posted on by sdadmin

Kad je Ilyse Hogue prošli mjesec imenovana novom predsjednicom organizacije NARAL Pro-Choice America, mislim da sa sigurnošću možemo reći da je čitavi pro-choice pokret bio poprilično uzbuđen. Lako je shvatiti zašto. Hogue se može pohvaliti impresivnom pozadinom borbe za cijeli niz progresivnih ciljeva. Stručnjakinja je u online aktivizmu i zagovaranju, radila je za Media Matters for America, MoveOn.org, a posljednje je bila pokretačica i  suorganizatorica inicijative za reformu financiranja izbornih kampanja Friends of Democracy.

Izgleda kao da je spremna iskoristiti svoje iskustvo u dobre svrhe u NARAL-u. Nakon samo nekoliko tjedana na novom poslu, kaže da je njezin tim “vrlo uzbuđen što će početi djelovati”. Kao odgovor na anti-choice strategiju tzv.”smrt tisuću rezova” (način velike negativne promjene koja se događa malim nezapaženim koracima) koja je potaknula sve više smiješnih i ekstremnih prijedloga, vrijeme je za proaktivnost.

Hogue objašnjava stavove o online aktivizmu, ulozi mladih feminista i feministkinja u pokretu te promjenjivoj prirodi reproduktivnog zdravlja. Također ima izvrstan savjet za nositi se sa svim užasnim vijestima od kojih poželite vrištati, a navodi i svoju najdražu izmišljenu junakinju.

Mnogi ljudi tvrde da pro-choice pokret nije otvoren ili nije spreman otvoriti put mladim feministkinjama. Kako namjeravate uključiti mlade feministkinje u NARAL?

Iz moje perspektive, mlade feministkinje jesu uključene – i često na prvim linijama borbe – u pitanja izbora i ostalih povezanih problema koji se tiču žena i obitelji. Samo trebate prošetati uredima naše organizacije kako biste se uvjerili u istinitost ovih tvrdnji. Eksplozija feminističkih blogova, snažnih feminističkih spisateljica te novih organizacija kao što su UltraViolet i Hollaback tijekom posljednjeg desetljeća dokaz je budućnosti feminističkog organiziranja. Dok organizacije kao što je NARAL Pro-Choice America uvijek mogu povećati angažman povezan s mladim feministkinjama, naša istinska prilika jest graditi mostove između ovih postojećih skupina i rastućeg ženskog pokreta te donijeti vrijednosti naše nevjerojatne povijesti zajedno s nama.

Što mislite koje ćemo promjene imati priliku vidjeti u porukama pro-choice pokreta? Kako se nadate promijeniti diskurz oko reproduktivnog zdravlja i prava?

Smatram da se cijela budućnost reproduktivnog zdravlja mijenja. Jasno je da održavanje i proširenje prava na pristup sigurnom i zakonitom abortusu  ostaje hitna potreba kao i uvijek.  Za naše je zdravlje ključno osigurati proširenje prava na kontracepciju i zdravstvenu skrb za sve žene te su trenutno upravo ovi izazovi glavni i središnji. Promjene u reproduktivnoj tehnologiji dovele su do toga da su žene suočene s nezabilježenim mogućnostima aktivnog sudjelovanja u odlukama o vlastitom tijelu, ne samo kad ne žele obitelj, već i u slučajevima kad je uistinu žele. Mi želimo biti predvodnice ove kulturne konverzacije te pomoći našem društvu da smisli načine kako proaktivno prevesti ove promjene u politike koje će riješiti prave reproduktivne potrebe stvarnih žena ne samo danas, već i za dvadeset ili trideset godina. Reproduktivne slobode leže u srži mogućnosti žene da odredi vlastitu budućnost, tako da NARAL Pro-Choice America uistinu vjeruje da je osobno političko. Cilj nam je zadržati ove odluke izravno u rukama žena koje ih žele donositi zajedno sa svojim obiteljima, a ne da se izabrani dužnosnici igraju politike sa životima drugih ljudi.

Kakvu će proaktivnu političku agendu NARAL postaviti? Kako će ona izgledati?

Iskreno ću reći kako smatram da je ovo moj drugi tjedan na novom poslu i da je vjerojatno preuranjeno govoriti o specifičnostima političke agende, ali ekipa jedva čeka početi raditi. U  potrazi smo za prilikama na državnoj i federalnoj razini, ne samo da uklonimo restrikcije koje će naši protivnici postavljati, već i da radimo s našim podržavateljima na definiranju i borbi za prava koja trebamo i za koja tražimo da budu uključena u zakon. Naši protivnici žele da ljudi povjeruju kako postoje dvije vrste žena: one koje imaju pobačaje i one koje imaju obitelji. Iz kolektivnih iskustava znamo da je ovo pogrešno te da su obitelji dinamičnije i uzbudljivije no ikad prije. Stoga se pitamo kako na najbolji način iskoristiti našu platformu da bismo pomogli tim ženama u svim točkama njihova života.

