sdadmin, Author at Libela - Page 1281 of 1806

‘To je moje dijete. Ne, nemamo isto prezime’.

Posted on November 30, 2012 by sdadmin

Ulazak u Britaniju s djetetom koje ima različito prezime može biti izvor problema za samohrane majke ili žene koje nisu uzele muževo prezime. Igra li seksizam u tome ulogu?

Nedavno sam se sa svojom jednogodišnjom kćerkom vraćala Eurostarom s vikenda u Bruxelsu. Nakon prolaska kroz belgijsku kontrolu putovnica, morale smo proći kroz takozvanu ‘juxtaposed controls’, odnosno, provjeru putovnica od strane UK Border Agency (UKBA).

Granična službenica pogledala je naše putovnice te postavila pitanje koja je moja veza s djetetom. “To mi je kći”, odgovorila sam. “Možete li dokazati?”, upitala je.

Bila je zabrinuta jer sam putovala s djetetom koje nije dijelilo moje prezime te mi je predložila kako bih također trebala nositi njezin rodni list ili vjenčani list, kako bih potvrdila svoju povezanost s kćeri, pri čemu me posljednje posebno začudilo s obzirom na to da brak nije jamstvo roditeljstva; toliko je roditelja koji nisu vjenčani.

U našem su slučaju nesuglasice vrlo brzo riješene kada sam se sjetila da je moje prezime jedno od imena moje kćeri; nešto što sam željela napraviti što iz feminističkih razloga, što kao simbol njezinog kulturnog identiteta. Stoga su ponovo pogledali njezinu putovnicu kako bi utvrdili da je moje prezime zaista dijelom njezinog.

Nazvala sam UKBA kako bih provjerila jesu li svi roditelji čije su prezimena različita od prezimena njihove djece ispitivani na ovaj način. Odbili su odgovoriti na pitanja o samom procesu te su samo rekli da “Carina ima dužnost brinuti se o svakom djetetu koje uđe u UK. Tu dužnost shvaćamo vrlo ozbiljno te ponekad postavljamo pitanja kako bismo se uvjerili da je dijete na sigurnom’.’

Što se mene tiče, uvjerena sam da je osim elementa seksizma postojao i element rasizma. Ja sam nešto tamnije puti i tamne kose, dok je moja kći od oca naslijedila plavu kosu. Mnogo su mi puta nepoznati ljudi prilazili s pitanjima vezanima uz njezin izgled, na što imam mnoštvo odgovora, u rangu od ljubaznih do zajedljivih.

Iako se me neki u ovom slučaju optužili za paranoju, slučajevi poput onog u Meksiku kada je obitelj prosjaka optužena za otmicu svog plavokosog djeteta jer im dijete nije nalikovalo, potvrđuju moja nastojanja.

Kamal Rahman, zadužena za slučajeve useljenika u odvjetničkoj tvrtki Mishcon, nije iznenađena činjenicom da se roditelje ponekad ispituje na ovaj način.

{slika}

Ipak, ona naglašava važnost staloženog i pristojnog odgovaranja na pitanja. “Ako je neko dijete državljanin Ujedinjenog Kraljevstva ne postoji ništa što bi djetetu moglo onemogućiti ulazak u UK. Sve ostalo je stvar zauzimanja stava i objašnjavanja. Ipak, ako nisu posve uvjereni u tvoje pravo na ulazak u zemlju, možda ćeš morati sjediti u čekaonici i dostaviti im identifikaciju.

Carinski službenici, u kontekstu zadržavanja, imaju više ovlasti nego policija, stoga se prema njima odnosim s besprijekornom pristojnošću”.

Emmanuelle Smith se također suočila sa sličnom situacijom putujući Eurostarom. “U dva sam navrata od strane carinika UK-a ispitivana o tome je li to zaista moje dijete, što smatram arhaičnim i, u krajnjoj liniji, diskriminatornim ponašanjem. Među mojim vršnjakinjama postoje samohrane majke, postoje obitelji s polubraćom i polusestrama te mnogi čija djeca ne dijele isto prezime s majkama. Trebaju li se svi oni opravdavati zbog svojih životnih izbora svaki put kada putuju”?

Važno je, međutim, zapamtiti da službenici imaju informacije kojima vi ne raspolažete, kaže Joanna Abrahams, odvjetnica specijalizirana za obiteljsko pravo u tvrtki Setfords i Guildford: “Može se dogoditi da postoji slučaj nestalog djeteta koje odgovara opisu vaše kćeri.” Stoga preporučuje, prema savjetu UKBA, nošenje dodatnih dokumenata, premda ne postoji zakonska obveza.

