Britanke protiv nasilja nad ženama

Dana 25. studenoga obilježava se Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama. U obilježavanju ovog dana zadnjih nekoliko godina održavaju se povorke diljem Velike Britanije pod nazivom Reclaim the Night.

Prvi marš ove vrste održao se 1970-ih godina kad je serijski ubojica pod nadimkom Yorkshire Ripper ubijao žene u Leedsu, na što je policija naložila ženama da ne izlaze noću iz kuće. Žene, bijesne na ovakvo ograničavanje slobode zbog muškog nasilja, pogotovo s obzirom na činjenicu da im najviše nasilja prijeti u njihovim vlastitim obiteljima, odlučile su izaći na ulice. Njihov bijes je još jasniji kada se uzme u obzir da je policija uložila malo napora u rješavanje ubojstava, s obzirom da se radilo o prostitutkama.

Danas, žene još uvijek žive u svijetu nasilja u kojem su najčešće same krive zato što su žrtve. Neprestano nam se govori da nam je noću potrebna muška pratnja, da moramo paziti na stil odijevanja, na ono što pijemo i gdje zalazimo u slučaju da nas nepoznati muškarac odluči napasti. Ipak, istraživanja pokazuju da sve to nisu razlozi za nasilje nad ženama i da je statistički puno veća opasnost od napada u vlastitome domu ili radnome mjestu. U isto vrijeme, na ulici noću žene često doživljavaju seksualno uznemiravanje i druge oblike zlostavljanja.

{slika}

Upravo marš Reclaim the night predstavlja protest kojem se zahtijeva sloboda žene na javnom prostoru u noćnim satima, sloboda od straha i realnosti muškog nasilja. Marš obuhvaća sljedeće gradove: Brighton, Cornwall, London, Sunderland, Glasgow, Cardiff, Sheffield, Leeds. 

O kome, o čemu? O vladajućim idealima ljepote.

Broj poznatih glumica, pjevačica i manekenki čiji su konfekcijski brojevi (kao i oni koje je pokazivala vaga) krasili stranice “ozbiljnih” i onih manje ozbiljnih novina i portala, nebrojen je. Bilo bi zanimljivo vidjeti statistiku.  Energija koju paparazzi ulažu u praćenje svakog grama celulita koji neka od njih dobije vjerojatno bi grijala Hrvatsku punu godinu dana. A možda i dvije.

Upravo je tako nedavno, nakon uobičajene poplave slika u medijima na kojima je prilično očito da je više udovoljavala zahtjevima svojeg nepca nego ukusu menadžera, Lady Gaga na svojoj  stranici pokrenula projekt pod nazivom “Body Revolution”.  U sklopu dotičnog projekta, čiji je cilj bio ohrabriti njezine obožavatelje da stave svoje slike i tako slave ljepotu tijela svakog tijela s pripadajućim nedostatcima, Gaga je stavila i slike sebe s nazivom “Bulimia i anorexia since I was 15”. I dok jedni hvale njegove pozitivne strane, jasno je kako projekt nije “sjeo” svima. Mnogi su iskazali negativne reakcije ističući kako fanovi jednostavno objavljuju slike na kojima izgledaju dobro.  Jessica Valenti smatra kako djevojke “ne trebaju više samopouzdanih i osjećaj-se-dobro mantri “koje im govore o važnosti ljubavi prema sebi. Ono što trebaju, smatra Jessica, jest “ozbiljna doza pravedničkog bijesa”.

Pojačava li zapravo “Body revolution”  standardne ljepote ili im pomaže odoljeti?

Iako ovakvi slučajevi poput Lady Gage i recentnog primjera Christine Aguilere (koja je svojim menadžerima otvoreno rekla kako nema namjeru smršaviti samo kako bi je publika prihvatila) predstavljaju svijetle točke u pomoru kulta ljepote kojem robuju više-manje gotovo svi “poznati i slavni”, činilo se da je takvim nasrtajima uistinu došao kraj tek kada je na scenu stupila Adele.

Svojim naizgled samouvjerenim ponavljanjem kako ne želi biti mršava i kako je jedino važan njezin glas, postala je uzor mnogim ženama, ali i muškarcima. I to ne samo među ljudima koji su iskakali iz prevladavajućeg kruga ideala ljepote, već i svima onima kojima na listi prioriteta ne caruje izgled.

