sdadmin, Author at Libela - Page 1232 of 1806

Treći Europski dan jednakih plaća

Posted on March 1, 2013 by sdadmin

Europska komisija objavila je da je razlika u visini plaća žena i muškaraca u Europskoj uniji 16.2 posto. To znači da žene moraju raditi 59 dana duže da bi zaradile istu plaću kao i muškarci u protekloj godini. Europski dan jednakih plaća stoga se obilježava 28 veljače 2013, odnosno 59. dan od početka godine.

Obilježavanjem Dana jednakih plaća upozorava se na razlike u plaćama između žena i muškaraca za posao iste vrijednosti i na mjestima iste složenosti i odgovornosti. Nacionalni statistički pokazatelji razlika u plaćama utječu na izračun pa se Dan jednakih plaća obilježava i u travnju u zemljama s najvećim razlikama u primanjima.

U Hrvatskoj je službeni jaz u plaćama 10,6 posto. Ta je razlika i veća u nekim djelatnostima s pretežito ženskom radnom snagom poput osiguranja i financijskog poslovanja, zdravstva i socijalne skrbi te prerađivačkoj industriji. Jednaka plaća znači jednaku naknadu za istu vrstu posla, istu složenost, odgovornost i rad iste vrijednosti. Važećim hrvatskim zakonodavstvom takva vrste diskriminacije je zabranjena.

Najčešći razlozi za razlike u plaćama između žena i muškaraca:

Vrijednost rada kojeg obavljaju žene je podcijenjena
U profesijama u kojima je veći udio žena, plaće su niže od nacionalnog prosjeka
Žene češće prekidaju radni staž zbog obiteljskih obveza
Žene u prosjeku zarađuju manje jer muškarci uglavnom rade u bolje plaćenim sektorima i na bolje plaćenim radnim mjestima
Žene se često susreću sa “staklenim stropom” i otežano im je napredovanje na bolje pozicije iako imaju iste kvalifikacije kao i muškarci
Zbog stereotipa i čvrsto ukorijenjenim rodnim ulogama još uvijek posao dijelimo na “muški” i “ženski”.

Različitim javnim akcijama želi se ukazati da žene moraju raditi određeni broj dana duže da bi zaradile istu plaću kao i muškarci u prethodnoj kalendarskoj godini. Najčešće se na taj dan nose crvene torbe i crvene cipele da bi se upozorilo na stanje na bankovnim računima zbog nižih primanja, organiziraju se informativni punktovi na javnim mjestima i potiču prolaznici na razgovor o ovom problem. U kafićima i restoranima organizira se tzv. “Unhappy Hour” nakon radnog vremena te se nude popusti na jelo i piće u visini razlike u plaćama, trgovine se potiču na ukrašavanje izloga crvenim torbama, organiziraju se javne rasprave i radionice na temu borbe za jednake plaće u koje se uključuje udruge poslodavaca, sindikate, političare/ke, poznate osobe iz javnog života.

Europska komisija pokrenula je projekt “Jednakost se isplati” kojim želi pružiti podršku onim poslodavcima koji su pokazali interes za uklanjanjem jaza u plaćama. Cilj projekta je učiniti ravnopravnost spolova i pitanje jednakih plaća “poslovnom temom”. Zbog demografskih promjena i starenja pučanstva, manjka stručne radne snage, inicijativom se želi omogućiti tvrtkama da lakše dođu do radnog potencijala žena. Projekt uključuje osposobljavanje tvrtki za uklanjanje jaza u plaćama čime se doprinosi ostvarivanju ciljeva Strategije Europa 2020 pri čemu je sudjelovanje žena na tržištu rada nužan preduvjet.

Komisija trenutno priprema izvještaj o primjeni Direktive 2006/54/EC o jednakim plaćama. Izvještaj će uključiti pokazatelje praktične primjene Direktive i prikaz rada sudstva u području zaštite prava na jednaku plaću. Pregled različitih neobvezujućih smjernica za poslodavce za rodno-neutralnu ocjenu poslova u tvrtkama kao i uvođenje unaprijeđenog sustava klasifikacije poslova, također će biti uvršteni u najavljeni izvještaj. Prihvaćanje izvještaja najavljeno je za ljeto 2013.

{slika}

Za više informacija:

http://ec.europa.eu/equalpay

http://ec.europa.eu/reding

Brošura: http://ec.europa.eu/justice/genderequality/files/gender_pay_gap/130227_gpg_brochure_en.pdf

Europska komisija – Rodno utemeljen jaz u plaćama :

http://ec.europa.eu/justice/gender-equality/gender-pay-gap/index_en.htm

Business forum – 21. ožujka u Bruxelles-u:

http://ec.europa.eu/justice/events/equality-pays-off-forum-2013/index_en.htm

Video uz promociju Dana jednakih plaća možete pogledati ovdje

Postizanje rodne ravnopravnosti: Izgradnja savezništva u politici i civilnom društvu

Posted on March 1, 2013 by sdadmin

U Hrvatskom saboru, 28. veljače održana je konferencija na temu Postizanje rodne ravnopravnosti: izgradnja ženskog savezništva u politici i civilnom društvu. Konferencija je organizirana u suradnji Odbora za ravnopravnost spolova Hrvatskog sabora, CESI – Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje te Srednjoeuropske mreže jednakosti spolova uz potporu Veleposlanstva Sjedinjenih Američkih Država.

