Jesam li ružna?

Mislim da nema osobe, muške ili ženske, koja si u jednom trenutku svog života nije postavila ovo pitanje. Posebno u onom divnom razdoblju koje zovemo pubertet. Tada se gotovo kao manijaci uspoređujemo sa drugima, tražeći nešto što “odskače” od “lijepog”. Nije teško naći ono što se smatra lijepim i vrlo nam je jasno što je lijepo, jer je svugdje podcrtano i poboldano kao takvo. Logika razmišljanja mladih je ista generacijama, ali platforme su drugačije. Dok sam ja odrastala nije bilo Facebook-a i YouTube-a. Mi smo se vrijeđali offline, u facu ili iza leđa. Jednako bolno, ali možda manje opasno. Trend koji se razvio na stranicama poput YouTube-a je zabrinjavajuć i tužan. Pod nazivom “Am I ugly?” ili “Am I pretty?” mlade djevojke stavljaju svoje slike i traže ocjenu svoje ljepote odnosno ružnoće. S tim da su većina djevojaka zapravo djevojčice od 10, 11 godina! Anonimci na internetu jedva čekaju ovakve prilike i odgovaraju nesmiljeno.

– “Attention whore!” (Kurva koja traži pozornost.)

– E.T. (Izvanzemaljac iz istoimenog filma.)

– Ružna drolja.

– Radije bi se seksao s psom.

– Ružna si, trebala bi se jednostavno ubiti da nas poštediš torture gledanja tvoga lica.

– Tvoja usta su dobra jedino za oralni seks.

Ovo su samo neki od komentara kojima su ove djevojčice “počašćene”.

{slika}

Tuđa mišljenja su samo mišljenja

Također ima dosta komentara koji pitaju autorice videa zašto stavljaju takve stvari na internet, na prosudbu ljudima koji ih ne poznaju otvarajući se vrijeđanju i maltretiranju. Ali kao da postoje pravila koja se slijede; ako slika na fejsu nema preko pedeset lajkova, nije dovoljno dobra. Ako nema komentara “Kako si lijepa!”, sigurno djevojka na slici nije lijepa. Ako ti ljudi oko tebe govore da imaš čudne oči, ne trudi se gledanjem u ogledalo dva sata. Iako ogledalo kaže da su tvoje oči sasvim normalne, one su zasigurno čudne. Zašto? Jer drugi to kažu. Najčešća rečenica koju sam čula gledajući spomenute videe: “Drugi mi govore da….” A ja kažem, jebeš druge! Život je dovoljno zbunjen da bi trošili vrijeme na komentare nekoga o nečemu što će se možda kroz pubertet promijeniti, možda i neće, ali svejedno ne određuje kakva ćemo osoba biti. Određuje samo hoćemo li mi tome dati pažnju i dopustiti da nas ti komentari uvjere da smo zaista onakvi kakvima nas u tom trenu ljudi koji nas okružuju vide i kakvima smatraju da jesmo. A ljudi koji nas tada okružuju su isto djeca, isto nesigurna, isto se pitaju.

{slika}

Meni su rekli da sam ružna bezbroj puta. Najviše i najčešće upravo kroz pubertet. Toliko često su mi govorili da sam ružna, da sam ja u to tada vjerovala. Takvo razmišljanje me koštalo puno toga kasnije. Skupo sam platila, ne komentare, nego svoje vjerovanje da su istiniti. Strah me uopće pomisliti kako bih se oporavila od svega da je tu bio internet i video koji je mogao presuditi mojoj “ružnoći” sa desetke tisuća nepromišljenih, groznih i hladnih komentara. Zato me boli. Boli me kad vidim da netko misli da je ružan i boli me kad vidim tako mlade djevojke koje svoje krhko samopouzdanje stavljaju na nemilost anonimusa. Zaboravljaju da su promjene – promjene. I da neće izgledati isto sa dvadeset, trideset godina. Da je ono što se činilo “problematičnim nosom” možda izrasti u karakterni nos koji neće htjeti mijenjati ni za što na svijetu. Da će nekadašnje mane postati vrline i dio cjeline, vrijedne same po sebi.

Što uopće znači biti lijepa?