{slika}

No da je pritisak medija, javnosti, društva ili kojim god imenom to nazvali, jači, pokazao je i njezin slučaj. Izjave kojima je osvojila publiku poput “I’ve never seen magazine covers or music videos and been like ‘I need to look like that to be a success.’ I don’t want to be some skinny mini with my tits out.”  i I don’t make music for eyes. I make music for ears”, prometnule su se ubrzo u te iste naslovnice Voguea, zapošljavanje privatnog trenera,  dijete i korekciju nosa. Scenarij poznat, priča ista. Fanovi su burno reagirali opravdano nazivajući Adele licemjerkom.  Stvari vjerojatno ne bi bile tako loše da Adele nije učestalo ponavljala kako ju nije briga za izgled i kako nikad neće biti mršava.

 “I don’t like going to the gym. I like eating fine foods and drinking nice wine. Even if I had a really good figure, I don’t think I’d get my tits and ass out for no one.”  Pri tome se očito osjećala pozvanom procijeniti vokalne sposobnosti drugih pjevačica:  “I’d rather weigh a ton and make an amazing album then look like Nicole Richie and do a shitty album. My aim in life is never to be skinny.”  Tako se, prema mišljenju mnogih fanova, Adele prometnula iz snažne, samouvjerene lavice u pitomo janje pod dirigentskom palicom pop-kulturne industrije.

Ono što se ovdje može naći problematičnim i zapravo se uvijek činilo svojevrsnim fenomenom jest činjenica da  se mršavim djevojkama upravo ta njihova “neuhranjenost” nerijetko otvoreno spočitava, dok bi se komentari na račun suprotne grupacije krupnih ili pretilih smatrani uvredljivim i diskriminirajućim. Mnoge krupne djevojke tvrde kako imaju spor metabolizam ili jaču građu, zaboravljajući pritom da su i mnoge mršave djevojke rođene upravo takve i da je ukazivanje na njihove eventualne tjelesne nedostatke u vidu nepostojanja oblina također za njih vrlo uvredljivo. Mršave se djevojke često susreću s kritikama na koje je teško odgovoriti. Zgroženi pogledi uz usklike: “Ajme,  kako si mršava!'” i obavezno pitanje u stilu “Jedeš li ti nešto?” izazivaju nelagodu kudikamo veću od one s kojom su suočene krupne djevojke. Da ne govorimo o brojanju svakog zalogaja od strane obitelji ili poznanika i konstantnom gledanju u tanjur s ciljem krajnje valorizacije cijelog  procesa objedovanja. Čini se, na kraju krajeva, da je situacija u današnjem društvu takva da ideja pod sloganom “ljepota dolazi iznutra” nije ništa drugo doli utješna misao za one koji su nezadovoljni svojim izgledom i na njemu ne mogu ili ne žele poraditi.

{slika}

U borbi s nametnutim idealima, jedini izlaz nalazi se u izgradnji individualnih ideala ljepote. Normalno je željeti osjećati se lijepom i privlačnom, ali pod vlastitim uvjetima. Ne postoji tako nešto kao globalni ideal ljepote, stoga nema razloga da sami ne izgradimo osobne standarde po kojima ćemo se osjećati dobro i biti zadovoljni. Neki okvirni vladajući ideal će, naravno, uvijek postojati, pa bio  on koščat ili s oblinama, ali se kao pojedinci moramo se prestati  osvrtati na one standarde ljepote koje je postavila modna industrija, a koje smo sami prihvatili, raširili, ukorijenili i učinili moćnima. 

Otvara se prva džamija za LGBT osobe

Udruga Homoseksualni muslimani u Francuskoj najavila je otvorenje džamije koja će i muškarcima i ženama dozvoliti zajedničku molitvu, kao i svečanosti ozakonjenja istospolnih veza. Krajem ovoga mjeseca, u Parizu će se otvoriti vrata prve džamije u Europi koja će organizirati vjenčanja istospolnih parova. Osnivač udruge Homoseksualni muslimani u Francuskoj (HM2F) Ludovic Lütfi Zahed, koji je i gej i musliman, poručio je da će nova institucija dozvoliti muškarcima i ženama da se zajedno mole, a uskoro i istospolnim parovima da ozakone svoje veze, prenosi CroL.hr.

“U ‘normalnim’ džamijama, žene moraju sjediti u zadnjim redovima, prekrivene šalovima ili maramama, a homoseksualne osobe se boje ući u prostorije džamije zbog potencijalne agresije i nasilja”, rekao je Zahed turskom portalu Daily Hürriyet.

Na ideju je, kaže, došao nakon što je na ovogodišnjem Hadžu shvatio da njegovi kolege gejevi i muslimani nemaju mjesto gdje bi mogli prakticirati religiju bez diskriminacije.

