Zašto “The Feminine Mystique” vrijedi pročitati i u 2013.

Ovaj mjesec se obilježava pedeseta godišnjicu izdavanja knjige “The Feminine Mystique”  koju je napisala Betty Friedan i koja je osvijestila milijune u 1960ima: prolazeći kroz ruke žena zapalila se iskra drugog vala ženskog pokreta za ravnopravnost. Knjiga ističe nezadovoljstvo kućanica svakodnevnom rutinom u 1950ima; Friedan to naziva “problemom bez imena”, zato što u očima običnog promatrača  čini se da problema nema. Ali kada je Friedan počela grebati ispod površine, iskopala je dokaze o nezdravoj ulozi kućanice koji se nameću ženama putem časopisa, obrazovanja, medicinskih stručnjaka i komercijalnih interesa.

Danas, kada čitate ovaj klasik čini se kao da sjedite na dugoj kavi sa svojom mudrom bakom feministicom koja vam otkriva ideju njezine generacije o svrhovitom i plodonosnom životu. Ali iščitavajući knjigu kako bi se shvatilo što Friedan podrazumijeva pod pojmom “feminine mystique” otkriva se logičan i strastven argument koji je značajan i danas: Svi ljudi, uključujući žene s djecom, zaslužuju težiti poslu koji im pomaže ostvariti vlastiti ljudski potencijal. Kada se osvrnula na svoju knjigu i njezin utjecaj nakon nekoliko godina, Friedan je predvidjela debatu koju je potaknuo članak  Anne-Marie Slaughter “Zašto žene još uvijek ne mogu imati sve”. Razumjela je konflikt  koji roditelji proživljavaju kada vole i svoj posao i svoju djecu.

Kada sam bila na drugoj godina studija, dala sam knjigu “The Feminine Mystique” svojoj majci. Ja sam voljela tu knjigu; ona ju je mrzila. Za mlade, obrazovane žene u kasnim 70ima odzvanjala je porukom: “Slijedite svoje strasti i izgradite karijeru svojih snova- tražite sve i živite ispunjen, zreo, samoaktualiziran život!” Ali moju majku je to rastužilo. S jedne strane, omalovažavalo je njezin posao kao kućanice i supruge, a s druge strane, istaknulo je njezino nezadovoljstvo:

“Svaka supruga iz predgrađa muči se sama dok namješta krevete, kupuje namirnice, bira prekrivače, jede sendviče od maslaca s kikirikijem sa svojom djecom, vozi ih na treninge i peče kolače. Po noći leži pored svoga supruga bojeći se samoj sebi postaviti ono tiho pitanje: Je li to sve?”

Friedan nije birala riječi. Smatrala je da je ženstvenost definirana samo u terminima ljubavi, djece i kuće “opasna”. Nije se pretvarala da misli kako je izbor biti kućanica i puno vremeni roditelj jednak u svjetskom utjecaju kao i posao odvjetnika, pedijatra ili poslovnog menadžera. Navela je kako su žene koje su radile u tvornicama tijekom Drugog svjetskog rata  potisnute natrag kućama na kraju rata pomoći raznih sila, uključujući suptilnu diskriminaciju na radnom mjestu (pristranost kod plaća i mogućnost napredovanja) i komercijalnu preferenciju kompanija da im glavni potrošači- žene- budu kućanice. Friedan zakucava svoj glavni argument da je pritisak prema kućama nastala u mistici koja je oslikavala bolan izbor između “ljubavi, doma i djeve” i “ostalih ciljeva i svrha u životu.” Cijena koje su plaćale žene za odabir ovog posljednjeg je bila samoća. To što su mnogi ljudi uvedeni u tu mistiku krajem rata izazvalo je u Friedan kombinaciju vatrene, patriotske ljutnje i razočaranja:

“Žene su otišle kućama kao što su i muškarci otresli sa sebe bombu, zaboravili na koncentracijske logore i korupciju i upali u bespomoćni komfor; baš kao što su i mislioci izbjegli kompleksne probleme poslijeratnog svijeta. Bilo je lakše i sigurnije razmišljati o ljubavi i seksu nego o komunizmu, McCarthyju i bombi izvan kontrole. Bilo je lakše tražiti freudianske korijene seksualnosti u muškom ponašanju, idejama i ratovima nego kritički promišljati o društvu i konstruktivno djelovati kako bi ispravili nepravde. To je bila neka vrsta osobnog povlačenja, čak i od strane najdalekovidnijih i najodlučnijih; skrenuli smo pogled sa horizonta i postojano kontemplirali o vlastitom pupku.”

To je bila bit svega. Ono što je mučilo Friedan nije bio samo izbor žena da izađu iz tržišta rada i brinu za djecu kod kuće. Mučila ju je ta ideja povlačenja od većih problema ljudskog roda koji su slijedili nakon završetka Drugog svjetskog rata i grozota genocida, atomske bombe i milijuna izgubljenih života. Friedan je znala da su žene sposobne promijeniti više od pelena: mogle su promijeniti svijet, samo kada bi se oduprle sili koja nema ime.

Deset godina nakon objavljivanja knjige “The Feminine Mystique” Friedan je izjavila:

“Knjiga je proizašla negdje iz moje nutrine i sve moje iskustvo se skupilo u njoj: nezadovoljstvo moje majke, moje vlastito obrazovanje u gestalt i freudianskoj psihologiji, stipendija koju sam s krivnjom odbila, ograničenje kao reporterke koje me naučilo kako prepoznati skrivene ekonomske podrazine stvarnosti, moj progon u predgrađe i sati provedeni u kupnji s drugim majkama u supermarketu, vodeći djecu na plivanje i druženja uz kavu. Čak i godine pisanja za ženske časopise u kojima je vrijedilo nepropitivano evanđelje da se žene ne mogu identificirati ni sa čime osim sa kućanstvom- ni sa politikom, umjetnošću, znanošću, niti ikakvim većim ili manjim događanjima, ratom ili mirom, u SAD-u ili u svijetu, osim ako im se ne može pristupiti kroz poziciju supruge ili majke ili prevesti u kućanske detalje! Nisam više mogla pisati putem takvog svjetonazora. Knjiga koju sam počela pisati kritizirala je samu definiciju takvog svijeta- to sam odlučila nazvati “the feminine mystique”.

