Tragedija zbog koje je Indija rekla – DOSTA!

Brutalno silovanje studentice prošlog mjeseca u New Delhiju bilo je okidač koji je pokrenuo veliki aktivistički pokret za prava žena u Indiji.

Šestorica mladića otela su studenticu Jyoti Singh Pandey kada se vraćala iz kina i satima su je brutalno silovali. Nažalost, mlada je djevojka ubrzo nakon tragičnog događaja preminula zbog teških ozljeda mozga i tijela koje je zadobila u napadu. Prije nekoliko dana započelo je suđenja petorici osumnjičenih mladića za silovanje, otmicu i ubojstvo, a šestom optuženom će se suditi na maloljetničkom sudom. Ako ih sud proglasi krivima mogli bi dobiti i smrtnu kaznu.

Silovanja su u Indiji dio svakodnevice i rijetko se prijavljuju, a još rjeđe kažnjavaju. Zakon protiv seksualnog uznemiravanja ne postoji iako se mnoge žene osjećaju nesigurno i žale se na seksualno zlostavljanje u autobusima.

Međunarodna je zajednica iskazala zabrinutost seksualnim zločinima koji su u Indiji svakodnevica o čemu svjedoči i činjenica da je u 2011. godini prijavljeno više od 24.000 silovanja. Ipak, brutalan napad na mladu studenticu izuzetno je naljutio i natjerao stanovnike i stanovnice New Delhija na niz prosvjeda koji su zbog svoje masivnosti prerasli u nasilne sukobe prosvjednika i prosvjednica s policijom. Prosvjedi su trajali više od dva tjedna, a masa je zahtijevala da se konačno stane na kraj silovanjima i teškom položaju žena u Indiji.

{slika}

Ona simbolizira svaku mladu osobu u Indiji i nećemo je zaboraviti!

Prema riječima aktivista i aktivistica u New Delhiju ključan razlog ovako masovnih prosvjeda je činjenica da je mladež Indije umorna od licemjernog pristupa silovanjima u kojem je žrtva kriva za tragediju.  Ovoga puta nisu željeli da se to dogodi i pokrenuli su demonstracije. Zbog spontanosti prosvjeda mladež se osjećala sigurno glasno izraziti svoje nezadovoljstvo situacijom u kojoj se žene nalaze. Također, tragedija se dogodila običnoj djevojci koja se vraćala iz kina sa svojim prijateljem. Svaka djevojka u Indiji barem je jednom u životu učinila isto. Iz tog su razloga u Jyoti vidjeli sebe ili svoje bližnje. Ona je postala simbol koji je ujedinio mladež u borbi za ženska prava.

Javni prosvjedi rezultirali su pregovorima aktivista i aktivistica, policije i Vlade na kojima su razmatrali uvođenje novih mjera za suzbijanje i promjenu sudske prakse, što je rezultiralo prekretnicom u borbi za ženska prava u toj zemlji. Najavljeno je jačanje zakona o seksualnom zlostavljanju, kao i plan prema kojem će svaka postaja u New Delhiju zaposliti nekoliko policajka koje će primati pritužbe žena u vezi silovanja i seksualnog zlostavljanja. U zapadnom Bengalu uspostavljen je i prvi ženski sud u Indiji.

“Nadam se da je ovo trenutak koji će obilježit tranziciju Indije iz zemlje koja je najgore mjesto za žene do zemlje koja se ozbiljno zalaže za priznanje ženskih prava diljem svijeta”, kazao je aktivist Malika Dut za Women media centar.

Aktivističke grupe su lansirale i kampanju koja želi osvijestiti ljude da oni sami mogu svoje gradove učiniti sigurnijim mjestima za život, ako se usmjere na to što oni kao pojedinci mogu učiniti. Izgradnja sigurnog grada odgovornost je svake osobe, poručuju iz kampanje. Također, nadaju se da će ova tragedija potaknuti svijet da doživi rodno nasilje kao ozbiljan problem.

{slika}

“Obećajem da neću ostati nijemi promatrač!”