Imati proporcionalno lice tako da su oči u jednakom razmaku između i dvostruko do usana? Tako da svaki put kad nam se učini da je desni obraz u krivulji, možemo izvaditi ravnalo da provjerimo? Na svijetu nas ima puno i svi smo različiti. Svi do jednog. Nema istog, čak i jednojajčani blizanci imaju svojih razlika. A mi uporno nastojimo biti bliski idealu ljepote. Buljimo u to ogledalo, ali ogledalo nam neće pokazati pravu ljepotu. A ona je u nama. I najbitnije je zaista, voljeti sebe.

{slika}

Kanada: raj za LGBT populaciju

Kanadsko udružene liječnika odnedavno ima svoju prvu predsjednicu lezbijku. Tijelo koje se sastoji od 76 tisuća članova izabralo je Annu Reid na državnoj konferenciji održanu u Yellowknifeu ovog tjedna, gdje izabrana radi kao liječnica u hitnoj službi. Pothvat je tim veći što se radi tek o šestoj ženi u povijesti koja je izabrana na funkciju, a na svom inauguracijskom govoru s ponosom je ustvrdila kako joj spol a ni seksualna orijentacija nikad nisu kočili u karijeri. Nemalo je to priznanje za jednu aut LGBT osobu, ali izgleda, posve uobičajeno u Kanadi koja slovi za obećanu zemlju gejeva, lezbijki pa i trans osoba. Bar kada su u pitanju oba američka kontinenta. Da priča bude zanimljivija, Ujedinjena kanadska crkva također ima prvog izabranog gej moderatora ranije ovog tjedna – s obzirom da se radi o religijskom udruženju koje predstavlja najveću kanadsku protestantsku Crkvu, izbor je još relevantniji. Radi se o svećeniku Donu Butleru, iako njegov izbor i nije toliko neuobičajen za ovu organizaciju koja je još 1988. javno izjavila kako u službu mogu ući svi kršćani, neovisno o njihovoj seksualnosti.

Značajni su to uspjesi za državu koja je prije svega trideset godina zatvarala gejeve. Danas LGBT Kanađani imaju većinu istih prava kao i drugi građani, a ona su daleko opsežnija i temeljitija nego iti jedne druge države u kojoj ne kažnjavaju gejeve. Od 2005. Kanada nudi civilno partnerstvo svojim gejevima i lezbijkama (treća su država u svijetu sa zakonom) ali i prva na oba američka kontinenta. Razlog su tome kvalitetne ustavne promjene koje datiraju još iz polovice osamdesetih koja eksplicitno ne brane mogućnost ostvarivanja prava LGBT osoba ali su otvorila put za ostvarenje brojnih zakonskih promjena spram njih. Iako edukacija o pravima LGBT osoba varira od javnih do religijskih institucija, odnedavno su brojne škole (koje ipak čine većinu) potaknute da u svoje nastavne kurikulume uključe LGBT teme, a bullyingu svih vrsta se pristupa kao ozbiljnom odgojnom problemu. Od 2006. godine provodi se poseban program naziva Jubran koji se posebno bavi suicidalnošću mladih čiji je broj veći među LGBT osobama a u školama se ohrabruje organizacija gej-strejt alijansi i sličnih inicijativa.                                                                                

{slika}

Da je Kanada pravi uzor u svijetu kada se radi o napretku LGBT prava svjedoči i činjenica da anti-diskriminacijski zakon koji se bavi pravom na zaposlenje postoji još od 1998., gejevi i lezbijke mogu posvajati djecu, otvoreno služiti vojsku, promijeniti spol a lezbijke pravo na umjetnu oplodnju. Kao najveći problemi koji LGBT Kanađane more je pravo doniranja krvi za MSM populaciju, surogat majčinstvo ali i zakonska odredba o dobi stupanja u spolni odnos koja se zapravo ne temelji na dobi već vrsti seksualnog odnosa (granica za vaginalni seks je manja nego za analni). No, uzevši u obzir dobru praksu – ne sumnjamo da će Kanada i ubuduće ostati raj za LGBT populaciju. Ako se u raju – želite vjenčati!

Dragi New York Post: ja sam učiteljica, a ne kurva!