{slika}Friedan nije željela da njezine suvremenice idu na posao samo zbog plaće. Nije čak bila ni posebno zabrinuta o ženskoj ekonomskoj sigurnosti. Ono što je motiviralo njezinu teoriju bilo je uvjerenje da ljudi trebaju težiti samoaktualizaciji i graditi identitete onkraj uloga koje podupiru samo muževe i dječje težnje, zato što su upravo te uloge dovodile žene do “ispraznosti, nepostojanja, ništavosti.” Međutim, Friedan nije preoporučila slijepo slijeđenje ambicija, zato što “posao, bilo koji posao, nije rješenje,  zapravo on može biti dio zamke…Ako će posao biti izlaz za ženu iz zamke to mora biti posao koji će biti ozbiljan dio njezinog životnog plana, posao u kojem se može razvijati kao dio društva.” Njezina knjiga je manifest za majke da pomognu učiniti svijet boljim mjestom – bilo kroz rad u plaćenim profesijama, djelomičnim radnim vremenom ili volontiranjem u značajnim društvenim organizacijama.

Začudno, djeca su gotovo nevidljiva u “The Feminine Mystique.” Na stranicama se jedva vide nagovještaji majčinske ljubavi. Knjiga također ne nudi rješenja za praktične probleme koji proizlazi iz oslobođenja žena i vraćanja natrag na tržište rada.

Friedan je dalekovidna u svojem pogovoru za dvadeseto izdanje te navodi problem koji je ustrajan i danas:

“Sada kada ekonomska potreba diktira da žene moraju nastaviti raditi nakon što postanu majke,… netko će se morati izboriti za novi i ozbiljan način na koji bi institucije trebale pomoći novim obiteljima. Nova ekonomsko-politička baza mora postojati za porodiljni dopust za žene i muškarce, roditeljski dopust zbog bolesti, roditeljski godišnji dopust, smanjeno radno vrijeme, fleksibilno radno vrijeme, podjelu poslova, potpora brige za djecu, sve što trenutno ne postoji. Ali tko će se izboriti za to i kako, u vremenu kada nema poslova i ljudi moraju raditi što god im se pruži, kada budžeti za socijalne programe postoje ali su smanjivani?”

Ponovno čitajući “The Feminine Mystique” otkriva se ljubav prema ljudskom biću, ljudskom duhu i ljudskom potencijalu. Želja da majke, zapravo svi ljudi, prionu na životni posao i da se ne boje neizbježnih poteškoća koje proizlaze kada pokušavamo “imati sve” i balansirati posao i obitelj. Nadići prepreke. Riješiti probleme. Potiče nas da poslužimo ostatke od jučer. Betty Friedan napisala  je “The Feminine Mystique” prije 50 godina, ali i danas njezinu mudrost vrijedi dijeliti. Nažalost, još uvijek čekamo prijevod na hrvatski.

 

Prevela i prilagodila:  Jana Kujundžić

Živila pička

Kada je Teni* doletjela šaka u leđa, nije stala, nije se osvrnula, nije se ni prepala. Samo je u pola glasa Lei rekla: “Evo opet, Kralju” i nastavile su hodati. Bilo je 4.30 ujutro, 17. juna 2012. godine. Noć je postajala sve tanja, svjetlo se probijalo blijedeći nijanse tamnomodre, kao da je netko daleko iza neba upalio lampu. Plaža Bačvice u Splitu je mirovala, poneke su grupice ljudi sjedile na klupama, možda je i s mirne površine mora dopirao prigušen smijeh noćnog kupanja. 

Tena se s prijateljicama vraćala kući. Slavile su rođendan jedne od njih uz more na Marjanu i onda otišle na Bačvice, popile koje piće u nekom od gomile nezapamtljivih kafića zaglušljive muzike. Nije im bilo naročito zanimljivo pa su odlučile otići. Osam ih je krenulo plažom pa put grada preko željezničke pruge, tamo gdje ih se godinama znalo skupljati i po tridesetak nazivajući to mjesto “Živila pička”. Zato što su sve žene, zato što vole žene ili samo zato što su tako nazdravljale, svejedno. Tena je s Leom išla na kraju te male, razlomljene kolone. Sjeća se da su prošle pored skupine mladih muškaraca. Čula je neko žamorenje i promislila: “Sad će nešto dobacit.” “To mi je već automatizirana misao”, kaže. Nije prošao ni jedan dan od njene šesnaeste, kada je prvi put obrijala glavu i otkada više nikada nije pustila kosu, a ima tome sedam godina, da joj netko nešto u prolazu nije rekao ili komentirao dovoljno glasno da to čuje.

“Lezbačo, pogledaj se na šta ličiš!”, bilo je prvo što je to rano jutro čula nakon što ju je čvrsta šaka pogodila u kariranu zeleno-crveno-bijelu košulju. Kratka smeđa kosa, naprijed dugi plavi pramenovi stilizirano dignuti visoko poviše čela, veliki, crni okviri naočala, tamnosmeđe hlače do koljena, na nogama crne vansice, zakopčana do zadnjeg dugmeta na košulji. Sjeća se da je na sebi imala ružičaste gaćice s likom Hello Kitty.

