Pravo na azil i po vjerskoj osnovi

Ljudi koje u njihovoj domovini proganjaju i ugnjetavaju zbog njihove vjere imaju pravo na azil u Europi – tako je odlučio Europski sud pravde u Luxembourgu u srijedu 05.rujna. Ako su zadiranja u osobna prava nekog pojedinca jako teška, stoji u objašnjenju suda, i proganja ga se na vjerskoj osnovi, mora mu se dati azil. Time je potvrđena odluka jednog njemačkog upravnog suda. Pritom, smatraju suci u Luxembourgu, ne igra nikakvu ulogu zabranjuje li se proganjanim osobama potpuno prakticiranje njihove vjere, dakle, i u njihovoj privatnoj sferi ili samo u javnosti. Presudni kriterij za dodjelu azila je koliko su teške posljedice ugnjetavanja po vjerskoj osnovi za pojedinca.

Europski sud pravde je ovakvu odluku donio u slučaju dva Pakistanca koji su 2003. i 2004. pobjegli iz svoje domovine jer su kao pripadnici vjerske skupine Ahmadiyya proganjani. Ta vjerska grupacija sebe vidi kao islamski reformatorski pokret. Suniti pak, kojima pripada većina Pakistanaca, njezine sljedbenike uopće ne smatraju muslimanima. Pakistan im je 1974. čak i službeno oduzeo status muslimana. Kada su dvojica Pakistanaca zatražila azil u Njemačkoj kao razlog su naveli da su u svojoj domovini žrtve vjerskog progona te da ne mogu prakticirati svoju vjeru i, na primjer, javno moliti. Nadležni Ured za migraciju i izbjeglice to nije vidio kao dovoljni razlog za dodjelu azila i odbio je njihov zahtjev. U sljedećem koraku se ovim slučajem bavio Saski viši upravni sud i ocijenio da je vjerski progon dostatan i valjan razlog da se dvojici Pakistanaca dodjeli azil. Suci u Leipzigu su međutim htjeli da se ovaj slučaj načelno razmotri i o njemu odluči na višoj instanci pa su ga poslali na Europski sud u Luxembourgu. On je svojom odlukom odbacio argument da sljedbenici zabranjenih vjerskih skupina i vjeroispovijedi mogu prakticirati vjeru u svoja četiri zida, odnosno u sferi privatnosti te da tako mogu izbjeći opasnosti od progona. Presudno je samo to kakvoj su opasnosti oni izloženi.

U Pakistanu pripadnicima Ahmadyyje, pak, prijete drakonske kazne, upućuje glasnogovornik te vjerske skupine u Njemačkoj Mohammed Dawood Majoka.Kako ih u Pakistanu ne prihvaćaju kao muslimane, oni su stalno izloženi opasnosti da ih se optuži za “bogohuljenje”, tvrdi. Za to je, na primjer, dovoljno da koriste islamski pozdrav ili da kažu kako pripadaju muslimanskoj vjeri. A onda im prijeti smrtna kazna. Ona, doduše, kako kaže Majoka, još ni u jednom takvom slučaju nije doista i izvršena, ali “i danas ahmadiji osuđeni na smrt sjede u pakistanskim zatvorima i ne znaju kad će biti donesena odluka o njihovoj sudbini”.

Doprinosi ženskog iskustva

Međunarodna putujuća izložba Miraz Centra za savremenu umetnost iz Sarajeva, nakon proljetne prezentacije u Muzeju suvremen umjetnosti Metelkova, nastavlja svoje putovanje regijom. Sljedeća postaja je beogradskiCentar za kulturnu dekontaminaciju gdje će izložba biti otvorena 11. rujna.

Cilj ovog grupnog postava jest uspostaviti kreativni dijalog između autora i autorica iz centara bivše Jugoslavije koji dijele zajedničko povijesno naslijeđe i rade na sličnoj umjetničkoj, rodnoj i društvenoj platformi. Izložba Miraz, dio je projekta Žensko naslijeđe – doprinos jednakosti u kulturi kojeg nosi Centar za ženske studije iz Zagreba, a koji je realiziran uz  doprinos partnerskih organizacija – Centra za ženske studije i Žene u crnom iz Beograda, Srpski kulturni centar Danilo Kiš iz Ljubljane, Casa Internazionale delle donne iz Trsta i Centra za savremenu umjetnost, Sarajevo (SCCA). 