Emmanuelle Smith se, međutim, slaže da je to iritantno. “Bila bih sretnija kada bi to bila zakonska obveza, nego sredstvo kojim granično osoblje stigmatizira žene zbog njihovih obiteljskih izbora ili okolnosti.”

Kao i ja, ona namjerava prilikom putovanja nositi kopiju djetetovog rodnog lista. Ne zato što se čini kao razumna odluka, već zbog činjenice da biti zadržana od strane pretjerano entuzijastičnog graničnog osoblja, zakasniti na vlak ili avion te morati pritom zabavljati malo dijete, predstavlja veći napor nego dokazivanje roditeljstva.

Prevela i prilagodila: Ivana Živković

Predstavljen strip o Zagorki i dodijeljena Nagrada za najbolji studentski rad na temu žena i rodne problematike

Posted on November 30, 2012 by sdadmin

U četvrtak 29.11. je u Memorijalnom stanu Marije Jurić Zagorke predstavljen strip “Zagorka: Biografija” autorice Lee Kralj Jager te dodijeljena Nagrada za najbolji studentski rad na temu žena odnosno rodne problematike.

U sklopu 6. Dana Marije Jurić Zagorke održana je promocija stripa “Zagorka: Biografija” autorice Lee Kralj Jager i izdanju Centra za ženske studije koji je dosad na različite načine pridonio revalorizaciji života i djela Marije Jurić Zagorke. Strip su predstavile dr.sc. Leonida Kovač i Asja Bakić.

Važnost ovog projekta leži upravo u mediju u kojem se autorica bavi životom Marije Jurić Zagorke jer strip omogućuje da se ozbiljnim temama bavimo na popularan način. Također je bitno ukazati i na subverzivni potencijal suvremenih strip crtačica koje u ovaj medij unose zanimljive feminističke intervencije. Prema riječima Leonide Kovač, ta subverzivnost razlog je opsesije s kojom i danas čitamo Zagorkine romane.

{slika}

Radi se o pilot izdanju ili, kako navodi autorica, “prvom koraku prema potpunoj biografiji Marije Jurić Zagorke u stripu”. S nestrpljenjem iščekujemo sljedeće izdanje.

Strip se po cijeni od 20kn može nabaviti u prostoru Centra za ženske studije na adresi Dolac 8.

Centar za ženske studije već četvrtu godinu dodjeljuje Nagradu kao poticaj rodno-osjetljivom obrazovanju i politici ravnopravnosti spolova u Republici Hrvatskoj.

O nagradama je odlučila tročlana prosudbena komisija koju su činile dr.sc. Aleksandra Čižmešija, dr.sc. Nadežda Čačinović i dr.sc. Dubravka Crnojević-Carić. Prvu nagradu zaslužila je Marica Malenica, studentica Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu za rad Žene na rubu živčanog sloma koji je nastao pod mentorstvom dr.sc. Živke Juričić. Druga nagrada pripala je Mariji Adrić, studentici Akademije Likovnih umjetnosti u Zagrebu za rad Selidba uzorak, a treća je nagrada dodijeljena Martini Križanić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu za rad Slatko lice pobune: ženstvene i konzumerističke subverzivne prakse japanskih subkultura kao izraz otpora tradiciji i patrijarhatu. Posebne pohvale primile su studentice Ivana Mihaela Žimbrek i Petra Petrušić.

Radovi će biti objavljeni na internetskim stranicama Centra za ženske studije.

‘Ne znam koga se tiču detalji silovanja mlade djevojke?!’

Posted on November 29, 2012 by sdadmin

Vlada je na današnjoj sjednici donijela Protokol o postupanju u slučaju seksualnog nasilja. Ministrica socijalne politike i mladih Milanka Opačić osudila je način izvještavanja u medijima o silovanjima, u čemu joj se pridružio i premijer Zoran Milanović.

Neki primjeri izvještavanja o stravičnom silovanju djevojke u Splitu prije otprilike tjedan dana šokirali su građane sa zdravim razumom i ukusom, ali i vladajuće. Ministrica Milanka Opačić istaknula je da se o silovanju ne smije šutjeti, ali samo kada je u pitanju žrtva koja strahuje da ju sustav neće podržati ako prijavi počinitelja.

