Princeze mogu, zapravo, biti uzori djevojčicama

Bio je tjedan knjige u osnovnoj školi u Delhiju gdje podučavam, a tema za Dan maskiranja trećeg razreda bila je indijska mitologija. Bila sam iznenađena kada su mi prišle razočarane djevojčice jer su se morale obući kao princeze iz drevnih priča. Indijske princeze su se oblačile u svilu i ukrase, a većina djevojčica to voli. “Zašto dječaci mogu biti heroji kao Arjuna i Rama? Zašto ja ne mogu biti heroina? Što su uopće princeze Draupadi i Sita napravile?” Morala sam uroniti duboko u svoje sjećanje kako bih se sjetila prikladnog lika. Okupila sam razred i ispričala im priču o princezi Chitrangadi iz Istočnog Kraljevstva Indije. Bila je vješti borac i jahačica, dobra kao pa čak i bolja od svih boraca u njenom kraljevstvu. Na kraju se udala za najboljeg ratnika princa Arjunu (čime je postala jedna od mnogih njegovih žena). Djevojčice su (ali i dječaci) pažljivo slušali. Na dan maskiranja imali smo par princeza Chitrangadi opremljenih oklopima, mačevima i ostalom opremom za borbu. No ja sam se i dalje pitala: “Da li junakinja uvijek mora biti ona dostojna borbe? Kako bi shvatila odakle je poteklo pitanje djevojčica i odakle potreba za pričom o Chitrangadi, važno je znati da su indijske/hindu epske mitološke priče Ramayana, Priča o Rami i Mahabharata uvijek pričane s glavnim muškim likom. Princ je heroj, te priča počinje i završava s njim. Princeza je prirodni dio priče – princ pronalazi, štiti i voli jednu ili više žena tokom puta. Ne razmišljamo previše kako se princeza Sita osjećala ili što je mislila kraljica Draupadi- ne započinjemo priču sa ženom, niti ih završavamo s njima. Sumnjam da je tomu razlog jačanje patrijarhalnog društva kroz godine. Pitala sam se kako bi Priča o Rami zvučala ako ne bi počinjala s Ramom. Što ako bi počela sa njegovom ženom princezom Sitom? Pročitala sam nekoliko verzija RamayaneMahabharate kako bih mogla prepričati  priču o svakoj princezi. Naučila sam da:

Prava princeza može voditi jednostavan život, jer svilene haljine i cipele ne znače ništa.

Disneyeve princeze ne sliče nimalo Siti. Sita je voljela svog muža Ramu, toliko da kad je bio prognan iz svog kraljevstva, odlučila je ostati uz njega, ostavivši bogatstvo, luksuz, status princeze, živeći asketskim životom u šumi. Bez proizvoda za ljepotu, ruža i mliječnih kupki, bez posluge i kristalnog posuđa. Sita je 14 godina sama prala rublje, uzgajala hranu, čistila kolibu i sretna spavala na podu od blata, jer je voljela Ramu, a ne njegovu titulu. Bila je u jedinstvenom položaju: prema pravilu izgona ona nije trebala napustiti kraljevstvo, ali je ipak to odabrala zbog jačine svoje ljubavi.

Princeza je kraljica u stvaranju, a kraljica zna reći NE

Nakon dva izgnanstva, jedno s Ramom, a drugo sama i u trudnoći, i nakon što je svoje blizance odgojila sama, Sita je tugovala zbog nesposobnosti svog muža da joj vjeruje. Nakon što je odbio stati uz nju i ponizio ju u javnosti dvaput jer je sumnjao u njenu čestitost, Sita je rekla “Dosta!”. Možda prva feministička priča uopće, Ramayana ne završava “živjeli su sretno do kraja života”. Sita je otišla bez osvrtanja. Tvoj “NE!” je valjan izbor. Odaberi ga kad trebaš.

Princeza se nikada ne oslanja na reklame. Ona zna da je lijepa.

Gledajte indijsku televiziju 30 minuta i svjedočit ćete zastrašujućem broju reklama koje bombardiraju mlade Indijke  proizvodima za njegu kože. Svijetla koža promovira se u medijima kao sredstvo kojim će doći do posla, spoja ili muža. Susrela sam se sa osmogodišnjakinjama koje se zbog svoje tamne kože osjećaju ružnima. Razgovarala sam s djevojčicama u školama u Delhiju o princezi Draupadi koja je imala tamniju kožu, a bila je možda najsjajnija žena u indijskoj mitologiji. Zato im kažem “Princeza Draupadi je bila miljama daleko od naočitosti, ali da li je to umanjilo njenu ljepotu? Moja koža je smeđa i ponosna sam na nju. I vi bi trebale biti”.

Princeza se ne sakriva u kutu kada je zlostavljana. Ona podiže svoj glas  i bori se za pravdu.

Ništa nije trenutno potrebnije u Indiji nego vatra ženskoga duha. Princeza Draupadi je bila kraljica kada su je odveli na sud i skinuli. Njen muž ratnik nije učinio ništa da ju zaštiti, jer je vezan kodeksom časti (patrijarhalnim bez sumnje). Draupadi je psovala, vikala i tražila svoja prava kraljice. Ona je 14 godina čekala, nikada ne dopustivši da se zlostavljanje zaboravi. Bila je katalizator za najveći rat u indijskoj mitologiji. Bila je osvećena.

Indijske priče prenosile su se usmenom predajom stoljećima.  Što sam više čitala, to sam bila uvjerenija da su se kroz vrijeme promijenile i to ne na bolje. Moramo puno toga povratiti i vratiti mnoge princeze u život. Ne disneyevske.  One stvarne koje su živjele u stvarnom svijetu kao što je naš, sa svim pozitivnim i negativnim stranama.

 

Prevela i prilagodila: Ana-Marija Špehar

140. obljetnica rođenja Marije Jurić Zagorke

Memorijalni stan Marije Jurić Zagorke
Dolac 8, Zagreb

Petak, 1. ožujka 

17.00 sati

Razgovor s redateljicom filma Zagorka Biljanom Čakić Veselič –  razgovor vodi Rada Borić

18.00 – 19.30

Prikazivanje filma Zagorka

Razgovor s publikom

Subota , 2.ožujka

11.00 – 14.00  sati

Otvorena vrata Memorijalnog stana  M.J. Zagorke

12.00  Zagorka  čita dijelove Gričke vještice  (Bernarda Filipović, Agencija Katapult: Tajne Griča)

Izložba naslovnica Gričke vještice, u povodu 100 obljetnce izlaska Gričke vještice iz tiska

13.00 Dodjela nagrada posjetiteljima  Noći muzeja za Nagradnu igru Kad bi Nera bila suvremeni lik

Razgled  Memorijalnog stana  M.J. Zagorke uz vođenje

Nedjelja, 3. ožujka

11.00 – 16.00 sati

Razgled  Memorijalnog stana  M.J. Zagorke

Prigodna prodaja publikacija posvećenih Zagorki, uključujući pilot strip Zagorka: Biografija, autorice Lee Kralj Jager.

