sdadmin

Community se prošlog četvrtka konačno vratio s četvrtom sezonom i ja, recimo, ne bih mogla biti uzbuđenija. S obzirom na to da se nije emitirao od finala prethodne sezone u svibnju, gunđanje fanova zbog promjene datuma premijere i početka emitiranja uzrokovalo je prilično negativne reakcije. U čemu je uopće stvar s ovim showom? Ljudi su prigovarali da je Community prečudan, previše meta, prepun kiselih, antipatičnih budalaština Chevyja Chasea (Chase je, uzgred, napustio show polovicom sezone).

Podcjenjivači Communitya i skeptici zamjeraju mu oslanjanje na parodiju (svaka je epizoda okvirno organizirana oko dobro poznatog filma ili žanra – za epizodu koju dolazi u četvrtak govori se da se referira na Igre gladi), povremeno opskurne verbalne i vizualne popkulturalne reference i konstantne kritike showovog tankog “četvrtog zida”. No Communityjeva neobičnost i privrženost autoreferencijalnosti upravo su ono što ga je izdvojilo od bezličnih, recikliranih šala i zapleta drugih sitcomova. Njegova sklonost parodiji nudi više od skrivenih poruka za štrebere filmoljupce. Sve te taktike stavljaju Community u poziciju, pa… feminizma.

Naravno, i Community je, kao i svaki sitcom, imao svoj dio neugodnih zapleta. No, tamo gdje druge serije posežu za dominantnom kulturom – i njenom logikom temeljenom na seksizmu, rasizmu, ruganju zbog (starije) dobi ili invalidnosti – kao zajedničkim nazivnikom svog humora, ono oko čega se svi možemo zbližiti i smijati se (“Nije li smiješno kako su muškarci lijeni!”, “Zar nije smiješno kako stari ljudi ne mogu ništa zapamtiti!”), Community postavlja samu televiziju kao temelj za svoje šale.

Community nas podsjeća da su slike i stereotipi na koje se TV oslanja apsurdni i temelji svoj humor upravo na tom apsurdnom odmaku televizijskih slika od stvarnosti.

Sjećate li se epizode serije Televizijska posla u kojoj jedan feministički blog objavljuje post s naslovom Zašto TGS mrzi žene? pa Liz Lemon angažira kao novinarku jednu komičarku – a ona ispadne seksi školarka iz noćne more, nosi kikice i jede lizalice? Poanta te epizode nije, naravno, apsurdnost figure seksi školarke – istovremena infantilizacija i seksualizacija žena – već Lemoničin previše entuzijastični feminizam: ispada da se komičarka zapravo skrivala od bivšeg dečka zlostavljača, tako da… Predmet šale je Liz!

Communityjev prikaz te šale koristi čitavu sezonu prisutnu seksualnu napetost između Annie, donedavne srednjoškolke s najboljim ocjenama u generaciji (divna Alison Brie) i Jeffa, sarkastičnog trideset-i-nešto godišnjeg odvjetnika izbačenog iz Odvjetničke komore (Joel McHalea iz The Soup). Ova romansa, naravno, ima sitcomovskog smisla: Annie i Jeff su single, privlačni odrasli ljudi. Iako likovi često ističu da bi sparivanje njih dvoje u stvarnom životu graničilo s jezivošću, to obično samo pridonosi blago neugodnoj napetosti sveobuhvatnog hoće-li-se-ili-neće luka.

Iako se Annien lik prividno savršeno uklapa u stereotip o “seksi školarki”, serija nikad ne dopušta gledateljima da se u vezi toga potpuno opuste. U epizodi treće sezone koja parodira Glee (Regional Holiday Music) Annie dovodi oba pola stereotipa o “seksi školarki” do njihovih logičkih ekstrema – i rezultat je urnebesno nelagodan. Pleše oko Jeffa u razotkrivajućoj haljini inspiriranoj outfitom Djeda Božićnjaka i dječjim glasićem pjeva  “Teach Me How to Understand Christmas”. Njen ples postaje sve seksualiziraniji (grize si prste, oko Jeffa omata pernatu traku i sjedi mu u krilu), a govor i riječi pjesme koju pjeva sve infantilniji – kulminirajući u trenutku kad se Jeffova glava nađe u razini njenih grudi dok ona pjeva završni stih: “Boopy doopy, doopy, doop, sex!”