Nakon cjelodnevnog predavanja na otvorenom učilištu prošle nedjelje, gdje predajem kreativno pisanje, prišla mi je jedna od djevojaka koje su slušale predavanje i predstavila se kao novinarka NY Post-a. Navodno su željeli napisati još jednu priču o meni. Uzevši u obzir da je zadnji članak koji su napisali o meni bio naslovljen: ” Idiotna učiteljica-prostitutka nije naučila lekciju”, moja pretpostavka da njihove namjere ni ovaj put nisu previše benevolentne pokazala se ispravnom. Za NY Post zauvijek ću ostati “učiteljica-prostitutka.”

Sve je počelo u rujnu prije dvije godine kad se moja slika pojavila na naslovnici NY Posta s natpisom: ” Bronx Teacher Admits: I’m an Ex-Hooker.” Možda ste već upoznati s pričom: “ekskluzivni” članak (kako ga je NY Post najavio) bio je preuzet s Huffington Post-a, za koji sam napisala esej kao kritiku uklanjanja sekcije usluga za odrasle na Craigslisti na kojoj sam, prije nego što sam postala učiteljica, prodavala seksualne usluge. Kao rezultat, dobila sam otkaz u osnovnoj školi u kojoj sam predavala i bila sam prisiljena odustati od karijere koju sam voljela.

Kad mi ljudi kažu da sam bila hrabra, brzo ih ispravim. Hrabrost podrazumijeva predumišljaj, namjeru-ravnodušnost prema strahu. Kad sam prvotno počela otvoreno pisati o svojoj prošlosti, nisam bila hrabra, zaista, bila sam naivna. Moja odluka da napišem taj članak za Huffington Post , za razliku od moje odluke da iz egzistencijalnih razloga postanem prostitutka, bila je impulzivna, u nekom pogledu čak i instinktivna. Samo sam činila ono čemu sam bila naučena i za što sam, sve dosada, bila ohrabrivana. Činila sam ono zbog čega sam se u početku osjećala dobro u svojoj koži.

Kao devetnaestogodišnja studentica na Antioch College-u sa školarinom, završila sam u meksičkom gradu Oaxaci, bez kinte. Ostala sam bez novca kad sam dosegla limit na kreditnoj kartici. Bila sam dijete radničke obitelji, prvo koje je trebalo pohađati fakultet- i to sama, u inozemstvu. Imala sam dva izbora: progutati ponos i pokušati zaraditi kao prostitutka ili se vratiti doma, u isto ono klaustrofobično predgrađe iz kojeg sam nekako, napornim radom, uspjela otići. Prostitucija mi se činila kao najbolje rješenje, barem tada. Slično tome, pisanje o mojoj prošlosti kao seksualne radnice trebalo je biti rješenje, prije nego što je postalo problem. Pisanje je bio moj izlaz iz konfuzije koju sam osjećala zbog odluke koju nije lako objasniti. Radila sam u seks-industriji kao striptizeta i, u nekim razdobljima, nudila sam svoje usluge na Craiglisti (s povremenim prekidima)  i taj dio svog života nisam dijelila ni sa svojim najbližim prijateljima i rodbinom zbog straha što bi mislili o meni. Na njujorškom sveučilištu, gdje sam stekla diplomu iz diskurzivne književnosti, naučila sam koristiti vlastita iskustva kao inspiraciju i kao subjektivni promatrač prenijeti ih u svoje radove. Što sam više pisala i dijelila svoj rad s drugima, to sam više vjerovala da je moje iskustvo važno i da ga imam pravo podijeliti s drugima. I prije nego što sam počela s radom u seks-industriji, pisanje je davalo smisao mom životu, kroz to sam našla svoj put. Pisanje je nešto u čemu mi je rečeno da sam dobra, a što se tiče publiciranja-to je ono što pisci rade.