Tena je odrasla u malom mjestu na jugu Hrvatske. Na fotografijama iz ranog djetinjstva ima jednostavnu frizuru s kojom su mnoge djevojčice odrastale: ravna kosa do ispod uha i guste šiške. Odjevena je u šarene majice i hlače. Kaže da je haljine pristajala obući samo ako bi joj mama obećala nešto zauzvrat. Najčešće je to bilo kinder jaje. Bila je jedina curica u vrtiću koja je koristila plavi tanjur jer iz ružičastog nije htjela jesti. Tata je zvao nju, ali ne i stariju sestru “Sine”, družila se s dječacima jer je voljela igrati nogomet i zabijati golove. Nikada nije htjela biti muško. “U djetinjstvu sam žalila šta sam cura jedino zbog toga da mogu na miru igrat nogomet i da me niko ne pita šta sa mnom nije u redu.” Radi srednje škole je otišla u Dubrovnik. U đačkom domu je upoznala curu za koju se govorilo da je lezba, što je svima, pa i njoj bilo strano i odbojno. Ipak su se počele družiti, slušale su muziku, gledale lezbijsku seriju “L Word”, i jednom su se, nekako već, poljubile. Tena je imala 16 godina i danima poslije tog poljupca nije mogla spavati. Nije jela, nije išla u školu, nikome ništa nije rekla. U maloj đačkoj sobi se ispružila na krevetu, plakala i pitala se što se s njom događa, je li sada monstrum, je li poremećena, može li se to ispraviti. “Mislila sam da me triba ubit jer sam iznevirila roditelje i sve šta sam tribala bit. Odgajali su me tako da se triba udat i imat dicu, da su pederi i lezbe bolesni. A meni se s tim poljupcem sve posložilo. Sitila san se da san s osam godina gledala s prijateljicon ‘Marisol’, ne zato što me interesirala glupa serija, nego da mogu buljit u nju. I da sam išla na ples zato što mi se sviđala voditeljica grupe i da sam se tila družit sa sestrom samo zbog toga što su me zanimale njene prijateljice. Postalo mi je jasno da sam gej, da sam oduvik bila, i da ne znam šta ću s tim.”

Kada su se nakon prvog udarca Tena i Lea ipak usudile okrenuti, vidjele su da šestorica, sedmorica idu prema njima. Sljedećeg trenutka je jedan od njih, sasvim mlad, u kratkim hlačama i gol do struka, Tenu tresnuo šakom u glavu. Srušila se na pod. Sjeća se da se našla u moru, da ju je netko odvalio koljenom u glavu, da su joj se naočale razletjele, da ih je tražila u mokrom pijesku i da su odjednom trojica bila oko nje. Jedan ju je mlatio nogom, drugi šakom, za trećeg nije sigurna. Pokušavala se pridignuti, ali su je udarci vraćali u pijesak. “U glavi mi je bubnjalo: ‘Digni ruku, zamahni, napravi nešto’. I zamišljala sam kako dižem ruku, kako ga udaram, znam se obranit, nisam nesposobna, ali nisam mogla, samo sam stala ka lutka i pustila da me tuku.” I onda joj se sjećanje gubi.

 Lea je tog dana, 16. juna, pred kompjuterom pratila live streaming Gay Pridea u Zagrebu istovremeno na chatu s prijateljicama komentirajući cure koje su prolazile, transparente, govore, dobru atmosferu. Euforija ju je držala već danima, otkako je u Splitu bila na prvom Prideu u životu. Na prošlogodišnji, prvi splitski Pride nije išla jer je tako obećala mami, a onda je sebi obećala da više ni jedan u svom gradu neće propustiti. U sedmom razredu osnovne škole se prvi put zaljubila i nije je to mučilo. “Bile smo zajedno, bilo nam je lipo i to mi je bilo dovoljno”, kaže. Samopuzdana je, govori glasno, ne pazi hoće li je tko čuti. Kroz srednju je školu s curama s kojima je bila u vezi bila mali gej svijet za sebe, druge, “kao što su one”, nisu poznavale. Onda je s 18 godina preko internetskih foruma saznala da se u Splitu organizira gej party i otišla je. Sama. Tako je upoznala cure s kojima će šest godina kasnije tu večer biti na Bačvicama. Prethodnu subotu, 9. juna, noću su prošle istim putem – preko plaže – zviždeći i vičući slavile su Pride na kojem su tog dana bile. Većina njih prvi put, nakon što su slomile strahove u sebi. Strah da ne povrijede bližnje, strah da će biti napadnute, strah da će ih netko vidjeti. Tena je baš u vrijeme Pridea igrala malonogometni turnir u Zagrebu i umjesto da ostane na dodjeli medalja, jer je njen tim pobijedio, žurila je nazad u Split da navečer slavi s curama. Ta pobjeda nije bila ona koju je mogla propustiti. 

 “Nakon splitskog Pridea sve smo se nekako uzdigle. Bile smo ponosne šta smo imale muda ić na Rivu nakon onog šta se prošle godine tamo dogodilo. Noću nisam mogla zaspat od ushićenja. Dolazilo mi je da s balkona vičen na sav glas: ‘Ja sam lezba i odjebite svi kojima to smeta!’ To je šarenilo u mojoj glavi trajalo točno tjedan dana. Dok nas nisu spustili na zemlju na Bačvicama”, kaže Lea.

Tenu su tukli šakama po glavi, cipelarili je dok je bila na podu, beživotno tijelo joj je letjelo plažom. “Onaj tip koji ju je prvi udrija govorija je da smo sve bolesne, beštima nam boga i mater. Žile su mu iskočile na vratu koliko je urla, ima je sumanut pogled i krenija je na nju ka da će je ubit. Ja san njega tila ubit, ali san umisto toga samo plakala i ponavljala ‘Šta mi radiš prijateljici, šta smo ti napravile, jesi ti normalan?'”, prepričava Lea jedne od noći koju smo samljele razgovarajući do jutra, u Splitu, mjesec dana poslije napada. Na treskavoj mobitelskoj snimci koju je jedna od njih, Filomena, zabilježila vidi se Leina duga blajhana kosa i čuje povišen glas kojim mahnito viče: “Jel’ je tučeš zato što nema dugu kosu?”, Vanda koja pokušava sve smiriti i obraća se napadaču s “Prijatelju, mir, mir…”, mršavi tip koji ide za Tenom i govori: “Ubit ću vas sve!”. Šaka koja dolijeće Filomeni u glavu prekida njenu snimku. 

“Samo sam čekala kad će me u Splitu pretuć. Stalno me neki gadni tipovi odmjeravaju, stalno neko nešto komentira, gledaju me u oči i klade se jesan li muško ili žensko. Ali ja se dobro osjećan u svojoj koži i neću se minjat. Neću nosit suknje, neću se šminkat, neću pustit kosu. Neka mi ispale metak u čelo, ali ne dam da me promine”, kaže Tena.