Iako smo mi gledatelji možda očekivali rijedak trenutak uživanja u priči o Annie i Jeffu ili barem seksi susret koji bi održao napetost, oduzeto nam je svako indirektno uzbuđenje i natjerani smo da se posramimo zbog toga što smo to na neki način htjeli. Podsjeća nas se koliko je stereotip o seksi školarki zapravo apsurdan. Umjesto da se ta figura iskoristi kako bi nas uvukla u romantični zaplet ili da bi inscenirala eksplicitnu feministički kritiku (koja bi neizbježno ispala moralizatorska ili samouništavajuća à la Liz Lemon), Community bira izrugivanje samom sebi – i svojim gledateljima – zbog samog padanja na tu figuru.

{slika}

Tako Communityjeva sklonost meta-referencama izvrće konvencionalni sitcomovski humor. Jednom su same žene bile predmet šale, sad je predmet šale seksizam. Community uspijeva kritizirati desetljeća televizijskog pribjegavanja stereotipima i, povrh toga, učiniti ih smiješnima.

Serija ipak ne uspijeva sve učiniti na pravi način. Neke šale i zapleti počivaju na umornim, opresivnim figurama. Promatrani slučaj: episoda Football, Feminism and You  donosi zaplet temeljen na činjenici da Brittin feministički komentar uništava zabavu koja proizlazi iz zajedničkih odlazaka u ženski toalet. U Aerodynamics od Gender Abed uči djevojke vrijednoj lekciji o dobroti kad se one s ekipom s kolegija o Ženskim studijima upletu u borbu temeljenu na vrijeđanju tjelesnih karakteristika. Moje mišljenje o dekanu Peltonu moglo bi se preliti u jedan cijeli, mnogo manje pohvalni post. No Community je jedinstven među sitcomima zbog činjenice da prepoznaje i izaziva vlastite probleme – često uvlačeći u to cijeli žanr. On često navodi te televizijske stereotipe s eksplicitnom namjerom da ih izokrene i otkrije ih onakvima kakvi doista i jesu: apsurdni. I, bar u svijetu Communityja, jako zabavni.

Prevela i prilagodila: Ana Stipković 

New York predvodi u zakonodavstvu kojim će se osigurati da žene ne budu tretirane kao drugorazredne radnice. 

Modernizirajmo poznatu izreku Jane Austen: “Univerzalno prihvaćena istina je da žena koja posjeduje veliko bogatstvo, mora da se bogato udala ili ga naslijedila.”

Dobro, OK, možda ga je zaradila, ali ako i je, prosječno bogatstvo žene u SAD-u koje će ona akumulirati tijekom svog radnog vijeka je puno manje od onog što bi akumulirao muškarac – zapravo se radi o  omjeru od 36 centa prema dolaru.

Ovaj jaz u bogatstvu među spolovima može se pripisati mnogim faktorima, uključujući (ali ne isključivo) svjesnoj i nesvjesnoj pristranosti od strane poslodavaca i institucionaliziranoj diskriminaciji putem jaza u plaći.

Dobra vijest je da su u državi New York poduzeti solidni koraci kako bi jaz u plaći nestao.

Guverner New Yorka, Andrew Cuomo, nedavno je najavio svoj Women’s Equality Act, ključnu odliku koja će otkloniti jaz. Prema podacima izvještaja Ureda za statistiku iz 2011. žena s punim radnim vremenom zarađuje oko 82% dohodaka slično situiranom muškarcu.

Taj dugotrajni jaz, koje je očito široko prihvaćen (barem među poslodavcima), možda bi bio prihvatljiviji za žene kada bi dobile odgovarajuću  dedukciju  od 18% u tržišnim najamninama, režijama i namirnicama kako bi nadoknadili razliku; ali, naravno, ne uživamo takvu kompenzaciju.