Otkad sam izgubila posao opetovano sam prepričavala svoju priču, za novac i bez njega, tako da ju sad mogu opet izreći gotovo od srca. Posao prostitutke, napisala sam, definira ljude koji se time bave kao ni jedno drugo zanimanje. Kako je asocirano s devijantnim ponašanjem, drogiranjem, mentalnim i fizičkim bolestima, biti etiketirana kao prostitutka znači biti na samom dnu. Bez obzira na to koliko su moja iskustva realna i koliko je ovaj posao dio naše svakodnevne stvarnosti, ja i meni slični uvijek ćemo ostati žrtve i inherentno oštećena roba, bilo prije bavljenja takvom profesijom ili kao rezultat takve profesije. Što je najgore, vrijedi pravilo: jednom prostitutka, zauvijek kurva. Upravo sam zbog takvih stereotipa odlučila podijeliti svoju prošlost kao kritiku javnog mnijenja, što me je naposljetku koštalo moje karijere. Budući da svatko ima svoje mišljenje o pružanju seksualnih usluga, a svoje mišljenje ne baziraju na iskustvu, malo je onih koji žele i mogu govoriti o tome. Zbog toga sam ja odlučila progovoriti. Nakon što sam napustila industriju i  shvatila da se tim poslom više ne želim baviti, vratila sam se učenju, magistrirala pedagogiju, zaradila certifikat i zaposlila se kao učiteljica umjetnosti i kreativnog pisanja u državnoj osnovnoj školi u južnom Bronxu. Progovaranje o svom iskustvu bio je za mene oslobađajući čin, predstavljao je slobodu od stereotipa kojima me društvo definiralo. Svakim dijeljenjem tog iskustva rješavala sam se tog žiga, dio po dio. Sve do tog odlučujućeg dana od kojeg su prošla već dva rujna.

Ako nikad niste bili na naslovnici jednog od vodećih i najprodavanijih časopisa koji vas naziva kurvom, onda možete pretpostaviti: nije nimalo zabavno. Nakon naslova “učiteljica-kurva” svi susjedi su doslovno prelazili cestu samo kako bi me izbjegli. Ljudi su smatrali da sam to učinila namjerno-na neki način orkestrirala čitav medijski cirkus, gubitak posla i karijere,  samo kako bih došla do nekakvog financijskog dobitka. Pa, što se tiče financija, nije bilo nekog uspjeha. Pisanje je bio i moj hobi, a ne samo karijera, a sada-zahvaljujući mom Google dosjeu-sam nezapošljiva. Prije tih događaja, bila sam sretna i ponosna na svoju neovisnost; sada, moj partner je na svoja leđa morao preuzeti sve financijske troškove. S obzirom na sav stres, dobila sam teški oblik akni (što je odlična stvar kad te okružuju ljudi koji te prate kako bi te uslikali!). I ne samo to-počela mi je opadati kosa. Nakon nekoliko terapija, ozbiljno mi je sugerirano da promijenim ime i preselim se u drugi grad.

Našla sam se pred ultimatumom. Mogla sam prihvatiti svoju prošlosti i biti to što jesam ili se skrivati u strahu do kraja života- što nije bio puno drukčiji izbor od onog s kojim sam se suočila prije tri godine, kad sam se zauvijek ostavila rada u seks industriji. Ali, za mene skrivanje nije bila opcija. Ja sam pisac, ili da budem specifična, memoarist. Iako posjedovanje takve prošlosti i prihvaćanje iste te bivanje pomirenom s onim što jesam i izborima koje sam odabrala nikada nije bilo lagano, ne vidim alternativu nego činiti tako – i to na papiru.

Ovih dana radim kao freelance pisac i predajem pisanje memoara za odrasle na Gotham Writers Workshop-u (radionici za kreativno pisanje). Iako ovaj posao ne plaća račune kao prijašnji, moram priznati da mi  bolje pristaje. Studenti kojima predajem svi su odreda različiti, po dobi, razmišljanju, načinu života. Neki znaju za moju prošlost, dok ih većina ne zna. Ako sam išta naučila radeći s njima, onda je to da zapravo nikada ne možemo procijeniti nečiju osobnost samo promatranjem. Dok ta ista osoba ne ispriča nešto o sebi, svojem iskustvu i prošlosti, ne možemo vidjeti kakva je ona zapravo. Učim svoje studente da u stvarnom životu nitko od nas nije karikatura, to jest, da nitko od nas nije u cijelosti dobar ili loš, heroj ili zločinac. Posebno se glavni likovi ne smiju okarakterizirati jednostrano, već realistično. Bilo da je protagonist prostitutka ili učitelj u osnovnoj školi, treba ga portretirati kao jedinstvenu i kompleksnu osobu. Učim svoje studente da se radije fokusiraju na sadržaj, nego na formu. Stvarni život, pa tako i sadržaj priče, najčešće prati ovu formulu: tu je protagonist, ona/on ima neki cilj, kad-tad se suoči s konfliktom, a konflikt rezultira  promjenom.