To je samo jedna od poruka prosvjednika i prosvjednica u New Delhiju. Doista, brojke o silovanjima i seksualnom zlostavljanju u Indiji su tragične, posebno ako uzmemo u obzir činjenicu da je još veći broj onih silovanja koja nisu prijavljena, bilo zbog straha ili tradicionalnog položaja žena u indijskom društvu. Kada je u pitanju rodno nasilje, odgovornost da ga se prepozna i zaustavi nije samo na institucijama, već i na svakome od nas. Stoga je važno da se senzibiliziramo za taj problem. Kako će mlada djevojka prepoznati seksualno zlostavljanje ako društvo to ne smatra problemom, kako će ga prijaviti ako ne postoje mehanizmi kojima se ono kažnjava? Ili, u slučaju Indije, kako da žena prijavi napadača ako nema podršku obitelji ili ako njezin suprug to smatra uvredom vlastite časti?

Međunarodna podrška iznimno je važna jer je ovaj spontani pokret koji je pokrenulo ogorčenje važan za budućnost svake žene u Indiji. Može joj omogućiti da se osjeća sigurno i zaštićeno. Da ne bude nijemi promatrač dok joj životni put kroje odluke drugih ljudi. Kulture su različite i treba ih poštovati i razumjeti, no u svakoj kulturi ipak bi najveća vrijednost trebao biti ljudski život.

Pravo da kažem NE

U svakoj od mojih veza došlo bi vrijeme kad sam morala objasniti da ne nosim bikini. Sviđa mi se moje tijelo, ali prevrćem očima kad moje romantična strana protestira da bih dobro izgledala u bikiniju. Moja romantična strana bi to doduše trebala i znati, jer me je vidjela u donjem rublju. Objasnila sam samoj sebi da nošenje bikinija u javnosti izgleda kao nošenje donjeg rublja u javnosti. Ja jednostavno ne želim biti toliko gola na otvorenom. To ima smisla onima koji me dobro poznaju – često mi je hladno i uvijek sam pokrivena nečim, i rijetko ikad skidam cipele prije negoli dođe vrijeme za spavanje. Uživam u iznenađenim izrazima na licima muškaraca svaki put kad mi skinu grudnjak i zatim otkriju da su moje grudi za dva broja veće negoli se doimaju ispod odjeće. Za mene, iskustvo izlaganja je prekrasno, ali kad ja to činim, onda učinim sve odjednom: izlažem srce, um i tijelo.

Moj izbor da ne nosim oskudnu odjeću nije donesen stoga što osuđujem žene koje to čine. Niti dolazi iz želje da dobijem manje seksualne pozornosti, što je sreća zapravo, jer iz svog iskustva mogu reći da zapravo dobijam više pozornosti kad se ne odijevam seksi (poput primjerice kad imam gripu i skočim do trgovine po lijekove i sok od jabuke u trenerci). Naravno, stranci na ulici (i nadam se moji poslodavci) me vjerojatno vide kao cjelovitu, zdravu pojavu, a prijatelji me pak zovu “deda” u čast mojoj kolekciji prevelikih vesti i cipela koje se kopčaju sve do vrha.

Braniteljima silovatelja gdjegod bili: Ja sam najbolji primjer žene čija seksualna aktivnost ni na koji način nije povezana ili predstavljena njezinim izborom odijevanja.

To je točno: ja sam droljasta. Promiskuitetnija sam od svih svojih prijatelja. Moj nedavni prijelaz u monogamnu vezu bio je teška prilagodba, budući da sam više od godine dana bila single i ne duže od dva tjedna bez seksa. Spavala sam s više od jedne osobe u razmaku od 12 sati, a to ne uključuje i trojac koji sam imala na Noć Vještica (trijezna, usput budi rečeno). Ne kažem ovo kako bih se hvalila, već kako bih dočarala sliku, stvarnost svog ponašanja. Dok sam ja potpuno suglasna sa svojim izborima, svjesna sam činjenice da moje seksualno ponašanje ograničava količinu ljudi koji će me shvatiti ozbiljno, koji će spavati sa mnom ili izlaziti sa mnom.