U punoj dvorani bilo je svega par muškaraca, što pokazuje nedostatak senzibiliteta za tzv. “ženske teme”, ne prepoznajući ih kao dio šireg, demokratskog konteksta.

U konferenciju su nas svojim pozdravnim govorima uveli Nansi Tireli, predsjednica Odbora za ravnopravnost spolova Hrvatskog sabora, Kenneth Merten, Veleposlanika Sjedinjenih Američkih Država u Hrvatskoj, Karolina Leaković iz Srednjoeuropske mreže za jednakost spolova, Tajana Broz iz CESI- ja te Dragica Zgrebec, potpredsjednica Hrvatskog sabora. Govornici/e su već uvodno istaknuli da, iako je položaj žena u Republici Hrvatskoj objektivno bolji nego što je bio 1990- ih, još uvijek nije ni na približno zadovoljavajućoj razini, pogotovo u kontekstu ekonomske krize, koja u Hrvatskoj najviše pogađa upravo žene. Naglašeno je kako je krajnje vrijeme da se usvoji rodna perspektiva u svim politikama koje se provode, kako bi se na taj način poljuljale tradicionalne patrijarhalne strukture koje determiniraju stanje društva, te da je potrebno formirati ženska savezništva širokog opsega, oko konkretnih politika koje se tiču žena oko kojih je moguće postići transideološki konsenzus.

Strukturno je konferencija bila podijeljena na dva tematski odvojena panela. Prvi panel nosio je naslov “Status žena u krizi: izazovi političkom, ekonomskom i socijalnom razvoju”, u kojem su se tražili odgovori na neka od sljedećih pitanja – Jesu li žene najveće žrtve krize? Je li kriza unazadila emancipaciju žena? Je li kriza smanjila participaciju žena u javnom životu? Uz panelistice Mirelu Holy, Martinu Dalić, Katarinu Perković i Mirjanu Kučer, kao posebna gošća panelistica sudjelovala je Connie Morella, dugogodišnja zastupnica američkog Kongresa, koja je doprinijela raspravi svojim dugogodišnjim iskustvom u zalaganju za žensku ravnopravnost u Sjedinjenim Američkim Državama. Morella je započela panel iznoseći svoje iskustvo kao žene – političarke. Postala je svjesna rodne nejednakosti 1987. godine.- onog dana kada je postala kongresna zastupnica. Od 435 zastupnika, samo je njih 25 bilo žena. Pripadajući različitim strankama, nisu imale moć provesti svoje ideje u konkretne zakone. No, shvatile su da moraju surađivati zajedno i dobiti potporu samih žena iz naroda kako bi postale glas koji se čuje. Morella je naglasila upravo važnost transideoloških savezništva žena oko zajedničkih pitanja, te podrške nevladinog sektora i onih muškaraca koji razumiju što one žele postići. Upravo zbog nepostojanja kvota za žene u Kongresu (danas ih ima tek oko 18 posto) ostaje na samim ženama da prebrode razlike i same se za sebe izbore, zaključila je Connie Morella. Mirela Holy je iznijela kako je istina da ekonomska kriza pogađa žene više od muškaraca, no kako su žene same djelomično krive za to, iz razloga što prepuštaju da oko svih tzv. velikih pitanja (ekonomija, gospodarstvo i sl.) odlučuju muškarci. Osim toga, ne postoji ženska solidarnost, dok muška postoji. Holy ukazuje kako je upravo ukorijenjeno patrijarhalno društvo učinilo žene kreativnijima i snalažljivijima, te kako bi se muškarci u pronalasku izlaska iz krize, trebali malo više oslanjati na “žensku pamet”. Martina Dalić također smatra kako postoji “muški klub”, dok ženski ne postoji. “Žene bi trebale raditi na savezništvu, no za to im treba potpora muškaraca” naglasila je. Katarina Perković, iz Koordinacije Žene Hrvatske udruge sindikata, istaknula je činjenicu da krizom najugroženiju populaciju u Hrvatskoj čine trudnice i majke, no također i mlade žene, koje su često seksualno ucjenjivane za zadržavanje ili dobivanje zaposlenja. Također, sami servisi važni ženama (npr. vrtići) diskriminiraju nezaposlene žene, jer ne primaju djecu nezaposlenih roditelja, time stvarajući paradoksalnu situaciju, jer kako naći posao ako nemate kome ostaviti dijete na čuvanje? Mirjana Kučer je na kraju panela naglasila konstantan rast nezaposlenih žena u Hrvatskoj, te kako i one koje imaju posao rade uglavnom potplaćene poslove. Uz samo 26 posto žena u sazivu Hrvatskog Sabora, kako bi situacija i bila drugačija?

