Winnie Byanyima, šefica UNDP-ova njujorškog tima za ravnopravnost spolova, sudjelovala je na trodnevnom radnom sastanku, koji je održan u Zagrebu, gdje su se sastali stručnjaci i stručnjakinje iz Kanade, Čada, Kube, Indije, Kenije, Nizozemske, Hrvatske, Filipina, Južne Afrike, Južnog Sudana, Tajlanda, Ugande i drugih zemalja. Predsjednik Ivo Josipović bio je generalni sponzor meetinga na kojem se uglavnom raspravljalo o aktualnoj svjetskoj krizi i potrebi za snažnijom ulogom žena kao pokretačicama promjena. Winnie Byanyima iz Ugande pravi je primjer jedne žene koja je cijeli život prkosila nametnutim normama. Osim što je izabrala neobičnu karijeru i postala prvom ženom zrakoplovnom pilotkinjom u svojoj zemlji, vrlo brzo se odlučila za potpuno različiti životni put. Preciznije, politička previranja u Ugandi vrlo brzo su je usmjerila prema politici. Za vrijeme 80-ih pridružila se Nacionalnoj oslobodilačkoj vojsci pod vodstvom sadašnjeg predsjednika Ugande, Yowerija Musevenija, kako bi srušili tadašnji diktatorski režim koji je vladao. Od 1994. godine Byanyima je dvaput izabrana u Parlament, gdje je snažno kritizirala Vladu. U lipnju 1999. udaje se za Kizzu Besigye, vođu opozicije, koji je sedam puta bio u zatvoru zbog svojih političkih aktivnosti. Napušta lokalnu političku scenu 2004. godine, u svrhu preuzimanja angažmana u Afričkoj uniji, a od 2006. šefica je UNDP-ova njujorškog tima za ravnopravnost spolova.
Koji je glavni zaključak sastanka održanog u Zagrebu?
Ovaj sastanak bio je konzultacija između nas, UNDP-ovih članova/ica, te nekih stručnjaka/inja iz Hrvatske oko ključnih pitanja vezanih za ravnopravnost spolova, koji će biti dio našeg sljedećeg strategijskog plana. Mi u UNDP-u smo UN-ova glavna razvojna mreža odgovorna u područjima kao što su borba protiv siromaštva i nejednakosti u zemljama u razvoju. Naš posao posljednjih sedam godina bio je organiziran oko četiri glavne teme: demokratsko upravljanje, smanjenje siromaštva, i ostvarenje 12 milenijskih ciljeva, prevencija i oporavak od kriza uzrokovanih konfliktima i prirodnim katastrofama, zatim pitanja energije i okoliša. Sad razvijamo novi strategijski plan za sljedećih pet godina. U Zagrebu smo raspravljali o problemima uspostavljanja spolne ravnopravnosti, kojoj bismo trebali pristupati kroz teme poput održivog razvoja, zatim uključivi razvoj/rast, kao i jačanje otpornosti stanovništva kako bi se lakše nosili s aktualnim krizama. Raspravljali smo o ključnim problemima svake regije, uključujući istočnu i centralnu Europu, Arapske zemlje, Afriku, Latinsku Ameriku, Aziju i Pacifik. Moramo se više usredotočiti na redefiniranje uloge ekonomske politike, i reformuliranje makroekonomske politike koja bi podržavala održivi razvoj i smanjenje nejednakosti, osobito spolne nejednakosti. Takva politika se mora više usredotočiti na središnje banke, koje mogu potaknuti financijski sektor na izdvajanje sredstava za postizanje održivosti i smanjenja nejednakosti.
Problem nejednakosti raste čak i u razvijenim zemljama. Vidjeli smo da pokreti poput ‘Occupy Wall Street’ nisu postigli dugoročni uspjeh. Kako bi se zemlje Zapada trebale boriti protiv rastućeg problema nejednakosti?
Zaključili smo da bismo trebali prebaciti fokus sa siromaštva prema nejednakosti. Dokazi upućuju da je u posljednjih deset do petnaest godina raspodjela dohotka povećano porasla među 10 posto najbogatijih, dok su 25 posto najsiromašnijih postali još siromašniji. Neke od brzorastućih zemalja u razvoju također imaju problem s rastućom nejednakosti. Razvijene zemlje imaju sporiji tempo rasta, ali također imaju taj problem rastuće nejednakosti. UNDP nema mandat u bogatim zemljama, već u tranzicijskim zemljama i zemljama u razvoju. No, smatram da je glavni zadatak otvoriti pitanje makropolitika i osigurati da one rade za blagostanje ljudi, da svatko ima siguran posao, pristojne uvjete rada i prihode. To je svakako važnije nego stvaranje tržišnog prostora za velike igrače i kompanije koje će stvarati veliki profit.