Dobrodošle/i!

Razgovor o ženskom pismu u novijem hrvatskom filmu

Od 2011. godine kada je u članku za Jutarnji list Jurica Pavičić ustvrdio da se javljaju mladi autori koji mnogo obećavaju, mediji su više usmjerili svoju pozornost prema studentima filmske režije na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti. Činjenica da su mnoge među njima studentice s nekoliko osvojenih nagrada povukla je pitanje jačanje hrvatskoga ženskoga filma. Na filmskoj reviji F.R.K.A. 2011. glavne dobitnice bile su žene (Marina Redžepović za ulogu u filmu Kurvo! Sonje Tarokić, koji je ujedno proglašen najboljim filmom, Hana Jušić je odnijela nagradu za najbolju redateljicu te Jana Plećaš za najbolje snimanje). Time je pokrenuta lavina manje ili više uspješnih članaka o smjeni generacija na sceni hrvatskoga kratkoga filma, u smislu jačanja kvalitete, ali i zaokreta prema drugačijim temama, posebice onim rodnim. Jedno od imena koja su se istaknula jest Sonja Tarokić, čiji su filmovi Crveno (2009), Kurvo! (2011) i Pametnice (2010), u suradnji s Hanom Jušić, i Ja sam svoj život posložila (2012) dobili brojna priznanja i nagrade. Rođena 1988. godine, izravno nakon srednje škole upisala je Filmsku režiju dramske umjetnosti. Trenutačno u suradnji s Jušić radi na novome TV filmu Rođendan, koji je dio omnibusa od tri filma u produkciji Hrvatske radio-televizije. U medijskim napisima koji je prate najčešće se vezuje uz termine poput ‘hrvatskoga filmskoga ženskoga pisma’ i ‘rodne problematike’. O tome koliko je utemeljeno govoriti o toj rodnoj problematici kada se analizira njezine filmove, o medijskome prikazu hrvatskoga ženskoga filma i vlastitome viđenju filmske estetike razgovarali smo ove zime.

U medijima te se često spominje u kontekstu novoga vala autora s filmske režije i kao predstavnicu hrvatskoga ženskoga filmskoga pisma. Na tvoje filmove najčešće se gleda kroz prizmu rodne problematike, djelomice stoga što si ti jedna u dužemu nizu ženskih autora koji su se nedavno pojavili, ali i zbog predominacije ženskih likova i tema u tvojim filmovima. Međutim, kada smo se dogovarale za ovaj razgovor, istaknula si kako imaš određen problem s medijskim diskurzom koji se razvio oko tvojih filmova. Naime, problem s tim terminima na koje se poziva, poput ‘ženskoga filma’, ‘ženskoga pisma’ ili ‘rodne problematike’ jest to što su toj mjeri sveobuhvatni, a opet neodređeni da uključuju gotovo sve filmove čiji su autori žene ili u kojima dominiraju ženski likovi. Kako bi ti komentirala tu tendenciju da se o tvojim filmovima ponajprije govori kao o ženskim filmovima?

To je dosta veliko pitanje, pa ću morati i opsežno odgovoriti.

Sa svakom se novom generacijom autora stvaraju nove potrebe u medijskome prostoru, u obliku reagiranja na mogućnost neke nove tendencije. Kritičari žele tu tendenciju pronaći, kategorizirati i na kraju ju društveno ukorijeniti. Zato se sada traži neka zajednička poveznica među mladim hrvatskim redateljima. Činjenica jest da među njima ima mnogo žena i upravo se u tome pokušava pronaći zajednički nazivnik koji bi omogućio uspostavljanje kategorije novoga hrvatskoga filma.

Ova potreba da se u rodnome nađe poveznica prilično je stara stvar. U medijskome prostoru, što se odnosi i na kulturne časopise i na dnevne novine, može se često naići na radove u kojima se proglašava “evo nove spisateljice/nove redateljice/glumice”. Time se kategorija spola/roda autora pretvara u jednu veoma jednostavnu poveznicu koja će biti ‘lagana’ i shvatljiva svakodnevnomu čitatelju ili gledatelju. On će tada probaviti nove informacije kroz tu kategoriju.

Međutim, sporna mi je sama definicija pojma ‘ženski film’, odnosno ‘žensko pismo’. Čini mi se da se to previše olako definira. Ne čine to samo novinari, nego profesori i studenti na Akademiji. Postoji tendencija da se određene karakteristike u filmovima koje su radile žene identificiraju kao ‘ženske’, a kada se te iste smjernice nađu u filmovima koji su radili muškarci, to se opisuje nekim visokoumjetničkim terminima.

Sama kategorija ‘ženskoga filma’ jest kategorija koja više služi popularnoj kulturi nego umjetnosti. Podjela na ženske i muške proizvode proizašla je iz masovne kulture i u principu ne bi trebala pripadati kratkomu filmu koji u suštini ima isključivo autorske i umjetničke namjere. Kada kažem da je on ‘umjetnički’, suprotstavljam ga komercijalnomu filmu, koji je osmišljen za određeni tip gledatelja. Kada se radi o sadržajima koji nastaju za TV u terminu u sedam sati navečer, onda pitanje tko prati sport, a tko gleda sapunice igra neku ulogu. Međutim, ovdje se radi o filmovima koje gleda festivalska publika koja je općenita, internacionalna i raznolika po dobi i spolu. Zbog toga kategorija ‘ženskoga filma’ u kratkome igranome filmu uopće ne može funkcionirati.