Kakvu će ulogu imati online feminizam i aktivizam u nadolazećim političkim borbama?

Moje iskustvo govori da se umjetni zidovi između online prostora i stvarnog prostora na svu sreću ruše. To su samo dva različita smjera za iste stvarne ljude koji žele da se njihovi glasovi čuju u različita vremena na različite načine. Želimo upotrijebiti  NARAL Pro-Choice America platformu za pojačavanje glasova za zaštitu ženskih sloboda koji će biti toliko glasni da ih naši protivnici neće moći ignorirati te koji će istovremeno ohrabrivati naše prijatelje u političkoj areni.

Od kojih ste vijesti u zadnje vrijeme poželjeli vrištati?

Tko to može pratiti ovih dana? Strategija ekstremista jest već spomenuta “smrt tisuću rezova”. Zbog toga vidimo poplavu smiješnih prijedloga zakona u Kongresu, čak i kad se zna da ti prijedlozi neće proći. Na primjer prijedlog zakona u New Mexicu koji bi kriminalizirao pobačaj u slučaju silovanja i incesta jer bi to bilo “petljanje s dokazima”. Ponestaje mi riječi da opišem koliko je to smiješno i nerealno. Pokušavam svoj glas održati glasnim i brzim te moje strateško razmišljanje fokusiranim i dugoročnim. Ipak, moramo znati da dok je organiziranje svakodnevni napor, postoje točke izbora koje se ostvaruju svake dvije godine u glasačkim kutijama. NARAL Pro-Choice America uvijek radi i uvijek će nastaviti raditi na prevođenju ove energije u politički i izborni rezultat. S obzirom na to koliko su reproduktivna prava od kritične važnosti za sve ostale težnje koje žene imaju, pravo na izbor može i mora biti problem koji će odlučiti izborni rezultat.

Koji je, prema Vašem mišljenju, najveći izazov s kojim se feminizam danas suočava?

Mislim da je najveći izazov s kojim se feminizam suočava to što se nismo uistinu uhvatile u koštac sa snagama koje nas istovremeno vuku u različitim smjerovima. S jedne strane, previše se žena suočava sa situacijama u kojima su im čak i teškom mukom izborena prava prošle generacije još uvijek nedostupna. Ovo posebno vrijedi za siromašne žene i crnkinje. S druge strane, imamo generaciju žena koje očekuju biti one koje zarađuju plaću i imaju visoke profesionalne težnje. Ova očekivanja imaju snažan učinak na to kakve stavove imamo prema braku i obitelji te kućanstvima, tržištu rada i zajednici. Ova grupa ne vidi svoje probleme nužno kao žensko pitanje, prije kao obiteljsko ili kulturalno pitanje. Ako uspijemo pronaći način da otvorimo razgovor tako da pro-choice osobe osjećaju da imaju siguran prostor za razgovor o brojnim izazovima s kojima se suočavamo i kako možemo surađivati da zajedno stvorimo resurse za rješavanje tih izazova, bit ćemo nezaustavljiva sila.

Koja je Vaša najdraža izmišljena junakinja, a tko su Vaše junakinje u stvarnom životu?

Najdraže izmišljene junakinje su mi Buffy – ubojica vampira, sve protagonistice iz romana Octavie Butler te naravno Batgirl.  Popis junakinja iz stvarnog života svakim je danom sve duži, jer upoznajem sve više i više žena koje imaju inovativne zamisli kako bi stvorile pravedniju budućnost za sve nas.

Idete na pusti otok i možete ponijeti jedan komad hrane, jedno piće i povesti jednu feministkinju. Koji bi bio Vaš odabir?

Ja sam dijete Teksasa pa trebam za doručak tacose, Dr. Pepper piće i od feministkinja Molly Ivins.

