Kako bi na malim ekranima izgledala jednakost u golotinji?

Ako ste ikada vidjele film, vidjele ste i sise. Guzice su također sveprisutne, te naravno hrpe i hrpe torza. Ali pretežno ste gledale sise. Vidjele ste ih toliko da vjerojatno više o njima ni ne razmišljate, a i zašto biste? Iscrpno su dokumentirane i razmatrane.

U zadnje vrijeme ste vjerojatno primijetile i povećanu eksponiranost muških spolovila u filmskom svijetu, sa ili bez roditeljske zaštite. No, pogriješile ste ako ste odlučile izaći i proslaviti tako dugo očekivanu, utopijsku priliku za jednaku eksploataciju bilo koje vrste golotinje na ekranu. Penisi i sise ne čine demokraciju golotinje. Što kažemo na još malo vagina? Što mislimo o seronjama? Vidite, stvar je puno složenija nego što smo mislile.

Kao prvo, sve znamo da je u filmovima puno više ženske nego muške golotinje. Sada bih iskopala link da to opravdam, ali čemu kad je to toliko očito, kao još jedan par sisa u epizodi Entouragea. Ne treba ti doktorat iz filmske teorije kako bi zaključila da se iza kamera većinom nalaze muškarci, da upravo oni stvaraju više filmova i da je svaka scena seksa prikazana iz muške perspektive, jer ako niste znale, oni vole jebat žene.

Kada je film stvaran s namjerom da bude za svakoga to pada u vodu one sekunde kada u pitanje dođe seks jer se odjednom svi moramo pretvoriti u heteroseksualne muškarce zbog načina na koji je seks prikazan. Time nije namjera reći kako nitko ne radi scene golotinje i seksa dobro, niti da žene ne mogu uživati u vlastitoj golotinji prikazanoj iz muške perspektive, niti da žene ne stvaraju svoje filmove s vlastitim gledištem na te stvari. One to rade! Mi to imamo! Mi to radimo! Mi to volimo! Sve je to korisno. Svi bismo trebali imati takvo intimno poznavanje drugih seksualnih orijentacija, sklonosti i želja. 

Nema smisla željeti da to prestane kada je još jedan par besplatnih sisa stavljen u svrhu jeftinog uzbuđenja, jer najbolje čemu se možemo nadati u ovom svijetu dvaju gramofona (sise) i mikrofona (penis) je to da barem svaka voljna odrasla osoba bude jednako eksploatirana u ovom svijetu “skini se do kraja”. Dakle, kako bi to onda izgledalo? Ovdje se nalazi nekoliko prijedloga. Nisam pogledala sve snimljene filmove i mnogi današnji filmovi zasigurno sadrže neke od ovih prijedloga. Slobodno ih spomenite u komentarima ispod. Ja se samo zalažem za više ovoga:

Više penisa, više penisa, više penisa. Kao prvo, nekoliko penisa ne predstavlja jednakost. Moraju se puno više pojavljivati. Ne, ne govorim da je fer jedan penis za jednu sisu, kao prvo zato što su dvije sise na svaki penis, tako da vi, muškarci, morate puno toga nadoknaditi, ok? Naravno da znam kako je ukrućeni penis problem, ali bilo bi lijepo vidjeti ih u prirodnom izdanju, onakve kakvi najčešće jesu. Demokraciju sada!

Ako ne volite vidjeti penis, idemo o tome razgovarati, ok? Imam teoriju da je “Ewww, penis nije lijepa stvar za gledati” čudan društveni, lezbijski problem koji imamo jer smo dugo vremena gledali/e objektivizirano žensko tijelo i zbog toga smo svi internalizirali heteroseksualne kriterije promatranja i ocjenjivanja ženskoga tijela. Shvaćam da ovo nikada neće prestati, ali smatram suludim predložiti da vagina ima određenu ljepotu s kojom se penis ne može natjecati. Očito su različiti, ali penis treba bolju PR kampanju. Penis je privlačan!

Više “nekonvencionalnih” tijela u seksualnim scenarijima. Žao mi je, ljudi, ali to što ga Lena Dunham nekoliko puta pokaže u TV seriji GIRLS ne znači da trebamo odustati i proglasiti dan jednakost golotinje. Ako ćemo već fetišizirati kao napaljeni zaluđenici onda trebamo fetišizirati svako tijelo kako bismo pokazali/e da svatko može oboriti s nogu, te kako postoji puno više privlačnih ljudi od malog broja onih mršavih koji bi se mogli kvalificirati za reklamu Miller Litea. To uključuje i starije ljude! Ne samo Diane Keaton! Samo kada bismo malo proširile raznolikost prikazivanja seksa od onoga kojeg smo prisiljene gledati na filmu.