Međutim, ta se kategorija i dalje rabi, a način na koji se upotrebljava ovisi o perspektivi koju kritičar zauzima. Katkad se time opisuje film namijenjen ženama, a drugdje zato što je film o ženama ili je to nešto što se u tradiciji proze i filma naziva ženskim pismom. Ponavljam da su ti kriteriji labavi, jer ako pogledamo, na primjer, većinu modernističkih filmova, oni bi se na isti način mogli nazvati ženskim pismom. Filmovi kategorizirani kao ženski zapravo pokazuju raznolike karakteristike, ali u određenome trenutku nekome odgovara da te filmove ili filmske elemente poveže i stavi ih pod zajednički nazivnik. Kada govorimo o filmu Seks i grad 2, tada svi kažemo da je to ženski film, znamo kome je namijenjen i o čemu govori. Ali nisam nikada u životu čula da netko na primjer Chabrolove filmove Raskid, Košute, Nevjerna žena i Mesar naziva ženskima, a u svima je protagonist žena, te ih karakterizira oslabljivanje fabule, scene ekstremnih emocionalnih stanja i kreiranje specifične atmosfere sporog tempa, što su u načelu odlike kojima se opisuje žensko pismo. Znači li to da je Claude bio žena, da bi tema kojom se bavi, tema kontradiktornosti buržoazije, zapala u drugi plan?

U mojoj situaciji, tj. kod nove generacije filmskih redateljica u Hrvatskoj, ovakav diskurs doveo je do toga da naši filmovi budu više primijećeni. Ja nisam imala nikakva negativna iskustva zbog toga što je moj film nazvan ženskim. Međutim, frustrirajuće je kada to postaje jedini aspekt filma o kojemu se govori. Odnosno, nemam problem s time da netko “žensku” stranu tih filmova istakne i argumentira, što se dogodilo i više puta, ali je opet glup osjećaj da je jedini razlog zbog kojeg me netko zove da nešto kažem u javnosti samo zato što sam ja žena. U tome je ključna razlika! Zapravo se radi o jednoj vrsti naivne fascinacije. Jedan moj prijatelj slikovito je predočio tu fascinaciju ženskim umjetnicama: ljudi će pisati o ženi koja svira gitaru i piše pjesme kao nešto jednako rijetko, neobično i fantastično kao žaba koja puši crack.

Mladi muški autori su prilično zapostavljeni. Možda će s vremenom netko primijetiti u kratkom filmu nove tendencije vezane uz oblike muškosti, što je jednako zanimljiva tema.

Ali najvažnije, valja imati na umu da je u Hrvatskoj došlo do toga fenomena zato što je mnogo veća proizvodnja kratkih igranih filmova nego dugometražnih. Što je količina kratkih filmova veća, nastaje i veći broj kvalitetnih filmova. U Hrvatskoj se o kratkome filmu piše jednako, ako ne i više, nego o dugometražnome. U drugim zemljama mladi redatelji isto tako putuju po festivalima, dobivaju nagrade, idu prema dugometražnomu filmu, ali nemaju tu popraćenost u medijima koju mi imamo.

 Što je uzrok tome kod nas?

To što nema toliko mnogo dugometražnih filmova. Godišnje budu četiri premijere na pulskome festivalu i tri filma koja su već puštena. Jedan tjedan novinari pišu o tima četirima premijerama, a ostatak godine okrenu se festivalima i kratkometražnim filmovima.{slika}

 Mislim da je u današnje vrijeme čak etiketa ‘ženskoga’ postala popularna. Sada je postalo popularno tematizirati rod, pisati žensko pismo i to ne samo u popularnim žanrovima nego i u visokoj umjetnosti.

Čini mi se da je to dvosjekli mač. Mnoge su studentice polaznice nastave u Centru za ženske studije i postoje mnogi izvori financiranja za aktivistički, znanstveni i umjetnički rad na temu ženskosti. Istodobno mnoge žene tvrde da nemaju nikakve veze s feminizmom. Žene koje se ponašaju kao feministkinje, potpuno se distanciraju od feminizma. Taj se termin često tretira kao puka deklaracija, dok je on u suštini praksa življenja.

Ako bismo to sad povezali s mojim filmovima, postavlja se dakle pitanje imam li ja neke veze s feminizmom. U filmovima jedna od tema kojima se bavim jest svjetonazor i svijet žena iz određenoga društvenog miljea. Ne mislim da su oni feministički u aktivističkom smislu jer ne progovaraju neposredno o borbi za ravnopravnost. No, to nije jedina problematika suvremenoga feminizma. Prema tome, iako moji filmovi nisu feministički u tome klasičnome smislu, prikazuju neku praksu ravnopravnoga življenja.

U tvojim intervjuima naišla sam na određeno distanciranje od etikete ženskoga filma i rodne problematike. Istodobno u sadržaju tvojih filmova tematizira se rod, pa makar čisto tako što se otvara prostor za prikazivanje ženskosti na neke nove, drugačije načine. Na primjer, nema mistifikacije ženske seksualnosti, žene nisu niti opsjednute seksom, niti zaziru od njega, nego on čini jednostavno normalan dio njihove svakodnevice. Nije li onda ipak feministička kritika prikladna za njihovu analizu?

Kad idem raditi filmove, imam potrebu raditi o nečemu što me u to vrijeme jako okupira, ne samo na tematskoj nego i na formalnoj razini. Ti su filmovi studentski radovi, i kao takvi nastali su u procesu učenja filmskih postupaka. Zato ne mogu reći da je meni ikada bila intencija aktivno prikazati neki stav. Kada sam se distancirala od etikete ženskog filma, to je bilo stoga što se taj pojam definirao proizvoljno. S druge strane, feministička kritika u teoriji filma često je jednosmjerna i homogena, rijetko odvede dalje od početne teze. Strašno se teško time kvalitetno baviti. Ali ja ne mogu nikome reći kako da tumači neki film. Sve je u njemu, i ako netko odluči krenuti upravo iz tog polazišta, tada je bitno jedino da se ta pozicija argumentira. Na stranim festivalima se raspravljalo o mnogim elementima filmova – o vrsti režije, kadriranja, snimateljskim postupcima, radu s glumcima, o zvuku, pa na kraju i o rodnoj problematici. No, distanciranje je posljedica toga što je rodna problematika često ono jedino što se ističe. Ispada da si ti čovjek s bakljom u ruci koji je išao progovarati o pravoj ženskoj seksualnosti – što nije bila moja intencija. Ti su filmovi prije svega bili jednostavno iskreni.

 Znači uvođenje teme ženske seksualnosti nije bilo nešto intencionalno?