“Miraz je kao pojam vezan za patrijarhalnu tradiciju i kulturu u kojoj su mjesto i položaj žene u porodici i društvu jasno definirani. Ovom prilikom, pojam miraza je upotrebljen kao licentia poetica. On simbolično označava odnos ličnog naslijeđa, onoga što se nosi ili iznosi iz “kuće” i onoga što se stiče i oblikuje kao proživljeno životno iskustvo ili kao vlastiti odabir ljudskih, društvenih, historijskih ili specifično ženskih vrijednosti. U polju vizualne umjetnosti izložba Miraz otvara prostor za samoidentifikaciju i za društveno odgovoran, angažiran politički diskurs”, stoji u najavi izložbe. 

Na poziv kustosice Dunje Blažević u projekt su se uključili Alma Suljević,Danica DakićDarinka Pop-MitićDejan HabichtGordana Anđelić Galić,Kristina LekoMaja BajevićMarjetica PotrčMilica TomićRenata PoljakSanja IvekovićŠejla Kamerićškart i Tanja Lažetić

Svako gostovanje ove izložbe ublikovano je s obzirom na lokalni kontekst. Beogradski postav posvećen je Žarani Papić (1949-2002), istaknutoj feministkinji, teoretičarki i političkoj aktivistkinji. Otvorenju izložbe prethodit će poseban program koji Centar za ženske studije i Rekonstrukcija Ženski fond u čast Žane Papić 10. rujna organiziraju u Centru za kulturnu dekontaminaciju.   

Nasilje nad osobama s invaliditetom

14. ljetne paraolimpijske igre svečano su se vratile u Englesku gdje su prije 60 godina i započele, dok smo istovremeno svjedoci poražavajućih podataka o zlostavljanju i zanemarivanju osoba s invaliditetom u njihovom svakodnevnom životu u Velikoj Britaniji.

Zločini iz mržnje prema osobama s invaliditetom u rekordnom su porastu – samo prošle godine u Velikoj Britaniji prijavljeno je 65.000 slučajeva. Prema izvješću Komisije za jednakost i ljudska prava (ECHR) gotovo dva milijuna osoba s invaliditetom žrtve su zločina svake godine. I u Hrvatskoj se priprema novi kazneni zakon u kojem se proširuju osnove zločina iz mržnje i na osobe s invaliditetom. Nažalost, nasilje nad osobama s invaliditetom u Hrvatskoj u velikoj je mjeri neistraženo te su stručno prikupljeni i provjereni statistički podaci teško (ili uopće nisu) dostupni.

U novinama se redovito objavljuju propagandni članci o osobama koje su nezakonito stekle invalidski status kako bi izbjegle rad i živjele od velikodušne socijalne pomoći i novčane naknade za invaliditet – iako su takvi slučajevi u manjini i čine manje od 1% iznosa izdataka za socijalnu (više se novca godišnje izgubi zbog administrativnih pogreška britanskog Ministarstva za rad i mirovine). Političari su također prihvatili takvu retoriku i u javnosti se kroz aktualnu politiku Vlade stvara nepotreban dojam epidemije, a cijenu plaćaju oni najranjiviji kojima su uskraćena njihova zakonska prava.

{slika}

Nažalost, živimo u doba globalne ekonomske krize i na neki način potrebno je uzeti u obzir i tešku situaciju pred kojom se nalazi državna vlast kad treba osigurati financijske pretpostavke provođenja svoje socijalne politike. Također, važno područje povezano s nasiljem nad osobama s invaliditetom odnosi se na općeprihvaćen stav u društvu da su osobe s invaliditetom manje vrijedne. Klasičan primjer takve diskriminacije u području sporta može se vidjeti kroz uvođenje različitih novčanih nagrada za osvajače istih sportskih odličja iz razloga ″medijske neatraktivnosti″ paraolimpijskih igara. Prije nekoliko mjeseci sadašnji hrvatski ministar znanosti, obrazovanja i športa predstavio je zajedno sa svojim suradnicima takvu nazadnu inicijativu gdje bi se paraolimpijske medalje nagrađivale sa značajno manjim iznosima od onih za olimpijske medalje.