‘Kada je u pitanju izvještavanje medija o kaznenim djelima silovanja imamo jako lošu situaciju. Iznose se detalji tragedije pa se, s obzirom da smo mala zemlja, jasno i upućuje na to tko je žrtva silovanja. Oni koji bi trebali štititi žrtvu su osobe koji iznose detalje medijima. Mislim da bi i liječničke komore trebale reagirati na takve slučajeve, a liječnici ne bi niti u offu, niti javno smjeli govoriti o detaljima. Žrtva se tako dodatno i javno traumatizira, pa čak mogu reći da ju se podvrgava i javnom silovanju’, rekla je Opačić i apelirala na medije da pripaze.

Premijer Zoran Milanović istaknuo je posljednji slučaj silovanja u Splitu kao primjer lošeg izvještavanja: ‘Bio je to grozan slučaj brutalnog zadiranja u intimu i dramu mlade žene, djevojke… Ne znam koga se tiču ti detalji, a očito je da su informacije odali zdravstveni djelatnici.’

Protokol o postupanju u slučaju seksualnog nasilja donosi standardiziran postupak i protokol postupanja za nekoliko tijela državne uprave. ‘Najteži oblik seksualnog nasilja je silovanje i oko pet posto žrtava uopće ne prijavi zločin. Posebni je problem kod zlostavljanja djece to što oni čekaju punoljetnost da bi prijavili zločin jer nisu sigurni da će za istinu dobiti i potporu sustava’, rekla je Opačić.

Rusija izgubila na sudu – plaća odštetu zbog homofobije

Posted on November 29, 2012 by sdadmin

Međunarodna komisija pravnika i ILGA-Europe pozdravili su povijesnu odluku Odbora za ljudska prava pri Ujedinjenim narodima u slučaju Irine Fedotove protiv Ruske Federacije, koja je objavljena 19. studenog od strane Odbora.

“Vrlo smo zadovoljni s pogledom Odbora na ovaj slučaj, a posebno smo zadovoljni priznanjem da izražavanje javnog mišljenja i informacija o istospolnoj seksualnoj orijentaciji ne može biti ograničeno u ime javnog morala”, poručio je Alli Jernow Viši pravni savjetnik.

U 2009. godini Fedotova je stajala ispred škole držeći u ruci natpise “Homoseksualnost je normalna” i “Ja sam ponosna na svoju homoseksualnost” u ruskom gradu Ryazanu u kojemu je na snazi zakon identičan onom u St. Petersburgu. Naime, zabranjene su “javne akcije usmjerene na LGBT propagandu među maloljetnicima.” Uhićena je i osuđena te joj je određena kazna od 1500 rubalja.

Fedotova se prvo žalila Okružnom sudu, a potom i Ustavnom koji je presudio da zabrana davanja informacija koje su “štetne za zdravlje, moral i duhovni razvitak, kao i formiranje perverzne koncepcije o jednakim društvenim vrijednostima tradicionalnih i netradicionalnih obiteljskih odnosa” nije kršenje slobode govora.

No, Odbor za ljudska prava presudio je da je Rusija prekršila njezina prava na slobodu izražavanja i slobodu od diskriminacije jer ta su prava zajamčena člancima 19. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

“Odluka je posebno važna jer priziva poziciju Odbora od1982. godine kakvu su imali u slučaju Hertzberg protiv Finske, koja je podupirala zabranu sličnu ovoj u Fedotova slučaju”, dodao je Jernow.

Rusiji je naloženo da isplati Fedotovoj odštetu, kao i da se zakoni prilagode odredbama u Paktu o građanskim i političkim pravima. Zakon u Ryazanu prvi je izglasani zakon koji zabranjuje LGBT-propagandu, a osim u Ryazanu, zakon je i na snazi u St. Petersburgu. Nedavno ni kraljica popa Madonna nije bila pošteđena primjene ovog zakona, no zahvaljujući razumnosti suda, nije osuđena.

{slika}

U svojoj odluci, Odbor za ljudska prava naglasio je da ograničenja u svrhu javnog morala, koja su izvedena “od mnogih socijalnih, filozofskih i religijskih tradicija” se ne mogu temeljiti isključivo na jednoj tradiciji te da takva ograničenja “treba shvatiti u svjetlu univerzalnosti ljudskih prava i načelu nediskriminacije”, te su podsjetili da “zabrana diskriminacije na temelju članka 26. obuhvaća i diskriminaciju na temelju seksualne orijentacije”.

Pozvali su Rusiju na razumne i objektivne kriterije što se tiče tog zakona te naglasili kako Fedotova je “izražavala svoj seksualni identitet i tražila razumijevanje istoga” te je odluka Odbora pohvaljena od strane ILGA-Europe: “Nadamo se da će ova odluka poslati snažan signal Rusiji da preispita takve diskriminirajuće korake i napusti bilokakve zakonske prijedloge kriminalizacije ‘LGBT propagande'”, naglasila je Evelyne Paradis, izvršna direktorica ILGA-Europe.