Metak u čelo nije samo metafora. Već joj je jednom bila prislonjena cijev na sljepoočnicu. U splitskom klubu Dubai nepoznati je tip njenu curu hvatao za dupe. Tena se umiješala, a on je izvadio pištolj. Imao je drvenu nogu pa mu je uspjela nekako pobjeći. Zavukla se pod auto i čekala da ode.

“Najučestalije pitanje koje sam u životu čula je: ‘Momak, imaš li 18?’ U studentskoj menzi sam jedanput morala dignit majicu da mi poviruju da sam ja cura s moje iksice. Ne kužim koji je problem sa mnom. Jel’ ja stvarno izgledam ka muško?  “Ne izgledaš, Lave. Prekul si, ništa nemoj minjat”, odgovara joj Lea.

Tena sjedi raširenih nogu, unatoč vrućini ne skida mali sivi šešir na vrhu glave, umanjenu verziju onih kakve su nekoć nosila gospoda, s nisko spuštenih kratkih hlača od svijetlog jeansa vise tregeri, u običnoj je, pamučnoj majici. Nema ni malo šminke na osunčanom, ovalnom licu, pravilnog nosa i punih usta. Oči su joj krupne, prodorne, vojnički zelene. Lako je zamisliti u nekoj hipsterskoj reklamnoj kampanji. Lijepa je.  

Mlatili su je desetak minuta na Bačvicama kada je došla policija. Filomena ih je pozvala mada im nitko od cura ne vjeruje. Neke od njih su već bile napadnute i policija im nije pomogla. Ali nisu mogle otići spavati kao da se ništa nije dogodilo, ohrabrene Prideom, nisu htjele šutjeti. Prije nego što su došla dvojica policajaca napadači su se razbježali. Ostao je jedan, onaj koji je najviše tukao Tenu. Stariji, sijedi policajac ga je oslovio imenom i pitao radi li to opet probleme. Poslije će se pokazati da ima 17 godina, da je navijač Hajduka, na facebooku ima puno prijatelja, na profil stavlja nacističke simbole i fotografije Ku Klux Klana, član je grupa “Svi su muški svinje. Jel tako, kurve?” i “Ako knjiga ne dira mene, neću ni ja nju!”. Pred splitski Pride je stavio snimku užasnog napada na Povorku ponosa u Beogradu 2001. godine i uz puno uskličnika komentirao: “Ovo oću u Splitu! Ubij pedera!”

Kada su policajcima rekle da su napadnute zato što su lezbijke, podsmijeh se uvukao u njihov pogled i glas. Tinejdžer je ponavljao: “Tukli smo vas i prošle godine, tuć ćemo vas opet” i preko policajčevog ramena zamahnuo prema Teni. Jedna od cura je tražila da ga privedu, a policajac, onaj stariji, ju je odgurnuo tako da je pala. Tena, Lea i Filomena su odlučile otići s policijom u postaju kako bi prijavile napad. Rekli su im da će drugim autom privesti napadače. Drugog auta nije bilo. U postaji su ostali policajci izmilili iz svojih kancelarija i okupili se oko njih. “Došli su nas gledat. Bilo im je zanimljivo, vjerojatno su prvi put vidili lezbe”, kaže Lea. Među njima je ugledala mladu zapisničarku i pomislila da će ipak imati nekoga na njihovoj strani. Pokušavala je uhvatiti njen pogled ne bi li se uspostavila neka solidarnost među nama, ali ona je držala glavu u papirima, nije joj mogla vidjeti oči. Sve dok nije Tenu pitala dokumente, a ona joj je kroz plač odgovorila da ih zajedno s naočalama nađu u pijesku na Bačvicama, tamo gdje su je tukli. Zapisničarka je konačno digla glavu i rekla: “Slušaj ti, mala, prestani se bahatit.” Filomena je tražila da joj kažu ime policajca koji joj je gurnuo prijateljicu, na što se taj isti, sijedi policajac nadvio nad nju i s otvorenim dlanom zaustavljenim u zraku rekao: “Hoćeš da ti sada opalim trisku?” Teni je desna strana glave naočigled naticala, tijelo joj se savijalo na stolici i tiho je govorila Lei: “Kralju, manta mi se, past ću u nesvist, ne mogu više stat ovde.” Nitko ih nije pitao treba li ih odvesti u bolnicu. Obavili su im alkotest, nisu im pokazali nikakav zapisnik, jer ga nije ni bilo, i nakon sat vremena su otišle. Uputile su se pješke do hitne pomoći. Tenu je boljela noga pa se oslanjala na Leu, uskim, ispucalim trotoarom zakrčenim automobilima ispred njih je išla Filomena, povremeno se bezglasno osvrćući prema njima. Nisu razgovarale, samo su plakale. U rano nedjeljno jutro ulice su bile prazne. “Grad mi je u svom uobičajenom ritmu djelova nestvarno, ka i danima kasnije. Bilo mi je jasno šta se dogodilo, ali ne i da se meni to dogodilo”, kaže Tena. Ne sjeća se da su putem ikog srele. Dok su oko 6.15 prolazile pored samostana Sv. Klare, omeđenog visokim zidom izvan kojeg redovnice već cijelo stoljeće ne izlaze vani, možda su se tek čula zvona jutarnje Zdravo Marijo.

Tek kada ju je mama nazvala nakon nekoliko dana, Teni je postalo stvarnim ono što se dogodilo. Policija joj je obavijestila roditelje. Sama im nije rekla jer je znala da će odmah doputovati, a nije htjela da je vide pretučenu. Isti dan su došli u Split. Mama joj je donijela sarme, omiljeno obiteljsko jelo sa sirom i kulenom, kašete voća i povrća i kolače. “Stalno me grlila i ljubila od čega me cilo lice bolilo, a tata gotovo da nije progovorija, nije zna kako bi. Na odlasku sam ga zagrlila, a on je staja ka stablo, ka stup.” 