{slika}

Krajem 2007. Međunarodna organizacija za prava mentalno retardiranih osoba sa sjedištem u Washingtonu objavila je detaljno izvješće o kršenju ljudskih prava djece i odraslih s mentalnom retardacijom u Srbiji pod nazivom “Mučenje a ne liječenje: Segregacija i zlostavljanje djece i odraslih s retardacijom u Srbiji”. Izvješće se temelji na četverogodišnjoj istrazi, i opisuje djecu i odrasle vezane uz krevete, nekada i godinama, djecu kojoj nikada nije dopušteno izaći izvan metalne ograde krevetića. Također se opisuje prljavština u kojoj su prisiljeni živjeti, jer jedu i obavljaju nuždu na krevetima, zarazne bolesti, odsutnost medicinske skrbi, rehabilitacije ili sudskog nadzora za 17.200 osoba smještenih u ustanove u Srbiji, uz ocjenu da su ti uvjeti opasni za život.

Zaključno s rujnom 2010. u Hrvatskoj je više od 9 000 osoba s intelektualnim ili mentalnim oštećenjima još uvijek živjelo u ustanovama, a taj broj i dalje raste. Potrebna nam je deinstitucionalizacija i opsežna reforma sustava socijalne skrbi kako bi se osobama s invaliditetom osiguralo ostvarivanje njihovih ljudskih prava, a isto tako neophodna je i izrada programa stanovanja u zajednici uz podršku i osobne asistencije u svakodnevnim aktivnostima. Nije došlo ni do napretka u reformi pravnog sustava i prakse u skladu s Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom koja traži zamjenu poimanja poslovne sposobnosti sustavom podrške za osobe koje imaju poteškoća u donošenju odluka; sve s ciljem da se tim ljudima napokon omogući neovisno življenje u zajednici.

{slika}

Kao društvo moramo se oduprijeti apatiji i kolektivnom strahu od nepoznatog i drugačijeg jer u prevenciji nasilja osobito važan element predstavljaju vrijednosti kao što su poštivanje ljudskih prava, solidarnost, društvena kohezija. U suprotnome, kroz povijest su nam poznati razni programi eugenike te svi znamo kako se i genocid lako može ponoviti u pogodnim okolnostima.

Homofobni zločin u Podgorici

U noći između 09. i 10. rujna 2012., u ulici Novaka Miloševa u Podgorici, skupina navijača “Varvari” brutalno je pretukla tri posjetitelja koji su se vraćali s koncerta koji se održavao u sklopu festivala Main Art Street. Centar za građansko obrazovanje (CGO) i LGBT Forum Progres osudili su priopćenjem brutalni napad na Danila Marunović, Todora Vujoševića i Mirka Boškovića i zahtijevaju reakciju državnih institucija.

Marunović je redatelj spota “Mi smo dio ekipe” koji promovira prava LGBT osoba, Vujošević je glumac u istoimenom spotu dok je Bošković, njihov prijatelj, novinar RTCG. Tijekom trajanja koncerta njima je skupina navijača “Varvari”, koji su imali svoj štand na mjestu održavanja koncerta, uputila niz pogrdnih riječi i uvreda dok su Vujoševiću pored glave zapalili baklju. Udruge postavljaju pitanje jesu li poduzete sve potrebne mjere da bi se zajamčila sigurnost posjetitelja, budući da na licu mjesta nije bilo ni pripadnika policije ni zaštitara. Po završetku koncerta (malo iza ponoći), Marunović, Vujošević i Bošković uputili su se prema trgu, kada su ih zaskočili pripadnici “Varvara”. Boškovića, Marunovića i Vujoševića udarali su šakama i nogama, a nakon što su sva trojica oborena na zemlju nastavili su ih tući nogama. Također su ih psovali I prijetili da će ubiti i njih i “sve pedere”

LGBT Forum progres i CGO ističu da je jasno da se radi o nasilju iz mržnje, te da današnje nasilje šalje poruku nesigurnosti LGBT zajednici, ali i svim osobama koji podržavaju ljudska prava u Crnoj Gori i profesionalno su u kontaktu s njom. Zato očekujemo učinkovito poduzimanje svih radnji kako bi incident bio rasvijetljen i svi izvršioci kaznenih djela adekvatno precesuirani”, stoji u priopćenju. LGBT Forum Progres podnio je danas Osnovnom državnom tužiocu u Podgorici prijavu protiv najmanje četiri, za sada, nepoznate osobe iz navijačke skupine “Varvari”, te jednog suučesnika čiji je identitet poznat, zbog osnovane sumnje da su izvršili više krivičnih djela – izlaganje opasnosti, nanošenje ozljeda, povreda ravnopravnosti i ugrožavanje sigurnosti.