Više “nekonvencionalnih” položaja u seksu. Znamo da ljudi vole analni seks i u njemu se ne mora raditi o nasilnoj igri moći. Znamo da ljudi vole šupke. Znamo da ljudi vole puno toga. Možemo to pokazati i normalizirati bez da od toga pravimo najveći tabuu jer to i nije. Očito bi to bilo nešto poput formikofilije. Hollywoode, ovo biste mogli izostaviti, osim ako mislite da će stvarno korisno.

Više vagine, ili zapravo, vagina uopće. Ok. Gledajte, znam da mi ovime rasprava ispada iz natjecanja. Vagina je nešto što je više iznutra, dok je penis izvana i gledanje u vaginu je puno osjetljivije, privatnije i invazivnije od gledanja u vanjsku stvar, barem mi je tako rečeno.

Ako su Michael Fassbender u Shameu, i Jason Biggs u American pie glavni glumci, u glavnim filmovima mainstream Hollywooda, što se onda tu događa? MOŽDA ćete vidjeti grudi poznate glumice u filmu, ili možda golu guzicu, ali hajdemo biti realni, mušku guzicu prikazuju u udarnim terminima na televiziji. Na neki smo način postali neosjetljivi na guzice i sise, a to je direktni rezultat mainstream medije i posljedica onoga što svakodnevno gledamo. Ali stvar kod ženske golotinje je u tome da nitko ne kaže: nikada ne pokazuju stidne usne.

Više orgazama: Ne radi se samo o tome da trebamo vidjeti više orgazama nego više onih realnih, ili bolje rečeno realniji nedostatak istih, te realniju masturbaciju kod žena, vodila li ona do orgazma ili ne. To je bilo cool u The Kids Are Alright – pokazalo je kako oralni seks može trajati do unedogled kada je netko dekoncentriran. Jedina scena ženske masturbacije koje se trenutno mogu sjetiti je ona Sharon Stone u Silveru, koja je nekako sladunjava (ili ozloglašena scena iz GIRLS).

Više LGBT seksa, ali ne u svrhu uzbuđivanja heteroseksualaca. Da, jasno mi je da nije moguće kontrolirati što koga uzbuđuje – nekoga možeš napaliti i prikazivanjem osvježenih bijelih plahti na krevetu. Ali lijepo je kada se gay i lezbijski parovi na filmu seksaju na isti način kao i u stvarnosti, a ne da gledamo dvije hetero cure kako se nahvatavaju.

{slika}

U cijelosti više realnijeg seksa. Seks je super i bez da ga se pretvara u neku smiješnu umjetničku izvedbu, znamo to, zar ne? Sjećam se scene seksa iz The Strangers koja mi se činila dosta sličnom stvarnom seksu na stolu, u brvnari u šumi, prije nego što će dva sata biti mučeni i proganjani. Više toga, molim vas. (Ne mislim na mučenje i progone). Drugdje, scene seksa imaju potrebu najaviti svoj veliki dolazak, zatamniti svijetla, nametnuti ljigavu glazbu kako bismo svi uživali u izvedbi. Presmiješno da bi bilo uzbuđujuće.

Više muške objektivizacije, bez da se mora praviti film o muškoj objektivizaciji: Stavite je tamo uz žensku objektivizaciju, ok? Muškarci bi trebali biti svjesni svojeg prava na gledanje akcijskih filmova i sisa. Stječe se dojam kako su filmovi s Ryanom Goslingom snimani tako da zadovolje žensku gledateljicu (i hvala Bogu da je tako), dok su strastvene ženske zvijezde fetišizirane u filmovima koji su navodno namijenjeni svima.

Više šašavog seksa, ali ne radi šokiranja. Ne znam je l’ na vijest kako Harvard dobiva svoj vlastiti BDSM klub (Bondage, Dominance, Submission, Masochism) i uspjeh FSOG-a (Five seconds on Google) treba gledati kao na nekakve pokazatelje, ali svi koje poznajete sjede pokraj vas i gledaju CNN sa Ben Wa lopticama u svojim genitalijama i obučeni u kožu. Pa pokažite to! Pokažite to kako treba!

Općenito više muške golotinje, ali ne samo u svrhu smijeha i tuge: Često primijetim da tip koji skakuće sa svojom mlohavom guzicom zapravo predstavlja više od samog ismijavanja njegove guzice. To je zapravo ismijavanje nas: Žena, od krvi i mesa, u potrazi za nečim što muškarci imaju oduvijek. Zaista propuštene prilike.

