O abortusu treba učiti na primjeru Ceausescuove Rumunjske

Nedavna objava dokumenata o posljedicama Ceausescuova pokušaja da zabrani pobačaj u Rumunjskoj podsjetnik je na ono što se događa kada je ženama otežan pristup sredstvima kojima na siguran i legalan način mogu spriječiti problematičnu ili neželjenu trudnoću. U nedostatku legalnih metoda, one su primorane okončati svoje trudnoće korištenjem sredstava koja su nezakonita i/ili nesigurna, ponekad s tragičnim posljedicama. Smrtnost žena povezana s trudnoćom dvostruko je porasla tijekom zabrane abortusa u Rumunjskoj. Više od 9.000 žena je umrlo između 1965. i 1989. zbog komplikacija koje proizlaze iz ilegalnih pobačaja.

Iako je danas vrlo teško uspoređivati ​​bilo koju zemlju s represivnom i restriktivnom klimom u Rumunjskoj 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, ona je i dalje podsjetnik što zabrana pobačaja čini za zdravlje žene. Također bi bilo dobro da ovakve informacije prime na znanje političari i političarke u čijim zemljama je abortus zabranjen, poput Sjeverne Irske.

Naime, nedavna smrt Savite Halappanavar, kojoj je bio zabranjen pobačaj usprkos problematičnoj trudnoći, digao je na noge svjetsku javnost te ponovno otvorio pitanje abortusa kao prava žene.

Sada bi mnogi postavili pitanje zašto, ako se uzme u obzir Rumunjska, u Sjevernoj Irskoj nije bilo mnogo više smrtnih slučajeva. Odgovor je jednostavan. Iako je pobačaj u Irskoj nezakonit, tisućama Irkinja put do pobačaja relativno je lak. Naprosto one sjednu na poprilično jeftine letove za Veliku Britaniju, gdje imaju pristup sigurnom i legalnom pobačaju u neprofitnim klinikama. U klinikama britanske savjetodavne službe za trudnoću, posebno u Liverpoolu, Birminghamu i Londonu, dolazak irskih posjetiteljica smatraju najnormalnijom pojavom na svijetu. Također, u klinici im daju savjete kako da se brinu za sebe kada dođu kući. Druge žene se pak oslanjaju na informacije koje mogu dobiti preko Interneta. Traže lijekove koje je sigurno koristiti, a koji se mogu samo ilegalno dobiti. Naravno, postoje rizici kada se naručuje s interneta. Možda nećete dobiti ono što ste naručili. Možete dobiti lažni lijek čiji učinak može imati ozbiljne posljedice, a u najboljem slučaju učinka neće ni biti.

{slika}

Internet stranice kao što su Women on Web, postale su vitalni izvor sigurnih lijekova za žene koje žive u zemljama gdje siguran, legalan pobačaj nije dostupan.

Na londonskom summitu o planiranju obitelji u srpnju, britanski premijer Cameron je rekao kako se procjenjuje da neplanirana začeća nastaju svakih 10 sekundi, te pozvao u pomoć da se poveća međunarodni pristup kontracepciji. Poručio je vladinim predstavnicima iz cijelog svijeta: Žene bi trebale biti u mogućnosti da slobodno odlučuju, hoće li, kada i koliko djece imati Kada je žena spriječena u odabiru kada će imati djecu to nije samo kršenje njezinih ljudskih prava, to ozbiljno može ugroziti njezine šanse u životu i mogućnosti za njezinu djecu.

Ali ipak u Sjevernoj Irskoj i Irskoj ženama je zanijekano pravo izbora. Čini se da je europskim političarima lako razumijeti potrebu za sigurnom i dostupnom kontracepcijom u dalekim zemljama. Puno teže shvaćaju važnost reproduktivnih prava i sloboda u svojem dvorištu. Rumunjska bi trebala svima u Europi biti dobar podsjetnik na posljedice ograničavanja kontracepcije i pobačaja.

Prevele i prilagodile Arijana Kladar i Tajana Broz

Tragedija zbog koje je Indija rekla – DOSTA!