Kazališna predstava: “Dolina njezinih patnji”

Artpolis Centar iz Prištine organizator je predstave “Dolina njezinih patnji” koja donosi priče žena i djevojaka sa Balkana (Kosovo, Hrvatska i BIH) čije su sudbine obilježila ratna stradanja u regiji. Priče su istinite, govore o zločinima, nestalima, ljubavi i prijateljstvu u vremenu rata te snazi da nastave živjeti zbog sebe samih i zbog drugih. Slušajući njihove priče pruža nam se prigoda da se suočimo s nedavnom prošlošću, zaživimo u sadašnjosti i težimo oprostu u budućnosti. Predstava redateljice Zane Hoxha Krasniqi temelji se na knjigama “Ženska strana priče” (ZuC) i “Priče užasa 1998 – 1999” autorice Sanije Gashi, a priče su birane tako da pokažu različite strane ratnih sukoba. Snažno iscrtavaju različite zločine počinjene protiv žena i djevojaka poput deportacije, pokolja cijelih obitelji, silovanja i fizičkog nasilja.
Predstavu je producirao Centar za razvoj umjetnosti Artpolis. Potpora švedske nevladine organizacije
Kvinna till Kvinna omogućila je više od 20 izvedbi u Kosovu te gostovanja u Albaniji, Makedoniji, Crnoj Gori i sad u Hrvatskoj.

Predstavu možete pogledati u četvrtak, 13. rujna 2012. u dvorani Gorgona zagrebačkog Muzeja za suvremenu umjetnost, s početkom u 20 sati. Izvedba je na albanskom jeziku s titlovima na hrvatskom jeziku. Ulaz je besplatan.
Poželjno je rezervirati kartu na e-mail: recepcija@msu.hr

{slika}

Redateljica: Zana Hoxha Krasniqi
Glumice: Anisa Ismajli, Egzona Ademi, Dardana Mehmeti
Vokal: Elbenita Kajtazi
Pomoćnica redateljice: Pajtim Morina
Dizajn svjetla i zvuka: Skender Latifi

Sedam najglupljih mitova o ženskoj biologiji

U današnjem svijetu napredne medicine i biologije mitovi o ženskom tijelu u koje se vjerovalo tijekom prošlih stoljeća mogu nam se činiti smiješnim i nemogućim. Iako je medicina odavno razbila mitove i predrasude o ženskom tijelu, nedavni ispad republikanskog političara Todda Akina o legitimnom silovanju pokazuje nam kako neznanje još uvijek može nadvladati suvremene znanstvene spoznaje.

Donosimo nekoliko suludih mitova o ženskom tijelu u koje se vjerovalo stoljećima:

1. Lutajuća maternica

O lutajućuj maternici pisao je Platon kada je pokušao objasniti žensku histeriju koja je, usput budi rečeno, bila predmet znanstvenih i kvaziznanstvenih rasprava sve do 20. stoljeća. Tako je i Platon, pozivajući se na druge starogrčke autore, opisao maternicu kao malu životinju s vlastitom voljom koja luta ženskim tijelom, “opstruira disanje i izaziva bolesti”. U taj se mit vjerovalo stoljećima.

2. Zubata vagina

Mnoge narodne legende iz različitih dijelova svijeta spominjale su zubatu vaginu, lat. vagina dentata. Prema legendama, u vagini se skrivaju oštri zubi koji “posjetitelje” mogu iznenaditi oštrim ugrizom i uzrokovati ozljede ili ih u najgorem slučaju kastrirati. Ovaj je mit nastao vjerojatno iz dubokog straha od ženske seksualnosti. Mit je iskorišten u filmu Zubi (Teeth) iz 2007. u kojem srednjoškolka otkriva da posjeduje skriveno oružje koje može iskoristiti protiv muškog nasilja. Također, postoji i belgijski punk metal bend pod nazivom Vagina dentata.