Vrlo je lako biti povrijeđena “drolja-sramom” kad dođe u obliku lažnih optužbi, ali obzirom da sam seksualno promiskuitetna, svaki put kad se neka žena negdje iz nekog razloga nazove droljom ja se uvrijedim i posramim kao da sam napadnuta izravno.

Svaki put kad se neka žena nazove droljom, ja se osjećam zbog svojih životnih izbora vezanih uz moje tijelo, neovisno koliko su sigurno i odgovorno ti izbori donešeni, poput prljave i odvratne osobe koja nije vrijedna poštovanja.

Vratimo se u listopad 2011. godine. Taman sam izašla iz duge veze i počela sam provoditi vrijeme sa strancem koji je uzeo sobu u podnajam u prijateljevu stanu. Tada još nisam u potpunosti prekinula odnose sa svojim bivšim, i po prvi puta u svom životu sam se našla u situaciji da spavam sa dva muškarca u isto vrijeme. Osjećala sam se toliko krivom zbog toga, toliko droljasto, da čak i nakon što me je taj stranac pijan prisilio na seks, ne samo da ga nisam prijavila, već sam ga i nastavila viđati sve dok se nije vratio u svoju domovinu, nekoliko tjedana kasnije.

Ovo je još jedan primjer vrlo stvarne opasnosti “drolja – srama”. Toliko sam ga internalizirala da nisam poštovala ni vlastito pravo da kažem “ne”, i pokušala sam ga maknuti sa sebe, i kad nisam u tome uspjela, samo sam ležala tamo i tupo gledala u zid misleći u sebi: ” dakle ovakav je to osjećaj”.

Nisam bila djevica, ali to je bio dan kad sam se osjećala kao da sam izgubila djevičanstvo. Neko vrijeme nalazila sam se u situacijama kad mi se reći “ne” činilo potpuno beskorisnim – napokon, bilo je beskorisno kad sam to rekla čovjeku koji je tvrdio da me voli. Bila sam paralizirana, dozvoljavala stvarima da mi se dogode, dozvoljavala muškarcima da me diraju kako su željeli. Nisam bila u stanju maknuti se od moje dugotrajne veze jer je on bio jedini muškarac za kojeg sam vjerovala da me ne objektivizira, a kad sam i njega u konačnici izgubila, nije više ostao nitko kome sam mogla vjerovati.

To je ta stvar kad dotakneš samo dno. Kad više nemaš nikoga kome možeš vjerovati, moraš naučiti vjerovati samoj sebi. Kad sam rekla svom bivšem što se dogodilo, pitao me zašto nisam vrištala. Istina je da sam bila posramljena, čak i u tom trenutku, što sam dozvolila da se to uopće dogodi. S vremenom sam shvatila da što sam duže krivila samu sebe za to što mi se dogodilo, to sam se bespomoćnije osjećala. Malo po malo, počela sam vraćati snagu koju sam izgubila te noći. Počelo je malim koracima, odbijajući primjerice otići u stan gdje se to dogodilo. Počela sam si postavljati izazove, našla bih se usred predigre i zatim zakopčala hlače i otišla sa osmijehom na licu. Morala sam si dozvoliti “NE” kako bih mu povratila značenje i osnažila se dovoljno da opet mogu reći “DA”. Sad, svaki put kad odlučim spavati s nekim, neovisno o okolnostima i jesam li ili nisam već spavala s tom osobom, osjećam se jačom znajući da je to moja odluka. Svaki put kad kažem “da”, podsjećam se da nitko neće nikad više imati pravo ponašati se prema meni na način da se opet osjetim prljavo.

Prevela i prilagodila Ana Marković

Neko je rekao feminizam?

Prikaz knjige: Neko je rekao feminizam?: Kako je feminizam uticao na žene XXI veka; Priredila Adrijana Zaharijević


Kada otvorite knjigu kao da vas zapljusne talas univerzalnosti kroz reči: ” Feministkinjom se ne rađa, feministkinjom se postaje”, gotovo da možete da čujete glas Simon de Bovoar. Retko mi se dešava da me neko ili nešto tako očara već na samom početku, kako je to učinila priređivačica Adrijana Zaharijević u svom uvodnom delu.