O svojoj prošlosti pričam i dalje-kad me drugi o njoj ispituju ili kad za to postoji potreba ili korist, ali ne moja osobna. Danas sam svjesna više nego ikad činjenice da je rad u seks industriji samo dio moje prošlosti, a ta je prošlost već napisana. Ja sam krenula dalje, a željela bih i da NY Post također krene dalje.  A ako se to ne dogodi, nadam se da je ona ista novinarka, s početka ove priče, barem nešto naučila na mom predavanju. 

                              Prevela i prilagodila: Ivana Anđelić

“Tako gej” i tako opasno

U nekim situacijama zvuči bezazleno i mnogi ju koriste kao poštapalicu, no fraza “To je tako gej” ne utječe nimalo pozitivno na osobe homoseksualne i biseksualne orijentacije.

Sveučilište u Michiganu provelo je online istraživanje o utjecaju fraze “To je tako gej” na LGB osobe. Među ispitanicima je bilo 114 studenata gej, lezbijske i biseksualne orijentacije u dobi između 18. i 25. godine. Iako zvuči suptilno, ovakav govor je neprijateljski i može naštetiti seksualnim manjinama. Pokazali su ovo rezultati istraživanja čiji je autor Michael Woodford, asistent profesor socijalnog rada na istom sveučilištu. Cjelokupno istraživanje objavit će se u novom broju magazina “Journal of American College Health”, prenosi CBS Detroit. Ispitanici su imali zadatak prisjetiti se koliko su često u proteklih 12 mjeseci čuli ovu frazu na kampusu. Trebali su i odgovoriti na pitanja o njihovoj socijalnoj uključenosti i prihvaćenosti na kampusu, psihofizičkom zdravlju i otvorenosti prema svojoj seksualnoj orijentaciji. Podaci pokazuju da su se LGB studenti koji su povremeno čuli frazu “To je tako gej” češće osjećali izolirano i imali zdravstvene tegobe poput glavobolje, problema u prehrani i smanjenog apetita. Skoro svaki ispitanik je čuo frazu na kampusu barem jednom u proteklih 12 mjeseci., polovica je čula frazu više od 10 puta tijekom godine, a oko 13% njih nikada. Oni studenti koji su čuli frazu više od jednog puta imaju veću šansu od zadobivanja zdravstvenih tegoba i osjećaja izolacije.

“Ako uzmemo u obzir da su gej, biseksualne i lezbijske osobe stigmatizirane, nakon što čuju ovu frazu, ove se osobe mogu osjetiti još više isključeniima”, objasnio je Woodford i dodao da ova fraza šalje poruku da nije OK biti gej. Kada studenti/ce čuju ovako nešto, to im uzrokuje stres, nisko samopouzdanje, glavobolje i ostale zdravstvene probleme, nastavio je autor istraživanja. Woodford je predložio rješenja za nepovoljnu stiuaciju. Naime, on smatra da bi fakulteti trebali jasno pokazati nisku toleranciju na neprijateljske stavove, kao i davati opomene za fraze slične ovoj. “Obrazovne politike i programi postoje kako bi pomogli studentima, profesorima i fakultetu da razumiju štetnost ovakvog govora. Nadam se da će istraživanja poput ovog pomoći u eliminaciji ovih fraza s kampusa”, zaključio je.

{slika}

Žene bojkotiraju izložbu za žene

Izložba Only Women Women Only (OWWO) otvorena je isključivo posjetiteljicama, te donosi radove ženskih umjetnica. Iako su organizatori očekivali ozlojeđene reakcije od strane muškaraca, na njihovo je iznenađenje etiketa izložbe “samo za žene” većinom izazvala gnjev žena. Štoviše, neke žene odlučile su i bojkotirati izložbu.