Više realističnijih transformativnih tijela i seks scenarija: Prava ljepota pokazivanja punog dosega ljudske seksualnosti, orijentacije i požude na filmu ne bi trebala značiti da je samo stvar reprezentacije, nego da je ona i odgojna – može dati javnosti da lakše shvati i prihvati neke stvari o kojima ne zna dovoljno, ili kojih se boji i koje su marginalizirane.

U zaključku, još jednom – sise. Tamo dolje postoji jedan cijeli svijet za čijim otkrićem već dugo žudimo. 

Prevela i prilagodila: Mirna Šimunović

Grci i Grkinje u rekordnom broju marširaju na parlament!

Uzvikujući ‘lopovi, lopovi’, više od 60.000 ljudi maršira prema zgradi grčkog parlamenta u najvećem dosadašnjem prosvjedu protiv mjera štednje, izvještava Reuters. Rijeke nezadovoljnika preplavile su u srijedu ulice Atene u posljednjem valu prosvjeda i općeg štrajka zbog najavljenih otpuštanja, smanjenja plaća i povećanja poreza – mjera koje bi do kraja godine mogle rezultirati stopom nezaposlenosti od teško zamislivih 30 posto. 

Zbog nacionalnog štrajka protiv smanjenja plaća i povećanja poreza zaustavljen je brodski prijevoz, zatvorene su škole, a u bolnicama se radi smanjenim kapacitetom. 

Dvije najveće sindikalne središnjice 24-satnim štrajkom blokirale su život u Grčkoj, upozoravajući da mjere štednje produbljuju krizu u najgorem razdoblju u zemlji nakon Drugog svjetskog rata. 

Sindikalne središnjice, koje predstavljaju oko 2,5 milijuna radnika i radnica, redovito organiziraju opće štrajkove od početka krize krajem 2009. godine, testirajući volju vlasti za nametanje bolnih rezova u okviru vraćanja dugova stranim vjerovnicima.

‘Današnji štrajk novo je nastojanje da se riješimo uvjeta vezanih uz međunarodnu financijsku pomoć, kao i onih koji iskorištavaju ljude te siju samo jad i bijedu’, rekao je Ilias Iliopoulos, glavni tajnik sindikata javnih službenika ADEDY, koji organizira štrajk u suradnji sa sindikatom djelatnika i djelatnica privatnog sektora, GSEE-om.

‘Društvena eksplozija je veoma blizu’, izjavio je sindikalni tajnik za Reuters, uz zaglušujuću buku policijskih helikoptera, sudjelujući u prosvjedu na središnjem atenskom trgu Syntagma, na kojem se maršira prema zgradi grčkog parlamenta.

Koalicijska vlada premijera Antonisa Samarasa, stara tek osam mjeseci, odlučno je krenula u provedbu reformi obećanih Europskoj uniji i Međunarodnom monetarnom fondu, koji su dvaput spašavali Atenu s više od 200 milijardi eura.

Ormari su za odjeću, a ne za ljude

Zbog čega je važan coming out iliti izlazak iz ormara iliti iskorak iliti autanje? Je li loše biti ormaruša? Je li ‘ormaruša’ loša riječ? Potiče li iskorak iz ormara na smanjenje homofobije u društvu? Zbog čega seksualna orijentacija nije privatna stvar? Koje su psihološke, socijalne, političke implikacija autanja?Trreba li se autati prije ili kasnije? Kako se nositi s homofobnim, pa možda i nasilnim reakcijama šire i bliže okoline na coming out? Može li prisilno autanje biti politički opravdano? Što ormar znači za ljubavnu vezu? Postoji li specifična psihopatologija ormaruša? Zbog čega postoji sukobizmeđu onih koji su aut i onih koji nisu? Kako bi se promijenio društveni položaj LGBT zajednice ako bi svi bili aut? Treba li LGBT populaciju poticati na izlazak iz ormara? Čini li ostanak u ormaru štetu i heteroseksualnoj okolini? Na sva ova i mnoga druga pitanja će se pokušati naći odgovori na prvoj Rozoj hipnozi, ciklusu tribina koje pokreće Udruženje Zagreb Pride u Književnom klubu Booksa. Ciklus tribina Roza hipnoza trajat će do srpnja ove godine.

Na prvoj Rozoj hipnozi govorit će:

Dražen Ilinčić, novinar i jedna od prvih aut javnih ličnosti, Iva Žegura, psihologinja i autorica knjige ‘Coming out’, Marta Šušak, zvijezda ‘Mime i Marte – aktivističkog ljubavnog filma, Matea Popov, aktivistkinja Zagreb Pride-a.