Nakon nje sledi spektar od 26 mladih feminističkih autoriteta, fenomenološki različitih dimenzija koje nas provode kroz vekove i različite meridijane, kroz 6 poglavlja i 8 dodataka, objedinjenih na 435 strana, uz podatke o autorkama, napomene i bibliografske podatke. Na mestu izdavača potpisane one kojima pripadaju najveće zasluge za pokretanje, afirmaciju i opstanak feminističkog pokreta u Srbiji: Žene u crnom, Centar za ženske studije i istraživanje roda i Rekonstrukcija Ženski fond, Beograd, 2008. godine. Izdavanje knjige svesrdno je podržala Fondacije Heinrich Boell.

Čitanjem ove knjige, ne samo da podsećamo sebe i druge na događaje koji se ne smeju zaboraviti već i živimo svoje svakodnevnice na način koji nam može otkriti samo feministička vremeplov mašinerija. Ova retrospektiva istorijskih činjenica, isprepletana stalnim suočavanjem između teorije i prakse, otvara nam multidisciplinarnost duginih boja i uvodi u svet samospoznaje koji nam otkriva ko smo i zašto smo tu.

Prvo poglavlje: Prava i slobode, govori o osnovnim pravima pojedinačno, koja jednom osvojena suštinski menjaju život ( pravo glasa, pravo na rad, reproduktivna prava, pravo na razvod i abortus).

Kroz drugo poglavlje: Lično i političko, autorke nas upućuju na neodvojivost javne i privatne sfere. Treće poglavlje: Identiteti, razlike , namerno izdvojeno, radi bolje vidljivosti, kako navodi Zaharijević, a često potiskivano u feminističkom pokretu. Tu imamo tekstove o opštoj kategoriji žena ali sa različitim identitetima u okviru nje. U četvrtom poglavlju: Glasovi, odjeci , opisani su načini na koje se pitanja ženskog definišu i tumače, izvan žena kao i module po kojima žene reinterpretiraju zadata značenja , menjajući na taj način i slike o sebi. Peto poglavlje bavi se Slikom i pokretima, odnosno pojavnim oblicima u teorijama i predstavama, kojima se delovalo na žene, kao i praksom koju su sprovodile da te i takve slike izmene. Poslednje, šesto poglavlje: Teorije i prakse, kao i osam dodataka, nude perspektive kroz filozofiju i istoriju feminizma, kontekstualizujući i nadopunjujući sve prethodne.

Neko je rekao feminizam je knjiga posvećena ženama. Reći samo da su je napisale žene i o ženama ne bi bilo dovoljno, ne bar danas, nakon što kao žene uživamo tolika prava a da pri tom same nismo za to zaslužne. Cilj ove riznice feminizma je da načini presek kroz istoriju i pokaže kako je bilo pre pojave feminizma a kako je posle njega? Ova knjiga je pisana iz pera “treće” generacije feministkinja, neopterećenih socijalizmom ali ni “kvazikomunističkim/nacionalističkim teretom dešavanja na prostoru bivše Jugoslavije. Upravo ta “treća” dimenzija viđenja onog što apriori nije doživljeno često može da pruži legitimitet priči pod uslovom da subjet može da je i iznese. Rekla bih da je ovaj poduhvat ne samo u potpunosti uspeo već ne ostavlja prostor za ravnodušnost. Jedan deo čitalačke publike držaće je se kao “bukvara”, drugi će se ljutiti svom silinom. Potrebni su nam i jedni i drugi.

Ovo nije knjiga koja se kupuje a potom čami na nekoj polici. Ovo je knjiga koja se poklanja!

Napomena:

Nedavno je izašlo i četvrto, dopunjeno izdanje, sa dodatim tekstovima bosanskohercegovačkih autorki, tako da ih sada ima ukupno 34, u izdanju Sarajevskog otvorenog centra, u ediciji “Gender”.

Suzbijanje homo/bi/transfobije u školama u Hrvatskoj

U sklopu projekta Smanjenje homo/bi/transfobije u srednjim školama i osiguranje adekvatne podrške za LGBT srednjoškolsku populaciju u Hrvatskoj, lezbijska organizacija LORI izdala je priručnik i brošuru. 