Prevela i prilagodila: Jelena Tešija

Sad je red na nas

Posted on by sdadmin

Bez obzira mislimo li da je katastrofalno gospodarsko i ekonomsko stanje u Hrvatskoj posljedica nevjerojatno loše vođene politike u posljednjih dvadesetak godina ili je tek rezultat svjetske krize koja je zahvatila i nas, ljudi moraju nekako preživjeti dan i “danas”, prehraniti sebe i svoje obitelji i nemaju vremena analizirati zaključke Svjetskoga ekonomskoga foruma iz sata u sat. Kao i ostale hrvatske gradove, Rijeku je zahvatio val odljeva stanovništva u posljednjih petnaestak godina, polako ju je pokapala industrija koja je propala (brodograđevna, tekstilna, itd.), a ono što joj je sivilo “nesmotrenoga gospodarenja ljudskim resursima” ostavilo za danas jesu sve dulji redovi za pučke kuhinje, sve veći broj beskućnika/ica u prihvatilištu, otvaranje novoga prihvatilišta za beskućnike i opća apatija kao posljedica nemoći da se siromaštvo u tako malom gradu iskorijeni. No da pomaka (simboličnih) ima, barem dok se problemu siromaštva ne pristupi na ozbiljniji, savjesniji i sustavniji način, ima!

U Rijeci djeluju Socijalna samoposluga koja hranom i osnovnim higijenskim potrepštinama opskrbljuje najpotrebitije riječke obitelji te prihvatilište za beskućnike/ice Ruža sv. Franje koje pruža privremeni smještaj beskućnicima/icama. Negdje upravo iz redova Ruže sv. Franja rađa se i inicijativa za pokretanjem časopisa Ulične svjetiljke koji je u Hrvatskoj prepoznat  kao dobar primjer ulične solidarnosti u gradu/ovima kojega/koje još jedino na životu održava pozitivna energija pojedinaca/ki, ljudi prvenstveno.

Ulične svjetiljke su prvi hrvatski časopis o beskućništvu i srodnim društvenim temama koje izdaje Franjevački svjetovni red – Mjesno bratstvo Trsat (Rijeka). Sam projekt/program izdavanja časopisa počinje s realizacijom u rujnu 2008. godine s primarnim ciljem resocijalizacije riječkih beskućnika/ica. Časopis je to kojega stvaraju i distribuiraju beskućnici/ice, uz pomoć volontera/ki, ne samo u Rijeci, nego i u ostalim hrvatskim gradovima (Zagreb, Split, Vinkovi, Osijek, Varaždin). Od svake prodaje časopisa pola zarade ide beskućniku/ici-prodavaču/ici, a pola se uplaćuje za proizvodnju novih časopisa. Cijena časopisa je osam kuna, a nedavno je časopis primljen i u Međunarodnu mrežu uličnih novina te je tako postao dio velike svjetske obitelji uličnih časopisa. To primanje omogućit će mu i daljnju distribuciju putem interneta čime će se broj čitatelja/ica zasigurno uvelike povećati. Prodavači/ice se moraju pridržavati strogih pravila prodaje koji im nalažu da časopis prodaju na miran i nenametljiv način, da drugim prodavačima/icama iskazuju poštovanje te da se s njima miroljubivo dogovaraju oko lokacija prodaje časopisa, da potencijalne nesporazume rješavaju mirnim putem, da prilikom prodaje časopisa ne konzumiraju alkohol i(li) druga opojna sredstva te da poštuju odluku kupca glede kupnje časopisa.{slika}

Na poziv urednika časopisa riječkim književnicima/icama da svojim umjetničkim i(li) stručnim tekstovima obogate stranice časopisa krenula sam pisati kolumnu pod naslovom “Otkup pr(a)vih ideja” koja se prvenstveno bavi ženama na tržištu rada i ženskom problematikom općenito. Do sada su izašle dvije kolumne koje problematiziraju nezaposlenost žena u Rijeci i Primorsko-goranskoj županiji s naglaskom na primjere pozitivne prakse/ideja/vizija. S obzirom da je u medijima najavljeno preseljenje pogona Riječke industrije odjeće RIO d.o.o koji zapošljava 174 osoba, pretežno žena srednje životne dobi, druga se kolumna tiče toga problema i potencijalnoga rješenja istoga.

Kao što sam na samome početku napisala, ljudima treba kruh sad i odmah, a ne sutra ili u srpnju i gladnoga se želuca ne maršira u promjenu. Energija ljudi koja rađa viziju, a vizija plan smanjit će, nadam se, broj uličnih prodavača/ica ovoga časopisa, a on će se tiskati kao primjer profesionalnoga vodiča drugim zemljama kako riješiti “svoj” problem siromaštva. Jer kao što kažu stihovi riječkoga sastava Gerila “Sve se mijenja oko vas i ulica vam šalje glas. Sad je red, sad je red, sad je red na nas!”

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org