U drugom panelu, radnog naslova Možemo li zajedno: suradničke strategije u politici i civilnom društvu, rasprava se fokusirala na neka od sljedećih pitanja – Mogu li politika i civilno društvo raditi zajedno? Mogu li žene surađivati mimo/usprkos stranačke pripadnosti? Koji su primjeri dobre prakse u suradnji žena? Na tu temu su izlagale Connie Morella, Rada Borić, Biserka Momčinović te predsjednice unutarstranačkih ženskih sekcija dvaju najvećih stranaka u Republici Hrvatskoj Gordana Sobol, zastupnica i predsjednica Socijaldemokratskog foruma žena SDP-a te Marija Boban, predsjednica Zajednice žena HDZ- a Katarina Zrinski. Gordana Sobol je propitivala mogućnost ženskog savezništva na više razina, i to unutar stranke, između različitih stranaka te šire savezništvo političarki, nevladinih organizacija, znanstvenica, sindikalki itd. Izrazila je sumnju u mogućnost šireg ženskog savezništva, iznoseći podatke o participaciji žena unutar samog SDP- a. Iako žene čine 33 posto unutar SDP- a, Sobol zaključuje kako nemaju ni približnu količinu moći koja bi odgovarala toj brojci, što se vidi i na lokalnoj i nacionalnoj razini. U trenutnom sazivu Hrvatskog sabora je 26 zastupnica, no čak i od te male brojke većina njih nije direktno izabrano, već su na zamjenskim mandatima. Žene čine 52 posto populacije- kako je to onda moguće i dokad ćemo to trpjeti?– upitala je Sobol. Marija Boban je kao dodatan problem istaknula stranačku hijerarhiju, koja političarke prisiljava da glasaju i za prijedloge koji im direktno kao ženama štete. Istaknula je potrebu za transstranačkim savezništvom, no i za boljom suradnjom s nevladinim sektorom. Rasprava je završila problemom participacije žena u političkom životu i pitanja kvota za žene zastupnice. Rada Borić je istaknula da je pitanje zašto su uopće žene pristale na kvotu od 40 posto (ako čine 52 posto populacije), a drugi problem je to što se primjena te kvote odgađa i zapravo ne postoji politička volja da se provede u praksi. Kako bi se u praksi primijenili zakoni koji već jesu na snazi, a da ne spominjemo one za koje se još tek treba izboriti, potrebna je velika koalicija, istaknula je Borić. Biserka Momčilović iznijela je malu povijest zahtjeva ženskih nevladinih organizacija za kvotama i još jednom istaknula da je zakonski okvir nedefiniran i neadekvatan i da se više nikada ne smijemo zadovoljiti takvim polovičnim rješenjima.

{slika}

Zaključke konferencije iznijela je Tajana Broz, ističući da nam trebaju novi modeli suradnje žena u politici, civilnom društvu i sindikatima, osnaživanje žena te hitno stvaranje pritiska pred lokalne izbore da se zakon takav kakav je provede. Za budućnost treba raditi na novom, boljem zakonodavnom okviru, te dugotrajnoj promociji rodne ravnopravnosti.

Širenje područja borbe: Hollaback

Posted on February 28, 2013 by sdadmin

U petak, 1. ožujka, u 11h i 15min slušajte emisiju Širenje Područja Borbe na Radio Studentu.

Ulično uznemiravanje je jedan od najraširenijih oblika rodno uvjetovanog nasilja i ujedno najmanje zakonski suzbijan. Uvređujući komentari, pipanja, vulgarnosti i uznemiravanje svakodnevna su i globalna realnost za žene i LGBTIQ pojedince, no rijetko se prijavljuju te su kulturološki prihvaćeni kao “cijena koju plaćaš” zato što si žena ili homoseksualac/ka. O tim i sličnim temama pričat ćemo s Barbarom Perasović, osnivačicom projekta Hollaback Hrvatska.

Širenje područja borbe emisija je Radio Studenta koja se bavi ljudskim pravima, civilnim društvom, aktivizmom i prosvjedima. Nekoliko djevojaka sa studija novinarstva na Fakultetu političkih znanosti odlučilo je proširiti frontu te ukazati na drugačiji pogled na svijet, predstaviti teme, događaje i osobe koje su nedovoljno zastupljene u mainstream medijima, ukazati na alternativna rješenja i upoznati slušatelje i slušateljice s događajima vezanima za civilno društvo. ŠPB informira, nasmijava te ima stav.

Širenje područja borbe emitira se svaki petak u 11 i 15 na 100,5 na području Zagreba ili putem web streama www.radiostudent.fpzg.hr.

Emisiju uređuju: Svjetlana Knežević i Maruška Mileta
Emisiju pripremaju: Sara Jerman i Andreja Pančur

Važnost feminističke borbe za socio-ekonomsku jednakost danas

Posted on February 28, 2013 by sdadmin

Tribina povodom Međunarodnog dana žena pod nazivom Osmi mart i važnost feminističke borbe za socio-ekonomsku jednakost danas održat će se 8. marta u 17 sati na zagrebačkom Filozofskom fakultetu u Zagrebu (Ivana Lučića 3) u dvorani 4.