Namjena “Priručnika za nastavnike/ice i stručne suradnike/ice o vršnjačkom nasilju i/ili zlostavljanju nad LGBTIQ učenicima/icama” je da bude svojevrstan alat nastavnicima i stručnim suradnicima u radu s LGBT učenicima te da pruži osnovne smjernice za suzbijanje homo/bifobije i transfobije u školama.

Također, priručnik obrađuje temu vršnjačkog nasilja i zlostavljanja na osnovi spolne orijentacije i/ili rodnog identiteta/izražavanja, pruža uvid u probleme s kojima se LGBT mladi susreću u školama te daje informacije o načinima kako im pružiti adekvatnu i profesionalnu podršku.

Za istaknuti je da je primjerak priručnika do sada imalo prilike dobiti preko 300 srednjih škola u Hrvatskoj, čak i one u manjim mjestima. 

Osim priručnika, izdana je i brošura za tinejdžere “Šalji dalje – prihvaćanje različitosti i suzbijanje nasilja nad LGBT mladima u srednjim školama”. Brošura je tiskana u svrhu senzibiliziranja mladih za bolje razumijevanje i prihvaćanje LGBT vršnjaka, informiranja o oblicima i posljedicama bullyinga, te kako podržati prijatelja koji je gej, lezbijka ili transrodna osoba i sl.

Cilj ove brošure je približiti mladima život njihovih LGBT vršnjaka i probleme s kojima se susreću u društvu zbog postojećih predrasuda i netrpeljivosti. Brošura obuhvaća i dio namijenjen LGBT tinejdžerima/icama u svrhu njihovog osnaživanja te postupanja u slučaju da su žrtve vršnjačkog nasilja i zlostavljanja, kao i informacije o izvorima podrške za LGBT tinejdžere/ice. 

LORI je tijekom ovog projekta izradila i “Smjernice za suzbijanje homo/bifobije i transfobije te vršnjačkog nasilja i/ili zlostavljanja na osnovi spolne orijentacije i rodnog identiteta/izražavanja u školama”.

Smjernice će biti temelj daljnjeg rada na smanjenju nasilja i/ili zlostavljanja nad LGBT mladima te razvijanju strategija za suzbijanje homo/bifobije i transfobije u školama, kao i promicanju programa i aktivnosti vezanih za zaštitu ljudskih prava LGBT osoba u okviru obrazovanja i obrazovnih ustanova. 

Ako želite imati svoj primjerak priručnika i/ili brošure, javite se u LORI.

53 posto nezaposlenih čine žene

Trenutno se na burzi nalaze 371.732 osobe. U prosincu su od ukupnog broja nezaposlenih žene činile 53 posto, a mladi do 24 godine 20 posto. Broj zaposlenih kontinuirano pada pa je tako u prosincu 2012. godine radilo  15.580 osoba manje nego u studenom iste godine. Od svih nezaposlenih naknadu prima samo njih 85.194.

U 2012. samo je u četiri mjeseca (travnju, svibnju, lipnju i srpnju) zabilježen rast broja zaposlenih u odnosu na mjesec prije, u ožujku je ostao na razini veljače, a u svim ostalim mjesecima zabilježen je pad.

Usporede li se najnoviji podaci o zaposlenima s onima objavljenim prije godinu dana, proizlazi da je krajem ove godine u Hrvatskoj bilo 30.126 manje zaposlenih nego na kraju 2011.

Stopa registrirane nezaposlenosti porasla je s 20,4 posto u studenom na 21,1 u prosincu, najvišu razinu od ožujka 2003. godine.

Upalimo klimu

Nakon najprije odgođene prve press konferencije, nakon primjerenog dočeka i ispraćaja Judith Reisman na Fakultetu političkih znanosti, nakon potpunog debakla u Branimir centru, nakon tužnog aplauza na Medicinskom fakultetu, ali i hrabrog istupa jedne studentice, jučer u sedam sati na Filozofskom je fakultetu trebala biti održana tribina na kojoj su se trebali sučeliti profesor Aleksandar Štulhofer i stanovita “stručnjakinja”.