Upravo ti veliki igrači očito ne žele jednakost. Postoji li neki drugi način izlaza osim svjetske revolucije?
Mi, kao UNDP, prisutni/e smo na terenu oko 166 zemalja, analiziramo i proučavamo uzročne veze te razmjenjujemo dobre strategije pojedinih zemalja koje su zaista iskoristile svoju javnu politiku kako bi uspostavile bolje raspoređen rast.
{slika}
Koje su to zemlje?
Mi ne želimo imenovati zemlje, ali rangiramo ih prema načinu na koji je raspoređen njihov rast i kako je utjecao na smanjenje siromaštva. Prema toj analizi, neke vrlo bogate zemlje su niže rangirane, jer njihov rast nije dobro raspoređen. Postoji jak konsenzus o potrebi da se razviju nove mjere za oba, gospodarski i društveni napredak te blagostanje. Mjerenje samog rasta je usko ograničeno i beskorisno. Potrebno je razvijati mjere koje bi mogle zamijeniti BDP.
Jedan od glavnih problema je ravnopravnost spolova. Pretpostavljam da Hrvatska nije toliko problematična u tom pogledu koliko su druge zemlje. Koje zemlje ili regije su najgore po tom pitanju?
Ravnopravnost spolova je multidimenzionalni problem. Prva je dimenzija sposobnosti, poput obrazovanja, zdravlje, prehrane. Mnoge zemlje, poput vaše, izbrisale su razlike između dječaka i djevojaka u pogledu dostupnosti obrazovanja i zdravstvene zaštite. Međutim, žene su primjerice manje prisutne u području znanosti. U zemljama gdje su žene obrazovane jednako ili više od muškaraca, još uvijek nisu zaposlene u jednakom postotku kao muškarci. Ovo je čest slučaj u Latinskoj Americi pa i u tranzicijskim zemljama, gdje su unatoč obrazovanju žene suočene s diskriminacijom na stvarnom tržištu. Treća domena je zaštita, sigurnost od nasilja na radnom mjestu, u obiteljima, školama itd. To je problem kako u nerazvijenim, tako i u razvijenim zemljama. Kad pogledate ove tri dimenzije, primijetit ćete da ima još puno posla koji treba obaviti čak i u razvijenim zemljama. Skandinavske zemlje, gdje je sudjelovanje žena u radnoj snazi visok, imaju veći rast. Dok zemlje poput Italije ili Japana, koje imaju nisku participaciju žena, također imaju nižu stopu razvoja.
Postoje li još uvijek zemlje u kojima žene nemaju pravo glasa?
Ne, ali postoji nekoliko arapskih zemalja gdje je ženama zabranjeno sudjelovanje u nekim ekonomskim aktivnostima. Žene se suočavaju s diskriminacijom u obliku strukturnih barijera na tržištu. Te prepreke nisu regulirane zakonom već su nametnute od strane institucija. U stvarnosti, načelo ‘isti posao, ista plaća’ nije još postignut ni u SAD-u.
Vaša biografija je dokaz da ste pravi primjer buntovnice. Međutim, u Vašoj prezentaciji ste rekli da je sudjelovanje žena u politici više pitanje elitizma.
Liberalna demokracija je elitistički sustav u zemljama u razvoju, gdje su formalne politike predstavljane uglavnom od strane muškaraca i članova elite koji govore u ime društva. UN inzistira na podržavanju uključivanja i političkog angažmana žena. To će s vremenom stvoriti više mjesta za njih.
Bliska ste prijateljica s predsjednikom Ugande, Yowerijem Musevinijem. Kako bi on reagirao na Vašu kandidaturu za predsjednicu, jeste li razgovarali s njom o tome?
Ne, nisam. Ne razmišljam još o povratku na političku scenu Ugande. Sretna sam što radim u UNDP-u jer ovdje imam globalnu platformu na kojoj mogu promicati spolnu ravnopravnost. To je pravi privilegij.
Kakvo je trenutno stanje u Ugandi po pitanju prava homoseksualaca?
Zakon je zabranjivao prava homoseksualaca, međutim nakon prosvjeda pokreta za ljudska prava koji je podržan od strane međunarodne organizacije za ljudska prava i demokratskih vlada, to se je promijenilo. Međutim, postoji snažan pritisak vjerskih i tradicijskih skupina u zemlji kako bi se taj zakon vratio.