Dođite u petak, 22. veljače, u Booksu u 20 sati i sudjelujte u raspravi s gostima. Iznošenje mišljenja okupljenih se ohrabruje!

ROZA HIPNOZA: ciklus tribina Zagreb Pride-a

 Uređuju, organiziraju, moderiraju: Zvonka Barbir, Gordan Duhaček, Nikola Zdunić u suradnji s Književnim klubom Booksa (Martićeva 14d).

Povijesna odluka Ustavnog suda Njemačke u korist istospolnih parova

Zahvaljujući odluci Ustavnog suda, Njemačka je doživjela povijesni preokret kad je riječ o posvajanju djece partnera u istospolnim zajednicama.

Prihvaćanjem dviju žalbi u kojima su se roditelji u istospolnim zajednicama žalili najvišoj sudskoj instanci jer im nije omogućeno da kao skrbnici posvojenog djeteta budu upisani i njihove partnerice/partneri, Ustavni sud Njemačke omogućio je da se u toj zemlji gej parovi više ne suočavaju s ovim apsurdnim rješenjem.

Dakle, u Njemačkoj je sad moguće proširiti skrbništvo nad posvojenom djecom i na istospolne partnere.

Kako javlja Deutsche Welle, pred najviši sud Njemačke su došle dvije slične žalbe. U jednom se slučaju žalila liječnica iz Münstera čija je partnerica 2004. usvojila djevojčicu iz Bugarske. Curici je u međuvremenu 13 godina i živi zajedno “s dvije mame” u zajedničkom kućanstvu – ali zahtjev te liječnice da također bude upisana kao skrbnica, sud je odbio.

Slično je bilo i s jednim gej muškarcem čiji je partner još otprije usvojio jedno dijete iz Rumunjske. Jer u Njemačkoj i usprkos brojnim pravilima o ravnopravnosti, barem kad je riječ o posvajanju djeteta još uvijek zakonodavac čini razliku između istospolnih i “normalnih” bračnih zajednica. Jer kod parova muškarca i žene, takvo “sukcesivno skrbništvo” se prihvaća bez poteškoća.

Deutsche Welle piše kako je Prvi senat Ustavnog suda nedvosmisleno utvrdio kako postojeći propisi “krše pravo na ravnopravnost kako pogođene djece, tako i životnih partnera”. To zapostavljanje se ne može opravdati time kako se radi o istospolnoj zajednici, jer “i ono, baš kao i partneri u braku u trajnoj zakonskoj vezi može pridonijeti dobrobiti djeteta”, objavio je predsjednik Senata Ferdinand Kirchhof.

Njemačkom parlamentu Ustavni je sud naložio da do 30. lipnja 2014. godine promijeni zakonske odredbe, ali je sud naredio da već ovom odlukom – dakle od ovog trenutka, postane moguće takvo sukcesivno skrbništvo i “prijenos” skrbništva s jednog partnera na oba. Ova odluka je s velikim zadovoljstvom primljena u udrugama gej partnera i partnerica i smatra se novim doprinosom u težnji prema ravnopravnosti gej i heteroseksualnih partnera i pratnerica. 

Deutsche Welle donosi i izjavu šefice Kluba zastupnika stranke Zelenih Renate Künast koju ovu presudu smatra “pobjedom za djecu”. “Obitelj je tamo gdje su odrasli spremni preuzeti odgovornost – i to je svejedno jesu li homo ili hetero”, piše u stavu stranke Zelenih.

No, ostao je i jedan važan, neriješen problem jer odluka Ustavnog suda Njemačke nije dotakla načelno pitanje kad neki istospolni par želi zajednički usvojiti dijete, nego je riječ samo o sukcesiji usvojenog djeteta jedne partnerice ili partnera. Analitičari ipak smatraju kako su na neki način “otvorena stražnja vrata” i za takvo posvajanje, ali o tome konačnu riječ ipak moraju dati političari.

Pred sudom u Karlsruheu, nažalost, niti nema postupka koji bi u pitanje postavio tu načelnu neravnopravnost homoseksualnih pred heteroseksualnim partnerima.

Zašto je tako malo režiserki nominirano za Oscara?

Ove se godine održava 85. dodjela najprestižnije nagrade u svijetu filma – Oscara. U čitavoj povijesti dodjele Oscara samo su četiri žene bile nominirane u kategoriji za najbolju režiju. To je apsurdno.