Brutalno silovanje studentice prošlog mjeseca u New Delhiju bilo je okidač koji je pokrenuo veliki aktivistički pokret za prava žena u Indiji.

Šestorica mladića otela su studenticu Jyoti Singh Pandey kada se vraćala iz kina i satima su je brutalno silovali. Nažalost, mlada je djevojka ubrzo nakon tragičnog događaja preminula zbog teških ozljeda mozga i tijela koje je zadobila u napadu. Prije nekoliko dana započelo je suđenja petorici osumnjičenih mladića za silovanje, otmicu i ubojstvo, a šestom optuženom će se suditi na maloljetničkom sudom. Ako ih sud proglasi krivima mogli bi dobiti i smrtnu kaznu.

Silovanja su u Indiji dio svakodnevice i rijetko se prijavljuju, a još rjeđe kažnjavaju. Zakon protiv seksualnog uznemiravanja ne postoji iako se mnoge žene osjećaju nesigurno i žale se na seksualno zlostavljanje u autobusima.

Međunarodna je zajednica iskazala zabrinutost seksualnim zločinima koji su u Indiji svakodnevica o čemu svjedoči i činjenica da je u 2011. godini prijavljeno više od 24.000 silovanja. Ipak, brutalan napad na mladu studenticu izuzetno je naljutio i natjerao stanovnike i stanovnice New Delhija na niz prosvjeda koji su zbog svoje masivnosti prerasli u nasilne sukobe prosvjednika i prosvjednica s policijom. Prosvjedi su trajali više od dva tjedna, a masa je zahtijevala da se konačno stane na kraj silovanjima i teškom položaju žena u Indiji.

{slika}

Ona simbolizira svaku mladu osobu u Indiji i nećemo je zaboraviti!

Prema riječima aktivista i aktivistica u New Delhiju ključan razlog ovako masovnih prosvjeda je činjenica da je mladež Indije umorna od licemjernog pristupa silovanjima u kojem je žrtva kriva za tragediju.  Ovoga puta nisu željeli da se to dogodi i pokrenuli su demonstracije. Zbog spontanosti prosvjeda mladež se osjećala sigurno glasno izraziti svoje nezadovoljstvo situacijom u kojoj se žene nalaze. Također, tragedija se dogodila običnoj djevojci koja se vraćala iz kina sa svojim prijateljem. Svaka djevojka u Indiji barem je jednom u životu učinila isto. Iz tog su razloga u Jyoti vidjeli sebe ili svoje bližnje. Ona je postala simbol koji je ujedinio mladež u borbi za ženska prava.

Javni prosvjedi rezultirali su pregovorima aktivista i aktivistica, policije i Vlade na kojima su razmatrali uvođenje novih mjera za suzbijanje i promjenu sudske prakse, što je rezultiralo prekretnicom u borbi za ženska prava u toj zemlji. Najavljeno je jačanje zakona o seksualnom zlostavljanju, kao i plan prema kojem će svaka postaja u New Delhiju zaposliti nekoliko policajka koje će primati pritužbe žena u vezi silovanja i seksualnog zlostavljanja. U zapadnom Bengalu uspostavljen je i prvi ženski sud u Indiji.

“Nadam se da je ovo trenutak koji će obilježit tranziciju Indije iz zemlje koja je najgore mjesto za žene do zemlje koja se ozbiljno zalaže za priznanje ženskih prava diljem svijeta”, kazao je aktivist Malika Dut za Women media centar.

Aktivističke grupe su lansirale i kampanju koja želi osvijestiti ljude da oni sami mogu svoje gradove učiniti sigurnijim mjestima za život, ako se usmjere na to što oni kao pojedinci mogu učiniti. Izgradnja sigurnog grada odgovornost je svake osobe, poručuju iz kampanje. Također, nadaju se da će ova tragedija potaknuti svijet da doživi rodno nasilje kao ozbiljan problem.

{slika}

“Obećajem da neću ostati nijemi promatrač!”