Vjerujem kako uvod u stavove (ideologiju) Judith Reisman u ovom času više nije potreban. Količina medijskog prostora koji je ista dobila za propagiranje svojih homofobnih i inih mrzilačkih ideja nezapamćena je. Na neki način potvrda je to kompleksa manje vrijednosti ovog naroda; križarka koja dolazi iz dalekih “Amerika” legitimirana je u glavama mnogih već mjestom svojega rođenja. Za to vjerojatno imaju mjesta “među ušima” jer nisu, kako nam je to studentski kapelan Stojić krasno objasnio u prošlotjednoj emisiji Nedjeljom u 2, zadojeni idejom roda i mogućim razlikovanjem tog pojma od pojma spola.

Da će reakcije na gostovanje biti, očekivali su svi, a postalo je to u potpunosti jasno dva sata prije očekivanog početka tribine kada su studenti Filozofskog fakulteta na pročelje izvjesili transparent “Ujedinjeni protiv fašizma”. Upravo u tom trenutku pored mene je prošao, na ovom portalu opjevani profesor Poljaković (koji se proslavio svojom željom da za homofobiju ide i u zatvor) u pratnji dviju gospođa od kojih je jedna vješanje transparenta popratila poklikom: “Svega ima na ovom svijetu”.

Red se ispred dvorane počeo stvarati već oko 18 sati; u 18 i 30 i najneupućenijem promatraču moglo je biti kristalno jasno da mjesta za sve naprosto nema. Ono što je u tom trenutku trebalo biti učinjeno, a nije jest propuštanje ljudi u grupama i zatvaranje vrata u određenom trenutku. Organzicijski propust leži isključivo na leđima dekana Borasa i Filozofskog fakulteta budući da su zaštitari tamo bili na njihov poziv te su, stoga, Fakultetu i odgovarali.

U 19 sati u dvoranu 7 kroz gomilu ljudi progurao se Aleksandar Štulhofer dočekan dvojako, aplauzom i hukanjem negodovanja. Prvi je to pokazatelj kako se u dvorani nisu nalazili ni samo podržavatelji zdravog razuma ni isključivo podržavatelji propagande Judith Reisman te onih koji su ju tu i doveli.

Komentari okupljenih ocrtavali su poglavito čuđenje zašto je netko tko propagira takve ideje uopće dobio dozvolu nastupati na Fakultetu, kako je moguće voditi argumentiranu raspravu s nekim tko sve što joj ne ide u prilog u potpunosti odbacuje cikličkim objašnjenima temeljenim na vlastitom osjećaju ili, naprosto, odbijajući odgovoriti na pitanje koje je upućeno. No, isto tako je bilo jasno kako je namjera većine okupljenih bila pokušati voditi argumentiranu raspravu, a ne uzrokovati otkazivanje tribine. Odgovornost za to, prema svemu sudeći, isključivo se veže za dekana Borasa.

U 19 i 5 izvješen je transparent “Stop fašizaciji društva”, a ja sam se još jednom pronašla u situaciji gdje branitelji vjere i tradicije govore ono što se ne može inače čuti javno; Krešimir Miletić komentirao je transparent s posprdnim osmijehom na licu riječima: “Misle li oni to na ministra Jovanovića?” Neočekivani odgovor: “Ne, gospodine, misle na vas” nije na njegovo lice unio pretjeran nemir. Ipak je on jedan “fini čovjek”.