Žene čine većinu ekonomski neaktivnog, kao i većinu nezaposlenog stanovništva. Usprkos većem radnom opterećenju u usporedbi s muškarcima, žene rade manje plaćene poslove, koncentrirane su na hijerarhijski nižim zaposlenjima, češće rade na određeno vrijeme i na part-time poslovima.

U kontekstu fleksibilizacije tržišta rada i fiskalne discipline žene su (kao i muškarci) prisiljene na nove oblike rada što podrazumijeva privremena i nesigurna zanimanja u kojima su njihova prava teško narušena. No, položaj žena dodatno je otežan činjenicom da one većinski snose troškove društvene reprodukcije, što uslijed procesa demontiranja socijalne države i njezinih usluga dovodi žene u poziciju otvorenu spram višestruke eksploatacije.

Raspravom o navedenim pitanjima želimo Osmom martu vratiti njegov značaj praznika solidarne borbe za radnička prava, kao i upozoriti na transformaciju njegovog značaja kao indikativnu za ‘mjesto’ dodijeljeno feminizmu u aktualnom društvenom sistemu.

Cilj ove tribine je analiza postojećeg stanja te početak suradnje raznih društvenih aktera(sindikata, studenata, organizacija civilnog društva itd.) u cilju stvaranja društvene promjene koja bi neizostavno uključila razotkrivanje i dokidanje društvene eksploatacije žena.

Na tribini će govoriti: Jagoda Milidrag Šmid, Dora Levačić, Ankica Čakardić i Davorka Turk uz moderaciju Nikoline Rajković.

U sklopu tribine bit će predstavljen novi broj antifašističkog časopisa Nepokoreni gradposvećenog ženskim borbama.

Tribinu organiziraju BRID (Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju) i Centar za ženske studije.Apstrakti izlaganja

Dora Levačić: Otkud rodne razlike u plaćama

Koncept “rodnog jaza u plaćama” (eng. gender wage gap) najčešće je korišten pokazatelj ekonomske nejednakosti žena i muškaraca, usko povezan s teorijom ljudskog kapitala unutar koje se uglavnom interpretira u znanstvenom, medijskom i političkom diskursu. Uz pregled nekih empirijskih podataka, izlaganje će pokušati ukazati na manjkavosti tog pristupa, kao i na nužnost promjene epistemološkog okvira za razumijevanje ekonomske nejednakosti žena i muškaraca.

Ankica Čakardić: Društvena reprodukcija i feminizacija rada

Iz lijevo-feminističkog konteksta politike štednje znače nekoliko stvari: rušenje materijalnih prava koja su žene stekle izlaskom na tržište rada, krizu društvene reprodukcije, krizu reprodukcije klasa, financijsko opterećenje kućanstava, promjenu intimne razine odnosa između (bračnih) partnera i osnaživanje postojećih proizvodnih odnosa. Sve razine utječu na promjenu postojećeg tradicionalnog okvira obitelji, a uloga se žena pomalo vraća na onu u predindustrijskoj fazi kapitalizma. To je problem i esencijalne i egzistencijalne naravi. Kada su žene postale dijelom tržišta rada, taj je pomak automatski transformirao suštinu “ženskog” života, dotadašnju strukturiranost svakodnevlja obitelji i ulogu žena u društvenoj reprodukciji. Budući da su žene mahom zaposlene u javnom sektoru, deindustrijalizacija, deregulacija, privatizacija, rezovi se direktno tiču njihovih moderno-stečenih modusa života u kojima su izborile konkretna materijalna prava. Egzistencijalno govoreći, kriza je uvjetovala snažan udar na život žena radi ponovnog reduciranja ženskog rada na neprogresivni koji obavljaju u domaćinstvu/obitelji. S jednu stranu, “feminizacija rada” u javnim i uslužnim djelatnostima govori o spolnoj podjeli rada, ali s drugu stranu taj analitički fokus upućuje na klasnu predisponiranost rada i feminizaciju siromaštva – poslovi koje žene obavljaju u pravilu su jeftiniji.

Davorka Turk: Dugačka historija otpora 8. marta

U trenutku kada svjedočimo povratku najnasilnijih aspekata prvobitne akumulacije, koja prati svaku fazu kapitalističke globalizacije, i čija su preferirana – jeftina i besplatna – radna snaga žene, čini se iznimno važnim podsjetiti na značajnu povijest organiziranog ženskog otpora, i 8. mart kao važan društveni ritual kojim se ova borba obilježava. Promjene koje je kapitalizam u posljednjih nekoliko desetljeća izazvao u reprodukciji života, radne snage i društvenom položaju žena ukazuju na međusobno podržavanje (iako ne i istovjetnost) kapitalizma i patrijarhata, ali i omogućuju dragocjen uvid u reprodukciju samog sistema. Neka vrsta ženskog angažmana ovdje se čini nužnom. No, ovo je također i poziv na preispitivanje sve brutalnijih i podmuklijih oblika porobljavanja omogućenih temeljnom podjelom u tijelu radne snage – podjelom između muškaraca i žena.