Teni roditelji ne znaju da je gej. Odnosno, ona će reći, pretpostavljaju, ali im nikad nije potvrdila. Kaže da je mama često pita za dečke, kupuje joj haljine i suknje, dok se s ocem prešutno razumije. “Uvijek sam bila povezanija s ocem, mada mi je žaj mame jer je trpila razna njegova sranja i cila je očeva familija ne voli. Baka i očeve sestre su uvik govorile protiv nje, smatrali su je seljankom iz Bosne, di je rođena, iako je studirala u Zagrebu i preselila se zbog oca iz Beča u njegovu pripizdinu.”

U bolnici su im rekli da se vrate kasnije jer se dogodila velika prometna nesreća i očekivali su  gužvu. Razišle su se. Tena je došla kući, uzela bicikl i išla kupiti cigarete. Na cesti je auto zamalo naletjelo na nju, vozač je izbacio glavu kroz prozor i zavikao: “Kako to voziš, pederčino, ubit ću te!” Panično je počela vrtjet pedale i popela se na trotoar da se skloni. Kada je došla kući, nije mogla zaspati pa se uhvatila čišćenja podstanarskog stana. U glavi joj je tutnjala bol, plakala je i ribala podove, kuhinjske stalaže, kupaonicu, sve dok više nije ostalo ništa za očistiti.

“Inače ne plačem ni pred kim. Ne zato šta to skrivam, nego ne mogu plakat pred drugima, a nakon ovoga plačem na sve, čim neko povisi ton, počnem se trest. Već misec i po dana nisam normalno spavala, od onda. Sanjam tog tipa koji me tuka, sanjam da ima nož i da nas ubija. Tako bi i bilo da ga je ima. I to sve zbog mene, ni zbog koga drugog, samo sam mu ja smetala. Cilo vrime mislim na to. Da smo mogli nastradati zbog mene. Bojim se gledat nepoznate ljude u oči. Čim me neki muški pogleda, mislim da će me prokinit nogon. Stalno držim prst na mobitelu, spreman za poziv ako se nešto dogodi”, Teni se oči pune suzama, ali joj se ne prenose na glas. U glasu joj je ljutnja. Počinje sve jače tresti noge. “Ne mogu više. Ne da mi se više trpit sva ta sranja, sva ta omalovažavanja, ne da mi se više odgovarat na pitanja jesam li muško ili žensko, lezbača ili šta već. Stvarno ne mogu. Neka me nazivaju kako hoće, samo da ne moram to slušat. Šta koga boli kurac šta sam ja? Možda bi mi bilo lakše da sam se rodila s kurcem, ali sviđa mi se šta sam žena i šta jebeno volim žene. Tu sam, kakva god da jesam, i neka me puste na miru. Želim jedan jebeni dan proći kroz grad i da mi nitko ništa ne dobaci. Samo jedan dan”, Tena čvrstim pokretom zapešćima miče suze, kao da ih tjera od sebe. Noge tako silovito i brzo širi pa skuplja da joj gola koljena zvučno lupaju jedno o drugo.

Dvadesetak dana nakon napada Tena je otišla kod psihijatra. Psihijatrica je zapisala: “T.T., rođ. 1989., neudana, studentica, živi u Splitu. Do sada nikada nije bila u tretmanu psihijatra. Sadašnje tegobe su se pojavile neposredno nakon navodnog fizičkog napada više nepoznatih osoba dana 17.06.2012. Od tada se pacijentica osjeća izmijenjeno. Uplašena je, psihomotorno napeta, izrazito tjeskobna, plačljiva. Ima izražene smetnje usnivanja i prosnivanja uz košmarne snove iz kojih se budi u strahu, uplakana te ne može ponovno usnuti. Strah ju je izić iz kuće sama. U nekoliko navrata je imala paničnu ataku.”

“Jebeno ćemo popušit. Jedino šta će se dogodit je da će me opet neko istuć, uvjerena sam u to”, kaže Tena.

“Prestani to govorit, kako možeš to mislit?!”, odgovara joj Lea.

“Mogu, Kralju. Ako izađem na ulicu i čujem kako govore ‘Pogledaj ove lezbačetine, tribalo bi je ubit’, šta da mislim? Reci mi šta mogu očekivat?”    

Lea šuti neko vrijeme i onda joj kaže: “Šta ćemo, Lave?”

“Nemam ti pojma, Kralju. Prominit ćemo svit. Ili ćemo priznat poraz i otić odavde.” Prstima poklapa oči.

Irena i Darija su pravile višnjevaču kada su im cure u nedjelju ujutro javile da su napadnute. Jedine su u društvu u dugogodišnjoj vezi, žive zajedno u malom, lijepo uređenom stanu u kojem je Darija provela cijeli život. Mama joj je umrla, oca slabo viđa, nije nikada živio s njima. Okupile su se kod njih i smišljale što će. Irena je Teni miksala hranu i tjerala je da pije, vilica ju je previše boljela da bi mogla jesti išta drugo. Kaže da Tena ništa nije razumjela. Pila je tablete protiv boli, lice joj je oteklo i poljubičastilo, na mahove joj se slika gubila, kao da joj se resetirao vid. Odlučile su alarmirati medije i potraže pomoć od LGBT udruga, unatoč strahu od toga da im imena budu objavljena. Ni jednoj, osim Lee, njene mame, roditelji ne znaju da su gej. Popodne su otišle s Tenom ponovno u bolnicu. Medicinska sestra joj je rekla: “Momak, ajde na rendgen” mada je imala njene dokumente u ruci. Kada ju je Irena ispravila, samo je dodala: “Ma vidi ti to, cura pa se tukla”.

Tu su večer oko ponoći išle na spavanje. Irena i Darija u svom, bračnom krevetu, Tena, Filomena i Vanda skupljene na ležaju u dnevnom boravku. Tena cijelu noć nije mogla zaspati, razmišljala je hoće li joj roditelji saznati, kako će reagirati, zbog čega baš ona, što s njom ne valja, treba li ipak nešto promijeniti na sebi, hoće li bit drugačije ako pusti kosu i odijeva se ženstvenije. Gledala je modrice na usnulom Filomeninom licu i bilo joj je užasno. Mislila je da je pretučena samo zbog nje i da se ništa nikome ne bi dogodilo da tu večer nije bila s njima. Zaspala je oko 6.30 ujutro i probudila se pola sata kasnije.