Ubrzo nakon toga, uslijedila je prva objava dekana kako će tribina biti otkazana ukoliko se ne ostvare zdravstveni i sigurnosni uvjeti za pristupanje katedri. Patetika o prostoru za govor svima i solidnoj akadamskoj raspravi nadmašena je izjavom kako ne može izgraditi veću dvoranu jer da može, to bi i učinio. Budući da su se uvjeti za održavanje tribine trebali pojaviti sami od sebe, svima je u dvorani praktički već bilo jasno kako se to neće dogoditi. Dekan Boras najavio je kako će se vratiti za 15 minuta i provjeriti stanje, a ako situacija ostane kakva jest, tribina će se morati otkazati. Na tu se vijest dvoranom prolomio gromoglasan aplauz, a dekan je to spremno dočekao riječima: “Oni koji su pljeskali neka izađu van jer tu, očito, ne žele biti”. Krešimir Miletić i svita okupljena oko njega tada je dobila nešto na što ona može zapljeskati. No, narednih 20 minuta ne događa se ništa, osim što se zrak iz dvorane sve više i više crpi, a vrućina postaje nesnosna. Na povike nazočnih: “Odite van!” okupljeni u prostoru ispred katedre uglavnom ne reagiraju, a oni koji se odluće izaći promptno bivaju zamijenjeni novim valom ljudi koji tek ulazi. Kasnije su neki studenti objašnjavali kako se namjerno nisu htjeli pomaknuti kako tribina ne bi mogla biti održana. No, sasvim sigurno takva situacija nije bila planirana i rezultat je ad hoc djelovanja.

Drugo obraćanje dekana bilo je puno kraće; objavio je kako se nesuđeni moderator tribine Tvrtko Jakovina, profesor Štulhofer i on slažu da uvjeta za održavanje tribine nema te je ista otkazana.

Komentari su Krešimira Miletića, predsjednika udruge Vigilare, nakon otkazivanja, naravno, “pobjednički”. On vjeruje kako je “Filozofski fakultet buknuo kao baklja i krik za demokracijom u Hrvatskoj”. Vjeruje kako je rijeka studenata došla nazočiti velebnom događaju s odobravanjem i enormnom željom za informacijom. Dok je drugi dio prošle rečenice vjerojatno istinit, u potpunosti je sigurno da informacije ne bi dobili od Judith Reisman, budući da u većini slučajeva njima ne raspolaže, osim ako ne brojimo one proizašle iz njene mašte i osjećaja za osjećaj. Također, bilo bi zanimljivo pitati Judith Reisman što ona misli o pluralnom i demokratskom društvu budući da je na fakultetu na kojem ona predaje 2009. godine raspuštena organizacija studenata Demokrata uz objašnjenje kako je njihova platforma suprotna viziji fakulteta. Na žalost, prilku za to pitanje, a ni brojna druga nismo dobili. Nismo ih dobili zato što je organizacija bila iznimno loša, a ne zato što se u mladima naglo probudio demokratski zanos. S druge strane, kako kaže Dubravka Ugrešić, “u zemlji laži sve je istina”.

Najveći aplauz u dvorani nije dobio Aleksandar Štulhofer, nisu ih dobili ni raznorazni Miletići i Petirke, dobio ih je jedan student koji je u periodu između dva obraćanja dekana povikao: “Molim vas…”, a okupljeni su se međusobno počeli ušutkavati; kada je zavladala apsolutna tišina, student je dovršio rečenicu riječima “…upalite klimu”. Profesorice Filozofskog koje su stajale pored mene popratile su to smijehom, aplauzom kao i svi ostali, ali i riječima: “To je Filozofski”.

Ja sad molim to isto – upalite klimu. Zraka za disanje, ukoliko ste drukčiji u ovoj državi, ima sve manje. Vrućina koju u valovima donose pripadnici desničarskih udruga i stranaka, pod krinkom tradicije i vjere postaje nesnošljiva. Molim vas, upalite klimu i rastjerajmo ih hladnim zrakom razuma. Judith Reisman će otići (doduše, tek nakon dalmatinske turneje), ali naše Judite ne idu nigdje. Ne mislim pri tom na Judite spasiteljice Marulićeva tipa. Mislim na Judite, da parafraziram Miletića, koje u rukama nose baklje dok kriče demokracija bez demokracije. Marulićeva je Judita djelovala protiv neprijatelja svojeg naroda, a ove Judite u svojem narodu neprijateljem proglašavaju sve koji nisu kao oni. Dvorana D7 nije tek dvorana na Filozofskom fakultetu, D7 je Hrvatska i vrijeme je da netko upali klimu.