To je samo jedna od poruka prosvjednika i prosvjednica u New Delhiju. Doista, brojke o silovanjima i seksualnom zlostavljanju u Indiji su tragične, posebno ako uzmemo u obzir činjenicu da je još veći broj onih silovanja koja nisu prijavljena, bilo zbog straha ili tradicionalnog položaja žena u indijskom društvu. Kada je u pitanju rodno nasilje, odgovornost da ga se prepozna i zaustavi nije samo na institucijama, već i na svakome od nas. Stoga je važno da se senzibiliziramo za taj problem. Kako će mlada djevojka prepoznati seksualno zlostavljanje ako društvo to ne smatra problemom, kako će ga prijaviti ako ne postoje mehanizmi kojima se ono kažnjava? Ili, u slučaju Indije, kako da žena prijavi napadača ako nema podršku obitelji ili ako njezin suprug to smatra uvredom vlastite časti?

Međunarodna podrška iznimno je važna jer je ovaj spontani pokret koji je pokrenulo ogorčenje važan za budućnost svake žene u Indiji. Može joj omogućiti da se osjeća sigurno i zaštićeno. Da ne bude nijemi promatrač dok joj životni put kroje odluke drugih ljudi. Kulture su različite i treba ih poštovati i razumjeti, no u svakoj kulturi ipak bi najveća vrijednost trebao biti ljudski život.

Pravo da kažem NE

U svakoj od mojih veza došlo bi vrijeme kad sam morala objasniti da ne nosim bikini. Sviđa mi se moje tijelo, ali prevrćem očima kad moje romantična strana protestira da bih dobro izgledala u bikiniju. Moja romantična strana bi to doduše trebala i znati, jer me je vidjela u donjem rublju. Objasnila sam samoj sebi da nošenje bikinija u javnosti izgleda kao nošenje donjeg rublja u javnosti. Ja jednostavno ne želim biti toliko gola na otvorenom. To ima smisla onima koji me dobro poznaju – često mi je hladno i uvijek sam pokrivena nečim, i rijetko ikad skidam cipele prije negoli dođe vrijeme za spavanje. Uživam u iznenađenim izrazima na licima muškaraca svaki put kad mi skinu grudnjak i zatim otkriju da su moje grudi za dva broja veće negoli se doimaju ispod odjeće. Za mene, iskustvo izlaganja je prekrasno, ali kad ja to činim, onda učinim sve odjednom: izlažem srce, um i tijelo.

Moj izbor da ne nosim oskudnu odjeću nije donesen stoga što osuđujem žene koje to čine. Niti dolazi iz želje da dobijem manje seksualne pozornosti, što je sreća zapravo, jer iz svog iskustva mogu reći da zapravo dobijam više pozornosti kad se ne odijevam seksi (poput primjerice kad imam gripu i skočim do trgovine po lijekove i sok od jabuke u trenerci). Naravno, stranci na ulici (i nadam se moji poslodavci) me vjerojatno vide kao cjelovitu, zdravu pojavu, a prijatelji me pak zovu “deda” u čast mojoj kolekciji prevelikih vesti i cipela koje se kopčaju sve do vrha.

Braniteljima silovatelja gdjegod bili: Ja sam najbolji primjer žene čija seksualna aktivnost ni na koji način nije povezana ili predstavljena njezinim izborom odijevanja.

To je točno: ja sam droljasta. Promiskuitetnija sam od svih svojih prijatelja. Moj nedavni prijelaz u monogamnu vezu bio je teška prilagodba, budući da sam više od godine dana bila single i ne duže od dva tjedna bez seksa. Spavala sam s više od jedne osobe u razmaku od 12 sati, a to ne uključuje i trojac koji sam imala na Noć Vještica (trijezna, usput budi rečeno). Ne kažem ovo kako bih se hvalila, već kako bih dočarala sliku, stvarnost svog ponašanja. Dok sam ja potpuno suglasna sa svojim izborima, svjesna sam činjenice da moje seksualno ponašanje ograničava količinu ljudi koji će me shvatiti ozbiljno, koji će spavati sa mnom ili izlaziti sa mnom.