I je i nije. Htjela sam se baviti nekim svojim preokupacijama i onda su se nekako uvukle u priču i druge teme poput seksualnosti. U filmu Pametnice, Hana i ja smo se zafrkavale s likovima djevojaka kakvima smo bile okružene u djetinjstvu, dame sveznalice koje često ne uviđaju proturječnosti svojih mudrosti iz rukava. Nama je prvenstveno bio zanimljiv njihov način govora, konstrukt ličnosti, a seks se tu uvukao iz šale. U filmu Kurvo! djevojka masturbira u prvom kadru, i da, intencionalno je snimljena iz pozicije njenog kuta gledanja. Ali opet, mene je više zanimala ta hrpa besmislenih, jedva vidljivih tenzija u prijateljstvu. Meni se naravno sviđa, ovo što kažeš, da tu nema mistifikacije ženske seksualnosti. Sada mi se čini da sam zapravo naivna kad pomislim da u tim filmovima rodna problematika nije u prvom planu. Kad bolje promislim, dana je na pladnju. Ali vjerojatno ne bi bila toliko analizirana da nije tako zamotana u debeli sloj drugih intencija.

Međutim, mi tu razgovaramo o početničkim filmovima koje sam snimila kao studentica. Kada si student(ica), imaš neke teme koje te okupiraju i koje imaš potrebu raditi, a najbolji način da napreduješ jest radeći iskrene filmove. Smatram da je to legitimni princip rada – počinješ se baviti temama koje su ti bliske da bi se s vremenom počeo širiti.

To ima veze i s potrebom za depolitizacijom u kratkome filmu i čestom prikazu isključivo intimnih odnosa, što je s jedne strane i dobna stvar. Redatelji tih filmova mladi su ljudi u svojim dvadesetima i intima im je ogroman dio života, to ih sada najviše preokupira.

Zamjera li vam se što ne radite angažirane filmove?

Više su me puta ljudi pitali zašto filmovi mlađih generacija bježe od politike, da bi potom ipak pronašli u njima neku politiku, poput feminističke. Ako se ona pojavljuje u mojim filmovima, to je uglavnom kroz prikaz određenoga mentaliteta. Primjerice, moj diplomski film jedan je lagani šaljivi film o dvjema sestrama [op.a. radi se o filmu Ja sam svoji život posložila]. Ono što me više zanimalo prilikom stvaranja toga filma jest način osmišljanja vlastitoga života kroz govor o sebi. Htjela sam istražiti taj način govora, prikaza i predstavljanja same sebe. Ta tema u neku ruku jest politička, ali nije da mi je to osnovni cilj.

Ipak, čini mi se da moja generacija ima problema s izjašnjavanjem sebe kao nekoga tko se bavi izrazito političkom temom. Postoji zazor od toga da si priznaš da si stvorio angažirani film. Ja se na isti način ponašam jer mi je uvijek bilo važnije stvarati taj svijet kojim se bavim, nego se zakačiti na koncept i poruku. Bjelodana je stvar da to rijetko nosi estetsku vrijednost. Ali svaki se film na svijetu može ideološki analizirati, i na razini lika i na razini tvorbe svijeta.

Iako se radi o studentskim filmovima, dakle nečemu što je nastalo u procesu učenja, bi li mogla reći što je točno bila tvoja estetika ili što bi ti htjela da ona bude?

Volim raditi filmove čiji su sadržaj, tema i likovi strašno svakodnevni i ta svakodnevica prikazuje se kao nešto što se razvija bez intervencije. Željela bih postići to da moji likovi ne djeluju kao da govore i čine nešto samo radi potrebe filma. Istodobno me oduvijek privlačila jaka struktura i režijski pečat modernističkih tendencija, mnogo više nego klasični fabularni stil. U tom smislu naglasak nije na radnji niti priči ili završavanju jednoga svijeta, nego na atmosferi. Ta dva elementa nalaze se gotovo na suprotnim polovima, i dobru kombinaciju je strašno teško postići.

U rujnu ove godine održao se u Zadru okrugli stol na temu Položaj žena u filmskoj industriji tijekom kojega se došlo do zaključka da prevladava muška moć nad financijama i oni dodjeljuju taj novac najčešće muškim autorima, to se poglavito odnosi na dugometražni film jer je on i dalje najkomercijalniji. Diskriminaciju u hrvatskoj filmskoj industriji komentirala je posebice Irena Škorić, tvrdeći da nije mogla dobiti financije za svoj film, kao ni zasluženo priznanje kritičara za svoj rad.  Jesi li ti ikada doživjela kakvu diskriminaciju?

Reći da kritičari ne vole tvoj rad zato što si žena je naprosto kukavično, pokazatelj da se ne možeš nositi s oštrijim komentarom, i čak je u neku ruku sramotno. Diskriminacija žena na razini svakodnevnice je činjenica, o tome se uopće ne treba raspravljati. Dođe sve do najglupljih sitnica. Kada uđem u željezariju i shvatim da se prodavač čitavo vrijeme obraća mojem dečku, iako mu ja postavljam pitanja, i na koncu sam ona koja će to šarafiti, osjetim se isto kao kad slušam komentare taksista na račun vozačica, ono “Tatica joj je kupio auto da bi se ona vozikala”, i mislim da je na to zapravo većina žena potpuno naviknuta. Svima nam je jasno da kretena ima posvuda. Ali koristiti diskriminaciju kao izliku je apsurdno, i vjerujem da svi kojih se taj konkretni slučaj ticao nisu to ni shvatili ozbiljno.

Što se tiče samih snimanja, profesionalni filmski set (dakle, onaj na kojem ti nisu isključivo prijatelji, već gomila zaposlenika) jedna je vrsta hijerarhije u kojoj je tvoja pozicija određena tvojim zanimanjem, tvojom ulogom. Postoji vrsta stratifikacije kao u vojsci – svatko ima određen ‘čin’ koji dolazi za svojim zadacima i pravima. Prema poziciji unutar te strukture određuje se može li netko reći nešto nekomu na drugoj poziciji, što ne bi smio reći i kome se ne bi trebao obraćati. Ta se hijerarhija u načelu poštuje jer predstavlja najučinkovitiji način rada kojim se štedi vrijeme. Prema mojemu iskustvu, u takvoj situaciji spol osobe nije relevantan faktor. Čim pokažeš znanje, zadobivaš poštovanje. Isto tako, kad je netko izgubljen i ne zna što radi, mislit će o toj osobi da je budala neovisno o spolu.