                                                                          *

 Krajem augusta sam zadnji put vidjela cure. Višnjevača je sazrijela, Irena ju je dijelila u kvartovskom kafiću u kojem radi Filomena, muzika je bila glasna i dobra, Lea je uzbuđeno govorila o tome kako će organizirati queer party u Splitu. Spustile smo se do kluba O’Hara, dogovor je bio da tu večer idemo plesati. Tena pleše s cigaretom u ruci i bocom piva u džepu, prilazi čovjeku u kolicima i vrti ga po podiju. Katarinu, za koju Tena misli da je izbjegava otkako su ih napali na Bačvicama i krivi sebe zbog toga što joj se prijatelji boje ići s njom gradom, u gužvi netko hvata za dupe, ona se okreće i kaže “Jebi mater”, Darija kratko ljubi Irenu, cure skaču, okružene drugim curama koje se uvijaju u uskim haljinama i ogledavaju u pogledima muškaraca. Klub se zatvara i netko predlaže da se noć produlji u obližnjem, vanjskom bazenu kluba Pošk. Preskačemo ogradu, uskačemo u još toplu vodu, utrkujemo se na pedeset metara, odmjeravamo kako tko pliva delfin, ronimo u mraku. Jedan od tipova koji su tu došli nakon nas se presvlači, gol je okrenut prema nama i Katarina mu kaže: “Molim te, okreni se, povratit ću” i ne čuje se uvreda u njenom glasu, djeluje sasvim iskreno, kao da joj stvarno nije dobro od tog što vidi. Tena odlazi s Darijom i Irenom, kod njih živi zadnjih mjesec dana, kaže da se s njima osjeća zaštićenom, da su joj kao mame. Pokušala je ljeto provesti kod roditelja, ali nije išlo, svuda su je pratili pogledi i šuškanja iza leđa.

Dan postaje sve veći i s Leom odlazim na kavu u Žbirac, kafić udaljen dvadesetak metara od mjesta gdje su napadnute. Pijesak plaže Bačvice prekriven je žutim suncobranima s reklamnim natpisima za Ožujsko pivo i plastičnim, bijelim ležaljkama. Starije žene s rukama na kukovima, okrećući leđa suncu da ih ugrije, sporo prošetavaju usijanim plićakom između majki s malom djecom i grupa bezvremenskih muškaraca koji igraju picigin.

“Legendo, sve ti je to za kurac”, kaže mi Lea, žmireći prozirnoplavim, haskijevskim očima negdje prema pučini.  Nisam sigurna na što misli. Ne pitam je, znam da će sutra tvrditi da to nije mogla reći. Jer ništa nije za kurac.

  

*Imena likova su izmijenjena. 

Besplatna projekcija filma Lice poroda

Udruga Roda ove će godine obilježiti Dan žena projekcijama filma The Face of Birth (Lice poroda) koje će se održati diljem Hrvatske. 

Ovaj australski film promovira pravo žene na odabir načina i mjesta poroda, ali i progovara o utjecaju intervencija na prirodni tijek poroda. Udruga Roda najveća je zagovornica poštivanja prava žena tijekom trudnoće i poroda kao fizioloških, a ne medicinskih događaja, koji će, ako se ne ometaju, donijeti neopisivu radost i snagu svima prisutnima i odagnati strah i sumnju koji su često prisutni u našim rodilištima.

Film je titlovan na hrvatski jezik.

Organizacija projekcije filma nije besplatna za našu Udrugu ali, kako mi želimo da bude besplatna za sve posjetiteljice i posjetitelje, počele smo prikupljati sredstva. Ako podržavate naš rad i ako se zalažete za slobodu poroda, donacija ovog projekta je jedan od načina da vaša podrška postane konkretna. Prikupljenim sredstvima podmirit ćemo troškove licenci za prikazivanje i prostora, tamo gdje ga nećemo moći dobiti besplatno. Prijevod, oglašavanje i organizaciju svih projekcija iznijet ćemo volonterskim snagama naših članica i članova i uz pomoć volonterki i volontera diljem Hrvatske.

Donaciju možete uplatiti i na naš žiro račun 2484008-1100197341 ili u dva klika putem platforme GivenGain 
https://www.givengain.com/cgi-bin/giga.cgi?cmd=donate&cause_id=3479&project_id=12148

četvrtak, 7. ožujka 2013.

BIOGRAD n/m, Gradska knjižnica Biograd, 18 sati
ČAKOVEC, Dvorana ACT, Novakova, Stari Hrast, I. kat, 18 sati
DARUVAR, Pučka knjižnica i čitaonica Daruvar, Stjepana Radića 5, 17 sati
DVOR, Knjižnica i čitaonica Dvor, Trg Bana J. Jelačića 10, 18 sati
OPATIJA, Vila Antonio (V.Nazora 2), 18 sati
OSIJEK, Gradska i sveučilišna knjižnica Osijek, Klub mladih, Europska avenija 24, 17:30

petak, 8. ožujka 2013.