Dug i težak put do identiteta

Zahed je prvi musliman i gej muškarac koji se vjenčao sa svojim partnerom u Parizu. Porijeklom je iz Alžira, a trenutno istražuje temu islama i homoseksualnosti u sklopu doktorskog rada. Njegova prva knjiga “The Koran and the Flesh” objavljena je u ožujku ove godine.

Nakon dugogodišnje borbe s vlastitim identitetom, koja je uključivala eksperimentiranje s budizmom, Zahed se odlučio na hodočašće u Meku i na tom putu ponovno otkrio Islam.

“Postojeća islamska etika protivi se homoseksualnoj orijentaciji, a zapravo ništa u islamu kao ni Kuranu ne brani ovu seksualnu orijentaciju. Naprotiv, stoljećima muslimani nisu imali ništa protiv homoseksualnosti, a danas ju smatraju odbojnom”, komentirao je Zahed svoju religiju, inače najbrže rastuću u Francuskoj.

Nova stranica francuske povijesti

Nova džamija će  svoje djelovanje započeti u prostorijama budističkog hrama u Parizu i biti središte modernog života svih muslimana koji ne žele homofobiju, mizoginiju i netoleranciju u svojoj religiji.

“Mnogi muslimani osjećaju da ne mogu otvoreno razgovarati o nekim temama dok se prethodno ne konzultiraju s imamom. Ovo je jedan od razloga zbog kojeg se džamije poput ove podižu u Sjevernoj Americi, na inicijativu progresivnih muslimana, a vjerujem da će se isto dogoditi i u Francuskoj”, izjavio je Alžirac.

Francuska je ovih dana bili poprište antigej prosvjeda, u kojima je sudjelovalo preko 70.000 građana i građanki koji se protive najavi Vlade o ozakonjenju istospolnih brakova.

“Da je prorok Muhamed danas živ, siguran sam da bi vjenčao homoseksualne parove”, zaključio je Zahed, koji je ozakonio svoju vezu u veljači ove godine.

‘Sladoled od vanilije’ s preljevom ‘Feminizma (i kako ga steći)’

Tribina Razotkrivanje zagrebačkog ZKM-a ugostila je 20. studenog Đurđu Knežević.

Osnivačica Ženske infoteke, autorica brojnih eseja, komentara, feminističkih i političkih tekstova te autorica romana O mojoj mami, Rusima, vatrogascima i ostalima, Gutanje vjetra te Meki trbuh jednoroga, predstavila se s knjigom eseja Feminizam i kako ga steći te najnovijim romanom pod naslovom Sladoled od vanilije.

Roman tematizira, kako autorica naglašava, običnost života četiri lika čiji se životne priče isprepliću u vagonu podzemne željeznice.

Riječ je o običnim, ‘nevidljivim’ likovima koje je autorica zatvorila u vagon ne da bi stvorila atmosferu, već upravo da bi očuvala tu ‘običnost’ koju toliko naglašava – iz tog zatvorenog prostora svatko od njih može izaći kad poželi; jedina je njegova funkcija da aktere prisiljava da se međusobno promatraju i analiziraju.

Katarze nema, svatko od njih će se voziti do svoje stanice, izaći i slijedećeg jutra krenuti na posao. U njihovim se životima ništa neće promijeniti, niti će njihov slučajni susret imati ikakvog utjecaja na njihov život.

Psihološki, svaki je od likova na životnoj prekretnici.

Muškarac, koji nas uvodi u priču, rastrgan je između svog porijekla i trenutnog načina života. Naizgled je arogantan, što ga dovodi u sukob s jednim od tri ženska lika – uzrujanom mladom ženom, aktivistkinjom sa, kako autorica navodi, totalitarnim osjećajem za vanjski prostor. Sindrom ‘pravednice’ (one koja si daje za pravo donošenje odluke o tome tko je kakav) navodi je da na muškarca gleda kao na pogodan objekt krivnje, što se manifestira u trenutku kada on odluči baciti papirić na pod (a istodobno je rastrgan između saznanja da je to možda nepristojno u kulturnom krugu u kojem se nalazi i činjenice da to, jednostavno, može učiniti).