Jagoda Milidrag Šmid: “Decentan” zaborav 8. marta

Iako je “tranzicijska mišolovka” ulovila žene relativno nespremne, one su ubrzo razvile određene vještine preživljavanja što je dovelo do smanjenja prostora za razvijanje emancipatorskog potencijala i otpora. Neoliberalna agenda, kao “nova ortodoksija”, odnosno ideologija koja se lažno predstavlja kuneći se u individualnu slobodu, zapravo je ekonomska doktrina koja rađa neslobodu i nejednakost koje pak dovode do fragmentacije društva i masovne nezaposlenosti, naročito kod mladih žena. Posljedično, s reformama tržišta rada ona pogoduje reafirmaciji starih predrasuda o ulogama žena i muškaraca. Fleksibilizacija rada praćena sužavanjem mreže socijalne sigurnosti i privatizacijom socijalnih usluga, vraća žene u privatnu sferu, dakle “tamo gdje im je i mjesto”.

ČETIRI PUCNJA ZA VALENTINOVO

Posted on February 28, 2013 by sdadmin

Cijeli svijet, na žalost, zna što je Reeva Steenkamp, 29-godišnja pravnica i model iz Južnoafričke Republike, dobila na poklon za Valentinovo – tri metka u tijelo od kojih je ubrzo preminula. Usmrtio ju je njezin partner, sprinter i paraolimpijac Oscar Leonard Carl Pistorius, koji je iz spavaće sobe, preko zatvorenih vrata ispalio četiri hitca u kupaonicu u kojoj se nalazila Reeva.

Oscar Pistorius svijetu je najpoznatiji kao prvi paraolimpijac koji se natjecao na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. unatoč dvostrukoj amputaciji potkoljenica. Njegova je životna priča do sada predstavljana kao dirljiva i inspirativna jer je unatoč poteškoćama svijetu pokazao odlučnost ljudskog duha da pobijedi sve prepreke koje mu se nađu na putu. Reeva je također bila vrlo poznato i omiljeno lice JAR-a. Diplomirana pravnica, model, ljubiteljica životinja, televizijsko lice te glasnogovornica mnogih lokalnih pokreta kojima je cilj zaustavljanje nasilja i silovanje žena. Reeva i Oscar su odavali dojam skladnog i simpatičnog para čija se ljubav odvijala pred očima javnosti. Ne čudi stoga da je vijest o Reevinom ubojstvu odjeknula diljem zemlje i svijeta. Nakon preliminarne istrage, protiv Oscara Pistoriusa je podignuta optužnica za ubojstvo s namjerom. Obrana tvrdi da je riječ o nesretnom slučaju prema kojem je Oscar pucao kroz vrata kupaonice vjerujući kako puca u provalnika, a ne u vlastitu partnericu. Mediji su prepuni detalja i spekulativnih informacija, ali do pokušaja spoznaje prave istine nemilih događaja treba pričekati 4. lipnja kada je zakazan početak suđenja.

Pistorius je 22. veljače uz jamčevinu pušten iz pritvora te će se braniti sa slobode. Odluka suda dočekana je s ovacijama i uzvicima pobijede Pistoriusove mnogobrojne rodbine dok je Pistorius odluku dočekao oborene glave. Nejasni događaji koji su doveli do ubojstva podijelili su Južnoafričku i svjetsku javnost te su potaknuli glasnu medijsku debatu o teškom položaju žena u JAR-u.

Slučaj Reeve Steenkamp nije izolirana pojava. Početkom veljače južnoafrički mediji objavili su šokantnu reportažu o brutalnom silovanju i smrti mlade Anene Booysen 17-godišnje djevojke iz Bredasdarpa. Anene je silovalo društvo njenog bivšeg partnera pri čemu joj je razbijenom staklenom bocom prerezan vrat te je njeno tijelo unakaženo do neprepoznatljivosti, ostavljeno na lokalnom gradilištu. Prije svoje prerane i tragične smrti Anene Booysen uspjela je detektirati jednog svog napadača, a policija je uspjela privesti još jednog te ih čeka suđenje zakazano za 26. veljače. Brutalnost i evidentna mizoginija prisutna u ovom stravičnom događaju uvelike podsjeća na nedavno silovanje mlade Indijke u New Delhiju. No, dok u Indiji tek počinju prosvjedi za zaštitu žena, u JAR-u ih se godišnje održi 5000. Unatoč progresivnim zakonima, Južna Afrika i dalje zauzima vrhove globalnih ljestvica s obzirom na broj ubojstava (posebno ubojstava žena) te je prva u svijetu po broju silovanja.