Filmski set doduše zna vrviti od testosterona, i kao na svakom drugom poslu, postoje ljudi koji vole pokazivati svoj mačizam. Nisam nikada u životu mislila da je režija imalo “muški” posao, a opet, sada upoznajem ljude koji u dvadeset godina rada nisu nikada surađivali sa ženom redateljicom. Ponekad imam osjećaj da je ta “borba” u filmskom svijetu nekako obavljena u skoku, bez javne obavijesti, da moja generacija uopće nema dojam da radi neki prijestup, kojeg bi valjda trebale biti svjesne i uz njega uzvikivati parole.   

Što se tiče financiranja, ako pogledamo rezultate natječaja, vidjet ćemo da je optužba za diskriminaciju neutemeljena. Voljna sam vjerovati da filmovi prolaze na razini kvalitete, odnosno prema procjeni za to zadužene osobe. Netko može smatrati da ta osoba ne zna što radi, ali ne mislim da žiri razmišlja o tome je li redatelj muško ili žensko. Dapače, kao što smo sad već vidjeli, trenutačno je čak bolja pozicija za žene. Ta pozicija jest vrlo labilna, zato što se može dogoditi da za pet godina netko utvrdi da se o nama pisalo samo zato što smo bile žene, a da filmovi po sebi nisu opstali. Ili da ljudima dosadi slušati o ženama u režiji kao žabama na cracku i odluče ignorirati išta povezano s tom temom.

Možda je to jedna od posljedica toga što se autore svrstava u isti koš na temelju njihova spola. Ako se sagledava te filmove samo kao proizvode žena, a ne gleda na pojedinačnu kvalitetu svakoga od njih, onda se čini da su diskriminirani samo zato što su žene.

Mislim da su ljudi koji su pisali o tome zapravo realno to i sagledavali. Čitajući članke o sebi, Ireni Škorić i ostalim mladim autoricama, naišla sam i na negativne i na pozitivne kritike. Što se tiče i mojih filmova posebno, naišla sam na kritičare koji su film okarakterizirali kao grozan, a i na druge kojima je briljantan. Pitanje ženskosti jest nešto što se povlači stalno i svuda, ali nije jedino o čemu se piše. Ne želim ostaviti dojam da ne postoje korektne analize.

Ipak je bilo pozitivnih, znanstveno artikuliranih kritika o tvojim filmovima?

Definitivno. Za mene ih je bilo stvarno mnogo, s obzirom na to koliko se tek time bavim. Da mi imamo više časopisa posvećenih umjetnosti, bilo bi i više prostora za kvalitetne analize. Međutim, mi imamo novinske kritike, Hrvatski filmski ljetopis, koji izlazi jednom u četiri mjeseca, i Filmonaut, jednom u šest mjeseci. Tako da je prostora za pisanje o filmu veoma malo.

Kakva je dominantna estetska tendencija na Akademiji dramskih umjetnosti? Modernistički film ili klasična struktura filma sa snažnom pričom? Angažirani film?

Akademija ima taj problem što nije dokraja autorski orijentirana, niti je dokraja zanatski orijentirana – negdje pliva između. Zbog toga student stalno ima osjećaj da bi trebao biti veliki autor, a pritom još nije savladao osnovnu filmsku pismenost. To je kao da na slikarstvu svi trebaju na trećoj godini biti Van Gogh, a još ne znaju nacrtati oblak. Na Akademiji se počinje sa zanatskim vježbama, a onda na trećoj godini, kada si, barem se tako pretpostavlja, malo usavršio zanat, profesori žele vidjeti tvoj autorski doprinos. U tome smislu Akademija omogućava autorsku slobodu, ali i usmjerava te prema osobnim pričama, što se vidi u činjenici da su prve tri vježbe na Akademiji autobiografija. Kako su od samoga početka tako usmjereni, studenti se uglavnom orijentiraju na sebe i vlastite priče. Dakle, rekla bih da se na Akademiji potiče izgradnja autora, ali kakva će biti tvoja estetika, to se njih ne tiče.

Kakva je politika umjetnosti na ADU i u kojoj mjeri teorija utječe na filmsko stvaranje?

Na Akademiji postoji minimalna zainteresiranost za filmsku teoriju, što ponekad može biti veliki minus, u smislu da ljudi jako često ne razumiju neke stvari i jako su orijentirani isključivo na sebe. To je već opće mjesto. Postoje teoretski kolegiji koje drže kvalitetni profesori i koji su cijenjeni, ali ljude to generalno ne zanima. S jedne strane to se može osuđivati i govoriti o filmu kao o jednoj izrazito intelektualnoj praksi. Međutim, činjenica je da se tu radi o praksi koja se samo praksom poboljšava, a ne teorijom. Rad na filmskome setu i rad s teorijom dvije su potpuno odvojene stvari. Kada si u ulozi redatelja(ice), kao da si potpuno usmjeren na taj život u filmu i u timu ljudi s kojima radiš. S druge strane, filmska teorija znanstveni je rad koji je teško prevesti u praksu.  

{slika}

Znači nema utjecaja teorije na praksu?

Može postojati, ali kod nas je nema. Iz razgovora s rumunjskim studentima stekla sam dojam da na njihovu filmskome studiju teorija igra mnogo važniju ulogu. Ljudi su skloniji povezati svoje znanstveno bavljenje filmom s praktičnim i studenti filma vrlo su često izuzetno obrazovani u filmskoj teoriji. To je odlično i ja to načelno pokušavam. Isto tako, čini mi se da su studenti beogradske filmske škole veoma zadovoljni s predavačima i orijentirani više na svoju kulturnu tradiciju, što kod nas nije tako snažno. Oni su skloniji povezati svoj rad s nekim režiserom i priznati utjecaj određene osobe.

Koji bi bio uzrok toj kulturološkoj razlici?

Malo koji hrvatski student osjeća se kao da nastavlja neku tradiciju. Možda zato što je se nedovoljno proučava, nedovoljno predaje i nedovoljno razumije. Nema baš snažne povezanosti među generacijama. Naravno, ponekad se dogodi bliskost s nekim mentorom. Recimo, Ognjen Sviličić koji predaje scenarij mnogo znači i meni i mojim kolegama Hani Jušić i Josipu Žuvanu. Ne bih rekla da studenti ne gledaju hrvatski film, jer zbilja ga prate i stvarno vole stare filmove, ali nitko se ne osjeća kao nečiji sljedbenik i rijetko kada će reći da se oslanjaju na neku estetsku tendenciju iz povijesti hrvatskog filma. U hrvatskom suvremenom dugometražnom filmu također će se rijetko naići na teorijsku potkrijepljenost režijskog koncepta. Kao da svatko neprekidno želi ponovno osmisliti pravi film, kao da se jedini time na svijetu baviš!