3. Opasan klitoris

Klitoris, simbol ženskog užitka, uznemiravao je mnoge kulture. U 16. je stoljeću, Sinistrari, autor tekstova o demonima, upozoravao na žene s izduženim klitorisom koje mogu silovati muškarce i predlagao mučenje takvih grešnih žena. U 19. su stoljeću liječnici zapadne medicine preporučivali otklanjanje klitorisa kao lijek za razne “bolesti” poput masturbacije ili “nemoralnosti”. Drevna praksa ženskog obrezivanja, potpunog ili parcijalnog uklanjanja genitalija još uvijek pogađa milijune žena u svijetu. Obrezivanje se u nekim regijama svijeta opravdava raznim mitovima npr. da će se klitoris pretvoriti u penis ako se ne ukloni ili da će dijete umrijeti ako dotakne klitoris.

{slika}

4. Kontaminirana menstruacija

Menstruacija je uvijek na ljestvici strahova od ženskog tijela bila pri samom vrhu. Menstruaciju su naziva Božjom kaznom i smrtonosnim otrovom. Plinije Stariji tvrdio je kako samo pogled žene koja ima menstruaciju može “zamutiti sjaj zrcala, otupiti rubove čelika i skinuti sjaj sa slonovače”. U srednjem su vijeku bila široko rasprostranjena vjerovanja prema kojima seksualni odnos sa ženom koja ima menstruaciju može ubiti muškarca ili prema kojima menstruacija uzrokuje mutaciju sjemena zbog kojeg se rađaju teško deformirana djeca. Čak se vjerovalo da sama prisutnost žene s menstruacijom može uništiti poljoprivredne usjeve.

5. Žene ne mogu učiti

Tijekom stoljeća muškarci su smislili razne kreativne razloge kojima su opravdavali uskraćivanje obrazovanja ženama. U 19. stoljeću Edward H. Clarke smatrao je da učenje može djevojke u pubertetu lišiti reproduktivnih sposobnosti, a upozoravao je i da bi visoko obrazovanje moglo stvoriti žene s “čudovišnim umovima i zakržljalim tijelima….i abnormalno slabom probavom”. Harvard Lawrence H. Summers, bivši dekan harvardskog sveučilišta 2005. godine ´proslavio se´ izjavom kako postoje razlike u urođenim sposobnostima kod žena i muškaraca zbog kojih žene nisu jednako uspješne u matematici i znanosti.

6. Evolucijski nedostaci

Kada konzervativci ne pokušavaju osporiti teoriju evolucije, koriste ju kako bi opravdali predrasude prema ženama. Feminističke su teoretičarke primijetile kako je fokusiranje Charlesa Darwina na agresivno takmičenje mužjaka za “izbirljivom” ženkom odražavalo stavove o primjerenom viktorijanskom ponašanju. Mizogini su muškarci taj dio Darwinovog rada često koristili i uvećavali mu značaj kako bi opravdali muški promiskuitet i agresivnost, žensku vjernost i nejednakost između spolova općenito. Nagradu za najnoviju i najštetniju predrasudu koja se opravdava evolucijom osvaja Kevin D. Williamson, zamjenik glavnog urednika u časopisu National Review. On u svojem nedavno objavljenom tekstu iznosi izobilje gluposti, poput ideje kako pravi muškarci radije prave sinove nego kćeri ili smiješne opaske kako bi Mitt Romney trebao dobiti 100 posto ženskih glasova zbog svoje evolucijske superiornosti.

{slika}

7. Bezgrešno silovanje

Mit kako silovanje ne može dovesti do trudnoće kruži već stoljećima. U Velikoj Britaniji su do 13. stoljeća optužbe za silovanje mogle biti poništene ako je žena zatrudnjela tijekom silovanja Ova je glupost povezana s drevnim vjerovanjem da žena može zatrudnjeti samo ako postigne orgazam. Iz toga je proizašlo da žena može zatrudnjeti samo ako je imala partnera s kojim je uživala u seksualnom odnosu što znači da je pristala na seksualni odnos. Todd Akin, republikanski kandidat za Senat i danas vjeruje u ovaj mit, a to je pokazao u nedavnom televizijskom intervjuu u kojem je govorio o legitimnom silovanju i zaključio kako žensko tijelo ima sposobnost spriječiti trudnoću tijekom silovanja.

Prevela i prilagodila: Ela Tončić