Glavna kustosica Sarah Wilson u intervjuu za The Scotsman izjavila je: “Nekoliko ženskih umjetnica odbilo je sudjelovati uz objašnjenje da je takav event grozna ideja. Žene su dolazile s pritužbama kako su se teško borile za jednaka prava, a time se sve unazaduje”. Važno je naglasiti i da je koncept umjetnice bio da muškarci samo prvi mjesec ne mogu posjetiti izložbu, tako da im je od 27. kolovoza, cijeli drugi mjesec trajanja izložbe, ulaz omogućen.

Izložba je ušla u fokus i na predavanju Marine Abramović za Meltdown 2012 u Londonu. Iako je bila neodlučna u vezi projekta, u konačnici ga je podržala kao nešto čudno i drugačije izjavivši kako umjetnici mogu činiti što god žele. Alison Auldjo, vlasnica i kuratorica Edinburgh’s Union Galerije, jedna je od žena koja su odabrale bojkot izložbe. “To je nešto u što ne želim biti upletena kao umjetnica. Dani u kojima vlada rodna diskriminacija su gotovi i svi bi trebali raditi zajedno kao jednaki. Nisam posjetila izložbu jer ne želim da se misli kako podržavam women only okupljanja.” S druge strane, Wilson tvrdi: “Muškarci i žene su u svojoj osnovi drugačija bića. Ne postoji razlog zbog kojeg mi ne bi bila dopuštena uporaba moje slobode govora i postavljanje izložbe koja je namijenjena samo za žene.”

Dakle, je li ipak neprikladno što se izložba poput Wilsonine osporava dok su umjetnice u muzejima još uvijek nedovoljno zastupljene? 

Natječaj za najbolju reportažu

Portal www.novinar.me objavljuje konkurs za najbolju reportažu, koja dosad nije objavljivana u medijima. Takmičenje za najbolju reportažu trajaće od datuma objavljivanja ovog teksta, pa do 30. septembra 2012. godine, u ponoć, a sve materijale šaljite na balkanyouthagency@gmail.com

Pravo učešća imaju svi ljudi koji žive na našem govornom području, u dobi između 18 i 30 godina, koji se bave ili ne bave novinarstvom, vole da putuju, i imaju šta napisati. Reportaže nisu prostorno ograničene, tako da ih možete praviti u BiH, ali i u drugim zemljama. Svaka reportaža mora da ispunjava elementarna pravila novinarske profesije, mora da ima sagovornike i dobre fotografije, te lični doživljaj samog autora. Dobra reportaža ne sadržava podatke koji se mogu pronaći na Wikipediji, nego nudi informacije koje ne možemo nigdje naći, te žive ljude koji žele razgovarati sa vama i doživljaje koje drugdje nismo mogli pročitati. Radovi koji budu imali više multimedijalnih sadržaja (fotogalerije, youtube klipove snimljene na destinaciji, audio uratke i sl.) će imati prednost pri pravljenju uže selekcije. Reportaže nisu ograničene dužinom teksta, jer ih objavljujemo na internetu, ali molimo autore da ne šalju radove dužine ispod jedne kartice teksta.

Nagrada za najbolju reportažu iznosi 200 KM, a svim autorima čije reportaže budu objavljene, ponudićemo angažman na portalu. Redakcija sajta www.novinar.me se sastoji od tridesetak mladih ljudi koji su uvijek spremni na akciju, željni dobrih priča i žele napredovati u svojim profesijama. U narednoj godini pripremamo još jednu novinarsku konferenciju, po uzoru na tek završenu prvu konferenciju iz Ulcinja (kliknite na link),tako da ljudi koji se prijave na takmičenje, dugoročno mogu i da nam se pridruže u redakciji.

Tročlani žiri u sastavu Vedrana Halepović, Majda Balić i Mirza Softić će, nakon zajednički donesene odluke, početkom oktobra objaviti pobjednika takmičenja, a reportaže će se objavljivati shodno prijavama. Pravo učešća nemaju ljudi koji su trenutno angažovani na portalu.

Tokom takmičenja ćemo otvoriti komentare na portalu, tako da pozivamo sve ljude koji nas prate , da se uključe u diskusiju, daju svoje kritike i pohvale samih reportaža, kako na samom sajtu, tako i na našem Fejsbuk fan pejdžu.