Međutim, to je problem male kinematografije. U tako maloj produkciji filmova poput naše teško će se razviti nekakav estetski sukob koji bi doveo do pravoga novoga vala, u onome smislu u kojemu ga većina ljudi priželjkuje. Jedini način da se određena estetika proizvede jest radom! Tek s određenim značajnim brojem filmova moći ćemo pronaći određeni postotak koji je jako kvalitetan, i onda unutar toga postotka možemo izvući neku tendenciju. Zato treba raditi i snimati filmove.

 

Ovdje možete pogledati film Kurvo

 

Performans “One su među nama” povodom Dana žena

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, Višnja Ljubičić, i tri ženske sindikalne grupe – Ženska sekcija Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, Odbor žena Nezavisnih hrvatskih sindikata te Koordinacija žena Hrvatske udruge sindikata, organiziraju obilježavanje Međunarodnog dana žena izvedbom performansa One su među nama.

Koncept je osmislio Mario Kovač u dramaturškoj suradnji s Petrom Radin, a nastupaju Nina BadrićAndreja BistričićSanja DoležalIvana i Marija HusarBernardica JuretićMarija KhonMirela Priselac RemiMaja SeverIvana Šimić-BodrožićDavorka VidovićNina Violić i druge.

Performans će se održati u srijedu, 6. ožujka, s početkom u 13 sati,u Tvornici kulture u Zagrebu.

Uoči performansa pravobraniteljica i sindikati će promovirati letak i vodič za sindikalne povjerenice/ke i pravnice/ke Spolna diskriminacija i uznemiravanje na području zapošljavanja i rada.

Zašto žene ne mogu imati sve?

Anne-Marie Slaughter, govornica, spisateljica, aktivistkinja za ženska prava, a donedavno i upraviteljica poslovne politike u State Departmentu napisala je članak pod nazivom “Zašto žene još uvijek ne mogu imati sve”, potaknuta vlastitim primjerom i poteškoćom žongliranja posla i obitelji.

 Može se reći da je Anne-Marie bila itekako uspješna poslovna žena, čvrsta, jaka, obrazovana, predana – pravi primjer!  Međutim, iako radeći posao koji voli, koji želi i koji ju ispunjava, imala je problem pronaći ravnotežu između karijere i obiteljskog života. Mislim da se sve mi žene možemo s time poistovjetiti, naročito majke, bez obzira što možda nemamo toliko odgovorne poslove. Ipak, svaki posao donosi odgovornosti, neovisno jesu li te odgovornosti od državne važnosti ili samo za organizaciju čiji smo dio. Svaki posao donosi brigu, stres, uzima vrijeme…a pored svega toga, majke imaju jedan još odgovorniji posao kod kuće – odgoj i briga o djetetu. Ne kaže se uzalud da je to najteži posao. Stvoriti čovjeka koji će jednog dana biti stabilna i odgovorna osoba nije lak posao. S druge strane, na poslu se od nas očekuje maksimum, prekovremeni sati, apsolutna koncentracija i predanost. Kako biti uspješna majka, supruga i poslovna žena, i pored svega toga uživati malo u tom svom  životu, pronaći par minuta  za sebe i svoje potrebe? Gdje se krije ta formula?

U današnje vrijeme, vrijeme vladavine materijalizma, kapitalizma, borbe za uspjehom, novcem, i blagostanjem teško je i muškarcu balansirati privatnim i poslovnim životom, dok  ženama može biti samo teže. Puno teže.

 Pročitajmo stoga što je Anne-Marie Slaughter napisala u svom članku.

OSAMNAEST MJESECI u svom poslu kao prva upraviteljica poslovne politike u State Departmentu, vanjsko-politički posao snova koji vuče porijeklo sve do Georga Kennana, našla sam se u New Yorku, na godišnjem okupljanju Ujedinjenih Naroda, gdje se skupljaju svi svjetski ministri i šefovi država. 

U srijedu uvečer, predsjednik i gospođa Obama organizirali su glamurozni prijem u američkom prirodoslovnom muzeju. Ispijala sam šampanjac, pozdravljala strane dostojanstvenike, i družila se. Ali nisam mogla prestati razmišljati o svom 14-godišnjem sinu, koji je krenuo u osmi razred tri tjedna ranije, a već je krenuo sa uobičajenim preskakanjem pisanja zadaće, ometanjem nastave, padao matematiku i odbijao svaku odraslu osobu koja bi pokušala doprijeti do njega.

Tijekom ljeta, jedva smo međusobno razgovarali, ili točnije, on je jedva razgovarao sa mnom. Prethodnog proljeća, primila sam nekoliko hitnih poziva – i to uvijek na dan nekog važnog sastanka –i tražili su da uzmem prvi slobodan vlak od Washington D.C.-ja, gdje sam radila, nazad u Princeton, u New Jerseyu, gdje je moj sin živio. Moj suprug, koji je uvijek činio sve što je mogao kako bi podržao moju karijeru, brinuo se o njemu i njegovom 12-godišnjem bratu tijekom tjedna; i osim ponekih hitnoća vezanih za njih tijekom tjedna, kući sam dolazila samo vikendom.

Kako je večer odmicala, naletjela sam na kolegicu koja je bila na visokoj poziciji u Bijeloj kući. Imala je dva sina, istih godina kao i moji sinovi, ali ona je odlučila preseliti ih iz Kalifornije u D.C. kad je dobila taj posao, što je značilo da je njezin suprug putovao u Kaliforniju redovito. Rekla sam joj koliko mi je teško biti udaljena od svog sina kad me je očito trebao. Tada sam rekla: “Kad ovo završi, napisat ću članak pod nazivom: “Žene ne mogu imati sve”.

Ona je bila užasnuta. “Ne možeš to napisati”, rekla je. Zapravo je mislila da bi takva izjava, dolazeći od žene na visokoj poziciji – uzora, bila užasan signal mlađim generacijama žena. Do kraja večeri, odgovorila me je od toga, ali do kraja mog mandata u Washingtonu, bila sam sve svjesnija da su mi feministička uvjerenja, na kojima sam izgradila svoju karijeru, izmicala pod nogama. Uvijek sam pretpostavljala da, ako mogu dobiti vanjsko-politički posao u State Departmentu ili u Bijeloj kući, dok je moja stranka bila na vlasti, da bih ostala sve dok bih imala priliku raditi posao koji volim. Ali, u siječnju 2011. , kad je moja dvogodišnja javna služba na Princetonu završila, odjurila sam kući što sam brže mogla.