Dakle, nema šanse za gay pride u Ugandi? Kod nas u Splitu prošle su godine sudionici bili napadnuti.
Znači, ni vi niste tako daleko od Ugande. U Hrvatskoj je 95 posto stanovništva katoličke vjere. U Ugandi, 40 posto stanovništva su katolici, 40 posto protestanti, 15 posto muslimana i 5 posto afričkih religija. Ali stvar je u tome da su sve ove religijske skupine vrlo konzervativne. Većina tih ljudi živi u ruralnim područjima i odani su tradicionalnim vrijednostima. Gay pokreti u takvim sredinama nisu dobro prihvaćeni. Iako, postepeno raste razmišljanje kako bi ih makar trebalo tolerirati, dozvoliti im da postoje i da postepeno postanu više prihvaćeni.
Kakvo mišljenje o tome ima predsjednik Museveni? On je vrlo konzervativan, zar ne?
On jest konzervativan, ali i pragmatičan. Zato je i uspio uvjeriti svoju stranku da ukine zakon koji se protivi pravima homoseksualaca.
Održao je svoju poziciju 26 godina. Je li Uganda spremna za istinsku demokraciju, gdje će biti češće promjene Vlada?
Kao i u drugim afričkim zemljama, Uganda ima Ustav i Vlade se moraju mijenjati u skladu s ustavnim odredbama. Iako se izbori održavaju svakih pet godina, ne postoje više propisi koji ograničavaju broj mandata koje predsjednik može odraditi. No, to nije samo slučaj u Ugandi već i u mnogim drugim zemljama. Primjerice, u SAD-u postoji ograničen broj mandata, dok u Velikoj Britaniji to ne postoji. To je slučaj i u Africi, gdje neke zemlje imaju, a neke nemaju ograničen broj mandata.
{slika}
Kakva je situacija po pitanju sigurnosti u Ugandi uzimajući u obzir gerilski rat?
Ta pobuna je uglavnom gotova, ali vođa Joseph Kony još uvijek je u bijegu. On se krije u nepristupačnim prašumama i savanama između Ugande, Konga i Čada gdje ga je gotovo nemoguće locirati. Nije čak pomoglo ni to što je američka vlada poslala stotinu vrhunski opremljenih specijalaca koji su ga, zajedno s vojnicima Ugande, pokušali naći. U međuvremenu, nakon 20 godina rata, izbjeglice se vraćaju u svoje domove u sjevernoj Ugandi, a sva područja stradala ratom moraju biti obnovljena. Puno je tu posla koji treba obaviti.
Kakva je stopa nezaposlenosti u Ugandi?
Teško je odrediti točan broj, jer u Ugandi o neformalnoj ekonomiji, koje ima mnogo, ne postoji puno podataka. Međutim, poznato je da ima više žena u ovom neformalnom sektoru. Većina ljudi nije u stalnom radnom odnosu, već obavljaju sezonske i povremene poslove. Također, mnogi ne ostvaruju nikakav prihod osim hrane koju uzgajaju za vlastite potrebe.
Koji je postotak obrazovanih ljudi?
Većina afričkih zemalja je napredovala. Od 2000. godine, kad su postavljeni Milenijski razvojni ciljevi, najviše se postiglo kod ravnopravnosti spolova u osnovnoškolskom obrazovanju. To je velika promjena, jer još 2000. godine mnoge djevojčice nisu pohađale školu, a sada su na sveučilišnim programima. Ipak još uvijek postoje velike razlike u srednjoškolskom obrazovanju u većini afričkih zemalja, uključujući Ugandu.
Ima li sada više žena zrakoplovnih inženjerki ili ste Vi još uvijek prva i jedina u Ugandi?
Sigurna sam da ih ima još. Međutim, morate uzeti u obzir da ovo područje nije bilo značajno za Ugandu u to vrijeme. Upisala sam se na ovaj program u Velikoj Britaniji jer sam tamo bila u egzilu, zbog vojne diktature. Odgojena sam tako da prihvaćam izazove. Roditelji su me uvijek hrabrili da činim stvari koje ženama nisu dopuštene. To je razlog zašto sam odabrala ovo područje. Međutim, isto tako to ne bih mogla studirati na sveučilištu u Ugandi, jer Uganda nema naprednu tehnologiju. Možda postoji više mojih sunarodnjaka koji žive u inozemstvu i koji su to studirali, ali nisam impresionirana činjenicom da sam prva prva žena – zrakoplovni inženjer u svojoj zemlji. Smatram da to nije toliko važno.