Vrlo je lako biti povrijeđena “drolja-sramom” kad dođe u obliku lažnih optužbi, ali obzirom da sam seksualno promiskuitetna, svaki put kad se neka žena negdje iz nekog razloga nazove droljom ja se uvrijedim i posramim kao da sam napadnuta izravno.

Svaki put kad se neka žena nazove droljom, ja se osjećam zbog svojih životnih izbora vezanih uz moje tijelo, neovisno koliko su sigurno i odgovorno ti izbori donešeni, poput prljave i odvratne osobe koja nije vrijedna poštovanja.

Vratimo se u listopad 2011. godine. Taman sam izašla iz duge veze i počela sam provoditi vrijeme sa strancem koji je uzeo sobu u podnajam u prijateljevu stanu. Tada još nisam u potpunosti prekinula odnose sa svojim bivšim, i po prvi puta u svom životu sam se našla u situaciji da spavam sa dva muškarca u isto vrijeme. Osjećala sam se toliko krivom zbog toga, toliko droljasto, da čak i nakon što me je taj stranac pijan prisilio na seks, ne samo da ga nisam prijavila, već sam ga i nastavila viđati sve dok se nije vratio u svoju domovinu, nekoliko tjedana kasnije.

Ovo je još jedan primjer vrlo stvarne opasnosti “drolja – srama”. Toliko sam ga internalizirala da nisam poštovala ni vlastito pravo da kažem “ne”, i pokušala sam ga maknuti sa sebe, i kad nisam u tome uspjela, samo sam ležala tamo i tupo gledala u zid misleći u sebi: ” dakle ovakav je to osjećaj”.

Nisam bila djevica, ali to je bio dan kad sam se osjećala kao da sam izgubila djevičanstvo. Neko vrijeme nalazila sam se u situacijama kad mi se reći “ne” činilo potpuno beskorisnim – napokon, bilo je beskorisno kad sam to rekla čovjeku koji je tvrdio da me voli. Bila sam paralizirana, dozvoljavala stvarima da mi se dogode, dozvoljavala muškarcima da me diraju kako su željeli. Nisam bila u stanju maknuti se od moje dugotrajne veze jer je on bio jedini muškarac za kojeg sam vjerovala da me ne objektivizira, a kad sam i njega u konačnici izgubila, nije više ostao nitko kome sam mogla vjerovati.

To je ta stvar kad dotakneš samo dno. Kad više nemaš nikoga kome možeš vjerovati, moraš naučiti vjerovati samoj sebi. Kad sam rekla svom bivšem što se dogodilo, pitao me zašto nisam vrištala. Istina je da sam bila posramljena, čak i u tom trenutku, što sam dozvolila da se to uopće dogodi. S vremenom sam shvatila da što sam duže krivila samu sebe za to što mi se dogodilo, to sam se bespomoćnije osjećala. Malo po malo, počela sam vraćati snagu koju sam izgubila te noći. Počelo je malim koracima, odbijajući primjerice otići u stan gdje se to dogodilo. Počela sam si postavljati izazove, našla bih se usred predigre i zatim zakopčala hlače i otišla sa osmijehom na licu. Morala sam si dozvoliti “NE” kako bih mu povratila značenje i osnažila se dovoljno da opet mogu reći “DA”. Sad, svaki put kad odlučim spavati s nekim, neovisno o okolnostima i jesam li ili nisam već spavala s tom osobom, osjećam se jačom znajući da je to moja odluka. Svaki put kad kažem “da”, podsjećam se da nitko neće nikad više imati pravo ponašati se prema meni na način da se opet osjetim prljavo.

Prevela i prilagodila Ana Marković

Neko je rekao feminizam?