Međutim, neugodna spoznaja me je snašla ubrzo nakon što sam stigla tamo. Kad su me ljudi pitali zašto sam napustila posao u Vladi, osim činjenice da nakon dvije godine odsustva na Princetonu gubim pravo stalnog zaposlenja, rekla bih im i da sam željela biti sa svojom obitelji. Nisam se u potpunosti odrekla svoje karijere: držim predavanja na tečaju; redovito pišem online kolumne o vanjskoj politici; držim 40-50 govora godišnje; redovito se pojavljujem na televiziji i radiju; i radim na novoj akademskoj knjizi. Ali sad već rutinski primam reakcije od drugih žena mojih godina koje variraju od razočaravajućih (“Baš šteta da si morala napustiti Washington”), do snishodljivih ( “Ne bih generalizirala na temelju tvog iskustva. Nikad nisam bila primorana na kompromis, i moja djeca su ispala super”).{slika}

Odjednom sam doživjela trenutak spoznaje. Čitav svoj život,  bila sam na drugoj strani ove priče. Ja sam bila žena koja se smješkala s visine kad bi mi neka druga žena ispričala da je odlučila uzeti pauzu ili nastaviti manje konkurentnu karijeru, kako bi mogla više vremena provoditi sa svojom obitelji. Ja sam bila ona žena koja je sama sebi čestitala na svojoj nepokolebljivoj predanosti feminističkoj aktivnosti, pričajući samodopadno sa sve manjim brojem svojih prijateljica s fakulteta koje su postigle i održavale svoje mjesto na najvišim pozicijama u svojoj struci. Ja sam bila ta koja je govorila mladim ženama na svojim predavanjima da mogu imati sve i raditi sve, neovisno o tome čime se bave; što znači da sam i ja bila odgovorna, iako nenamjerno, što su se milijuni žena osjećale da je njihova krivnja što nisu u stanju uzdići se na ljestvici brzo koliko i muškarci, i uz to imati obitelj  i aktivan život kod kuće (i biti mršave i lijepe).

Ja i dalje čvrsto vjerujem da žene “mogu imati sve” (i muškarci, također). Vjerujem da “možemo imati sve u isto vrijeme.” Ali ne danas, ne na način na koji su američka ekonomija i društvo strukturirani. Moja iskustva u posljednje tri godine su me prisilila da se suočim s neugodnim činjenicama koje moraju biti naširoko priznate – i brzo promijenjene.

Prije moje službe u vladi, imala sam karijeru na Akademiji: kao profesorica prava te potom kao dekanica Princeton Woodrow Wilson fakulteta za javne i međunarodne poslove. Oba posla su bila zahtjevna, ali sam imala mogućnost da si većinu vremena sama određujem raspored. Mogla sam biti sa svojom djecom kad sam trebala biti, i opet odraditi poslovne obaveze. Znala sam da sam imala sreće u izboru svog zanimanja, ali nisam imala pojma koliko sam sreće imala sve dok nisam provela dvije godine u Washingtonu unutar krute birokracije, čak i sa šeficama punim razumijevanja poput Hillary Clinton i njezinom šeficom osoblja Cheryl Mills. Moj je radni tjedan započeo u 04:20 ujutro u ponedjeljak, kad sam se ustala da bih uhvatila vlak u 05:30h iz Trentona za Washington. Radni tjedan bi završio u petak uvečer, hvatajući vlak za doma. U međuvremenu, dani su bili ispunjeni sastancima, a kad bi sastanci završili posao je počinjao – beskrajan protok dopisa, izvješća i komentara na koncepte, nacrte drugih ljudi. U te dvije godine, nikad nisam napustila ured dovoljno rano da stignem u bilo kakvu trgovinu, osim onih otvorenih 24-7, što je značilo da sam sve, od kemijske čistionice, posjeta frizerskom salonu, do božićnog shoppinga morala obavljati tijekom vikenda, između dječjih sportskih događanja, glazbenih lekcija, obiteljskih obroka, i konferencijskih poziva. Imala sam pravo na 4 sata odmora po razdoblju isplate, što je značilo jedan dan odmora mjesečno.

Ukratko, u trenutku kad sam shvatila da radim posao koji je karakterističan za većinu radnih žena (i muškaraca), radeći prekovremene prema tuđem rasporedu, više nisam mogla biti i roditelj i profesionalka koja sam željela biti – barem ne s djecom koja prolaze kroz adolescenciju. Shvatila sam ono što je možda i trebalo biti očito: imati sve, barem u mom slučaju, ovisi u potpunosti kojom se vrstom posla bavim. Drugi zaključak je bila još brutalnija istina: imati sve nemoguće je ostvariti kod mnogih poslova, uključujući i posao kao visoki dužnosnik u vladi – barem ne na duže vrijeme.

Ipak, odluka o odstupanju s moćne pozicije – kako bi se pridala veća vrijednost obitelji od profesionalnog napredovanja – izravno je u sukobu s prevladavajućim društvenim pritiscima na karijere profesionalaca u SAD-u. 

Jedan izraz govori sve o aktualnim stavovima prema karijeri i obitelji, naročito među elitom. U Washingtonu, “odlazak kako bi se provelo više vremena sa svojom obitelji”, je eufemizam za biti otpušten s posla.

Tek sam nedavno počela shvaćati u kojoj se mjeri mnoge mlade žene posvećene profesionalnoj karijeri, osjećaju napadnute od strane žena mojih godina ili starijih. Nakon što sam nedavno održala govor u New Yorku, nekoliko žena u kasnim 60-ima i ranim 70-ima mi je prišlo i reklo mi kako im je drago i koliko su ponosne slušajući me kako govorim, kao stručnjakinja za vanjsku politiku. Nekoliko njih je nastavilo, međutim, uspoređujući moju karijeru s načinom razmišljanja mlađih žena danas. Jedna od njih izrazila je svoje zaprepaštenje činjenicom da mnoge mlade žene jednostavno “nisu voljne biti predane poslu i raditi”. Druga je pak rekla, nesvjesna okolnosti moje nedavne promjene posla: “One misle da moraju birati između karijere i obitelji”.