{slika}

Preostale dvije akterice zapravo su partnerice na rastanku, pri čemu je karakter jedne od njih razlog zašto se roman zove upravo Sladoled od vanilije (doduše, izbor okusa sladoleda stvar je preferencija same autorice). Riječ je o južnjakinji koju progone duhovi prošlosti – u potrazi je za svojim ‘pravim’ domom. Točnije, u konstantnom je bijegu prema ‘novom’ s istovremenom tendencijom povratka ‘inicijalnom’ domu, što je čini kontradiktornim karakterom. Kad god, međutim, osjeti impuls za odlaskom, krene u potragu za sladoledom od vanilije, tražeći onaj ‘istinski’ okus vanilije koji osjetilno ne može vratiti, baš kao ni ono što definira kao dom.

Moglo bi se reći da je sladoled od vanilije njezik ‘kolačić Madeleine’, a njena potraga za savršenim okusom upravo ona proustovska potraga za izgubljenim vremenom.

Druga knjiga, Feminizam i kako ga steći, zbirka je izabranih kolumni.

Autorica je kao kritiku navela činjenicu da se o feminizmu jako malo piše, a aktivistkinje na javnost gledaju kao na svojevrsnu oglasnu ploču koja im služi za izražavanje mišljenja i stavova o čemu se dalje ne raspravlja. Navodi i da je postojeći feminizam ‘prastar’ , nema subverzije i mladim djevojkama što ponuditi.

{slika}

Ako se feminizam (kao i sve druge sfere) bavi sam sobom, onda gubi javni prostor i smisao, što je razlog zašto se autorica bavi kolumnama.

Za kraj je objasnila zašto je iz Zagreba pobjegla u Nerežišća na Braču. Objasnila je da je pobjegla od “usamljene gomile”. Ta osamljenost joj je nužna kako bi koncentrirano pisala te smatra kako je, što se tiče toga, u privilegiranoj poziciji.

 

 

Otvorena izložba ‘Peace in media 360°’

U Knjižari Matice hrvatske postavljena je putujuća izložba fotografija Peace in Media 360°, koju organizira 12 organizacija mladih, kao rezultat projekta  održanog u Barceloni u rujnu ove godine.

Sinoć je u Knjižari Matice hrvatske u Zagrebu otvorena izložba Peace in Media 360°, projekt koji je organizirala Fundacio Catalunya Voluntaria u Barceloni sa sredstvima Europske unije dostupnima kroz Youth in Action Program gdje su mladi novinari dobili zadatak da prikažu svoj pogled na mir, konflikt i nasilje kroz fotografiju. Konačni rezultat njihova rada je putujuća izložba fotografija koja će se održati u svakoj od zemalja sudionika ovog projekta: Španjolska, Maroko, Egipat, Mađarska, Turska, Makedonija, Hrvatska, Armenija, Gruzija, Nizozemska, Ukrajina, Grčka i Rumunjska.

Izložbu je najavila Klara Čičin – Šain, voditeljica Knjižare Matice hrvatske te prepustila riječ inicijatoru izložbe u Hrvatskoj Dinu Đuli. Ovom izložbom, koja se uglavnom bavi medijima i mirom, odnosno njegovim očuvanjem, želimo naglasiti međunarodnu važnost i korist ovakvih projekata za mlade koji traže platformu na kojoj bi se mogli na bilo koji način kreativno izraziti,  izjavio je organizator hrvatske inačice izložbe, student novinarstva Dino Đula. Osim što je govorio o programu na kojem je sudjelovao, preko Skypea se spojio s kolegom u Turskoj gdje izložba sutra završava.  

{slika}

Gledajući ove fotografije mogu se vidjeti razlike u kulturi, rasi i vjeri koje mladi novinari žele nadići. Gost predavač, doc.dr.sc. Igor Kanižaj nas je upozorio da na trenutak zastanemo i pomislimo na Vukovar kao vječni simbol velikog nasilja u Hrvatskoj. Mir u medijima, kako se i zove izložba, nije moguć bez novinara koji će prenositi mir i biti mirotvorci, ali oni bi ujedno trebali i razotkrivati one koji šire nemir, koji manipuliraju publikom potičući strah, koji na tuđim nesrećama zgrću bogatstvo, šire paniku i kulturu straha. Stoga gledajući ove slike razmišljajte o novinarstvu kao uzvišenom pozivu, a novinarima kao mirotvorcima koji će nas izvještavajući o nasilju potaknuti na mir.  Tim motivirajućim riječima završio je svoj govor, doc.dr.sc. Igor Kanižaj, profesor s Fakulteta političkih znanosti.