Prikaz knjige: Neko je rekao feminizam?: Kako je feminizam uticao na žene XXI veka; Priredila Adrijana Zaharijević


Kada otvorite knjigu kao da vas zapljusne talas univerzalnosti kroz reči: ” Feministkinjom se ne rađa, feministkinjom se postaje”, gotovo da možete da čujete glas Simon de Bovoar. Retko mi se dešava da me neko ili nešto tako očara već na samom početku, kako je to učinila priređivačica Adrijana Zaharijević u svom uvodnom delu.

Nakon nje sledi spektar od 26 mladih feminističkih autoriteta, fenomenološki različitih dimenzija koje nas provode kroz vekove i različite meridijane, kroz 6 poglavlja i 8 dodataka, objedinjenih na 435 strana, uz podatke o autorkama, napomene i bibliografske podatke. Na mestu izdavača potpisane one kojima pripadaju najveće zasluge za pokretanje, afirmaciju i opstanak feminističkog pokreta u Srbiji: Žene u crnom, Centar za ženske studije i istraživanje roda i Rekonstrukcija Ženski fond, Beograd, 2008. godine. Izdavanje knjige svesrdno je podržala Fondacije Heinrich Boell.

Čitanjem ove knjige, ne samo da podsećamo sebe i druge na događaje koji se ne smeju zaboraviti već i živimo svoje svakodnevnice na način koji nam može otkriti samo feministička vremeplov mašinerija. Ova retrospektiva istorijskih činjenica, isprepletana stalnim suočavanjem između teorije i prakse, otvara nam multidisciplinarnost duginih boja i uvodi u svet samospoznaje koji nam otkriva ko smo i zašto smo tu.

Prvo poglavlje: Prava i slobode, govori o osnovnim pravima pojedinačno, koja jednom osvojena suštinski menjaju život ( pravo glasa, pravo na rad, reproduktivna prava, pravo na razvod i abortus).

Kroz drugo poglavlje: Lično i političko, autorke nas upućuju na neodvojivost javne i privatne sfere. Treće poglavlje: Identiteti, razlike , namerno izdvojeno, radi bolje vidljivosti, kako navodi Zaharijević, a često potiskivano u feminističkom pokretu. Tu imamo tekstove o opštoj kategoriji žena ali sa različitim identitetima u okviru nje. U četvrtom poglavlju: Glasovi, odjeci , opisani su načini na koje se pitanja ženskog definišu i tumače, izvan žena kao i module po kojima žene reinterpretiraju zadata značenja , menjajući na taj način i slike o sebi. Peto poglavlje bavi se Slikom i pokretima, odnosno pojavnim oblicima u teorijama i predstavama, kojima se delovalo na žene, kao i praksom koju su sprovodile da te i takve slike izmene. Poslednje, šesto poglavlje: Teorije i prakse, kao i osam dodataka, nude perspektive kroz filozofiju i istoriju feminizma, kontekstualizujući i nadopunjujući sve prethodne.

Neko je rekao feminizam je knjiga posvećena ženama. Reći samo da su je napisale žene i o ženama ne bi bilo dovoljno, ne bar danas, nakon što kao žene uživamo tolika prava a da pri tom same nismo za to zaslužne. Cilj ove riznice feminizma je da načini presek kroz istoriju i pokaže kako je bilo pre pojave feminizma a kako je posle njega? Ova knjiga je pisana iz pera “treće” generacije feministkinja, neopterećenih socijalizmom ali ni “kvazikomunističkim/nacionalističkim teretom dešavanja na prostoru bivše Jugoslavije. Upravo ta “treća” dimenzija viđenja onog što apriori nije doživljeno često može da pruži legitimitet priči pod uslovom da subjet može da je i iznese. Rekla bih da je ovaj poduhvat ne samo u potpunosti uspeo već ne ostavlja prostor za ravnodušnost. Jedan deo čitalačke publike držaće je se kao “bukvara”, drugi će se ljutiti svom silinom. Potrebni su nam i jedni i drugi.

Ovo nije knjiga koja se kupuje a potom čami na nekoj polici. Ovo je knjiga koja se poklanja!

Napomena:

Nedavno je izašlo i četvrto, dopunjeno izdanje, sa dodatim tekstovima bosanskohercegovačkih autorki, tako da ih sada ima ukupno 34, u izdanju Sarajevskog otvorenog centra, u ediciji “Gender”.