Shvatila sam da sam blagoslovljena što sam rođena u kasnim 1950-ima umjesto u ranim 1930-ima, kao što je bila moja majka, ili na početku 20. stoljeća poput moje bake. Moja majka je izgradila uspješnu i bogatu karijeru kao profesionalna umjetnica, uglavnom u godinama nakon što smo moj brat i ja napustili obiteljski dom – i nakon što joj je bilo rečeno u 20-ima da ne može studirati medicinu poput svoga oca ili poput svoga brata, jer se ona morala udati. Dugujem svoje vlastite slobode i mogućnosti pionirskim generacijama žena ispred mene – ženama koje su sad u svojim 60-im, 70-im i 80-im godinama, koje su se suočavale javno sa seksizmom i to onom vrstom koju vidim samo kad gledam Mad Maxa, a tko je znao da je jedini način da uspije kao žena je bio da se ponaša kao muškarac. Mora se priznati da bi njihovi majčinski instinkti bili znatno manje fatalni za njihove karijere.

No upravo zahvaljujući njihovu napretku, drugačija vrsta razgovora je sada moguća. Vrijeme je da žene na vodećim pozicijama shvate da iako još uvijek probijamo led, mnoge od nas također podržavaju neistinu da “imati sve” predstavlja funkciju osobne odlučnosti.

Svjesna sam da se većina Amerikanki suočava s problemima puno većim od ovog koji se razlaže u ovom članku.

Milijuni drugih radnih žena se suočava s puno težim životnim okolnostima. Neke od njih su samohrane majke; mnoge od njih se bore ne bi li našle bilo kakav posao; druge pak uzdržavaju svoje muževe koji ne mogu pronaći posao. Mnogi se nose s poslom u kojem je dnevna zaštita ili nedostupna ili vrlo skupa; školski rasporedi se ne poklapaju s poslovnim rasporedima; i same škole ne uspijevaju obrazovati njihovu djecu. Mnoge od ovih žena se brinu ne o tome kako će “imati sve”, već kako da zadrže ovo malo što imaju. Iako su žene, kao grupa, postigle značajne pomake u plaćama, obrazovnim postignućima, i prestižu u zadnja tri desetljeća, ekonomisti Justin Wolfers i Betsey Stevenson pokazali su da su žene danas manje sretne negoli su to njihove pretkinje bile 1972., i u apsolutnom i u relativnom smislu u odnosu na muškarce.

{slika}

Najbolja nada za poboljšanje sudbine svih žena i zatvaranje onoga što su Wolfers i Stevenson nazvali “novim jazom među spolovima” – mjereno prema dobrobiti više nego prema plaćama – jest zatvoriti jaz među vodstvom: izabrati žensku predsjednicu i 50 senatorica; osigurati da žene budu ravnopravno zastupljene u redovima korporativnih rukovoditelja i pravosudnih vođa. Samo kad žene budu provodile vlast u dovoljnom broju stvoriti ćemo društvo koje zaista funkcionira za sve žene.

To će biti društvo koje će funkcionirati za svakoga!

 

                                                                              Prevela i prilagodila: Ana Marković

Diskriminacija temeljem trudnoće i materinstva – iskustva trudnica i žena s malom djecom na hrvatskom tržištu rada

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova provodi istraživanje na temu“Diskriminacija temeljem trudnoće i materinstva – iskustva trudnica i žena s malom djecom na hrvatskom tržištu rada” te ovim putem poziva sve trudnice i majke sa djecom do dvije godine starosti da dobrovoljno ispune anonimnu anketu u elektronskoj verziji koja se nalazi u nastavku teksta.

 Poštovane majke i buduće majke!

Potaknuta pritužbama i tekstovima o diskriminaciji trudnica i žena s malom djecom na tržištu rada koje učestalo nalazimo u raznim medijskim izvještajima odlučila sam iskoristiti svoje zakonske ovlasti i provesti istraživanje kako bih dobila detaljniju predodžbu ovog oblika društvene nejednakosti žena. Žene koje planiraju trudnoću, trudnice, žene na rodiljnom dopustu i žene s malom djecom predstavljaju jednu od najugroženijih društvenih skupina s obzirom na izloženost spolnoj diskriminaciji na tržištu rada. Istovremeno, ne postoje sustavno prikupljeni podaci koji bi jasno ukazivali na raširenost ovog oblika spolne diskriminacije. Oslanjajući se na svoje ovlasti odlučila sam napravi značajan korak kako bi se to promijenil. Cilj ovog istraživanja je prikupiti podatke o oblicima diskriminacije s kojima se susreću žene od strane poslodavaca na hrvatskom tržištu rada za vrijeme svoje trudnoće odnosno povodom korištenja svojih zakonskih prava vezanih uz trudnoću ili brige za malu djecu. S obzirom na ovakav cilj Vaša pomoć u obliku sudjelovanja u istraživanju nam uistinu puno znači. Istraživanje se provodi putem ankete koja se sastoji od niza pitanja i u potpunosti je anonimna. Istraživanje se provodi na temelju članka 19. st.2. al.5. i 6. Zakona o ravnopravnosti spolova (NN 82/08). Podaci koje dajete koristit će se isključivo u statističke svrhe i neće se objavljivati pojedinačno. 

Preliminarni rezultati i zaključci ovog istraživanja bit će objavljeni u Izvješću o radu pravobraniteljice za ravnopravnost spolova za 2012. godinu koje pravobraniteljica podnosi Hrvatskom saboru, a koje će biti dostupno na internetskim stranicama Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova (http://www.prs.hr) u svibnju 2013. godine, dok će do kraja ove godine također biti izdana publikacija sa cjelokupnim rezultatima istraživanja.

Također napominjem, ukoliko ste sami žrtva diskriminacije temeljem trudnoće ili materinstva ili poznajete osobu koja je, možete se sa punim povjerenjem pritužiti i obratiti mom uredu za pomoć koju Vam mogu pružiti u okviru svojih ovlasti putem obrasca za prijavu na internetskoj stranici Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova (http://www.prs.hr – s desne strane na naslovnici ‘Obrazac za prijavu’) ili telefonskim putem ukoliko trebate samo pravni savjet.

Unaprijed Vam zahvaljujem na sudjelovanju, srdačan pozdrav

Višnja Ljubičić, dipl. iur., pravobraniteljica za ravnopravnost spolova

 

                                                  ONLINE UPITNIK ZA ISPUNJAVANJE