Ova odluka Odbora za ljudska prava povijesna je prekretnica jer je direktna osuda zakona koji zabranjuje LGBT propagandu, a koji postaje sve popularniji i izvan granica Rusije (sjetimo se samo Mađarske). U Moskvi su nedavno odbacili prijedlog zakona vrlo sličnog onog u Ryazanu i St. Petersburgu, a u slučaju Madonne protiv St. Petersburga, sud je oslobodio pjevačicu od bilo kakve krivice.

Možda će Rusija na kraju ipak postati bolje mjesto za LGBT osobe. Ako ne samim odlukama Gradskih skupština, onda odlukama UN-ovog Odbora za ljudska prava.

Zašto tako malo muškaraca upisuje rodne studije?

Posted on November 29, 2012 by sdadmin

Iako nam je profesor muškarac, na diplomskom stupnju rodnih studija u mojoj generaciji nema nijednog muškog studenta. S obzirom na to da velik broj muškaraca sudjeluje u raspravama o rodnim pitanjima, ova se neravnoteža čini bizarnom.

Dobra je stvar to što se poslijediplomski stupanj rodnih studija ne upisuje kako bi se upoznalo muškarca, u mojoj diplomskoj klasi na Cambridgeu ima ih, naime, točno nula. Nema ih. Prema riječima voditelja studija dr. Andyja Tuckera, čini se da je ovo ipak neuobičajeno. U prethodnim trima generacijama, trećinu do četvrtinu onih koji su pohađali ovaj studij činili su muškarci, što je bolji odaziv nego na mnogim drugim programima rodnih studija.

Ni na londonskom Fakultetu ekonomskih i političkih znanosti (LSE) stanje nije puno bolje: od 85 onih koji pohađaju diplomski stupanj rodnih studija, samo je 8 muškaraca. Prošle je godine bilo 5 studenata i 84 studentice. Kao što dr. Jonathan Dean, profesor feminističke političke teorije na Sveučilištu u Leedsu, kaže: “Rodne i ženske studije i dalje velikom većinom pohađaju žene. Kad sam započeo rad u tom području, mislio sam da sam jedini muškarac koji se time bavi.”

Zašto dolazi do takvog nedostatka muških studenata? Pitanje je zanimljivo pogotovo zato što postoji toliko mnogo muškaraca koji su predavači na rodnim studijima. Naposljetku, to više nisu “ženski studiji” (osim na Oxfordu, između ostalih), što predstavlja promjenu koja se dogodila tijekom prošlog desetljeća kad su se u Ujedinjenom Kraljevstvu pojavili tzv. “rodni” studiji ciljajući na širu, kako žensku, tako i mušku publiku.

Ova neravnoteža zanimljiva je jer se događa u trenutku u kojem se čini da je više muškaraca no ikad prije, barem među mojim prijateljima, uključeno ili zainteresirano za rasprave o rodnim pitanjima. Na Cambridgeu su dvorane u kojima se održavaju govori koji se na neki način dotiču rodne problematike uvijek pretrpane, a gotovo polovicu publike čine muškarci. Pri tome nije važno radi li se o govoru studentice koja tvrdi da patrijarhat još uvijek tlači žene ili o sveučilišnoj debati o razlikama između muškog i ženskog mozga. Problem nije u tome što muškarci nisu zainteresirani. Međutim, kod mnogih i dalje postoji strah od “feminizma” i onih koji/e ga prakticiraju. I to je ono što treba mijenjati.

Jedan muškarac s kojim sam razgovarala, inače doktorand na studiju međunarodnih odnosa, rekao je: “Ne prepoznajem rodne studije kao neku vrlo važnu disciplinu. Mislim da su ženska prava važna, ali isto tako mislim da su na studijima poput ovih prekritični prema onome što oni sami nazivaju stvarnošću kojom dominiraju muškarci.”

{slika}

Drugi je student rekao da će izbjeći rodne studije, “iako bi mogli biti zanimljivi,” jer bi pretpostavke koje bi drugi stvorili o njemu, pogotovo o njegovoj seksualnosti, bile previše teške i neugodne za objasniti. “Da studiram rodne studije, ispalo bi da sam gej. Morao bih se cijelo vrijeme opravdavati, a postojale bi mnoge uistinu različite pretpostavke o meni. Imao bih problema s pronalaženjem djevojke.”