Matica hrvatska uvijek je otvorena za mlade, njihove ideje i projekte. Matica hrvatska nastoji u svojim programima obuhvatiti mlade, a neki od njezinih programa osmišljeni su upravo za njih. Među najvažnijim projektima svakako mogu istaknuti Komunikološku školu Matice hrvatske koja se već pet godina zaredom održava, a riječ je o izvannastavnom stručnom usavršavanju za studente komunikologije i novinarstva završnih godina. Osim izložaba koje se održavaju u prostoru Galerije Matice hrvatske, mi u Knjižari nastojimo dati prostor svim zanimljivim i kreativnim projektima, rekla je Klara Čičin-Šain, voditeljica Knjižare Matice hrvatske.

{slika}

Ovu zanimljivu izložbu u Zagrebu možete pogledati do 29. studenog, a zadnja dva dana izložba će iz Knjižare biti preseljena na Fakultet političkih znanosti. Nakon toga izložba putuje u Split.

 

Ženska mreža Hrvatske za procesuiranje ratnih zločina nakon Oluje

Ženska mreža Hrvatske i Inicijativa za ženski sud smatraju da “oslobađajućom presudom dvojici generala Hrvatske vojske ne prestaje, već se naprotiv osnažuje odgovornost hrvatske države za procesuiranje počinjenih ratnih zločina”. U izjavi povodom oslobađajuće presude generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču aktivistkinje za ženska prava naglašavaju kako su još brojna otovrena pitanja iz rata. “Obzirom na zločine ratnog silovanja koji su počinjeni tijekom rata, a na koje smo upozoravale još u jesen 1992, članice Ženske mreže i Inicijative za Ženski sud posebno zahtijevaju od hrvatskog pravosuđa da procesuira zločine protiv žena, zločine ratnog silovanja i torture, koje je Haški sud proglasio zločinima protiv čovječnosti”, upozoravaju. Od Vlade Republike RH i njenih pravosudnih tijela zahtjevaju da hitno započne procese procesuiranja zločina nakon Oluje i da obešteti sve civilne žrtve rata. Njihovo priopćenje pročitajte ovdje:

Kao  feminističke, mirovne i antimilitarističke organizacije okupljene u Ženskoj mreži Hrvatske, i Inicijativi za Ženski sud – feministički pristup pravdi, smatramo da oslobađajućom presudom dvojici generala Hrvatske vojske ne prestaje već se naprotiv osnažuje odgovornost hrvatske države za procesuiranje počinjenih ratnih zločina.

Presuda Žalbenog vijeća MKSJ u predmetu protiv Gotovine i Markača za mirovne aktivistkinje ostavlja otvorenim ne samo buduće razumijevanje ratovanja i militarizma već i pitanje o odgovornosti za počinjene zločine nakon same vojno-policijske akcije Oluja.

Posebno opasnom čini nam se rečenica koja se konstantno ponavlja: “rat je ovime konačno gotov – okrenimo se budućnosti”. Iako se navedene riječi doimaju obećavajućima, one ne rješavaju probleme koji su ostali otvoreni nakon rata. Istraživanje i procesuiranje svih ratnih zločina koji su se dogodili na prostoru Republike Hrvatske  u ratnom i poratnom razdoblju  ne samo da je dio zakonske obveze demokratske  vlasti već je nužni uvjet  za provedbu politike mira, za dostojanstvo svake žrtve, prognane i iseljene osobe,  za  sve građanke i građane Hrvatske. 

Obzirom na zločine ratnog silovanja koji su počinjeni tijekom rata, a na koje smo upozoravale još u jesen 1992., članice Ženske mreže i Inicijative za Ženski sud  posebno zahtijevaju od hrvatskog pravosuđa da procesuira zločine protiv žena, zločine ratnog silovanja i torture, koje je Haški sud proglasio zločinima protiv čovječnosti. Pravedna reparacija za žene, žrtve ratnog silovanja, kao i za sve civilne žrtve rata valja biti  dio procesa  politike odgovornosti državnih i pravosudnih tijela Republike Hrvatske.    

Mi, članice ŽMH i Inicijative za Ženski sud smatramo da je za održivi mir potrebno odgovorno suočavanje s prošlošću, što znači  političko htijenje za stvaranje prostora za spremnost društva na samorefleksiju, priznanje zločina u vlastitim redovima i  odgovornosti.

Isto tako protivimo se svakoj situaciji koja potiče militarizaciju svijesti, maskulinistička bratstva i  nove podjele,  te time pridonosi  kulturi nasilja, netrpeljivosti i isključivanju drugih.

Zahtijevamo od Vlade Republike RH i njenih pravosudnih tijela da hitno započne procese procesuiranja zločina nakon Oluje i da obešteti sve civilne žrtve rata.