Suzbijanje homo/bi/transfobije u školama u Hrvatskoj

U sklopu projekta Smanjenje homo/bi/transfobije u srednjim školama i osiguranje adekvatne podrške za LGBT srednjoškolsku populaciju u Hrvatskoj, lezbijska organizacija LORI izdala je priručnik i brošuru. 

Namjena “Priručnika za nastavnike/ice i stručne suradnike/ice o vršnjačkom nasilju i/ili zlostavljanju nad LGBTIQ učenicima/icama” je da bude svojevrstan alat nastavnicima i stručnim suradnicima u radu s LGBT učenicima te da pruži osnovne smjernice za suzbijanje homo/bifobije i transfobije u školama.

Također, priručnik obrađuje temu vršnjačkog nasilja i zlostavljanja na osnovi spolne orijentacije i/ili rodnog identiteta/izražavanja, pruža uvid u probleme s kojima se LGBT mladi susreću u školama te daje informacije o načinima kako im pružiti adekvatnu i profesionalnu podršku.

Za istaknuti je da je primjerak priručnika do sada imalo prilike dobiti preko 300 srednjih škola u Hrvatskoj, čak i one u manjim mjestima. 

Osim priručnika, izdana je i brošura za tinejdžere “Šalji dalje – prihvaćanje različitosti i suzbijanje nasilja nad LGBT mladima u srednjim školama”. Brošura je tiskana u svrhu senzibiliziranja mladih za bolje razumijevanje i prihvaćanje LGBT vršnjaka, informiranja o oblicima i posljedicama bullyinga, te kako podržati prijatelja koji je gej, lezbijka ili transrodna osoba i sl.

Cilj ove brošure je približiti mladima život njihovih LGBT vršnjaka i probleme s kojima se susreću u društvu zbog postojećih predrasuda i netrpeljivosti. Brošura obuhvaća i dio namijenjen LGBT tinejdžerima/icama u svrhu njihovog osnaživanja te postupanja u slučaju da su žrtve vršnjačkog nasilja i zlostavljanja, kao i informacije o izvorima podrške za LGBT tinejdžere/ice. 

LORI je tijekom ovog projekta izradila i “Smjernice za suzbijanje homo/bifobije i transfobije te vršnjačkog nasilja i/ili zlostavljanja na osnovi spolne orijentacije i rodnog identiteta/izražavanja u školama”.

Smjernice će biti temelj daljnjeg rada na smanjenju nasilja i/ili zlostavljanja nad LGBT mladima te razvijanju strategija za suzbijanje homo/bifobije i transfobije u školama, kao i promicanju programa i aktivnosti vezanih za zaštitu ljudskih prava LGBT osoba u okviru obrazovanja i obrazovnih ustanova. 

Ako želite imati svoj primjerak priručnika i/ili brošure, javite se u LORI.

53 posto nezaposlenih čine žene

Trenutno se na burzi nalaze 371.732 osobe. U prosincu su od ukupnog broja nezaposlenih žene činile 53 posto, a mladi do 24 godine 20 posto. Broj zaposlenih kontinuirano pada pa je tako u prosincu 2012. godine radilo  15.580 osoba manje nego u studenom iste godine. Od svih nezaposlenih naknadu prima samo njih 85.194.

U 2012. samo je u četiri mjeseca (travnju, svibnju, lipnju i srpnju) zabilježen rast broja zaposlenih u odnosu na mjesec prije, u ožujku je ostao na razini veljače, a u svim ostalim mjesecima zabilježen je pad.

Usporede li se najnoviji podaci o zaposlenima s onima objavljenim prije godinu dana, proizlazi da je krajem ove godine u Hrvatskoj bilo 30.126 manje zaposlenih nego na kraju 2011.

Stopa registrirane nezaposlenosti porasla je s 20,4 posto u studenom na 21,1 u prosincu, najvišu razinu od ožujka 2003. godine.