Kathryn Bigelow jedina je žena koja je osvojila Oscara u kategoriji najbolje režije. Dobila ga je za Narednika Jamesa prije četiri godine. Ove godine, njen film Zero Dark Thirty, koji se temelji na istinitim događajima koji su prethodili ubojstvu Osame Bin Ladena, nominiran je u pet kategorija: za najbolji film, glavnu glumicu, najbolji scenarij, zvuk i sliku, ali ne i za najbolju režiju. Time je Akademija jasno pokazala kako nisu spremni dva puta nagraditi izuzetan ženski redateljski rad Kathryn Bigelow.

S druge strane, prošloga mjeseca na filmskom festivalu Sundance, žene su ostvarile zapažen uspjeh i prezentirale nekoliko odličnih filmova. To samo pokazuje da izazovi s kojima se susreću žene u svijetu blockbuster filmova nisu vezani uz kvalitetu filma, već uz ekonomiju.

Money, money, money … in the rich man’s world!

Bigelow je jedna od rijetkih žena u svijetu filma koja posjeduje dovoljnu količinu novca koja joj omogućuje široku distribuciju filma, a time i pozornost Akademije. Filmašice u pravilu rade u svijetu nezavisnog filma gdje je Sundance sveti gral festivala. Ove su godine žene režirale više filmova na Sundanceu nego li ikada prije. Od 11 tisuća filmaša, 30 posto su bile žene, no ni to nije bilo dovoljno da privuku pozornost Akademije. Nagrade koje su osvojile Jill Soloway, Lake Bell, Michèle Stephenson ili Jehane NouJaim nisu bile dovoljne za proboj na scenu kojom dominiraju “veliki dečki”.

{slika}

Istraživanje Sundance instituta i Žena u filmu LA  pokazalo je da u deset godina, od 2002. do 2012. godine, nije bilo značajnih promjena u broju žena iza kamere, kao ni u broju nagrada koje su osvojile. Generalno, žene bolje prolaze na nezavisnim filmskim festivalima nego u Hollywoodu. Toj tvrdnji u prilog ide i podatak da su žene u 2012. godini režirale 25 posto filmova na Sundanceu, a samo nešto više od 4 posto top 100 filmova u Hollywoodu te godine.

Dakle, ovogodišnji uspjeh na Sundanceu ne odražava ukupni napredak žena u svijetu filma. Trebati će još neko vrijeme da žene naprave skok iz svijeta nezavisne produkcije u svijet komercijalnog filma u kojem, još uvijek, dominiraju muškarci koji posjeduju novac. Novac koji režiseri i režiserke imaju na raspolaganju pri snimanju filma, često uvjetuje i distribuciju  samoga filma. Budući da se žene često usmjeravaju na neovisne filmove za koje im je potrebno puno manje novca, većina gledatelja nikada nema priliku vidjeti njihove filmove, pa čak ni one koji su osvojili nagrade na Sundanceu.

Ako Hollywood želi dokazati da nije više “muški klub”, nužno je da Akademija počne priznavati izvrstan posao koji žene poput Bigelow čine. Također, važno je i omogućiti ženama pristup financijama kakav imaju njihovi muški kolege u svijetu filmske režije. Najbolje filmove bi se trebalo prosuđivati po nagradama koje su osvojili, bez obzira na to koliko je novaca utrošeno u njihovo stvaranje.

Prevela i prilagodila: Iva Zelić 

Zora Ball je najmlađa programerka

Maleno programersko čudo Zora Ball trenutno je najmlađa osoba koja je kreirala potpunu verziju igre za mobilne uređaje.

Ova prvašica koja pohađa školu Harambee Institute of Science and Technology Charter School u Philadelphiji već je postigla više od ikoga koga poznajete. Stoga nama običnim smrtnicima ništa drugo ne preostaje negoli popiti čašu mlijeka i plačući zaspati.

Zora je aplikaciju napravila u Bootstrap programskom jeziku te ju je prikazala na FATE Bootstrap EXPO-u održanom na Sveučilištu u Pensilvaniji.

Navodno su neki mrgodni starci bili sumnjičavi misleći da njezin stariji brat stoji iza programa, ali Zora im je pokazala. Kada su od nje tražili da rekonfigurira aplikaciju na licu mjesta ova 7-godišnja djevojčica je sve što su od nje tražili riješila perfektno i tako zatvorila usta ovim skepticima.

“Od Zore očekujemo velike stvari s obzirom na to da je njezin brat, Trace Ball, bivši stipendist godine STEM programa”, rekao je učitelj znanosti sa Harambee instituta Tariq Al-Nasir.

Bez pritiska, malene genijalke, ali na vas čeka cijeli svijet da ga spasite. Molim vas, požurite.

Prevela i prilagodila: Veronika Matijačić