U periodu 2011/2012 godine Južnoafrička policija zabilježila je 15.609 ubojstava i 64.500 prijavljenih pokušaja silovanja u ukupnoj populaciji od 49 milijuna stanovnika; usporedbe radi: te stope u Velikoj Britaniji za isti period iznose 600 ubojstava i 12.000 silovanja na populaciji od 53 milijuna stanovnika. U JAR-u se, u prosjeku, događaju 154 silovanja dnevno što je 50 posto više nego u Indiji. Istovremeno JAR zauzima visoko treće mjesto po zastupljenosti žena u parlamentu koja iznosi 44 posto, što ukazuje na određene društvene paradokse. Uskoro izlazi prva detaljna studija o silovanju i nasilju u Južnoj Africi, no zbog recentnih događaja predsjednica Vijeća za Medicinska Istraživanja (Medical Reasearch Council – MRC) Rachel Jewkes objavila je uznemirujuće podatke svojeg istraživanja . Studija koja je obuhvatila 1.738 muškaraca pokazala je da je 28 posto muškaraca priznalo silovanje žena te još tri posto ispitanika priznaje silovanje muškaraca. Unutar grupe silovatelja njih 75 posto prvo je silovanje počinilo prije navršene dvadesete godine života, a polovica priznaje da je čin silovanja ponovilo.

Drugi veliki problem ove zemlje jest prekomjerna uporaba oružja: na stotinu stanovnika prosječno dolazi šest do dvanaest komada vatrenog oružja. Službeno istraživanje Victims of Crime Survey 2011. objavljeno u studenom 2012. godine ukazuje da se većina stanovništva osjeća nesigurno kako u svojim domovima tako i na ulici. U 38.4 posto slučajeva žrtva silovanja poznavala je svog napadača slično kao i 37.posto žrtava ubojstva, dok 18.2 posto žena pripada kategoriji femicida (ubojstvo partnerica). U prosjeku se na ulicama Južne Afrike svakodnevno dogodi sedam ubojstava žena. Mnogi aktivisti i aktivistice te istraživači ovih alarmantnih društvenih procesa kritiziraju medijsko praćenje slučaja Pistorius – Steenkamp u kojima se ovo ubojstvo tretira kao izolirani slučaj smatrajući da je ono dio poražavajućih statistika o nasilju nad ženama. Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da je zbog obiteljskog nasilja u JAR-u mjesečno ugroženo 60.000 žena i djece. Poznata žrtva južnoafričke okrutne stvarnosti je i glumica Charlize Theron koja je 1991. svjedočila ubojstvu oca kojeg je njena majka Gerda Maritz ubila u samoobrani.

Učestalost silovanja u Južnoj Africi je toliko velika da je postala “normalnom” društvenom pojavom i tek marginalnom viješću. U prilog ove činjenice govore i podaci da se silovanja prijavljuju u tek dva posto slučajeva. U sedam posto slučajeva sudski proces završit će sankcioniranjem silovatelja. Iza ovih statistika kriju se tisuće pojedinaca i pojedinki koji su svakodnevno izloženi visokom stresu te fizičkoj i psihičkoj patnji. Institucije i zakonska sredstva zaštite deklarativno postoje, ali se ne primjenjuju u praksi . Trenutni predsjednik JAR-a, Jacob Zuma, također je u 2006. godini optužen za silovanje ali je nakon provedenog sudskog procesa oslobođen od svih optužbi .

Jewkes ističe da je Južnoafrička svakodnevica prožeta šovinističkom i mačističkom kulturom koja obuhvaća sve etničke skupine i društvene klase u zemlji. Nasljeđe aparthejda uzrokovalo je društvenu nestabilnost i aktivno poticalo nabavu oružja u svrhu zaštite (što je ironično s obzirom da se popriličan broj pištolja u ovoj zemlji upire u poznanike, prijatelje i obitelj) što osnažuje mitomaniju muškarca zaštitnika obitelji i potiče jake rodne podjele. Žene se u takvim kulturama doživljavaju kao predmeti i prirodno vlasništvo muškarca lišene vlastitih prava i sloboda. Silovanje se često koristi kao društveni korektiv tj. sredstvo resocijalizacije žena i LGBT osoba. U takvoj patrijarhalnoj zajednici muškarci izabiru simbole moći poput posjedovanja i uporabe vatrenog oružja te silovanje žena (u svrhu povećanja broja spolnih partnerica) kao poželjne karakteristike “pravih” muškaraca. U svjetlu toga Jewkes smatra da slučaj Pistorius nije izolirani incident nego posljedica dominantne kulturne klime. Prema njenim riječima muškarci iz socijalno ugroženih društvenih slojeva koriste nasilje i silovanje u gore spomenutom kontekstu. Mačizma nisu lišeni niti muškarci koji dolaze iz privilegiranih slojeva koji svoju muškost ističu posjedovanjem oružja, sudjelovanjem u lovu te posjedovanjem skupocjenih i brzih sportskih automobila.{slika}