Bili ste aktivni u Nacionalnoj oslobodilačkoj vojsci pod vodstvom sadašnjeg predsjednika. On nije htio da se vratite u zemlju jer se bojao za Vašu sigurnost, ali Vi ste se svejedno vratili. Jeste li sudjelovali u nekoj borbi?
Jesam. Uganda je bila oslobođena od vojnog diktatora Idija Aminija. No, ubrzo nakon njega civilni diktator došao je na vlast. Aktualni predsjednik postao je gerilac kako bi se borio protiv diktature, a mnogi od nas smo mu se pridružili. Bilo je to vrijeme rata i svi su bili dio toga, i muškarci i žene. Upravo zato sam i ja bila dio te borbe. Znate, oslobodilački pokret kojem sam se pridružila bazirao se na načelima Pokreta Nesvrstanih i prava samostalnosti i suverenosti zemalja juga. On je bio naš heroj. Nismo znali mnogo o tome što se događa u Jugoslaviji, ali za nas je predsjednik bio junak Pokreta Nesvrstanih.
Na koji je način Hrvatska poznata u Ugandi, izvan konteksta Jugoslavije?
Nekoliko je ljudi živjelo u Ugandi koje smo znali kao Jugoslavene, ali nakon raspada Jugoslavije sami sebe su nazvali Hrvatima. Afrika osjeća blisku povezanost s Jugoslavijom, a reći ću vam zašto. Mi govorimo o ‘balkanizaciji Afrike’. To je pojam koji koristimo kako bismo opisali podjelu Afrike između kolonijalnih sila iz kraja 19.stoljeća. Britanci, Francuzi, Nijemci, Belgijanci, Talijani, Španjolci i Portugalci sjedili su u Berlinu u to vrijeme i dijelili Afriku među sobom. Podijelili su zemlje na temelju prirodnih resursa za koje su bili zainteresirani za unapređenje europske industrijalizacije. Jedina logika podijele Afrike bio je njihov gospodarski interes. Zbog toga se je mnogo afričkih nacija našlo u tom trenutku rascjepkano na više zemalja, jedni su postali dio jedne zemlje, drugi neke druge, a treći pak neke treće zemlje. U mojoj zemlji postoji više od 70 nacija. Nema racionalnosti u afričkim granicama. U slučaju Kenije i Tanzanije granice su ravna linija. Tamo gdje vidite ravnu crtu i zatim malu krivulju pa opet ravnu crtu, to znači da ide oko planine. Ta planina je poklon od Njemačkog cara britanskoj kraljici. To je razlog zašto mi to zovemo balkanizacija kontinenta. Uglavnom, kad smo stekli neovisnost odlučili smo da se ne bismo prepirali oko granica jer bi to vodilo brojnim konfliktima. Ako se jedan narod pokuša odcijepiti, ostatak Afrike neće dozvoliti da se to dogodi jer je to recept za kaos. Jedino odcijepljenje koje smo prihvatili je ono u južnom Sudanu zbog fundamentalnih razlika između muslimana na sjeveru i kršćana na jugu. U drugim slučajevima ostajemo u okvirima naših ludih granica.
Što je s Afrikom danas? Koliko je nama poznato, Zapadnjaci i dalje iskorištavaju afričke prirodne resurse?
To je vrlo složena priča. No, istina je da je Afrika trpjela gotovo pet stoljeća trgovinu robljem i stoljeće kolonijalizma. Unatoč tome, kontinent je preživio, a ljudi su još uvijek tamo. Nemojte zaboraviti da su na drugim kontinentima ljudi u potpunosti nestajali. Nakon stotinu godina kolonijalizma, politički smo oslobodili čitav kontinent. To je naša druga pobjeda. Treća pobjeda će biti ekonomska emancipacija kontinenta, što je težak izazov. Afrička unija se usredotočuje na ekonomske integracije kako bi izbavila zemlje iz siromaštva. Njihov cilj je da Afrika postane veliki trgovinski blok poput Europe. Kontinent se budi. Afrika ima neke od najviših rasta u svijetu, gotovo isto kao i u Kini. Mnoge zemlje otkrivaju nove prirodne resurse i nastoje ispravno upravljati njima. Poljoprivreda je bila zanemarena, a sada se modernizira. Ulaganja u obrazovanje rastu. Cjelokupna slika Afrike je optimističnija. Mi u UNDP-u vidimo da postoji puno uspjeha, naročito u posljednjih 50 godina.
Prevela i prilagodila Ana Marković