ZAGREB, Art-Kino Grič, Jurišićeva 6, 18 sati
BJELOVAR, Narodna knjižnica “Petar Preradović” Bjelovar, Dječji odjel, Šetalište Ivše Lebovića 9, 18 sati
CRES, Gradska vijećnica,Creskog statuta 15, 18 sati
ČEPIN, Knjižnica Centra za kulturu Čepin, Kralja Zvonimira 96, 18 sati
DUBROVNIK, Hotel Lero, Put Iva Vojnovića 14, 17 sati
KNIN, Veleučilište Marko Marulić, dvorana, Krešimirova 30, 18 sati
KOPRIVNICA Knjižnica i čitaonica “Fran Galović”, Zrinski trg 6, Koprivnica, 18 sati
OTOČAC, Gacko pučko otvoreno učilište, mala sala, Ulica kralja Zvonimira 37, Otočac, 17 sati
PAKRAC, Gradska knjižnica Pakrac, Trg dr. Franje Tuđmana 1, 17 sati
PAZIN, Društvo Naša djeca, 154. Brigade Hrvatske vojske bb (kompleks bivše vojarne), 18,30 sati
POPOVAČA, Knjižnica i čitaonica Popovača, 19 sati
POREČ, Gradska knjižnica Poreč – dječji odjel, Trg Marafor 3, 18,30 sati
PULA, Gradska knjižnica i čitaonica, Kandlerova 39, 17,30 sati
RIJEKA, Molekula, Delta 5/1, 18 sati
SPLIT, Gradska knjižnica Marka Marulića, Ulica slobode 2, 18 sati
ŠIBENIK, Gradska knjižnica “Juraj Šižgorić” Šibenik, Poljana maršala Tita 6, Šibenik, 18,30 sati
VINKOVCI, Gradska knjižnica i čitaonica Vinkovci, Gundulićeva 6, 18 sati
ZADAR, Gradska knjižnica Zadar , Stjepana Radića 11b, 18 sati

ponedjeljak, 11. ožujka 2013.

VARAŽDIN, CineStar Lumini centar, Ulica grada Lipika 15, 17 sati

Ormari su za odjeću a ne za ljude

‘Ormari su za odjeću a ne za ljude’, prva u nizu tribina ‘Roza hipnoza’ u organizaciji Zagreb Pridea i kluba Booksa, održana je u petak, 22. veljače.

‘Roza hipnoza’ zamišljena je kao ciklus tribina na kojima će se obrađivati i raspravljati o najrazličitijim LGBT temama.

Tema ovoga petka bila je autanje, coming out ili izlazak iz ormara, a među sugovornicima su se našli Dražen Ilinčić, novinar HRT-a i jedna od prvih ‘aut’ javnih ličnosti, Iva Žegura, psihologinja i autorica knjige Coming out, Matea Popov, aktivistkinja Zagreb Pridea i Marta Šušak, jedna od protagonistkinja Mime i Marte – aktivističkog ljubavnog filma.

 

 Zašto je autanje bitno i što znači biti aut?

Najprije, kao što je Iva Žegura ustanovila, bilo kakvo skrivanje nije zdravo za psihu pojedinca. Seksualno opredjeljenje dio je identiteta, a nijekanje istog vodi samo do generiranja niza laži.

Vodeći se rečenicom ‘Ako nas nema, ne postojimo’, postaje vidno da autanje ima političku važnost jer je zajednica koja nije društveno vidljiva jednostavno marginalizirana.

Ipak, autanje je i individualna stvar jer ovisi o nizu psiholoških i socijalnih komponenti koje se razlikuju od osobe do osobe i nikad se neće moći nabrojiti i objasniti.

Činjenica je da ostanak u ormaru šteti koliko homoseksualnoj, toliko i heteroseksualnoj zajednici. Homoseksualnoj u kontekstu smanjene vidljivosti, a heteroseksualnoj u kontekstu stvaranja boljeg i tolerantnijeg društva.

Ipak, osoba koja ostaje u ormaru u konačnici najviše šteti sama sebi te smatram da bi odluka o autanju trebala biti isključivo individualna jer nikada nećemo moći znati koliko rizika autanje nosi u svakom pojedinačnom slučaju.

Možemo i jednostavno biti optimistični pa na ostanak u ormaru gledati kao na fazu u životu. Neki se autaju s 12 godina, neki s 18, a nekima treba pola životnog vijeka da izađu iz ormara. Kako god, trenutak autanja bi trebao biti isključivo njihova odluka, a ne posljedica društvenog pritiska bilo koje od zajednica.

Što uopće podrazumijevanja čin autanja? Znači li to svoj seksualni identitet iznijeti najbitnijim ljudima u životu, uskom krugu poznanika i prijatelja, roditeljima? Znači li to biti aktivist ili aktivistkinja za prava i medijski izaći iz ormara kao što je to učinio Dražen Ilinčić? Činjenica jest da većina pripadnika/ca homoseksualne zajednice nikada neće biti u kontaktu s medijima, kao što je činjenica da su potrebne određene karakteristike ličnosti kako bi netko bio aktivist ili aktivistkinja. Umanjuje li činjenica da je neko introvert čin njegovog ili njezinog autanje?

Ostaje nam činjenica da autati se u principu znači slobodno izražavati svoj seksualni identitet, a na osobi je da odluči kome, gdje i kad.

 

‘Ormaruša’ kao pejorativ

 Dijelom rasprave bio je i termin ‘ormaruša’ za kojeg se ustanovilo da je pogrdan naziv za osobu koja nije autana, koja je ‘u ormaru’. Mislim da  takvi termini, kao vidno osuđivanje nečijeg načina života, mogu sam prolongirati moment nečijeg autanja. Ako je na nečije neizlaženje iz ormara utjecala socijalna opresija koju svi osuđujemo, nije li jednako tako vid socijalne opresije osuđivati nekog zbog odabira života u ormaru? Bitno je samo ustanoviti koliko je ostanak u ormaru faza u životu koju svi kad tad prođu, a koliko je održivo kao modus vivendi.

 

 A što kad netko nema živaca?

Usred rasprave o važnosti autanja za homoseksualnu zajednicu, pojavio se stav za kojeg smatram da mu nije mjesto na tribinama ove vrste. Stav je to moderatora rasprave, Gordana Duhačeka, koji je izjavio da on nema živaca družiti se s ljudima koji nisu autani. Tome nije mjesto na raspravi koja, u jednoj od interpretacija važnosti ‘Roze hipnoze’, ima za cilj potaknuti ljude da se autaju, osnažiti ih, objasniti im beneficije, pružiti informacije, objasniti im da neće uvijek naići na neodobravanje okoline i osuđivanje. Izjave poput te mogu ih samo obeshrabriti i usaditi im još jedan strah – od neodobravanja homoseksualne zajednice zbog njihovog načina života u ormaru.

Sva sreća da je jedina reakcija publike u Booksi bila intenzivno kolutanje očima.