Ono što se javno događa u zemljama poput Južno Afričke Republike i Indije pogađa u manje ili više vidljivom obliku sve države i društva ovoga svijeta. Zaštita žena mora biti jedan od bitnih imperativa svakog mentalno zdravog i stabilnog društva. Njegova provedba ne smije stajati tek kao mrtvo slovo zakonika nego se mora shvatiti kao temeljita reforma čitavog sustava (obrazovnog, zdravstvenog, socijalnog, zakonodavnog i izvršnog ), nužni korak ka ravnopravnijem društvu. Četiri dana prije svoje smrti Reeva Steenkamp na svom je Twitteru napisala: I woke up in a happy safe home this morning. Not everyone did. Speak out against the rape of individuals / Jutros sam se probudila u sigurnom domu. Nije svatko. Dignite svoj glas protiv silovanja odnoseći se na slučaj mlade Anene. Četiri dana poslije ubijena je u kući koju je smatrala sigurnom. Tek treba utvrditi hoće li se njeno ime uvrstiti u ove žalosne statistike.

Zašto “The Feminine Mystique” vrijedi pročitati i u 2013.

Posted on February 27, 2013 by sdadmin

Ovaj mjesec se obilježava pedeseta godišnjicu izdavanja knjige “The Feminine Mystique” koju je napisala Betty Friedan i koja je osvijestila milijune u 1960ima: prolazeći kroz ruke žena zapalila se iskra drugog vala ženskog pokreta za ravnopravnost. Knjiga ističe nezadovoljstvo kućanica svakodnevnom rutinom u 1950ima; Friedan to naziva “problemom bez imena”, zato što u očima običnog promatrača čini se da problema nema. Ali kada je Friedan počela grebati ispod površine, iskopala je dokaze o nezdravoj ulozi kućanice koji se nameću ženama putem časopisa, obrazovanja, medicinskih stručnjaka i komercijalnih interesa.

Danas, kada čitate ovaj klasik čini se kao da sjedite na dugoj kavi sa svojom mudrom bakom feministicom koja vam otkriva ideju njezine generacije o svrhovitom i plodonosnom životu. Ali iščitavajući knjigu kako bi se shvatilo što Friedan podrazumijeva pod pojmom “feminine mystique” otkriva se logičan i strastven argument koji je značajan i danas: Svi ljudi, uključujući žene s djecom, zaslužuju težiti poslu koji im pomaže ostvariti vlastiti ljudski potencijal. Kada se osvrnula na svoju knjigu i njezin utjecaj nakon nekoliko godina, Friedan je predvidjela debatu koju je potaknuo članak Anne-Marie Slaughter “Zašto žene još uvijek ne mogu imati sve”. Razumjela je konflikt koji roditelji proživljavaju kada vole i svoj posao i svoju djecu.

Kada sam bila na drugoj godina studija, dala sam knjigu “The Feminine Mystique” svojoj majci. Ja sam voljela tu knjigu; ona ju je mrzila. Za mlade, obrazovane žene u kasnim 70ima odzvanjala je porukom: “Slijedite svoje strasti i izgradite karijeru svojih snova- tražite sve i živite ispunjen, zreo, samoaktualiziran život!” Ali moju majku je to rastužilo. S jedne strane, omalovažavalo je njezin posao kao kućanice i supruge, a s druge strane, istaknulo je njezino nezadovoljstvo:

“Svaka supruga iz predgrađa muči se sama dok namješta krevete, kupuje namirnice, bira prekrivače, jede sendviče od maslaca s kikirikijem sa svojom djecom, vozi ih na treninge i peče kolače. Po noći leži pored svoga supruga bojeći se samoj sebi postaviti ono tiho pitanje: Je li to sve?”

Friedan nije birala riječi. Smatrala je da je ženstvenost definirana samo u terminima ljubavi, djece i kuće “opasna”. Nije se pretvarala da misli kako je izbor biti kućanica i puno vremeni roditelj jednak u svjetskom utjecaju kao i posao odvjetnika, pedijatra ili poslovnog menadžera. Navela je kako su žene koje su radile u tvornicama tijekom Drugog svjetskog rata potisnute natrag kućama na kraju rata pomoći raznih sila, uključujući suptilnu diskriminaciju na radnom mjestu (pristranost kod plaća i mogućnost napredovanja) i komercijalnu preferenciju kompanija da im glavni potrošači- žene- budu kućanice. Friedan zakucava svoj glavni argument da je pritisak prema kućama nastala u mistici koja je oslikavala bolan izbor između “ljubavi, doma i djeve” i “ostalih ciljeva i svrha u životu.” Cijena koje su plaćale žene za odabir ovog posljednjeg je bila samoća. To što su mnogi ljudi uvedeni u tu mistiku krajem rata izazvalo je u Friedan kombinaciju vatrene, patriotske ljutnje i razočaranja:

“Žene su otišle kućama kao što su i muškarci otresli sa sebe bombu, zaboravili na koncentracijske logore i korupciju i upali u bespomoćni komfor; baš kao što su i mislioci izbjegli kompleksne probleme poslijeratnog svijeta. Bilo je lakše i sigurnije razmišljati o ljubavi i seksu nego o komunizmu, McCarthyju i bombi izvan kontrole. Bilo je lakše tražiti freudianske korijene seksualnosti u muškom ponašanju, idejama i ratovima nego kritički promišljati o društvu i konstruktivno djelovati kako bi ispravili nepravde. To je bila neka vrsta osobnog povlačenja, čak i od strane najdalekovidnijih i najodlučnijih; skrenuli smo pogled sa horizonta i postojano kontemplirali o vlastitom pupku.”