Jedan je, pak, student prizvao Drugi spol Simone de Beauvoir iz 1949. godine, kad je rekao: “Neću upisati rodne studije zato što sam ja muškarac i mi nismo drugačiji. Žene su te koje se smatraju drugačijima.”

Zapravo, muškarce se (kad ih ima) na rodnim studijima uopće ne mrzi kao živuće primjerke patrijarhata, već su jako cijenjeni. “Čini mi se da se studentice izuzetno zaštitnički odnose prema muškoj manjini u seminarskoj grupi,” ističe Anne Phillips, čelnica rodnog instituta na LSE-u. Ukupno jedna trećina onih koji pohađaju kolegij feminističke političke teorije profesora Jonathana Deana su muškarci i većina ih se “slaže ili suosjeća” s feminizmom. No, feminizam nije jedina tema rodnih studija. Jednako su važne teme maskuliniteta i naravno queer teorija. Prošle je godine student diplomske razine rodnih studija Tom Martin pokušao tužiti LSE zbog omogućavanja anti-muškog studija, ali je njegov zahtjev za tužbu bio odbačen.

Čini se da se profesor Tucker s Cambridgea ne uzrujava previše oko toga što ove godine nema muškaraca na studiju. “Želimo najbolje ljude. A ove se godine dogodilo da su najbolje osobe koje su mogle upisati rodne studije bile isključivo žene. Za nekoliko tjedana imat ćemo cijelu sesiju o muškosti. Važno je da se one koji pohađaju upozna s cijelim nizom teorija, što uključuje i teorije maskuliniteta, a to može biti uspješno naučeno, bez obzira na to ima li ili nema muškaraca u grupi.”

Možda. Ali ja sam sklonija složiti se sa studentom geografije koji mi je nedavno na večeri rekao: “U određenom trenutku muškarci će se morati uključiti, jer će u suprotnom cijela stvar propasti.”

Prevela i prilagodila: Jelena Tešija

Pomireni s medom

Posted on November 29, 2012 by sdadmin

Posljednjih nekoliko dana gotovo svaki moj korak na ulici prati malo drukčiji medo kojeg se, čini se, javno odriče silan broj ljudi – iznad slika malo drukčijeg mede jasno stoji naslov “Ovo nije moj medo”.

Općepoznato je da prilikom šetnje misli lete na sve strane, a ako vas stalno prati pogled drukčijeg mede, nije čudno da odjednom iskoči pitanje baš o njemu. Zašto to ne bi bio moj medo ili altruističnije, zašto to ne bi bio nečiji/naš medo?

Ne mogu se pomiriti s činjenicom da se tog medu odbacuje samo zato što je različit. Nisu sva djetinjstva ni djeca ista, zašto bi medo koji ih kroz to djetinjstvo prati onda bio unificiran?

Uostalom, medo je tvoj zato što je tu i priča ti šutnjom kad ti se i tako ni na koji drugi način ne razgovara, zato što je hrabriji od tebe u mraku i kad si malen i kad si velik. Tvoj je medo tvoj i voliš ga kad ima jedno oko manje ili kad mu uho visi o zadnjoj niti konca, zašto ga onda ne bi ti, tvoje dijete ili, na kraju krajeva, dijete u tebi prihvatilo i s dvije noge više i kad ga zovu MedoKentaur.

Ovaj je medo, medo izbora – medo kojeg će izabrati dijete koje je drukčije, roditelj koji hoće više. Medo je i škola koja te hoće učiti životu koji je takav da ti svaki dan da novu lekciju. Medo je i život pa uči da se ne pomiriš s trenutnim stanjem, da gledaš korak naprijed, da dopustiš promjene, da živiš tako da uključuješ i poštuješ razlike.

Zanimljivost različitosti je što nas odlikuje sve. Nisi isti kada si dijete, nisi isti kada si nečiji jednojajčani blizanac, nisi isti kad odrastaš, a ni kad odrasteš. Ovaj medo koji me prati uokolo poslužio je kao iznimno dobar podsjetnik na tu različitost, na izbor koji svatko može napraviti.

Život u društvu koje uključuje i prihvaća ili u onom koje isključuje ne dolazi ni iz čega – mi ga biramo.

Biramo ga razbijajući dogme i predrasude koje sakupljamo po putu. Škole nas trebaju učiti drukčije, dapače, trebaju nas odgajati drugačije. Škole nas trebaju učiti da je baš taj i takav medo nečiji i da je to u redu.

Iako ga se direktno odriču, medin pogled nije tužan, a nogama koji im predstavljaju problem očito korača naprijed, ostavljajući poruge iza sebe i potičući na razmišljanje. Takvog medu zbog toga nije teško voljeti.