Istraživanje: Što se dogodi ženama kojima se uskrati pravo na pobačaj?

O pobačaju se često vode polemike, no s medicinske strane slabo je istražen, osim kad su u pitanju istraživanja povezanosti pobačaja sa psihičkim bolestima i zloupotrebom droge. Stoga su istraživači Američkog javnog zdravstva u suradnji s ‘Advancing New Standards in Reproductive Health’ organizacijom, odlučili istražiti što se dogodi ženama kojima je uskraćeno pravo na pobačaj zbog restriktivnih zakona.

Istraživački tim s Dianom Green Foster na čelu, prikupio je podatke od 956 žena koje su zatražile pobačaj u 30 različitih klinika, od kojih je 182 odbijeno. Istraživači su provodili intenzivne intervjue s obje grupe, a nakon dvije godine istraživanja, na Američkoj konferencija za javno zdravstvo predstavljeni su prvi rezultati Turnaway istraživanja.

Financije su jedan od glavnih razloga zbog kojeg žene traže pobačaj, pokazala je studija. Sudionice u istraživanju, iako su u trenutku zahtijevanja pobačaj bile u sličnim ekonomskim situacijama, one koje nisu ostvarile to pravo kasnije su bile podložnije nezaposlenosti, socijalnoj pomoći i životu ispod razine siromaštva.

Naime, 86 posto žena kojima nije odobren pobačaj živjele su godinu dana nakon poroda sa svojim novorođenčadima, a 11 posto je djecu dalo na posvajanje. No, godinu dana poslije, 76 posto odbijenih žena primalo je socijalnu pomoć za razliku od 44 posto žena koje su ostvarile pravo na pobačaj.

Istraživanje nije pokazalo statistički značajne razlike između žena koje su ostvarile pravo na pobačaj i onih koje nisu kada je u pitanju zloupotreba droge. Međutim, kada je u pitanju nasilje u obitelji pravo na pobačaj itekako čini razliku.

Odbijene žene vjerojatnije će ostati u vezi sa zlostavljačem. Godinu dana nakon što im je odbijen zahtjev, sedam posto žena prijavilo je nasilje u obitelji, dok je u istom periodu takve slučajeve prijavilo tri posto koje su ostvarile pravo. Ove brojke, ističe Foster, pokazuju da je ženama koje pobace jednostavnije napustiti nasilnog partnera.

Emocionalni problemi i depresija najveća su briga kada je u pitanju pobačaj. Međutim, 97 posto žena smatrale su, samo tjedan dana nakon pobačaja, da je odluka bila ispravna, većina žena (90%) osjetilo je olakšanje mada su mnoge osjećale i krivnju, dok se 65 posto odbijenih žena žalilo na tu odluku.

Godinu dana nakon odobrenog, odnosno neodobrenog pobačaja, nije bilo značajnih razlika u anksioznosti i depresiji između te dvije grupe. Turnaway istraživanje je pokazalo da nema dugoročnih emocionalnih poteškoća nakon pobačaja.

Studija je također iznijela jake dokaze da bi pravo na pobačaj, onim ženama koje ga zatraže, omogućio zdraviji život i šire ekonomske perspektive. Dok s druge strane, istima zabraniti pobačaj znači izložiti i ženu i dijete velikom riziku od siromaštva i mogućem obiteljskom nasilju.

{slika}

Važnost feminističke kritike u književnosti i društvu uopće

U ponedjeljak, 25. veljače, u knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića održana je tribina Paralelni svjetovi pod nazivom “O feminističkoj književnoj kritici“, na kojoj je predstavljena knjiga “Uvod u feminističku književnu kritiku“, autorica Lade Čale Feldman i Ane Tomljenović. Gošće i gosti tribine koji su, pod vodstvom Kristijana Vujičića, razgovarali o knjizi, ali i o samom postojanju feminističke književne kritike, bili su komparatisti i profesori Filozofskog fakulteta u Zagrebu Lada Čale Feldman, jedna od autorica knjige, i Dean Duda, urednik knjige.

Profesor Duda uvodno je započeo s razmatranjem važnosti knjige i njenog dvostrukog karaktera – onog književnoteorijskog, ali i polemičkog. “Uvod u feminističku književnu teoriju” ima i epistemološku i feminističku važnost jer preispituje književnost kao patrijarhalnu instituciju, kao i doprinos feminističke kritike u promjeni iste. Kao primjer književnosti kao patrijarhalne institucije Duda navodi sam početak zapadne književnosti, povratak Odiseja u svim muškim identitetima, gdje žena ostaje podređena i u sjeni. U tom smislu, postoje dva načina na koji se feminizam može promatrati: kao opozicijska kultura, koja reproducira patrijarhalnu, i kao alternativna kultura, koju Duda, na neki način, smatra utopijskom.

Profesorica Čale Feldman osvrnula se na pitanje postoji li uopće feministička kritika, što smatra neospornim, zbog čega je u knjizi zastupljen polemički pristup  kulturi u cjelini koja je, na svim razinama, prožeta društvenom regulacijom seksualnosti. Upravo iz tog razloga autorice su se u knjizi nastojale kretati između napada na postojanje feminističke kritike, s jedne strane, i samorazumljivosti njenog postojanja, s druge strane. Feministička književna kritika nužno je povezana s feminističkom kritikom svih drugih područja kako bi se cjelovito objasnila podređenost žena i institucije koje je uzrokuju.

Pred kraj same tribine riječ je dobila i druga autorica, Ana Tomljenović, znanstvena novakinja na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koja se dotaknula jednog od poglavlja knjige o (povlaštenoj) psihoanalizi. Tomljenović navodi kako u knjizi ne povlašćuju niti jednu školu mišljenja već nastoje psihoanalizu i feminizam povezati u produktivniji diskurs na temelju njihovih zajedničkih točaka.

Kako je Duda naveo, jedna od glavnih specifičnosti feminističke kritike jest to što “predstavlja korektiv koji pokazuje gdje smo stali, a nismo trebali”, zbog čega je njena vrijednost u stvaranju pravednijeg i rodno osviještenog svijeta neosporna.