To je bila bit svega. Ono što je mučilo Friedan nije bio samo izbor žena da izađu iz tržišta rada i brinu za djecu kod kuće. Mučila ju je ta ideja povlačenja od većih problema ljudskog roda koji su slijedili nakon završetka Drugog svjetskog rata i grozota genocida, atomske bombe i milijuna izgubljenih života. Friedan je znala da su žene sposobne promijeniti više od pelena: mogle su promijeniti svijet, samo kada bi se oduprle sili koja nema ime.

Deset godina nakon objavljivanja knjige “The Feminine Mystique” Friedan je izjavila:

“Knjiga je proizašla negdje iz moje nutrine i sve moje iskustvo se skupilo u njoj: nezadovoljstvo moje majke, moje vlastito obrazovanje u gestalt i freudianskoj psihologiji, stipendija koju sam s krivnjom odbila, ograničenje kao reporterke koje me naučilo kako prepoznati skrivene ekonomske podrazine stvarnosti, moj progon u predgrađe i sati provedeni u kupnji s drugim majkama u supermarketu, vodeći djecu na plivanje i druženja uz kavu. Čak i godine pisanja za ženske časopise u kojima je vrijedilo nepropitivano evanđelje da se žene ne mogu identificirati ni sa čime osim sa kućanstvom- ni sa politikom, umjetnošću, znanošću, niti ikakvim većim ili manjim događanjima, ratom ili mirom, u SAD-u ili u svijetu, osim ako im se ne može pristupiti kroz poziciju supruge ili majke ili prevesti u kućanske detalje! Nisam više mogla pisati putem takvog svjetonazora. Knjiga koju sam počela pisati kritizirala je samu definiciju takvog svijeta- to sam odlučila nazvati “the feminine mystique”.

{slika}Friedan nije željela da njezine suvremenice idu na posao samo zbog plaće. Nije čak bila ni posebno zabrinuta o ženskoj ekonomskoj sigurnosti. Ono što je motiviralo njezinu teoriju bilo je uvjerenje da ljudi trebaju težiti samoaktualizaciji i graditi identitete onkraj uloga koje podupiru samo muževe i dječje težnje, zato što su upravo te uloge dovodile žene do “ispraznosti, nepostojanja, ništavosti.” Međutim, Friedan nije preoporučila slijepo slijeđenje ambicija, zato što “posao, bilo koji posao, nije rješenje, zapravo on može biti dio zamke…Ako će posao biti izlaz za ženu iz zamke to mora biti posao koji će biti ozbiljan dio njezinog životnog plana, posao u kojem se može razvijati kao dio društva.” Njezina knjiga je manifest za majke da pomognu učiniti svijet boljim mjestom – bilo kroz rad u plaćenim profesijama, djelomičnim radnim vremenom ili volontiranjem u značajnim društvenim organizacijama.

Začudno, djeca su gotovo nevidljiva u “The Feminine Mystique.” Na stranicama se jedva vide nagovještaji majčinske ljubavi. Knjiga također ne nudi rješenja za praktične probleme koji proizlazi iz oslobođenja žena i vraćanja natrag na tržište rada.

Friedan je dalekovidna u svojem pogovoru za dvadeseto izdanje te navodi problem koji je ustrajan i danas:

“Sada kada ekonomska potreba diktira da žene moraju nastaviti raditi nakon što postanu majke,… netko će se morati izboriti za novi i ozbiljan način na koji bi institucije trebale pomoći novim obiteljima. Nova ekonomsko-politička baza mora postojati za porodiljni dopust za žene i muškarce, roditeljski dopust zbog bolesti, roditeljski godišnji dopust, smanjeno radno vrijeme, fleksibilno radno vrijeme, podjelu poslova, potpora brige za djecu, sve što trenutno ne postoji. Ali tko će se izboriti za to i kako, u vremenu kada nema poslova i ljudi moraju raditi što god im se pruži, kada budžeti za socijalne programe postoje ali su smanjivani?”

Ponovno čitajući “The Feminine Mystique” otkriva se ljubav prema ljudskom biću, ljudskom duhu i ljudskom potencijalu. Želja da majke, zapravo svi ljudi, prionu na životni posao i da se ne boje neizbježnih poteškoća koje proizlaze kada pokušavamo “imati sve” i balansirati posao i obitelj. Nadići prepreke. Riješiti probleme. Potiče nas da poslužimo ostatke od jučer. Betty Friedan napisala je “The Feminine Mystique” prije 50 godina, ali i danas njezinu mudrost vrijedi dijeliti. Nažalost, još uvijek čekamo prijevod na hrvatski.

Prevela i prilagodila: Jana Kujundžić