Još je manje prihvatljiv gubitak u plaći sagledan kroz životni vijek u kojem fakultetski obrazovana žena gubi između  500 000 i 2 milijuna dolara u zaradi zbog diskriminacije u plaćama.

Pa što bi žene trebale učiniti (osim da se nikada ne osjećaju krivima kada puste muškarcu da plati večeru)? Postoji nekoliko udruga, kao što je Wage Project (Women Are Getting Even) koja pruža sredstva i savjete ženama o njihovim pravima, kako ugovoriti bolju plaću, te zakonske opcije u slučaju diskriminacije na temelju spola od strane poslodavca. Te informacije  mogu biti jako vrijedne, osobito kao sredstvo kojim ćemo prebroditi doživotnu socijalizaciju koja nas uči da budemo ljubazne i pomirljive – iako nam takvo ponašanje ne pomaže na radnom mjestu.

Tužbe protiv nepoštenih poslodavaca olakšane su Lilly Ledbetter Fair Pay Restoration Act-om iz 2009., ali mislim da će se svi složiti: situacija mora postati zbilja loša da bi se žena izložila neizbježnoj traumi pravne akcije. Teret rješavanja problema diskriminacije ne bi smio biti stavljen na leđa žrtve, već na počinitelja.

{slika}

Ipak, važno je imati zakon na svojoj strani kada diskriminacija na poslu postane neizdržljiva. Dr. Virginia LeBlanc, bivša direktorica programa Hudson and Holland Scholars Sveučilišta u Indiani, nedavno je podnijela prijavu protiv Sveučilišta, pod optužbom nepravedne plaće, neprijateljske radne atmosfere, prednosti muškaraca u plaći i ostalim praksama.

Kada je LeBlanc prvo otkrila da je njen prethodnik imao plaću 240% višu (činjenica koju Sveučilište ne opovrgava), pokušala je situaciju razriješiti interno. No, navodi kako su njeni pokušaji bili uzaludni i da je ozračje postalo toliko neprijateljsko da se osjećala kako nema drugogo izbora osim potražiti pravni savjet. Ostaje nam vidjeti kako će se slučaj riješiti, ali činjenica je da dr. LeBlanc više ne radi.

Dati ostavku je jedini izbor zaposlenika/ice ako radno okružje postane toliko neprijateljsko. Moj prvi posao nakon fakulteta bio je na radio postaji u Irskoj. Radila sam s dvojicom kolega, koji su mi od prvog dana jasno dali do znanja da nisam dobrodošla. Nisam znala njihove razloge, ali su mi otežavali posao, čak do te mjere da su sabotirali soundboard pa je emisija koju sam vodila bila neemitirana  5 minuta – veliki NE na radiju.

Sreća za mene, voditelj je shvatio o čemu se radi, pa me nisu otpustili, ali šteta je bila učinjena. Tada nisam imala interne ni vanjske resurse za borbu s takvim neprijateljstvom da sam učinila ono što čini mnogo žena u sličnim situacijama: dala sam otkaz na poslu koji je teško dobiti i u kojem sam htjela uspjeti.

To me dovodi natrag do nesvjesne pristranosti s kojom će biti upoznata većina žena s kojima pričate, a mnogi muškarci će poricati ili sasvim odbiti priznati da postoji. Nemam pojma što se može učiniti kako bi se to pravno riješilo – ne možete se zakonima boriti protiv  nevidljivog  – osim da podignete što više buke oko toga. Postoje koraci koji se mogu poduzeti, ali se oni odnose na ono vidljivo: jaz u plaći može se riješiti i možemo onemogućiti poslodavcima daljnju diskriminaciju žena.

Zbog toga se nadajmo da će i ostale države pratiti primjer New Yorka i početi raditi na sprječavanju diskriminacije. Plaće žena nisu džeparac kojim bi si kupovale ruž za usne ili injekcije botoksa. A kako je bogata udaja postala veoma rijetka, ženama bi barem trebala biti dana jednaka prilika da ga zarade.

Prevela i prilagodila: Ana-Marija Špehar